Autor izuzetne "Istorije čitanja" i još bolje "Biblioteke noću" je nekoliko godina čitao knjige tada već slepom Borhesu.
U "Povijesti čitanja", Mangel piše i o tome:
"Jednog poslijepodneva, Jorge Luis Borges došao je u knjižaru u pratnji svoje osamdesetosmogodišnje majke. Bio je slavan, ali ja sam tek pročitao nekoliko njegovih pjesama i priča i nisam bio pretjerano oduševljen njegovom literaturom.
Premda gotovo potpuno slijep, odbijao je nositi štap i rukom je prelazio po policama kao da prstima čita naslove. Tražio je knjige pomoću kojih će proučavati anglosaksonski, što mu je bila postala najnovija strast (...)
Na kraju se okrenuo i zatražio od mene nekoliko knjiga. Neke sam našao, a druge pribilježio. Na odlasku zapitao me radim li svake večeri, jer treba (rekao je to gotovo ispričavajući se) nekoga da mu čita, zato što se njegova majka vrlo brzo umara. Pristao sam.
Premda gotovo potpuno slijep, odbijao je nositi štap i rukom je prelazio po policama kao da prstima čita naslove. Tražio je knjige pomoću kojih će proučavati anglosaksonski, što mu je bila postala najnovija strast (...)
Na kraju se okrenuo i zatražio od mene nekoliko knjiga. Neke sam našao, a druge pribilježio. Na odlasku zapitao me radim li svake večeri, jer treba (rekao je to gotovo ispričavajući se) nekoga da mu čita, zato što se njegova majka vrlo brzo umara. Pristao sam.
(...)
Evelyn Waught napisao je priču u kojoj, usred amazonske džungle, spasilac prisiljava spašenoga čovjeka da cijeli život naglas čita Dickensa. Dok sam čitao Borgesu, nikada nisam imao osjećaj da samo ispunjavam svoju dužnost. Očaravali su me ne toliko tekstovi na koje me je on navodio da ih otkrijem, koliko njegovi komentari, koji su bili široko ali nenametljivo eruditski, vrlo smiješni, ponekad okrutni, gotovo uvijek neophodni.
Osjećao sam se kao jedini vlasnik izdanja s pomnim tumačenjima, koje je sastavljeno za moju isključivu uporabu. Naravno da to nisam bio, ja sam (kao i mnogi drugi) bio jednostavno njegova bilježnica, aide-memoiree koji je slijepom čovjeku bio potreban kako bi sabrao misli."*
Evelyn Waught napisao je priču u kojoj, usred amazonske džungle, spasilac prisiljava spašenoga čovjeka da cijeli život naglas čita Dickensa. Dok sam čitao Borgesu, nikada nisam imao osjećaj da samo ispunjavam svoju dužnost. Očaravali su me ne toliko tekstovi na koje me je on navodio da ih otkrijem, koliko njegovi komentari, koji su bili široko ali nenametljivo eruditski, vrlo smiješni, ponekad okrutni, gotovo uvijek neophodni.
Osjećao sam se kao jedini vlasnik izdanja s pomnim tumačenjima, koje je sastavljeno za moju isključivu uporabu. Naravno da to nisam bio, ja sam (kao i mnogi drugi) bio jednostavno njegova bilježnica, aide-memoiree koji je slijepom čovjeku bio potreban kako bi sabrao misli."*
U drugoj knjizi, kratkoj i slatkoj - "Sa Borhesom", Mangel nastavlja:
"Poslednji put sam mu čitao 1968; njegov izbor za to veče bila je priča Henrija Džejmsa Veseli kutak. Poslednji put sam ga video mnogo godina kasnije, u Parizu, u podrumskoj sali za doručak hotela, 1985. godine. Govorio je malodušno o Argentini i rekao da, iako neko mesto smatrate svojim i kažete da živite tamo, zapravo mislite na grupu od nekoliko prijatelja koji određuju to ili bilo koje drugo mesto kao vaše.
Govorio je o gradovima koje je smatrao svojim - Ženevi, Montevideu, Nari, Ostinu, Buenos Ajresu - i pitao se u kojem će od njih umreti (zapravo je napisao i pesmu o ovome).
Odbacio je mogućnost da to bude u Nari, u Japanu, gde je "sanjao strašnu prikazu Bude, koju nisam video ali sam je dodirnuo". "Ne želim da umrem okružen jezikom koji ne razumem", rekao je. Rekao je da iščekuje kraj. Rekao je da ne može da razume Unamuna, koji je pisao da žudi za besmrtnošću.
"Neko ko žudi da bude besmrtan mora biti lud, zar ne?"**
Iako se rečenica "kada pisac umre on postaje knjiga, što, nakon svega, nije loša inkarnacija." pripisuje Borhesu, u njegovoj zaostavštini do sada nije pronađena.
Ideja o raju kao "svojevrsnom obliku biblioteke" je svakako njegova.
Horhe Luis je rođen na današnji dan 1899. godine.
* prekucano iz "Povijesti čitanja", izdanje "Prometej", Zagreb.
** prekucano iz "Sa Borhesom" Alberta Mangela, Geopoetika, Beograd.
No comments:
Post a Comment