Najdraže iz 1/4 2019 :: 3 meseca u 3 sata [mix]

Tek je počelo da cveta i lista, a berba u prvoj četvrtini godine nikad bolja!

Tri meseca preslušavanja muzike u tri sata, a ispod liste te čeka i spisak albuma.

U miksu sviraju i pevaju: Adia Victoria, Aldous Harding, Amanda Palmer, Andrew Bird, Bella Technika, Better Oblivion Community Center, Bohemija, Charlotte Adigéry, Deerhunter, Durand Jones & the Indications, Foals, Helado Negro, International Teachers Of Pop, J.S. Ondara, James Blake, Jay-Jay Johanson, Jonathan Bree, Karen O & Danger Mouse, Lee Harvey Osmond, Little Simz, Lou Doillon, Madrugada, Nežni Dalibor, Nick Waterhouse, Nilufer Yanya, Our Native Daughters, Porto Morto, Rain Phoenix feat. Michael Stipe, Robert Ellis, Robert Forster, Sleaford Mods, Stella Donnelly, The Black Keys, The Cactus Blossoms, The Chemical Brothers, The Cinematic Orchestra, The National, The Specials, Vampire Weekend, W.H. Lung

Play > 

33 albuma:

Amanda Palmer - There Will Be No Intermission [bandcamp >>]

Andrew Bird - My Finest Work Yet

Bella Technika – Section [bandcamp >>]

Bohemija - Nasmeši se i reši se [bandcamp, download >>]

Cass McCombs - Tip Of The Sphere

Deerhunter - Why Hasn't Everything Already Disappeared

Durand Jones & The Indications - American Love Call

Foals - Everything Not Saved Will Be Lost Part 1

Helado Negro - This Is How You Smile [bandcamp >>]

Howe Gelb – Gathered

J.S. Ondara - Tales of America

James Blake - Assume Form

Karen O & Danger Mouse - Lux Prima

Kokoroko - Kokoroko [EP]

Lee Harvey Osmond – Mohawk

Leyla McCalla - The Capitalist Blues

Little Simz - Grey Area

Mats Eilertsen - And Then Comes the Night

Mercury Rev - Bobbie Gentry's The Delta Sweete Revisited

Nick Waterhouse - Nick Waterhouse

Our Native Daughters - Songs of Our Native Daughters

Porto Morto - Portfon [bandcamp >>, + izvinjenje za pogrešno ime benda u emisiji, som...]

Robert Ellis - Texas Piano Man

Robert Forster – Inferno

Shook Twins - Some Good Lives

Sokratis Sinopoulos Quartet – Metamodal

The Cinematic Orchestra - To Believe

The Claypool Lennon Delirium - South of Reality

The Comet Is Coming - Trust In The Lifeforce Of The Deep Mystery

The Delines - The Imperial

The Specials – Encore

The Twilight Sad - It Won`t Be Like This All The Time

Tommy Guerrero - Road to Knowhere [2018]

Unloved – Heartbreak

Erić, Dobrica

(pisala: Redakcija Betona, 2009 >>)

