Showing posts with label jugoslavija. Show all posts
Showing posts with label jugoslavija. Show all posts

Friday 25 June 2021

Zemljo moja

"Nebojša, vaš najveći problem je osećaj da više nemate domovinu." - 
R.B, psihoterapeut, 2017.

Verovatno se nikada nećemo složiti zašto se to dogodilo,
kao što se nećemo složiti ni kada je počelo.
Da li znamo kada se završilo?

Kada je naša domovina prestala da postoji?

Onog utorka u oktobru 1988, kada se pojavila ideja bojkota robe iz Slovenije?
Ili onog petka u avgustu 1990. kada su preprečili puteve balvanima? U subotu, 9. marta 1991. kada su na ulice Beograda izašli naši tenkovi?

Za prepoznavanje trenutka u kojem si ostao bez domovine neophodna je vremenska distanca.

Negde u ovo vreme, malo pre mraka pre tačno trideset godina, 25. juna 1991. neko je stigao iz grada i doviknuo nam:
„Ode Slovenija!“

Neki veruju da je tada tek počelo.

Ima onih tvrde da se raspad Jugoslavije završio u nedelju, 17. februara 2008. godine.

Ipak, taj proces će trajati dokle god među živima ima onih koji su u toj državi bili srećni. 
Ili srećniji nego što su danas.


Tuesday 6 April 2021

O 6. aprilu, Biblioteci, Hitleru i generalu Leru

Juval Noa Harari u „Sapijensu“ podseća na važnost i vrednost priča za našu vrstu. Da ne prepričavam poglavlja posvećena tom fenomenu (pročitajte celu knjigu, više puta) – skratiću: Priče su ono što svaku veću ljudsku zajednicu drži na okupu.

One su univerzalni „lepak“. Svaki majstor-amater zna da postoje stvari koje nikakav lepak ne može da reši. Dvokomponentni, montaž-kit, barsil... ništa ne radi, i onda se sjuriš do prve prodavnice i uzmeš ’bilo koji super-lepak’ kojim takođe ne uradiš ništa, osim što ulepiš barem tri prsta (!!!) a predmet lepljenja ostane zamrljan do kraja vremena, i neupotrebljiv. Svakog 6. aprila 1941. ovde se na mreži pojavi uvek isti neadekvatan, loš lepak kojim bi naše ozbiljno naprslo, i inače krhko nacionalno biće valjalo da bude malo dopravljeno. To je ona priča o generalu Leru koji je „priznao da mu je Hitler naredio da bombarduje Narodnu biblioteku 6. aprila 1941... Zato što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vekovima činilo kulturni identitet tog naroda.” To nije čak ni lepak, već mešavina lošeg brašna i vode.
Lažnjak. Radoslav Grujić (1878-1955), teolog i istoričar, upravnik Muzeja Srpske crkve i dopisni član SANU u svom svedočanstvu o bombardovanju Beograda priča: “Biblioteka je pogođena jednom zapaljivom bombom, najviše dvema koje su prošle kroz krov u zadnjem delu zgrade. Vatra je dugo tinjala pod krovom. Projektile je bilo moguće neutralisati ako se zatrpaju peskom koji je blagovremeno dopremljen u Narodnu biblioteku Srbije, ali, nažalost, u tim dramatičnim trenucima nije bilo nikoga ko bi to učinio. Razarajući požar rasplamsao se 6. aprila oko 18 sati. Budući da tokom tog, kao i svih narednih dana, niko nije pristupio njegovom gašenju, on je u potpunosti utihnuo tek 9. aprila.” Dakle, “jedna zapaljiva bomba, najviše dve”. Ne pričamo o bombama od 600 kilograma koje bi zbrisale ceo Kosančićev venac, već “štapićima” dužine 50 centimetara. Iz jednog aviona je, tvrdi Branislav Gajić, izbacivano do 1200 takvih štapića, od kojih su “jedna, najviše dve” pala na krov Narodne biblioteke i uzrokovala požar koji niko nije ugasio zato što je kapija bila zaključana. Sve to možda više govori o nama i organizaciji u tadašnjoj Jugoslaviji - nego o Hitleru i Leru čiji su bombarderi imali za cilj nešto drugo, na donjem Kalemegdanu. Hitler je, naravno, imao jezive ideje šta sve želi da nam radi - sam ili uz pomoć ovdašnjih kolaboranata u vidu raznih “srpskih majki” i ostalih bašibozluka. U moru dokazanih i dokazivih mračnih namera, na prvi pogled zvuči idiotski dopisivati izmišljotine. No, kada ta i takva, izmišljena priča počne da se koristi da bi se dodatno podcrtalo da smo oduvek bili nekakav "golemi trn" u oku raznim osvajačima, i kada ona postane potka za tirade o “spaljenim knjigama sa zabranjenom istorijom Srbije” i sličnim ... sranjima..., onda stvari postaju jasnije. Ekipa zadužena za širenje mitomanije je u kolektivnoj svesti već napravila zgarište strašnije od onog koje je ostalo od biblioteke na Kosančićevom vencu pre 80 godina. U našoj kolektivnoj svesti uskoro više ništa - i nikada - neće moći da bude izgrađeno na zdravom temelju, već će nam preostati samo zalivanje betonom. Da se vratim na početak - lepljenje nacionalnog bića lažnim i neadekvatnim lepkom ne može dati valjane rezultate. Ostaće nam ulepljena tri prsta, a ono što ste lepili biće ružno, i nefunkcionalno. * Koristan tekst Branislava Gajića o tom bombardovanju (kao i onom 1944) >> Svedočanstvo Radoslava Grujića je dostupno u tekstovima istoričara Dejana Ristića.

