Dugo se on i ja mimoilazimo. Kako se godine zbrajaju, srećemo se sve češće.
Before The Flood:
Dok su iz tetka Olgine, male pregrađene sobe u uglu stana dopirali rani radovi Brajena Ina (Eno), iz sobe tetka Sonje ne samo što se često čuo sa gramofona, već se često i svirao Bob Dilan (Dylan), rana trubadurska faza. Na vrhu gomile ploča najduže je stajao "Highway 61 Revisited". Sa desetak godina, teško je razumeti "Queen Jane Approximately" i takvo, najstarije sećanje na Dilana više je faktografsko ne emotivno. Nešto kasnije, u procesu "menjanja svesti" neke druge ploče su se pokazale uticajnijim od njegovih: zabavniji je bio "Stop making Sense" od Dilanovog "Slow Train Coming", a klinci traže zabavu, lakše je bilo razumeti "Zonu sumraka" od "New Morning".
The Times They Are A-Changin':
Kada je faza sakupljanja muzike i manijakalnog čitanja o istoj uzimala maha, prve polovine osamdesetih, Dilan je bio fazi koju danas kritičari uredno zaobilaze kao fazu "dezorijentacije" - pesme poput "When the Night Comes falling from the Sky" nisu mnogo značile ni meni ni kritici, a izgleda - ni njemu. Da li su tetka Sonji nešto značile ne znam, nismo više bili često pod istim krovom. I ponovo se nismo, dakle, razumeli. Kroz Bouvijevu (Bowie) "Song for Dylan" kapiram koliko je značajan, poredeći je sa Dilanovom "Song to Woody", iščitavajući mnogo puta Dejvidove stihove "You gave your heart to every bedsit room/At least a picture on my wall/And you sat behind a million pair of eyes/And told them how they saw/Then we lost your train of thought/The paintings are all your own/While troubles are rising/We'd rather be scared/Together than alone".
Like A Rolling Stone:
Na radiju učim (ponajviše od Kuzme i Straleta) o značaju pojave Dilana i njegovih stihova, spoznajem težinu "Koliko puteva čovek mora da pređe... ", ali sam više fasciniran hrabrošću "električnog nastupa" na Newport Festivalu i sinusoidama karijere. U vreme kada su slušaoci Radio Indexa birali "7 najdražih" Dilanovih pesama, očekivano je pobedila "Knockin' on the Heaven's Door", ispred "Like A Rolling Stone", dva koraka ispred "All Along the Watchtower", koju sam (u skladu sa godinama) više voleo u Hendriksovoj (Hendrix) verziji.
Moguća paralela: čuvena Čerčilova da je sa 20 normalno biti levičar, sa 50 konzervativac i da je sve ostalo budalasto.
Mr. Tambourine Man:
Tako i ja, "života započetog u tridesetoj" prvi put osećam pravu vibraciju čitajući njegove "Hronike, deo prvi", sjajnu autobiografiju koja mi otkriva Dilana u punom sjaju. Iste godine pojavljuje se opšte slavljeni "Modern Times" koji koristim kao polazište za istraživanje kompletnog opusa.
Nešto kasnije, Čele mi daje četrdesetak radio emisija koje je Dilan tematski sročio i vodio, otkrivajući deo sopstvenih muzičkih korena ali i mnoge jendeke iz koje je ponikla amerikana i to na način koji u potpunosti obuzima svest.
I'm not her... here... there?
Konačno, na teren ulazi Bob Hajns (Haynes), reditelj diskutabilne filmografije, autor filmova poput "Priča o Karin Karpenter" i "Velvet Goldmine" (dvosatno ljubavno pismo Igi Popu o Dejvidu Bouviju, nakon što mu je Bouvi prethodno zabranio korišćenje njegovih pesama u filmu). Kreirajući kontraverzu već uvodnim titlovima ("I'm not her... here... there"), podelivši Dilanovu biografiju na nekoliko glumaca i poslednju Boginju Holivuda, Hajns je stvorio novo, zanimljivo čitanje ključnih momenata Dilanove karijere, počevši od Gatrijevske faze do kraja devedesetih, hrabro prebacujući sva Dilanova lica, naličja i simboliku na glumce različitih potencijala i moći (Kristijan Bejl (Bale), Ričard Gir (Gere)...), među kojima vrh panteona osvaja Kejt Blanšet (Blanchett) koja će svojom interpretacijom Dilana svakako osvojiti mnoge nagrade (Nacionalno Udruženje Filmskih Kritičara se već upisalo pre nekoliko dana).
Druga zvezda filma svakako je mladi Markus Karl Frenklin (Marcus Carl Franklin), čije je tumačenje Dilana-Vudi Gatrija svakako početak jedne sjajne filmske karijere.
Dilan je zakon:
"I'm not there" nije biografski film i okoreli obožavaoci ga teško vare, pokazuju prve kritike po netu. Ovaj film je zapravo eksperiment, dovoljno intrigantan da nas povede ka Skorsizovom dokumentarcu "No direction Home", ranijim Dilanovim albumima i drugačijem razumevanju mnogih čitanja Dilana - od Ferijevog (Ferry) "Dylanesque" do činjenice da LDP u kampanji "Život je zakon" koristi upravo "The Times They are A-Changin".
I tako se Dilan i ja srećemo ponovo, u srpskoj svakodnevici, 2008. godine. Tetka Sonji kupujem karte za "I'm not there", koji će biti premijerno prikazan na ovogodišnjem FEST-u.
