Tuesday 30 August 2016

Elena Ferante: "Moja genijalna prijateljica" (fragment)

"... Reče kako ništa ne znamo, ni kao male, a ni danas, te da zbog toga i nismo u stanju da išta razumemo, kako je svaka stvar u rejonu, svaki kamen ili komad drveta, bilo šta, postojalo i pre nas, ali mi smo porasle nesvesne toga, čak i ne razmišljajući. 
Ne samo mi. 
Njen otac se pravio kako ničega pre nije bilo. 
Isto je činila i njena majka, moja majka, moj otac. Rino takođe. 
Ipak, Stefanova delikatesna radnja pre je bila stolarska radnja Peluzovih, Paskvaleovog oca. Ipak, don Akileov novac zarađen je pre. Isto važi i za novac porodice Solara. Ona je to probala sa svojim ocem i svojom majkom. 
Ništa nisu znali, nisu želeli ni o čemu da govore. 
Ništa fašizam, ništa kralj. Ništa zlostavljanje, ništa uznemiravanje, ništa iskorišćavanje. Mrzeli su don Akilea i plašili su se Solarinih. Međutim, prelazili su preko toga i odlazili da troše svoj novac kako kod Akileovog sina tako i kod Solare, čak su i nas slali. I glasali su za fašiste, za monarhiste, kao što su Solarini želeli da tako učine. I mislili su da ono što se desilo ranije, da je to prošlo, i mirnog života radi stavljali su na to kameni poklopac, iako su ostajali unutra sa svim stvarima od pre, a držali su unutra i nas; tako su, ne znajući šta čine, nastavljali.

Taj razgovor o onome "pre" zapanjio me je mnogo više od mračnih razgovora u koje me je uvukla tokom leta. Božićni raspust prošao je u neprekidnom pričanju, u obućarskoj radnji, na ulici, u dvorištu. O svemu smo se poveravala jedna drugoj, čak i o najmanjim stvarima, i bilo nam je dobro."

(Prekucano iz knjige "Moja genijalna prijateljica", Elena Ferante, strane 159/160, Booka, 2016. Prevod: Mirjana Ognjanović.
Više o knjizi i prvih dvadesetak stranica dostupno je ovde >>)


Thursday 18 August 2016

Jubilarnu Petkovaču proslavljamo radno: živeli :)

Muzej nauke i tehnike, 2016.

Jubilarna deseta Petkovača,
smešna smeša od sastojaka starih i do šezdeset godina, sakupljanih po Brazilu, Italiji, Karibima, Azurnoj obali, čak i Kanadi!


Neke sastojke u najavi namerno prećutkujem. 

Otkrivam ove:
Harry Belafonte, 
Robert Mitchum, 
Serge Gainsbourg, 
Cyro Baptista, 
Forro In The Dark, 
Senor Coconut, 
Georgie Fame, 
Matt Bianco, 
Kid Creole & The Coconuts, 
The Lost Fingers, 
Erlend Oye 
iiiiii
Rafella Carra! 





Monday 15 August 2016

Spomenik?

flipboard.com

Aktuelna 'inicijativa' za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, nije prva od 5. oktobra 2000. godine. 
U septembru 2011. je ista ideja predstavljena odbornicima skupštine opštine Prokuplje, ali se od realizacije ideje odustalo. Ne verujem da je odustajanje bilo zbog negativnih reakcija u javnosti (bilo ih je, ne preterano glasnih). Veća je verovatnoća da su predlagači izračunali da bi novce za spomenik možda bilo bolje uložiti u sopstveno blagoutrobije, biznis, automobil, treći sprat kuće. Iskustvo mi kaže da se iza ideja poput ove obično krije takav soj ljudi.

Možda nove inicijative ne bi bilo da se pre pet godina malo glasnije podviknulo na lokalu, 
a svakako bi bila opšte prepoznata kao totalno bizarna da su pre petnaest godina neke stvari stavljene na svoje mesto na opštem nivou.

Nismo i nisu, 
eto nas opet na početku.

Najlakše je boriti se protiv ove ideje argumentima koji dolaze iz ličnog.
Ali, u ovom slučaju to nije ni potrebno. 