Sunday 21 February 2021

"Dara iz Jasenovca" ili stav o filmu ≠ stav o Jasenovcu



Kada su u XIX veku putujuće pozorišne trupe igrale po Srbiji predstave o boju na Kosovu glumac koji je igrao Murata spavao je u štali, dok bi Miloša Obilića ugostio najbogatiji domaćin u selu.

Bilo je takvih nesporazuma i u Jugoslaviji: Zvonku Lepetiću su prilazili ljudi i terali ga u materinu zbog uloge ustaše u Zafranovićevoj "Okupaciji u 26 slika".

Sinoć emitovani film nas podseća da se istorijske činjenice i autorsko, to jest umetničko delo i dalje gledaju kroz isti cviker i mere istim spravama.
 
Autor, kao i glavni finansijer ovog filma to dobro znaju.

Zato je važno ponavljati: stav o filmu "Dara iz Jasenovca" ≠ stav o Jasenovcu.

Dodatno, stav o filmu je vrednosni, i ovaj film je, jednostavno, loš.

*

Pre podizanja zavese:
(tekstovi pisani pre premijere filma)

Ognjen Glavonić - "Kraj trke" >>
Dejan Kožul - "Nacionalističke strasti i filmska traka" >>

Nakon spuštanja zavese:

Zlatko Paković - " Šta vidimo gledajući film Dara iz Jasenovca" >>
Jerko Bakotin - "Od buke do bruke" >>




Saturday 30 January 2021

Darko Rundek, 65

Na Rundekov rođendan ponovo listam knjigu Anta Perkovića o njemu, i zastajem na ovoj fotografiji: "Lazar Stojanović i Darko Rundek na Radio Brodu, 1993. godine."

Malo stariji pamte da su se nešto ranije pojavili novi sejmeni i rasparčali zemlju, a malobrojni (nemojmo se samoobmanjivati) poput Rundeka odbili da učestvuju u tome.
'U staroj zavjeri strana' ostao je na pravoj.

Otišao je na Radio Brod, sada već zaboravljen projekat.

Lazar Stojanović je posle pisao: „Sreli smo se u Parizu, kad se, u aprilu 1993. nas petoro novinara, tri asistentkinje i dvojica urednika muzičkog programa (Rundek i Vedran Peternel) sastalo da se pripremimo za ukrcavanje na brod, ledolomac od 86 metara preuređen u radio-stanicu, namerni da otplovimo u međunarodne vode Jadrana, te da tamo pravimo i emitujemo celodnevni program prema bivšoj Jugoslaviji. Bio je to pokušaj, zajednički, ali i lični svakoga od nas, da svojim sredstvima odgovorimo na rat u rodnom kraju (...) (Rundek je) bio izrazito smiren, zamišljen, ćutljiv, nasmejanih očiju, jednostavan. "

Glavni urednik Dževad Sabljaković (na fotografiji u pozadini) priča za francuski 'Aktuel' u junu 1993 o Radio Brodu: „Na ovom brodu su samo normalni ljudi, to od nas čini disidente.“ *

*

Rundek je nakon Radio Broda otišao u Pariz, iz kojeg nam se javio jednim intervjuom u "Vremenu Zabave" 1994, i podsetio:
"Ne vidim da čovjek mora da bude dio kolektivne mržnje među našim narodima; ako je postojalo nešto što smo zajednički dijelili, to postoji i dalje – na individualnom planu."