ERIĆ, Dobrica (1936, Donja Crnuća), dečji pesnik-samouk, seoski pevač, začinjavac srpske seoske slam poezije; oduvek je pisao pesme za živi nastup i pevanje, retko za čitanje. (Ko u osnovnoj školi nije slušao Erićeve pesme, slušao je oluju!) Bio je pesnik seoske idile, naivni poet anahronih bukolika i georgika. Pravio je velike turneje po osnovnim školama tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Bio je autor Nolita i „redak zver“ u pesničkoj branši. Važio je za velikog prijatelja dece, seljaka, radnika i učiteljskog kadra koji je štedro preporučivao njegove knjige đacima. U njegovoj zvaničnoj biografiji piše da je završio četiri razreda osnovne škole u Vraćevšnici, kada je bacio bukvar i „oprobao sreću u raznim zanatima“, našavši se napokon u pesničkom. Od 1959. do danas, objavio je preko stotinu naslova. Njegove pesme su relativno brzo „sišle u narod“. Poseban vid implementacije erićevštine ostvaren je preko velikog hita Miroslava Ilića „Devojka iz grada“, koju je napisao niko drugi do slavuj iz Gruže. Prema usmenoj legendi, stihove pesme „Voleo sam devojku iz grada“ Dobrica Erić je dao čuvenom kompozitoru narodnog melosa Obrenu Pjevoviću, koji je potom uhvatio Miroslava Ilića za ruku i poveo ga u aleksandrovački „Diskos“, gde je ovaj snimio svoju prvu singlploču (1977). Ni Lepa Lukić nije ostala bez Erićeve podrške. Za nju je napisao stihove “Bluzo moja satkana od cveća”. Možda bi sve ostalo na toj razini da Dobrica Erić u turbulentnim osamdesetim nije učinio zaokret od pagansko-seoskog ka nacionalističkopravoslavnom pesničkom diskursu. Tako su se slike Vašara u Topoli pretopile u Plač voljene zemlje. Poznata je njegova Prkosna pesma (1993) koju je po priznanju čelnika SPS-a, “najviše voleo Slobodan Milošević u interpretaciji srpske heroine Ivane Žigon”. Ova pesma, nalik Baladi o Stojkovićima Ljubomira Simovića, predstavlja kvintesenciju srpskog inata i paradoksalnog (ne)priznavanja krivice. Slično odlomcima iz Simovićevog Kosovskog boja, koji su postali militaristička budnica, Erićevo pevanije je posredovanjem prkosne Ivane Žigon odjeknulo na mostovima tokom bombardovanja 1999, ali i na poslednjem ispraćaju Miloševića, te napokon na mitingu “Kosovo je Srbija”. Izlivanje erićevskog prkosa (Kriv sam što sam neko/ a ne niko i netko/ Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta/ idem u pravoslavnu crkvu/ doduše poretko/ i što se krstim ovako/ s tri prsta!) postalo je deo folklornih mitingaških okupljanja, kao mantra koja se upućuje neprijatelju. Stoga ne čudi što je božanska interpretacija Ivane Žigon, u video klipovima koji se mogu naći na www.youtube.com, izmontirana sa slikama stelta F-117. Pevanje Dobrice Erića, bivšeg dečjeg pesnika, često se u javnosti koristi poput Teslinog tajnog oružja, obično u funkciji “odbrane Srbije”, “ometanja neprijateljskog osmatranja i izveštavanja”, “podizanja borbenog morala” i “pronicanja u skrivene neprijateljeve namere”. Dobrica Erić je jedno vreme radio kao glavni i odgovorni urednik Nolita, kada je pokrstio sve edicije, pravdajući to zahtevima narodne mobe, kako je on shvatao vođenje te kuće. U novembru je novi i odlučujući krug glasanja za dopisne i redovne članove SANU. Pored Mira Vuksanovića, R.P. Noga i Gorana Petrovića, u redu pred vratima Akademije, gurka se i rab božji, Srbin, sa prosedom bradom – Dobrica Erić. Lepo je na selu, ali je još lepše u Akademijinom zabranu.

Rajko Grlić: "Animal Movies" (fragment iz knjige "Neispričane priče")

"Animal Movies.
Fimovi u kojima su životinje glavna lica: King Kong (1933), Lassie Come Home (1943), Jaws (1975), Babe (1995), 101 Dalmatians (1996), Vuk samotnjak (1972) itd., uz bezbrojne crtiće, lutka-filmove i dokumentarce. 

Zagreb, Beč, Wroclav, 1966. 

Student sam prve godine filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao glumac amater igram u predstavi Studentskog eksperimentalnog kazališta Ars Longa, Vita Brevis. Putujemo u Poljsku na prvo međunarodno gostovanje. Beč je prva stanica na tom putu i moj prvi susret sa Zapadom. Fotografiram se ispred divovskog panoa na kojem bujna crnka reklamira „Palomin“ grudnjak. Na susjednom panou žirafa poziva Bečlije da posjete Zoološki vrt Schönbrunn. U Wroclavu igramo kod Grotowskog. Te iste večeri, nekoliko ulica dalje, Ida Kaminska, glavna glumica Klosove i Kadárove Trgovine na korzu, igra oproštajnu predstavu i time zauvijek zatvara posljednje židovsko kazalište u Europi. 

Zagreb, 1982. 