Prepričavanje toga kako nam je život postao tužan devedesetih godina, reminscencije susreta sa tenkovima na ulici ili priče kako su izgledali rafovi 1993. bi ovoga puta trebalo ostaviti sa strane.
Uostalom, ima ljudi koji su tokom devedesetih živeli sjajno, nikad bolje.

Nema potrebe za potezanjem ličnih argumenata - jer toliko je konkretnih brojeva o opštim zlodelima, zabeleženih odluka ili izjava koje bi trebalo da imaju veću težinu od svakog našeg ličnog, gorkog sećanja na imenovanog.

Hladne glave, da se prebrojimo.
Imamo, dakle, pred sobom ideju da se podigne spomenik čoveku koji je dva puta uhvaćen sa rukama u vreći punoj glasačkih listića (te dve krađe su dokumentovane, o 300.000 glasova sa Kosova na izborima 1997. se više i ne priča); suočeni smo sa idejom da se podigne spomenik čoveku koji je naredio barem jedno kidnapovanje i ubistvo; čoveku koji je direktno ugurao ili pomagao da se njegova zemlja umeša u četiri rata i sva četiri izgubio, od čega je dva negirao a poslednji proglasio pobedom?

Da izvinete, već ovo je više nego dovoljno da se priča o spomeniku koji bi slavio navedenog odmah završi, a ovo je tek deo od velikih stvari koje je za vladavine priredio, praveći opštu štetu.

"Spomenik" je, po definiciji, "objekat podignut u znak sećanja na osobu ili događaj ili kao znak slavljenja osobe ili događaja."

Ja nemam ništa protiv podizanja istog, 
naravno u znak sećanja.

Srbiji je potreban barem jedan spomenik koji će nas podsećati na to da smo deset godina proveli pod vladavinom čoveka koji je dokazani lopov, ubica i lažov.

I većinski smo glasali za njega, a ta činjenica baca na ovo društvo senku strašniju od svakog spomenika.

S tim u vezi - može spomenik, ukoliko na njegovom postolju piše: "Ne ponovilo se".

Ili ukoliko i njemu obojimo ruke u crveno, a na postolju se ukleše ono ovde omiljeno "Da se ne zaboravi."

Ili se postavi žičana ograda, da nas podseti na ono što je činio.

Ili se postavi u Batajnici, kraj masovne grobnice koja je tamo otkrivena.

A mogla bi da se uradi i interaktivna instalacija, koja bi se premeštala od grada do grada: uđete u prazan supermarket, u kojem ima da se kupi imalin, recimo sirće i možda "Step" sok, dok radnice ubrzano menjaju cene tih proizvoda u još više milijardi a Njegov hologram kruži prostorom i veselo otpozdravlja uz "Volim i ja vas", ili "Sankcije su izazov za našu privredu" ili "Srbija nije u ratu", dok se sa zvučnika čuju snimci iz "Dodatka dnevnikovog dodatka".

Verovatno je cela ova šamšulacija verovatno štos i dimna bomba, da imamo oko čega da se nerviramo.
Što ne znači da bi trebalo okrenuti drugi obraz.
Verovatnije je to da oni
koji promovišu ovu ideju taj isti spomenik vide kao jedan od načina da se njihova nedela takođe zaborave. Ne može jednostavnije: samo valja uzidati nedela u temelje tog čuda i kao da ništa nije ni bilo.
Ako nastavimo da ćutimo i na kraju se taj spomenik stvarno uspravi, 
a bez gore predloženih poruka, 
ostaje vam da po spomeniku ostavite što više hrane za ptice. 
Ali slaba je to satisfakcija za sva sranja koja su tada padala po našim glavama.
I još uvek rominjaju.

Thursday 11 August 2016

Može jedna Petkovača? [playlist]

Beograd, grafit, 2010.

Nakon nekoliko meseci,
smućkana nova Petkovača, 
bez etikete na flaši, najava i odjava pesama.

