Friday, 31 October 2025

Kraj oktobra / Inđija, Novi Sad




Ovaj dan je oduvek bio rezervisan za Darkwood Dub i pesmu o
nemiru, teskobi i kratkim danima punim snova.

I u toj pesmi >> ima stihova koji na kraju ovog oktobra dobijaju novo značenje: oni o slobodi koja nosi, ravnoteži, kontroli, i udaljenom udaru groma.

Ali, ovaj 31. oktobar je drugačiji.

Mnogi koji hodaju ka Novom Sadu na godišnjicu ubistva 16 ljudi su jutro poslednjeg dana oktobra dočekali spavajući pod otvorenim nebom Inđije, a zato što im je lokalni šerif uskratio smeštaj, čak i cisterne sa vodom - valjda misleći da je ovo zemlja samo za njega i njegove.

Nas je ipak više.

*

Video: https://www.instagram.com/nikolamiljkovicstudio/
Muzika: "Zemlja", Ekatarina Velika.

Prešlicavanje za Lice ulice: St.Etienne, David Byrne, Curtis Harding

S vremena na vreme je dobro pretresti listu pesama koje nam služe kao srećna mesta ili sigurna skloništa. Stresno je, ali je važno priznati sebi da u neke pesme više ne možemo da se sakrijemo, da su neke naselili drugi ljudi sa kojima ne želimo ili ne možemo da ih delimo, a da se u trećima već neko vreme ne osećamo dobro.

Na sreću – i dalje se pojavljuju nove. Samo je potrebno pažljivo osluškivati.

St. Etienne: „International“ (2025)

Nakon trideset i pet godina stvaranja pesama koje su nas isceljivale plesom i nežnošću – Sara, Bob i Stenli su odlučili da je vreme za kraj.
Bez obzira da li ste se sa St. Etienne prvi put sreli kada su vaskrsli Jangovu „Only Love Can Break Your Heart“ ili su vas prvi put odvukli ka podijumu uz „Nothing Can Stop Us Now“, ili ste na žurku stigli nešto kasnije dok prostorom zvoni fenomenalna „Tonight“ – ovaj album je
poput soundtracka poslednjeg okupljanja i rastanka od ljudi koji su nam oduvek bili posebno dragi, ali sa kojima nismo proveli onoliko vremena koliko je trebalo.
Ako, ipak, do sada niste obraćali pažnju na njih – pesma koja otvara oproštajni album („Glad“) će u četiri bita učiniti da plešete kao da je ponovo 1990. godina.

Link za preslušavanje albuma "International" >>

David Byrne: „Who is the Sky“ (2025)

Odakle mu TOLIKO energije u 73. godini života?
Nakon što je obišao svet predstavljajući album „American Utopia“ iz 2018. – a koja je otvorila nove perspektive scenskog nastupa – Birn je snimao ili se pojavljivao na sceni sa Paramore, Olivijom Rodrigo i Robin; nastavio da promoviše portal Reasons to be Cheerful (posećivati, često!), crtao je, objavljivao knjige, promovisao remasterovane snimke Talking Heads, snimao obrade, vrteo muziku na platformi Mixcloud – i snimio novi solo album.
Ipak, „Who is the Sky“ ne otkriva tragove umora. Nasuprot.

Od divne „Everybody laughs“, preko „What is the Reason For It?“ sve do završne „The Truth“ – Dejvid se sjajno zabavlja, ne mareći da li je u određenim trenucima neočekivano žovijalan („I Met The Buddha At A Downtown Party“) ili možda previše optimističan bez obzira na opšti raspad.
Ali, albumi poput ovog popravljaju svet. Ili barem odlažu njegov kraj.

Link za preslušavanje "Who is the Sky" >>

Curtis Harding: „Departures & Arrivals – Adventures of Captain Curt“ (2025)

Da li će ovaj album pomoći Kurtisu da konačno dobije ono što mu odavno pripada – a to je mesto među velikanima soul muzike?
Prethodna dva albuma („Face Your Fear“, „If Words Were Flowers“) su dokazala da je pred nama izuzetan pevač koji ume da napiše veliku pesmu, koji se ne boji promena, poigravanja sa zvukom i teškim temama.
Na novom – konceptualnom – albumu Harding pluta kosmosom i peva o ljubavi („There She Goes“, „True Love Can’t be blind“), veri u sebe („Time“) i mogućem srećnom raspletu („The Power“) koji će se sigurno dogoditi ukoliko ne odustanemo od onoga u šta verujemo.

Link za preslušavanje albuma >>

*

Više o novom broju magazina Lice ulice >>




Sunday, 19 October 2025

Road to Nowhere / Roge




Ne mogu da povežem tri pesme u niz
a da ne pomislim da sam krenuo u pogrešnom pravcu.

Onda slušam pesmu po pesmu sa pauzama između.

Ako pauza postane preduga zaledim se od užasa koji je iza nas,
a postanem i nestrpljiv da što pre vidim one će tek doći: 
Hajde, šta čekate?!

Teško mi je da se setim poslednjeg niza od tri normalna dana.
Ne vidim u kalendaru da će takva tri dana uskoro doći.