*

Huk i vibraciju koji su pratili Rundekov izlazak na binu u Beogradu u decembru 2000. godine nikada neću uspeti da prepričam.

Verovali smo da je taj 'povratnički' koncert dokaz da su sejmeni stvarno otišli.
Možda je i on u to verovao. Tada je imao 45.

Nismo bili u pravu, ali stranu i dalje nismo promenili.
Broj onih koji nas nisu razočarali se u međuvremenu smanjio.
Rundek je i dalje tu.
Srećan 65!


(*preuzeto iz knjige „Rundek, između“ Anta Perkovića)


Friday 22 January 2021

Mira Furlan: Pismo sugrađanima / (“Pismo u prazninu”) iz Beograda u Zagreb, 1. novembra 1991.

"Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezrevno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.

Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.

Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Šoa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna medja, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.

Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što nece zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, “Gloriju”?

Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Madjarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Korneja i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub doista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.

Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mžznja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. Itd.

Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave. Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz...

Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti.

Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to baš biti ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sad šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.

Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: “Ljubite neprijatelje svoje”. Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.

Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao “čist pred nacijom”?

Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopće shvatiti što to zapravo znači.

Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!

Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu “Srbi”, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.

Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi preredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću “odreći svojih beogradskih prijatelja” kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odrećo ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.

Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovde rodili, slučajno smo ovi ili oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. 

Takvom čovjeku ću biti zahvalna."

(Mira Furlan, iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.)


Friday 15 January 2021

Domaći Noćurak :: Mixtape za one koji nisu došli na zimski raspust (i nepažljive slušaoce sa lokala)

Još jedan raspust, a vas nema.


Nismo se videli, ispričali, zagrlili, nisam ti pustio „šta ima novo“.
Zato ti šaljem nešto muzike koju želim da čuješ.
Ima tu pesama koje smo već slušali zajedno, ali i novih koje još uvek nisu dovoljno poznate ni ovde, a zaslužili su obožavanje.

Iznenadićeš se kakvi čudni cvetovi rastu po Balkanu.

Iako ih razdvajaju godine, ili stotine kilometara, ove pesme se tako lepo međusobno slažu, da nema potrebe da ih prekidam pričom.
Sve su na jezicima koje i dalje dobro znaš i sve će ti biti jasno i bez mene.

U 120 minuta (dakle, jedna „duža“ kaseta) čekaju te i Dimitrije Dimitrijevič, Darkwood Dub, Antenat, Anna Moor, Fantom, Jelena Popržan, Baklava & Darko Rundek, Mizar, The Cyclist Conspiracy feat. Svetlana Spajić, Kristo Rodževski, Izae, Rundek & Ekipa, Ivan Grobenski, Roza, Moussaka, Leb i Sol, Miroslav Tadić, Atilla Aksoj i Tijana Bašić, Tamara Obrovac, Ana Ćurčin i Ansambl Kolo, Barimatango, Fish in Oli, Vlada Divljan, Eyot, Majamisty Trio, Branimir Norac, Sanja Marković i Haustor.


Albumi za preslušavanje (koji se pojavljuju u ovim miksu)

Dimitrije Dimitrijevič - Čar-pitanje >>

Jelena Popržan - La Folia >>

Izae - Kvamb >>

Ivan Grobenski - Siromahi i Lazari >>

Ana Ćurčin - Scene >>

Eyot - 557799 >

Razni izvođači - Klavirsko nebo 3 >>

Sanja Marković - Ascencion >>

*

Prethodna slična kompilacija (sa malo više priče) je ovde >>

*
Miksevi se re-emituju na talasima i stranicama Radija Boom 93 (FM), RadioAparata, Sun Radija kao i FatHipstera. 