Sastojci:

Bing Crosby & The Andrew Sisters; Slim Harpo; The Sweet Vandals obrađuju Jamesa Browna; Funkadelic; Rose Royce; Kutiman i žena-truba; King Stitt; The Paragons regenerišu "The Tide is High"; Lee Perry And The Upsetters; The Melodians; Osibisa; Senor Coconut u obradi "Da Da Da (Ich Lieb Dich Nicht Du Liebst Mich Nicht)", to dođe kao neki ča-ča-ča; Cyro Baptista; Russo Passapusso, Mop Mop i fenomenalni Anthony JosephTim Maia i na kraju - 
Svi Na Pod.

Jer konzumacija ovakvog koktela mora da se završi 
na podu.

Zato - neka bez reči, 
a kakvo je leto ovih dana - može i bez leda!




Thursday 4 August 2016

Umberto Eko: "Nulti broj" (fragment)

Ilustracija Clifford Harper/Agraphia.co.uk/Preuzeto sa stranice Guardiana >>



(Prekucano iz knjige "Nulti broj" Umberta Eka, prevod Mirela Radosavljević i Aleksandar Levi, izdavač "Vulkan", 2016.)

italac upravo očekuje te izraze, na njih su ga navikle sve novine. 
Čitalac će shvatiti šta se dešava samo ako kažemo da je došlo do polarizacije u društvu, da vlada najavljuje bolne rezove, da još uvek postoji tračak nade, da je narušen predsednikov kredibilitet, da su najavljene mere pucanja u prazno, da se uspešno hvatamo u koštac s gorućim problemima, da je ekonomska situacija alarmantna, da je pevaljkin put do uspeha bio posut trnjem, da se diktator oglušio o apel, da se golobradi mladić upisao u listu strela ca. (...)

"Novine treba da obuče čitaoce kako da misle”, umešao se Simei.

„Da li novine treba da slede sklonosti ljudi ili da ih stvaraju?”

„I jedno i drugo, gospođice Frezija. Ljudi u početku ne znaju kakve su im sklonosti, naš je zadatak da im ukažemo na njih, a oni će tek onda shvatiti da ih već imaju. Ne treba previše da filozofiramo, već da profesionalno obavljamo zadatke. Hajde, Kolona, nastavite.”

„U redu”, odgovorio sam, „završiću svoj spisak: ne možemo imati i jare i pare, veliki centri moći, mobilisanje svih mogućih resursa, zasukati rukave, prelomni trenutak, vera u bolje sutra, doći na pozitivnu nulu, ključ stabilnosti, ispitati navode, ničija nije gorela do zore, prvi sunčani dan izmamio šetače, saobraćajni kolaps u centru, dobijanje transparentnih podataka, adekvatno rešenje, izbijanje novih nereda, dugogodišnja agonija, predano rade na uklanjanju kvara, dati jasansignal, spustiti gard, iskoreniti stare navike, oslušnuti tržište, snažan zaokret, vratiti se na pravi put, izvesti pred lice pravde, trn u oku vlastima, gomilanje trupa na granici, presudni meč u borbi za opstanak, narušeni kredibilitet, lider pao u Napulju, nezapamćeno divljanje navijača, nastavlja se potraga za preživelima, odlazak poslednjeg velikana, na lice mesta pristigle spasilačke ekipe, brutalno pretučen, najzad stao na ludi kamen, kilometarske kolone na prelazima… A pre svega, izvinjavati se. Anglikanska crkva izvinjava se Darvinu, Virdžinija se izvinjava žrtvama surovih robovlasnika, elektrodistribucija se izvinjava zbog prekida u isporuci struje, kanadska vlada se zvanično izvinila Inuitima. Ne treba nikada reći da je crkva promenila svoje stavove o Zemljinoj rotaciji, već da se papa izvinjava Galileju.”

*

Pročitajte, da biste prestali da svakog dana čitate - besmislice.


