Pet godina nakon objave izvrsnog "Dig Lazarus Dig" i beogradskog koncerta koji ću svakako pamtiti još dugo >>, Nick Cave & the Bad Seeds objaviće 18. februara "Push the Sky Away".
Juče objavljeni spot za "Jubilee Street" me odveo sve do "Alice", sećate se stare pesme sa "Tender Pray" u kojoj Nick krišom posmatra devojku koja se presvlači kraj prozora.
Iako do objave albuma ostaje još 14 dana - sve je dostupno za preslušavanje.
Nakon prvog preslušavanja, garantujem
repeat,
repeat,
repeat...
Izvrsno.
Novo: ukoliko playlista u nastavku ne radi, album je dostupan za preslušavanje i na NPR stranici (živeli Javni servisi Sjedinjenih Država! :). Link >>
Play >>
UPDATE: Album je dostupan za preslušavanje na Deezeru >>
Izvrsna knjiga Pola Taborija - "Istorija ljudske gluposti" (Gradac, 2006) otkriva "jednu novi sliku sasvim poznatog sveta gluposti, blesavosti, budalaštine, gluparenja, nerazboritosti, tupavosti, u koje su glavni junaci... blesavci, bukvani, bene, duduci, mamlazi, tikvani, tupavci, zvekani, zevzeci, suklate, sumlate, telci... ili jednostavno - ograničeni" (iz predgovora Zefirina Grasija).
Pored ostalog, Tabori iznosi i priču o "Čoveku sa gvozdenom maskom", zabetoniranoj netačnostima samo zato što su dvorske ulizice svojevremeno pokušale da kreiraju što je moguće "bolje" rodoslovno stablo Napoleona Bonaparte, u vreme kada je ovaj preuzeo vlast u Francuskoj.
"Značajan pokazatelj razmjera što ih ponekad ima ljudska taština jest i to što neki ljudi, koje bi zahvatila čežnja za uzvišenim precima, nisu imali ama baš ništa protiv toga da se sazna i objavi kako se njihov predak rodio kao grešni plod preljuba ili da je bio obično vanbračno dijete-kopile. "Kraljevska krv ne može se okaljati" tvrdili su ti ljudi. Upravo je takav, čudni mentalitet stvorio "rodoslovno stablo" što su ga neki lojalni dvorjani smjerno podastrijeli Napoleonu Bonaparti.
Bonapartistički genealozi započeli su od legende o "željeznoj maski".
U to vrijeme još se vjerovalo da tajanstveni zatvorenik u Bastilji, koji je pred druge ljude smio izlaziti samo sa željeznom maskom na licu, nije bio nitko drugi nego glavom brat-blizanac Luja XIV. U Bastilji je čamio samo zato što je imao nesreću da se rodi nekoliko minuta pre budućeg Kralja-Sunca. U svojoj verziji legende barun Glejhen otišao je još dalje, tvrdeći da je "Željezna maska" bio pravi Luj, odnosno pravi kralj, dok je čovjek koji se nazivao Lujem XIV i koji je sjedio na prijestolu bio dijete "grešne ljubavi" Ane Austrijske, kraljice-udove Luja XIII, i kardinala Mazarena. Nakon smrti Luja XIII, grešni kraljevsko-kardinalski ljubavni par potajno je izmijenio dječake i podmetnuo na prijastolje bastarda, dok je pravoga bacio u tamnicu, gde je on do smrti morao neprestano nositi željenu masku da se ne bi vidjela njegova tipična burbonska fizionomija.
Danas znamo manje-više pouzdano da je tajanstveni zatvorenik u Bastilji doista postojao, ali da je to bio talijanski grof Matioli, bivši ambasador vojvode od Mantove na francuskom dvoru. Njega je francuska policija uhvatila u nekoj vrlo nezgodnoj špijunskoj operaciji, a to tako razbjesnilo Luja XIV da je naredio da bude bačen u tamnicu bez obzira na zaštitu koju mu je davalo međunarodno pravo. Prvo su ga držali u tvrđavi Pinerol, onda na otoku Sv. Margarete, a najposlije u Bastilji (gdje je umro 1703.). A što se tiče željezne maske, ona uopće nije bila od željeza, nego od svile. Osim toga, zatvorenik je nije morao nositi neprestano, nego samo dok bi šetao dvorištem tamnice: nije smio dopustiti da ga netko kojim slučajem prepozna, jer bi to moglo izazvati nezgodne međunarodno-političke komplikacije.
Bonapartistički genealozi izmislili su krasnu proču da bi rodbinski povezali Napoleona sa "Željeznom maskom". Po njihovoj priči - kćerka upravitelja tamnice na otoku Sv. Margarete sažalila se nad jadnim zatvorenikom, a onda se u njega i zagledala - odnosno, pošto je nosio željeznu masku - zaljubila. Poslije nekog vremena rodila mu je sina, a taj je, dakako, morao biti otpremljen iz tamnice, gdje nije smio ostati. Neki poverljivi čovjek odnio ga je na Korziku, gdje je dječak lijepo odrastao. Nosio je, dakako, majčino prezime - Bonapar.
Upravo je to bila spona kojusu trebali bonapartisti - a sve drugo je bila puka formalnost.
Prezime su pretvorili u italijansko Buonaparte, a onda su sve članove korzikanske obitelje Buonaparte proglasili potomcima onog vanbračnog djeteta sa otoka Sv. Margerete. Tako je Napoleon "postao" praunuk "Željezne maske", čovjeka koji je prema legendi bio jedini zakoniti nasljednik francuske krune i prijestola.
Zaključak: mali Korzikanac uopće nije uzurpator, nego čovjek kojem porijeklo daje sva prava na carsku krunu.
Prilično tadašnjih ljudi povjerovalo je u ovaj vatromet gluposti. Prije nekoliko godina u Njemačkoj objavljen je faksimil plakata namijenjenog buntovnicima iz Vandeje, gdje su oni upozoravani da ne nasjednu na "otrovnu glasinu" da je Napolen tobože potomak Burbona.
A što je o svemu tome mislio sam Napoleon?
"To je obična besmislica."
* * *
Prikaz knjige Pola Taborija dostupan je ovde >>
Knjiga pronađena u "Beopolisu", pre nekoliko dana.
Priče poput ove zauzimaju prostor po medijima i dalje, svaki dan.
.
Najpre, Pol Valeri.
Kratka priča:
"Dan"
Ovde fotelja, krevet, klatno, ogledalo, ključ na ormaru, prozor, zastori, dan vrlo značajan, i promenjiv, rubovi sobe, slobodni prostor u sredini, loptast, prašina koja sjedinjuje, vodenkasti i končići svetlosti po uglovima nameštaja, stvari nesređene na stolu, tela nameštaja govoreći uvek jedno te isto, oticanje vremena na oknima, približene boje, čovek u sedećem položaju, rastojanja.
Fotelja čeka, krevet se odmara, klatno radi, ogledalo se otvara, prozor žubori, zastori zavode, dan misli, soba nastavlja, središnji prostor se rastvara, čovek se menja: deblja.*
* * *
Valerijevo ogledalo dobija šire značenje u sjajnom kratkom filmu "Ogledalo" Ramona i (Antoine Tinguely i Laurent Fauchère)
* - prepis iz knjižice "Najkraće priče na svetu", priredio David Albahari.
.