S petogodišnjom Olgom gledam BBC-jev dokumentarac o povijesti zooloških vrtova. U njemu kažu da je prvi europski vrt sa životinjama otvoren u bečkom Schönbrunnu i da je žirafa bila njegov prvi stanovnik. Nekoliko dana kasnije nalazim podatak da je sredinom osamnaestog stoljeća vladar Egipta, kao vladarski poklon kraljevima, poslao dvije žirafe u Europu – jednu u Pariz, drugu u Beč. O tome kako je putovala francuska žirafa, Mediteranom do Marseillea, a od njega do Pariza malim kanalima, postoji puno dokumenata i nekoliko knjiga. O putu druge žirafe do Beča ne postoji dokumentacija, ili je ja nisam uspio pronaći. Zato sam i sastavio ovu priču. Da je imam, za svaki slučaj, ako me Olga pita nešto o toj žirafi. 

Los Angeles, 1991. 

To je ujedno i prva priča koju sam upisao u režijsku bilježnicu. 

Beč, 1752. 

Car Francis I za rođendan je dobio neobičan poklon. Kao velikom ljubitelju prirode carica mu je usred Schönbrunnskog parka sagradila stakleni dvorac. Kralj je u njemu svakodnevno doručkovao i provodio duge sate uživajući u pogledu na perivoj. Ptice su pjevale, drveće je uredno raslo, kipovi grčkih bogova bili su simetrično poredani, no carica je primijetila da caru ipak nešto nedostaje, da mu je, usred čitavog tog raja, beskrajno dosadno. Nekako u to isto vrijeme iz daleke Afrike na dvor je stiglo pismo kapetana Koenigsmarka. Bilo je popraćeno crtežom čudne životinje i u njemu je pisalo: „Šaljem Vam crteže camelopardialisa, točno onakvog kakvog sam ga vidio blizu Rta dobre nade. Vjerujem da ta životinja nije bila viđena u Europi još od vremena Julija Cezara koji je uz nju marširao u svojoj trijumfalnoj povorci pr. Kr.“ Čudan crtež čudne životinje, za koju su stručnjaci smatrali da je nastala križanjem deve i leoparda, došao je u caričine ruke. Tako se rodila ideja o dolasku kamiloleoparda u Beč, ideja o stvaranju a zoološkog vrta oko staklenog paviljona u carskom parku, ideja kojom je carica željela razveseliti sve depresivnijeg cara. No da bi car za idući rođendan dobio taj čudesni poklon, trebalo je savladati stotine i stotine gotovo nepremostivih prepreka. O tim preprekama, o zgodama i nezgodama, o tom dugom i teškom putu, o ljudima i životinji koju danas svako dijete jednostavno zove žirafa, govori ova priča. 

Rt dobre nade, 1752. 

Pod vodstvom kapetana Koenigsmarka stotine domorodaca i desetak iskusnih lovaca danima su lovili veliku žirafu. Kad su je napokon ulovili, odveli su je do za nju specijalno pregrađenog broda. 

Atlantski ocean, Mediteran, Jadransko more, 1752. 

Mjesecima se dvije tone teška i šest metara visoka žirafa valjala po uzburkanom oceanu, da bi zatim brod uplovio u Mediteran i mirno Jadransko more. Žirafa je dnevno jela deset kilograma lucerne, pet kilograma specijalno sušene trave, tri kile zobi, bačvu narezanih jabuka, bačvu naribane mrkve pomiješane s djetelinom i suhim kruhom. Kapetan Koenigsmark noćima nije spavao. Brinuo je o žirafi, hranio je, tetošio. Njezin dolazak u Beč bio je za njega pitanje života i smrti, pitanje časti i slave, mogućnost dokazivanja nemogućeg. 

Rijeka, 1752. 