Friday 11 September 2020

Noćurak iz 1990 :: Here's where the story ends [muzički vremelom]




Možda bi bilo bolje ostaviti putovanje u 1990. kao miks, bez priče i pominjanja važnih datuma i podsećanja na svetle trenutke i mračne tipove.

Ali...

"Being Boring" zvuči drugačije ako se setiš prvog dana januara te godine, i početka reformi Anta Markovića. Sve zvuči drugačije kada se setiš da su se u maju na Maksimiru šibali navijači Dinama i Zvezde a u septembru na istom mestu svirao Dejvid Bouvi. Sve zvuči drugačije kada ponovo otkriješ da je u prvih deset meseci 1990. u SFRJ prodato nešto više od 181.000 vozila domaće proizvodnje, a mi smo planirali kupovinu Interrail karte za Evropu, sve dok nisu počeli da ređaju balvane na drumovima a najbliži prijatelji odlazili u vojsku.
Borisav Jović je postao Presednik Predsedništva Jugoslavije, a mi smo svakog popodneva imali probe benda bukvalno iznad njegove glave, verovatno ga nervirali i tako možda ubrzavali raspad Jugoslavije, ali i napredovali na Demo-Top 8 Radija B92.

Idemo u 1990 - godinu veličanstvene muzike; poslednje leto sveta u kojem smo odrastali, i prvu jesen loma koji traje već trideset godina.

...Cocteau Twins, Happy Mondays, Inspiral Carpets, Lou Reed & John Cale, Miladojka Youneed, Neneh Cherry, New Order, Nick Cave & The Bad Seeds, Obojeni program, Pixies, Prefab Sprout, Primal Scream, Saint Etienne, Sonic Youth, Sundays, Pet Shop Boys, The Charlatans, House Of Love, The Replacements, They Might Be Giants, World Party...


Saturday 4 July 2020

Domaći Noćurak :: za dijasporu i nepažljive slušaoce sa lokala [mix]

U onim godinama kada je bilo teško ili nemoguće preći granicu - utehu su donosili prijatelji koji su posećivali domovinu tokom raspusta.
Donosili ste kasete, diskove, super izdržljive Banana Republic majice, dobre cigarete bez filtera i priče o tome kako život može biti normalan, i lep.
Iako sada nije isto, i razlozi su kao drugačiji - ovog leta se nećemo okupiti, i neću moći da vam oduševljeno puštam šta sve ovde ima novo, i to vam pakujem da ponesete.
Umesto tih mikstejpova ili foldera koje biste poneli iz Beograda, danas vam miksam i šaljem muziku sa ovih prostora, zamisli da je ovo AM-radio, dugi talasi, istureno odeljenje Radio Jugoslavije koja emituje program za studente u inostranstvu, emigrante, bauštelce, tragače za drugom domovinom, možete da pustite ovaj miks i vašim klincima koji ne razumeju baš najbolje sva ova naša narečja, ali vole da ga slušaju, osećaju poveznost sa tim melodičnim jezikom.

Biće tu i starih stvari koje želim da preslušamo ponovo zajedno, a biće i pesama za one koji ne mrdaju odavde, ali nepažljivo slušaju šta im se dešava ispod prozora ili iza zida.
Tri sata muzike i malo priče, spremaj trake, 'snimaj' 
Čekaju te (ima još, neću sve da ti otkrijem...) Antenat, Anja Štark & Hibrid, Zdravo Dovidjenja, Baobab, Beograd, Bernays Propaganda, Boris Kovac, Buč Kesidi, Cmok, Despot Tomić, Dimitrije Dimitrijević, inje, Ivica, Izae, Kanda Kodža i Nebojša, Klinika Denisa Kataneca, Kosta Jevtic / Pianist, Minilinija, Miroslav Tadić, Nežni Dalibor, Plesač Sporog Stepa, pocket palma, Porno brak, Porto Morto & Darko Rundek, Prljave Sestre, Reper Iz Sobe, Mitar Subotic Suba Rex Ilusivii, Risaund, ROGI, Sacher, Samalas, Sanja Tišma, Sitzpinker, TAPAN, Tužni, u pol 9 kod sabe, Vasko Atanososki...