Ne mogu da sedim dugo,
ne mogu da sedim dok drugi hodaju i zbog mene,
ne mogu da hodam ulicama sa kojima imam emotivnu predistoriju a koje više ne prepoznajem,
a novih ulica nema.

Psihoterapeutkinja kaže: „Kriza smisla“.
Oduvek je bila tu, gospođo.

Duvači lišća nedeljom počinju oko pola sedam, 
pokušavaju da zataškaju da je jesen.

Onda osvane sunčano jutro, 
i počne ova pesma.

“We're on the road to paradise,
here we go, here we go.”

Saturday, 18 October 2025

"magi:ja" / promocija knjige / Bitef teatar, 23. oktobar

*

“Zagrljaj od knjige.” (Jelisaveta Miletić, Njuz POPkast)

“Kao svojevrstan mauzolej ljubavnika, ali i utjelovljenje ljepote, knjiga posvećena nekadašnjoj klavijaturistici EKV-a briše prostor između teksta i slike, memorije i budućnosti, afirmirajući snagu umjetnosti...” (Andrej Mirčev, Portal Novosti)

"Magine sveže i direktne rečenice, pune bezazlenog zanosa, ali i oštroumnog promišljanja, stupaju ovde u strastven dijalog sa originalnim snimcima Srđana Vejvode." (Zorica Kojić, Vreme)

*


"Ona je Magi - Margita Stefanović, pijanistkinja, arhitekta, deo ključnog autorskog trolista zvanog EKV.
On je Srđan Vejvoda, romanista, prevodilac, fotograf.

Tokom njihove veze i kasnijeg dugogodišnjeg prijateljstva, 80-ih godina prošlog veka, nastaju mnogobrojne serije Srđanovih fotografija Magi, snimane u različitim atmosferama, stanjima, eksterijerima, enterijerima. U tom istom vremenu, ali i nadalje, sve do poznih 90-ih, njih dvoje razmenjuju sijaset pisama i razglednica. Sa Magi su otišla sva Srđanova pisma. Srđan je, kroz razne selidbe, sačuvao i Magine slike i pisma. Iz asocijativnog preplitanja i susretanja Srđanovih fotografija i delova Maginih pisama nastala je knjiga MAGI:JA, svojevrsni mono-dijalog, koji je priredila Katarina Pejović. MAGI:JA je duboko intimno putovanje kroz predele odnosa dvoje posebnih ljudi u prelomnim vremenima, mapiranje kriptične geografije duša čiji je ključ Ljubav.

Promocija knjige MAGI:JA održava se 23. oktobra 2025. u Bitef teatru, s početkom u 20 časova. U razgovoru o knjizi, koji moderira Nebojša Krivokuća, učestvuju Srđan Vejvoda, Katarina Pejović i Svetozar Cvetković, glumac, Magin dugogodišnji prijatelj i saradnik. Nakon razgovora, kompozitorka i pijanistkinja Irena Popović Dragović izvešće nekoliko kompozicija EKV u sopstvenom aranžmanu, kao i novo delo posvećeno Magi."


*

Edit / snimak razgovora u Bitef Teatru:




Saturday, 11 October 2025

"Ooo-wee!" / St. Paul & The Broken Bones

Sećam se prvog sudara sa St. Paul & The Broken Bones.
Pre nešto više od deset godina NPR je objavio pesmu >> tada nepoznatog benda,
snimak iz nekog napuštenog lokala Birmingemu, Alabama.
Pevač na početku samo kaže: „Call me!“ -
i onda počinje lom.

Gledao sam snimak više puta zaredom, zablesavljen energijom, plesom i glasom Pola Dženveja.
Ok, Pol ni tada nije bio sitan i imao je dobru rezonantnu kutiju, ali – ipak – odakle je izlazio takav glas?

Onda sam otkrio da je Dženvej od malih nogu do osamnaeste godine pripreman da bude - propovednik.
Pevao je i slušao isključivo gospel.
U osamnaestoj je počeo da sluša i soul.
Onda je otkrio Toma Vejtsa i Nika Kejva.
I shvatio da može da propoveda i van crkve, sa koncertne bine.

Desetak godina ih slušam.
Do sada su prodali oko pola miliona albuma.
Bilo je tu i dobrih i odličnih pesama, zvučnih eksperimenata, traganja, lutanja, vraćanja i gubljenja – ali ništa nije zvučalo kao taj prvi snimak iz garaže: jasno, oštro, iskreno, lišeno suvišnih ukrasa.

Konačno, izgleda da su ponovo pronašli svoju dušu - soul, i okupili prateće vokale, gitaristi vratili papučice, pustili Pola da peva kao što je učen da propoveda.

Novi album St. Paul & The Broken Bones objavljen je juče.
Nemam pojma kako zvuči.
Slušam samo ovu pesmu, peti put zaredom.
Jer mali je broj stvari koje tako temeljno mogu obrisati pet loših dana, kao što to čini pet minuta dobre nove muzike.
“Devil’s gone / But I don’t feel like I’m alone
Ain’t no gold / In the rock that we stood on
Maybe I’ll go home / Maybe you take me home
Take me home”