Monday 10 January 2011

„I'm here“: Spike Jonze

Koliko je umešnosti i hrabrosti potrebno da bi se kreirala Nova, Univerzalna priča, jednostavnosti i snage slične onoj koju imaju „Dobro drvo“, „Novogodišnja priča“ O. Henrija, ali i „Mali princ“ - a u kojoj su dva ključna junaka roboti – tj. dve ne-humanoidne forme, koje u ovom filmu umeju da sanjaju, osećaju, daju se – i koja je ispričana kroz jednostavan, realistički postupak?

Generaciji koja je prve lekcije o patnji spoznala i uz pomoć gumiranog mešanca kornjače i žirafe (E.T) i koja je shvatala pojam weltschmerza kroz monolog Roja Batija (Bladerunner) umesto kroz opus Šelija, Kitsa ili Bajrona, te neke od ključnih lekcija junaštva učila od modela T-800 Terminatora – ovaj film biće logična evolucija toka, samo što u fokusu više nije odnos čoveka i mašine – već dve mašine. Bez obzira na takvu izmeštanje iz našeg iskustva - I'm here Spajka Džonzija pruža potpuno razumevanje nekih životnih mehanizama kroz metaforu i stilizaciju koje omogućavaju intelektualnu distancu – ali bez obzira na nju – dovodi do katarze.

Sve napisano vodi ka prvom zaključku: Spajk Džonzi (Jonze) je taj umešni i hrabri genije –koji uspeva da i nakon „Where the Wild Things Are“ iznenadi – i polusatnom pričom o ljubavi i odanosti dva robota podseti publiku na važnost ideje davanja i to u sadašnjem vremenu kojem se prečesto pripisuje ideja otuđenja stilizacijom koja je prihvatljiva i generaciji takozvanih „digital natives“ ali i nama, rođenim u analognom vremenu.
A stilizacija je prosta: roboti  se razlikuju od ljudi po izanđalim kućištima PC računara prve generacije na glavama; barataju štrokavim, plastificiranim udovima slične starosti, „pune se“ kablovima koji vire iz šklopocija dostojnih vremena kada su računari zauzimali čitave sobe i taj anahronizam daje dodatni šarm epohi suživota ljudi i mašina, u kojoj su ovi drugi, naravno – sluge - te omogućava da se priča prati bez potrebe za korišćenjem specijalnih efekata, uz lakoću poput one koju omogućavaju sve univerzalne, a tačne priče.

„I'm here“ je svakako stepenica - ili, u duhu priče – novi binarni niz - koja liči na novu metaforu onoga što nam se dešava i što će (nam) se dešavati u procesu umrežavanja ljudi i mašina – ali je zapravo polusatna lekcija koja nije posvećena našoj budućnosti već nama - sadašnjima.

Film je, u skladu sa sadržajem, dostupan na više načina.
Nakon premijernog prikazivanja na Sundance festivalu postavljen je na YouTube >> i Vimeo. Druga, zabavnija opcija takođe podrazumeva online gledanje u virtualnom bioskopu u koji ne možete ući ukoliko je broj gledalaca, odnosno online posetilaca preveliki (broj mesta je ograničen) – već morate sačekati narednu projekciju, koja počinje za dva sata.

Ljubavna priča dva robota dostupna Vam je, dakle, i ovde:

Isključite mobilne telefone. 
Ne grickajte bajtove preglasno.
.

6 comments:

  1. Na mene je ovaj film ostavio tužan utisak, jer iako se radi o (jednosmernom) davanju, Sheldon je rob i zarobljenik, kao što je bio i pre nego što je upoznao samodestruktivnu Francescu. Kulminacija je na kraju filma, kada on daje celog sebe i ostaje bez sebe. U stvari i on je autodestruktivan. U stvari, i sviđa mi se i ne sviđa mi se poruka filma, u smislu da je surovo prema sebi "ubiti" sebe zbog bilo koga, tj. u ime nazovi ljubavi.

    ReplyDelete
  2. Lepo rečeno - "i sviđa mi se i ne sviđa mi se" - priča je istovremeno depresivna koliko i neverovatna - jer se on "daje" bezuslovno, tj. bez obzira na njeno ponašanje. Ima u svemu tome nečeg suludo toplog, u tom neracionalnom ponašanju racionalnog objekta, što bi roboti, "po difoltu" morali da budu.

    ReplyDelete
  3. Pa, da, to je samoubistveno ponašanje koje na kraju i dovodi do toga (na svim nivoima). E, sad, razmišljala sam, okay, oni su u filmu prikazani kao humanoidni roboti, a meni se sve vreme vrzmala po glavi (pret)postavka da je Spike (možda) hteo da prikaže da "mi" postajemo robotizovani humanodi.

    ReplyDelete
  4. Sigurno je da je jedan od nivoa price ta analogija - i da njih dvoje predstavljaju zapravo nas, sada.

    Kao sto nije slucajno to sto je muskarac taj koji se "rastavlja" zbog Nje. Cini mi se da je ovo njegov "najlicniji" film, iako prebacen na nivo mehanickih junaka.

    ReplyDelete
  5. Ja bih samo da dobronamerno primetim, posto mi takve stvari prve zapadnu za oko (profesionalna deformacija etc.), da na ovom blogu cesto vidjam... idiosinkraticnu transkripciju engleskih imena. :D
    Konkretno ovde, Spajk je Dzounz, ne Dzonzi (da, jedno od onih prezimena koje je zapravo tacno preneseno u nasoj stampi i medijima).
    Eto, sad necu vise, obecavam. :)

    ReplyDelete
  6. Shvatio i prihvatio... Jedino što imam da kažem u odbranu je da sam tokom odrastanja gledao kako Martin Skorsiz postaje Martin Skorseze, čak i Skorceze... :(

    Nikako da ostanem dosledan u tom navodjenju stranih imena i onda mi jezik postaje "srbliš"...

    Hvala!

    ReplyDelete