Hvala Robertu Smitu što MI je napisao ovu pesmu, i sumirao sve.
Ali, hvala i Gebrijelu i Sajmonu što su zategli žice gitara do pucanja, Džejsonu Kuperu što tuče bubanj baš kao što bih ga i ja tukao svestan tačnosti Robertovih reči, hvala Rodžeru na klavijaturama koje ostavljaju prostor za nežnost u ovoj pesmi - najlepšoj koju su The Cure snimili u poslednjih trideset i pet godina, i učinili da u 51. godini jednu istu pesmu vrtim po deset puta dnevno,
kao da imam 15.
I što nakon tog sumiranja - ipak - nisam sumoran.
"All I Ever Am" je remek-delo.
*
"...I think too much of all to come
Of how it will be after I give up
My weary dance with age
And resignation moves me slow
Toward a dark and empty stage
Where I can sing the world I know
The way love turns out every time
Will never be enough
I waste all my world like this
Intending time and memories
And all for fear of what I'll find
If I just stop and empty out my mind
Of all the ghosts and all the dreams
All I hold to in belief
That all I ever am
Is somehow never quite all I am now
And all for fear of what I'll find
If I just stop."
No comments:
Post a Comment