Saturday 6 June 2020

Prilog za raspravu o lektiri, životu i delu Desanke Maksimović



"Svojim govorima u mnogim ljudima (Slobodan Milošević) je probudio potrebu da se bore, prenuo u njima uspavano rodoljublje, zanemarene dužnosti, naročito se često vraćajući na decu, na našu odgovornost da joj zemlju ostavimo slobodnom i bezbednom, da naše mlade ne ostavimo slepim kod očiju. Milošević svom dušom želi da nam narod ne bude preveden žedan preko vode, neuk pored nauke, sirot pored bogatog tla, pored tolikog napretka u Evropi, da ne očama zaostao.

Sve njegove govore odlikuje mir kojim misli izražava. Njegovi zahtevi, ili ako hoćete saveti, narodu – i kad su izrečeni sa žestinom, odišu nekom skrivenom blagošću i pravdoljubljem. Mnogo je ljudske i naučne istine u Miloševićevom ubeđenju da narodi koji su sa istih njiva želi pšenicu, hleb jeli, sa istih reka i izvora žeđ utoljavali, udisali ozon iste planine, na tom bar što im je od prirode zajedničko, mogu graditi prijateljstvo, ili bar biti takvi susedi koji jedni drugima pristojno nazivaju dobro jutro i slobodno se gledaju u oči."

(Desanka Maksimović, sa korica knjige "Godine raspleta" Slobodana Miloševića, 1989.)

Navedeni citat nije i ne može biti razlog njenog prisustva ili odsustva iz lektire, ali je važno da to što je napisano ne bude zaboravljeno.

Da, znam da je bila u ozbiljnim godinama.

*
Ukoliko vam je njena poezija važna i draga, i želite da se prenosi dalje kroz vreme, srca i prostor – čitajte je, delite, volite, snimajte audio-knjige, tako knjige ostaju u životu.

Kada je u Hrvatskoj najavljena reforma lektire, mladi pozorišni reditelj Lovro Krsnik tokom 100 dana 60 minuta naglas čitao knjige ispred Vlade Republike Hrvatske.

U naše vreme u obaveznoj lektiri nije bilo Kiša, Markesa i Harmsa, ali nas to nije sprečilo da ih sami otkrivamo.
Zapravo, zbog toga su nam bili još draži i važniji.

A da je naše poimanje ideja pravednosti, poštenja i lepote bilo uokvireno isključivo knjigama iz tadašnje lektire, možda se ne bih ni setio ovog njenog doprinosa u etabliranju tiranina.

Gospođu Desanku više volim da pamtim kao prijatnu i milu ženu, koja mi je uz osmeh dala autogram i malu posvetu u pionirskoj knjižici, negde u zimu 1981, ali me ni taj njen osmeh ne sprečava da se svega sećam.



Friday 3 April 2020

Kompot od breskve

[fotografiju
zadržavam za sebe.
ovo je priča
o zvuku
i ukusu.]


Jedan gutljaj preostalog sirupa iz konzerve kompota podseti me na sok od breskve koji je pravio Mostarski „Hepok” pre mnogo godina. To je taj ukus! Njihovi sokovi bili su gušći i nešto slađi od onih koji su se mogli kupiti u Beogradu. Pili smo ih tokom letovanja, gde god bismo se zaustavili na putu ka moru – od Olova, preko Sarajeva, pa dolinom Neretve.
U svakom restoranu duž celog puta, kao i na otocima, isključivo taj sok u staklenim flašicama debelih zidova i uskog grlića, u koji su pčele ulazile sa lakoćom i nervozno zujale.
„Od gustih imaš breskvu i kajsiju”, govorili su konobari.

Ukus tog soka je ukus tronedeljnog letovanja u Dalmaciji. To je ukus kojem prethodi rečenica: „Ne pij iz flašice, ubošće te osa, biće ti obraz ovoliki”.
Sada sam se svega toga setio.
Jedan gutljaj sirupa kompota od breskve iz konzerve četrdeset godina kasnije, petnaestog dana izolacije izazvao je da oko mene lebde smeh i glasovi ljudi kojih nema, ali dokle god čujem te glasove - znam čiji sam.

Čujem i zrikavce,
i zujanje pčela,
kao u Hristićevoj pesmi,
sve dok ih ne rastera neprijatni zvuk bacanja konzerve u kantu.

