Saturday, 11 October 2025

"Ooo-wee!" / St. Paul & The Broken Bones

Sećam se prvog sudara sa St. Paul & The Broken Bones.
Pre nešto više od deset godina NPR je objavio pesmu >> tada nepoznatog benda,
snimak iz nekog napuštenog lokala Birmingemu, Alabama.
Pevač na početku samo kaže: „Call me!“ -
i onda počinje lom.

Gledao sam snimak više puta zaredom, zablesavljen energijom, plesom i glasom Pola Dženveja.
Ok, Pol ni tada nije bio sitan i imao je dobru rezonantnu kutiju, ali – ipak – odakle je izlazio takav glas?

Onda sam otkrio da je Dženvej od malih nogu do osamnaeste godine pripreman da bude - propovednik.
Pevao je i slušao isključivo gospel.
U osamnaestoj je počeo da sluša i soul.
Onda je otkrio Toma Vejtsa i Nika Kejva.
I shvatio da može da propoveda i van crkve, sa koncertne bine.

Desetak godina ih slušam.
Do sada su prodali oko pola miliona albuma.
Bilo je tu i dobrih i odličnih pesama, zvučnih eksperimenata, traganja, lutanja, vraćanja i gubljenja – ali ništa nije zvučalo kao taj prvi snimak iz garaže: jasno, oštro, iskreno, lišeno suvišnih ukrasa.

Konačno, izgleda da su ponovo pronašli svoju dušu - soul, i okupili prateće vokale, gitaristi vratili papučice, pustili Pola da peva kao što je učen da propoveda.

Novi album St. Paul & The Broken Bones objavljen je juče.
Nemam pojma kako zvuči.
Slušam samo ovu pesmu, peti put zaredom.
Jer mali je broj stvari koje tako temeljno mogu obrisati pet loših dana, kao što to čini pet minuta dobre nove muzike.
“Devil’s gone / But I don’t feel like I’m alone
Ain’t no gold / In the rock that we stood on
Maybe I’ll go home / Maybe you take me home
Take me home”