*


Monday 1 August 2016

Samos: mogućnost osame

Odavno naučeni da u paket-aranžmane ne možemo spakovati sve želje i da će u paketu biti stvari koje će nas žuljati poput kamenčića u patikama na plaži - ove godine biramo ostrvo na kojem do sada, izgleda, nije bio niko od prijatelja te neophodne informacije sakupljamo sa (polu)proverenih izvora; koristimo (konačnu uvedenu!) mogućnost kupovine samo avio-karata za čarter-let; smeštaj tražimo preko Bookinga danima (i tako zapravo upoznajemo celo ostrvo unapred), auto iznajmljujemo na trećem mestu, šture vesti o požaru koji je izbio dva dana pre našeg dolaska skupljam od onih koji ga posmatraju sa turske strane (1.6 km razdaljine), prevodim uz pomoć Googlea
ugašen, 
idemo.
To je ovde.
Premalo spavamo, slećemo u rano jutro i to čini da prvi dan liči na snoviđenje: od nespavanja, leta i pomeranja sata vreme se odmah raspalo i postalo nevažno. Dočekuje nas (te danima prati i nakon svega ispraća) vetar koji duva u svim pravcima i koji je nežniji prema južnoj obali ostrva; automobil nas čeka na dogovorenom mestu sa "ključevima ispod otirača" (to se dogovorite unapred, tu ćete ga i ostaviti na kraju boravka), tumaramo gradićem u vreme kada su otvorene samo retke pekare; more kod Ireona hladno ali prijatno, u podne silazimo na Balos ispod sela Koumeika i ulazimo u sobu sa terasom iznad talasa.
Panorama je nezaboravna.
Kao i spavanje uz talase, zbog toga smo i birali Amfilisos apartmane.

Klik za uvećanje, pogled sa terase Amfilisosa
Amfilisos >> koji smo izabrali za smeštaj je neverovatno prijatan: sobe su prihvatljivo male i dobro opremljene (i nemaju TV), wi-fi radi neobično dobro, draga Georgia svakog jutra predstavlja šta je njena porodica pripremila za doručak (uvek je drugačiji, domaće pite su mamin specijal i nenormalno su dobre), plaža ispred je taman za jutarnje kupanje a na 500 metara od Amfilisosa je divan mali zaliv sa pećinama u kojima se krijemo od sunca sve do ranog popodneva.
U samom naselju nema prodavnica: tri prebrojane taverne, dva bara (od kojih u jednom uveče sviraju uživo sasvim pristojni funk-jazz), jedan pekar koji svakog jutra stiže do sela i prodaje peciva direktno iz kamioneta. Meden agan, ili ničeg previše, dakle.



Seoce koje smo izabrali kao bazu jeste skrajnuto u odnosu na glavne drumove i naizgled je na neprikladnom mestu za istraživanje celog ostrva, ali su naredni dani pokazali da je Aleksandra bila potpuno u pravu kada ga je birala, jer takav spoj mira, plaže i smeštaja nismo našli otkrivajući deo po deo ostrva, koje je dovoljno malo da na njemu ništa nije daleko (nakon, recimo, 2000 kilometara koje smo na Kritu prešli za 12 dana :)

Nekoliko kilometara vožnje otkriva dva naselja krcata prodavnicama i tavernama – Ormos Maratokampos i Kampou Maratokampos (ima i pristojnu plažu), iza kojeg se krije odlična, uglavnom peščana Votsalakia, dovoljno duga da svako može da se osami, čak i ispod velikog bora u dnu plaže ispod kojeg gotovo nikad nema nikoga, kada god došli (ponekad se prepodne zabodu dva penzionera, odu pre ručka :)
U peščanom plićaku koji traje više desetina metara nema gužve.


Nešto dalje je Limnionas, prijatan zaliv bez vetra u kojem se nalazi i "Taverna at the End of the World".

Klik za uvećanje, plaža Balos.
Do severne strane ostrva: dvadesetak kilometara po zavojitom putu jeste četrdeset minuta vožnje ali su putevi u sasvim dobrom stanju. Karlovasi ne nudi mnogo (i nema Body Shop prodavnicu iako mapa Here aplikacije tvrdi suprotno, prodavnica se nalazi u Vatiju), dok je plaža na 2-3 kilometra ka severu potpuni surferski raj i ne priziva na kupanje.

Kokari je verovatno i najlepše mesto na ostrvu: deo sa tavernama je izuzetno prijatan, cene uglavnom ujednačene, izbor raznovrstan, mačaka ima više nego na Rodosu, plaža je za one koje vole talase.