.

Monday 30 March 2020

Kada Beograd izranja iz sna (o jednom kratkovečnom grafitu i srcu za Zagreb)

Pretražujući ovih dana mrežu, tragajući pomalo mahnito za bilo kakvim dobrim vestima, dan ili dva nakon zemljotresa u Zagrebu krajičkom oka spazio sam fotografiju zidića kod Doma omladine na kojem je sprejom ispisano: "Zagreb ❤️" 
Neko je, rizikujući više nego drugi crtači kojekakvih svinjarija koje opstaju na zidovima godinama - želeo da iskaže empatiju prema komšijama, baš tako.
Beogradski. 


Želeo sam da fotografišem taj grafit (široki ugao, donji rakurs, da pukne beton sa svih strana i ulica na kojoj nema nikoga) i da fotografiju pošaljem prijateljima iz Zagreba, kao i drugarima koji su odrastali ispred tog istog Doma omladine, a koji sada žive u tom drugom gradu (o, ima ih, iznenadili biste se koliko.)
I krenuo sam tamo.

*

Jutro je sveže, ulice puste.
Beograd ovih dana kasnije izranja iz sna,
zna da nema kuda
nakon ustajanja.

Nije me iznenadilo kada sam otkrio da je grafit već premazan i izgreban. 

Brzo i temeljno, šta ima to srce da uznemirava građane.

❤️

Search Results

Web res



Ali, prekasno. 


Dokaz da se taj grafit desio i dalje postoji - i to ne samo kao crvena boja koja se nazire ispod novog sloja farbe kojom su pokušali da prekriju da je ikada postojao. 


Tu je fotografija, imamo dokaz da je taj čin iskazivanja empatije i ljubavi izvršen, ne možete sa malo farbe i brzom reakcijom učiniti da taj (hrabri!) izraz empatije i suosećanja tek tako nestane.

Štaviše, tim brisanjem učinili ste ga još važnijim.

Razumete?

Izvor: link >>

Thursday 1 August 2019

"Treći svijet" ili o mapama iz mašte, borbi, Bulgakovu i Haustoru


"Stanje osluškivanja uključuje cijelo tijelo, ono priziva stanje pažljive prisutnosti.
Zvuk nije koncentriran, rijetko se percipira u nekoj točki,
doživljavaš ga kao dio prostora koji te okružuje." 
(Darko Rundek, 2011.)

"Nestade Jeršalajim, veliki grad, kao da ga nikad na svetu i ne bejaše."
(Mihail Bulgakov, "Majstor i Margarita", poglavlje 25, 1928-1938.)


O "Trećem svijetu" je najbolje pisati usred leta. Koža je sjajna od znoja, vlage i česte kiše; vreme je naizgled stalo, leto je zrelo i lepljivo, ali već osećaš da ga uskoro neće biti i da naigled beskonačni raspust ipak ima svoj kraj. Jesen neće zaobići tvoj deo grada, ne ukoliko ostaneš tu gde si.

Drugo najbolje vreme je bilo kada.

Slušanje "Trećeg svijeta" je neka vrsta igre, koju igram već mnogo godina.
Vremenom sam naučio da vidim crvotočinu između udaraca u doboš i otkucaja bas-gitare, tu su pukotine malo pozelenele od tropske mahovine, dovoljno je uzeti vazduh i provući se.

"Trećim svijetom" može se lutati decenijama bez cilja, ali i bez želje da se lutanje ikada završi. Ludaci vremenom pomisle da prepoznaju krajolike i putokaze, i jedne večeri se ohrabre da iscrtaju mapu tog sveta, preciznošću dostojne prvih mornara koji su prošli Herkulove stubove. Te mape su maglovite i pune netačnosti, predimenzioniranih kontura i glasina koje raspaljuju maštu.

Nakon trideset i pet godina putovanja ovim albumom, ja se usuđujem da skiciram jednu.