Brod je napokon uplovio u Rijeku, jednu od najsjevernijih luka Jadranskog mora. Od carskog Beča sada je zbunjenu žirafu i premorenog kapetana dijelilo svega 700 kilometara. Tek tu su za kapetana Koenigsmarka, u trenutku kad mu se činilo da je najteži dio puta savladan i da je slava nadohvat ruke, počeli pravi problemi. Hrabri kapetan Koenigsmark tada nije znao ono što danas svako dijete može pročitati: „Najveći problem koji zoološki vrtovi imaju sa žirafama jest tlo po kojem ona može hodati. Većina životinja manje-više hoda po svemu, ali žirafe su drugačije. Ako je tlo pretjerano tvrdo, ona će odmah odustati čuvajući izuzetno nježnu 30 a donju stranu kopita. Ako je tlo previše glatko, po njemu neće hodati jer će joj kopita obrasti i postati bolna. Doista, teška životinja!“ Jedini mogući put kojim su mogli doći do Beča bila je cesta posuta grubim i nadasve oštrim kamenjem. Šume su bile guste, planine strme, rijeke opasne. Žirafa po svemu tome jednostavno nije željela hodati, a odgovarajuće vozilo za nju nije postojalo. Razumljivo, jer sve ovo zbiva se sredinom osamnaestog stoljeća. Carski se rođendan približavao, a Beč kao da je svakim danom bio sve dalji i dalji. No kapetan Koenigsmark došao je na spasonosnu ideju kupujući cipele. Od obućara je naručio divovske kožne papuče. Obućaru je trebalo nekoliko dana da ih sašije. Navukli su papuče žirafi na noge i ona je napokon prohodala. Koenigsmark je odmah iznajmio obućara s cijelom njegovom radnjom, napravio za njega i njegove šegrte specijalna kola, i karavana je napokon mogla krenuti. 

Put prema Beču, 1752 – 1753. 

Papuče su se trošile svaka dva do tri dana. Obućar i šegrti danonoćno su šivali nove. Polagano ali sigurno, krčeći šumu gdje je bilo potrebno, pojačavajući mostove kad su bili preslabo sagrađeni, zaobilazeći alpske vrhove i probijajući se kroz snježne oluje, karavana se napokon približila Beču. 

Beč, 1753. 

Carica je odahnula. Carev rođendan mogao je biti dostojanstveno proslavljen. U Beč se sjatilo pola Europe. Došli su vidjeti cara, ali čudna žirafa i kapetan Koenigsmark bili su ipak najveća atrakcija. Taj dan sve ozbiljne knjige slave kao rođendan prvog zoološkog vrta. Uz žirafu, tu je svoje dane provodio i kapetan Koenigsmark. On joj se jedini smio približiti. Mnogi i danas tvrde da je satima znao s njom razgovarati jezikom koji su samo njih dvoje razumjeli. Car je sve to gledao iz svojeg staklenog dvorca i dobro se zabavljao. Carica je napokon odahnula. 

London, 1993. 

Londonska „Granada“, producentica Pippa Cross, kupila je prava na ovu priču. Prvu ruku scenarija pisao sam s Clare Foster u Los Angelesu, u starom MGM studiju, u scenarističkom apartmanu u kojem je nekad radio Chaplin. (Umjesto verzija upotrebljavam meni draži izraz ruka, posuđen od soboslikara.) Drugu ruku pisao sam dvije godine kasnije, u Londonu, u uredima „Film TV Granade“. Moja advokatica Susan H. Bodine ponudila je projekt Tedu Hopeu i Jamesu Schamusu iz producentske kuće „Good Machine“ u New Yorku. Oni su s „Columbijom“ imali ugovoreno pravo prvokupa pa su im ponudili projekt. „Columbija“ je pokazala ozbiljan interes. Toliko ozbiljan da su počele pred-pripreme. Zajedno s engleskim i austrijskim producentima i scenografom Željkom Senečićem krenuo sam u potragu za lokacijama. Danima smo putovali između Istre i Beča. U Londonu su izabrane žirafe koje se za film moraju pripremati najmanje šest mjeseci. U tom je trenutku u „Columbiji“ došlo do promjene na vrhu. Nova je uprava odlučila da iduće tri godine ne ulazi u „dječje filmove“. Pripreme su zaustavljene. Pippa je narednih osam godina pokušavala pokrenuti ovaj projekt. Cijelo to vrijeme uredno je kupovala prava na priču. Ta prava platila su Olgin studij u New Yorku. Priča izmišljena za Olgu financirala je njezino školovanje. Bilo je u tome neke pravde."

*

Rajko Grlić, iz knjige "Neispričane priče" (Laguna, 2018), stranice 27-31.

"Neispričane priče" su pune opojnih momenata, zdravica, sete, nesnimljenih filmova, ludih trenutaka u večnosti, lica kojima smo se divili, Grlićevih junaka, ali i podsećanja na momente kojima vreme ne može oduzeti gorčinu.

Otvoriti vino,
početi sa čitanjem.