Glavni grad, Vati je uglavnom pust i tih. Sporadično otvorene prodavnice, tišina, totalna fjaka.
Iz jednog kafića na obali mora čuje se Destroyer, "Downtown". Tada shvatam da se iz kafića i taverni na čitavom ostrvu zapravo uglavnom i ne čuje muzika, što izuzetno prija.


Pošto je Samos  relativno mali (nešto veći od Lefkade, poređenja radi) i do zaliva Kerveli na istoku od glavnog grada nije teško stići (ali valja paziti na savete obe aplikacije za navigaciju: iGo i Here imaju snažno izraženu želju da nas provlače kroz ulice čija je širina takva da uvlačimo retrovizore i jedva prolazimo iako smo u malenom Hyundaiu i10). Kerveli otkriva bezobrazno dobro sređene kamene kuće i vile, koje krasi odmerenost a ne rasipništvo, dok je plaža u uvali pomalo prenapučena ali je voda izuzetno topla.
Kroz izmaglicu se vide planine Turske.

Obišli smo sve plaže do kojih se može doći automobilom, ne žurimo dok se kroz sumrak vraćamo na Balos u kojem se posle devet uveče ne čuje ništa osim vetra i talasa.

Zašto uopšte žuriti bilo gde.

*

Godinama skrajnut i manje popularan od mnogih drugih ostrva, Samos će još nekoliko godina biti izuzetno prijatno mesto za odmor, čiji su stanovnici izuzetno srdačni a nenametljivi i normalni, još uvek neumoreni od turista i nezaraženi idejom brzog profita.
Način na koji održavaju čistim i blistavim ono što imaju, odnos koji imaju prema gostima te konačno i ta tegla džema koju smo dobili na rastanku :) – preporučuju ga kao mesto ka kojem valja požuriti, dok ne postane popularno.


Korisne informacije/podsetnici:
  • Dobre, manje posećene plaže: Balos (ispod Koumenike) i Votsalakia; obe na jugozapadu
  • Pristojne plaže: Kampos Maratokampou, Limnionas (jugozapad); Avlakia i Tsamadou (sever ostrva, Tsamadou ima i deo za nudiste); Kerveli (istok).
  • Nije važno videti/gužva: Potokaki beach (jug, pored Pitagoreona), Gagou (sever, iznad Vathija), Mykaki, Psili Amos (jugoistok).
  • Raj za surfere: Potami (kod Karlovasija, sever), Kokkari Beach (sever)
  • Ko ima čamac: Mikro Seitani i Megalo Seitani (sever), Paleohori (jugozapad)
  • Ukoliko ste smešteni na jugo-zapadnom delu ostrva i vozite ka Pitagoreonu – birajte "gornji" put, preko Chore a ne Ireona. Po mapama – razlika u dužini je svega 1 km, ali je razlika u broju krivina primetna.
  • Na Samosu nema previše benzinskih pumpi. Na potezu od Pitagoreona do Maratokamposa, na primer – svega 2 u funkciji. Cene benzina kreću se od 1.45 do 1.55.
  • Vozite sporije i pre i posle naselja: lokalni zverovi su uglavnom nenaviknuti na saobraćaj, a vole da love po mraku u okolini naseljenih mesta.
  • Koga zanima da se bavi istorijom Samosa, odnosno civilizacije – neka unapred proveri radno vreme Herinog hrama (ove godine – do 18h) i lokalnog Muzeja, te ponese kvalitetne cipele za penjanje do Pitagorine pećine.
  • ... Ili sedi na usamljenu stenu kraj obale i gledaj u zvezde – možda shvatiš odakle Aristarhu ideja o heliocentričnom sistemu koju je nekih 2000 godina kasnije Kopernik vasrksao.
  • Pronašli smo 1 (jedan) Lidl na samom izlazu iz Pitagoreona i to vam je to. Ostali marketi su manji, nešto skuplji i sasvim dobro snabdeveni.
  • Ekskurzija ka Efesu/Turskoj postoji kao opcija, brodići voze svakog dana.
p.s. tekstovi o ostalim ostrvčićima i mestima Grčke na kojima smo do sada bili dostupni su ovde >>

p.p.s JOŠ fotografija sa Samosa (Aleksandrine) dostupno je ovde >>