U uglu mapa nepoznatog sveta koje su iscrtavali prvi pomorci obično su se nalazila otelotvorenja mornarskih strahova - Krakeni, Scile i Ihtiokentauri (o čijem postojanju svedoči i Borhes). Na ovoj mapi u tom donjem uglu nisu Behemot, Asmedaj i Abadona iz one prve pesme u kojoj nas svaki obrt pedala bicikle-sa-Nenom udaljava od stvarnosti, već, zbog Jeršaleima u koji ćemo stići uskoro – u uglu mape su, u čast dijaboličnosti sveta i Bulgakova - Behemot, Azazelo i Voland, koji pune uše stražarima da se pripaze u zoru.

Taj trio će se sa mape ceriti ka nama, dok rukama i šapama pokazuju dijagonalno iznad sebe, ka kopnu: jednoj zemlji, Pangei u kojoj od Međimurja do Anda nije daleko, kao ni od periferije Zagreba do Afrike i Južne Amerike, soc-realizam i pomahnitale diktature su komšije. Detaljnije posmatranje te mape će otkriti da među tim prostorima nema granica, a zatim ćemo shvatiti i da su nazivi toponima, obala i mora na toj mapi svima razumljivi. Ovde svako govori svojim jezikom ali se svi razumeju međusobno, borba je sveprisutna, odjekuju rafali garde, to nas ujedinjuje, po tome se razumemo, sve se to čuje u zvuku ovog albuma, kiša je svuda zelena, zvuk je voda na toj mapi, on sve okružuje.

Ukoliko bih pokušao da jednom rečju opišem zvuk "Trećeg svijeta", kolebao bih se između "nesvrstan" i "autohton". (A mogli bismo reći i "samonikao" ("te delom i samobitan", kaže enciklopedija). Lepo bi mu pristajalo i to "nesvrstan", no autohtonost je najluđa reč koja se može izabrati – zato što se najčešće odnosi na stvari koje su izrastale u izolaciji, odvojene od drugih, a "Treći svijet" je povezao u sebi šarenolike stvari sa svih strana sveta, da bi izrastao drugačije.

Čitanje starih intervjua, kao i knjige Anta Perkovića koja krije mnoge ključeve ("Rundek, između") pokazuje da je taj zvuk rezultat ozbiljne borbe i brisanja granica svih koji su ga stvarali. Oružje korišćeno u toj borbi su afričke konge, zampone, kene, brazilska cuica i talking drum, panove frule, gomila zvrčki koje se više nikada nisu pojavile u pop-muzici Jugoslavije ili barem ne u takvom odnosu. Strašna ritam-sekcija (Saher-Gulić), praskavi duvači, gitara koja kroz čitav album šalje tajne poruke morzeovim azbukom i klavir koji razbija formu – sve to stvara zvuk koji nije ničiji ali stiže odasvud. Ko je pažljivo slušao koncertne snimke Haustora iz 1982, a na kojima se neke od ovih pesama pojavljuju po prvi put, otkrio je kako je kratko vreme bend usporio i muzički sazreo. (I Rundekova lirika se promenila, ali o tome nešto kasnije.)

Rundekov glas i tekstovi raspiruju ideju slike sveta koji je u neprekidnoj borbi za slobodu, nezavisnost i nesvrstanost: "djevojke u luci pale za stvar", "bose žene koje na glavama nose tajni teret metaka u korpama sa paprom", "dječak sa puškom u ruci vodi me do logora", "dolari su vrući i miriše dim", "stražari su otrovani, konji su spremni", Rundek je "skriven iza lažnih imena", pod klupom su "sličice iz mašte za ratne godine", "momci sa automatima glume patuljke u vrtu"... sve je natopljeno borbom, otporom i vožnjom zaobilaznim drumovima, u oblaku prašine se nekima učini da vide i Korta Maltezea (Zoran Paunović je pisao da su Korto, Pišta i Šejn maske koje Rundek koristi da bi pokazao ko je on zapravo). 

Naspram toj borbi - tu su ljubav i telesno. 

Ko sumnja u njenu važnost u ovim pričama, evo mu stih "...njena koža slana i zlatna kao jutro miriše/slušam kako diše/čujem joj sne", eno i pesme "Babilonske baklje", jedine na albumu u kojoj postoje samo njih dvoje, nema plotuna u pozadini, pao je mrak, revoluciju ćemo nastaviti sutra, "nek za nama samo zvijezde jezde i igraju".


Darko Rundek, S.R, Yugopapir >>

Nedavno, a tridesetak godina nakon što je ovaj album objavljen, Srđan Saher je gostujući na zagrebačkom Radio Yammatu >> otkrio i emitovao ne samo dub-verzije pesama sa ovog albuma, već i neke demo-verzije snimane tokom priprema albuma.
Tekstovi koje Rundek peva ili, preciznije – uglavljuje u već strukirane melodije se umnogome razlikuju od onih koji su završili na albumu, i daleko su od izbrušenosti i metafora koje sada naizust znamo. Na sreću, tu nije stao, ili su ga gurali da nastavi da istražuje i bori se.

U već pomenutoj Perkovićevoj knjizi Rundek kaže:
"Ja sam od Sachera stvarno najviše naučio (...) On je izuzetan autor, muzičar, izuzetna osoba. Jedino što ne idemo dobro zajedno. On je iskomponirao pjesme i donio mi pjesmu uz gitaru, jasnu ideju ritma, i neke indikacije o čemu bi htio da se u toj pjesmi radi, dvije riječi u refrenu, neku atmosferu, ili bi mi donio knjigu, ili bi otišli pogledati neki film... da me pokuša uvesti u atmosferu neke pjesme. A onda bih ja počeo krčkati dalje."

I zato, kada Rundek na koncertu najavljuje "Zadnji pogled na Jeršaleim" rečima "Lijepo je hodati po svijetu kad paralelno postoji neka stvarnost od knjiga." postaje jasno da je ta borba za nezavisnost (ili autohtonost) bila podjednako teška i za njega, i da se probijao kroz suvu pustinju sve do ulaza u Jeršaleim, tamo sreo onaj trio iz donjeg ugla mape, ali oni nikada nisu imali ništa protiv tipova poput njega, 
naprotiv.

*


I mogao bih još ovako, ali se negde pred kraj albuma ponovo nađem pred buketom putokaza i znam da je vreme za još jedan krug lutanja.

Neki od putokaza su isključivo muzički: Black Uhuru, King Sunny Ade, čak i Kid Creole.
The Clash
su i zvuk i stav; treći zovu da se ponovo krene ka vratima knjiga 
Maria Vargasa Ljose (ponovo pročitati "Panteleona i posetiteljke"!) i Sabata (Nikola tvrdi da su u te putokaze urezana i imena Amada i Huana Rulfa (tim putem još nisam išao), a tu je i ta fotografija petorice sa omota, grupica zaverenika ispred zida na uglu periferije Zagreba, slika mutna od uvećanja i provučena kroz filter, svedenost ovog omota me podseća da je to lutanje unutrašnja emigracija.

Mogao bih još, ali svako
MORA
da iscrta
svoju mapu, nećemo pronaći dve identične.
(Neki tvrde da u "Trećem svijetu" nema ničeg ezoteričnog, ali to je zato što su na ulasku dobili samo turističku, kratkotrajnu vizu.)

Vanvremenski, vanprostorno i sinematično postavljen, ovaj album nakon trideset i pet godina zvuči sve bolje. Čak i ta pesma o radničkoj klasi koja je oduvek štrčala, a našla se na albumu iz razloga koji više nisu važni, i ona je vremenom dobila drugačiju dimenziju: Crni đavo iz pesme je u međuvremenu pobedio, poplaćao pića i učinio da najpodmitljiviji ostanu da prave štetu ovde, u našem svetu, 
a više nema ni perona sa kojeg bi se moglo bežati u raj.

Zato i dalje često bežim u "Treći svijet".
Tamo predaja i dalje nije opcija,
stražari su otrovani,
konji su spremni,
zora rumeni.


("Treći svijet" se odnedavno može slušati i na YouTubeu >> i drugim platformama (Deezer >>). 
Zvuk je pomalo tanak, bolje nabavi nedavno objavljeni remaster, 
pali i vuci :) 

P.S. Voljeni "Radio Sevojno" je pre nekoliko meseci kreirao mapu "Trećeg svijeta", na svoj način. Topla preporuka za preslušavanje >>

P.P.S, 2022. Haustor je ponovo u studiju >>

P.P.P.S, 2022: Ivan Laić, povodom vinilnog reizdanja Trećeg svijeta >>

P.P.P.P.S, 2022: Dragan Ambrozić, "Vreme" >>