Tuesday 5 February 2013

Čovek sa gvozdenom maskom ["Istorija ljudske gluposti"]

Izvrsna knjiga Pola Taborija - "Istorija ljudske gluposti" (Gradac, 2006) otkriva "jednu novi sliku sasvim poznatog sveta gluposti, blesavosti, budalaštine, gluparenja, nerazboritosti, tupavosti, u koje su glavni junaci... blesavci, bukvani, bene, duduci, mamlazi, tikvani, tupavci, zvekani, zevzeci, suklate, sumlate, telci... ili jednostavno - ograničeni" (iz predgovora Zefirina Grasija).

Pored ostalog, Tabori iznosi i priču o "Čoveku sa gvozdenom maskom", zabetoniranoj netačnostima samo zato što su dvorske ulizice svojevremeno pokušale da kreiraju što je moguće "bolje" rodoslovno stablo Napoleona Bonaparte, u vreme kada je ovaj preuzeo vlast u Francuskoj.


"Značajan pokazatelj razmjera što ih ponekad ima ljudska taština jest i to što neki ljudi, koje bi zahvatila čežnja za uzvišenim precima, nisu imali ama baš ništa protiv toga da se sazna i objavi kako se njihov predak rodio kao grešni plod preljuba ili da je bio obično vanbračno dijete-kopile. "Kraljevska krv ne može se okaljati" tvrdili su ti ljudi. Upravo je takav, čudni mentalitet stvorio "rodoslovno stablo" što su ga neki lojalni dvorjani smjerno podastrijeli Napoleonu Bonaparti.

Bonapartistički genealozi započeli su od legende o "željeznoj maski".

U to vrijeme još se vjerovalo da tajanstveni zatvorenik u Bastilji, koji je pred druge ljude smio izlaziti samo sa željeznom maskom na licu, nije bio nitko drugi nego glavom brat-blizanac Luja XIV. U Bastilji je čamio samo zato što je imao nesreću da se rodi nekoliko minuta pre budućeg Kralja-Sunca. U svojoj verziji legende barun Glejhen otišao je još dalje, tvrdeći da je "Željezna maska" bio pravi Luj, odnosno pravi kralj, dok je čovjek koji se nazivao Lujem XIV i koji je sjedio na prijestolu bio dijete "grešne ljubavi" Ane Austrijske, kraljice-udove Luja XIII, i kardinala Mazarena. Nakon smrti Luja XIII, grešni kraljevsko-kardinalski ljubavni par potajno je izmijenio dječake i podmetnuo na prijastolje bastarda, dok je pravoga bacio u tamnicu, gde je on do smrti morao neprestano nositi željenu masku da se ne bi vidjela njegova tipična burbonska fizionomija.

Danas znamo manje-više pouzdano da je tajanstveni zatvorenik u Bastilji doista postojao, ali da je to bio talijanski grof Matioli, bivši ambasador vojvode od Mantove na francuskom dvoru. Njega je francuska policija uhvatila u nekoj vrlo nezgodnoj špijunskoj operaciji, a to tako razbjesnilo Luja XIV da je naredio da bude bačen u tamnicu bez obzira na zaštitu koju mu je davalo međunarodno pravo. Prvo su ga držali u tvrđavi Pinerol, onda na otoku Sv. Margarete, a najposlije u Bastilji (gdje je umro 1703.). A što se tiče željezne maske, ona uopće nije bila od željeza, nego od svile. Osim toga, zatvorenik je nije morao nositi neprestano, nego samo dok bi šetao dvorištem tamnice: nije smio dopustiti da ga netko kojim slučajem prepozna, jer bi to moglo izazvati nezgodne međunarodno-političke komplikacije.

Bonapartistički genealozi izmislili su krasnu proču da bi rodbinski povezali Napoleona sa "Željeznom maskom". Po njihovoj priči - kćerka upravitelja tamnice na otoku Sv. Margarete sažalila se nad jadnim zatvorenikom, a onda se u njega i zagledala - odnosno, pošto je nosio željeznu masku - zaljubila. Poslije nekog vremena rodila mu je sina, a taj je, dakako, morao biti otpremljen iz tamnice, gdje nije smio ostati. Neki poverljivi čovjek odnio ga je na Korziku, gdje je dječak lijepo odrastao. Nosio je, dakako, majčino prezime - Bonapar. 

Upravo je to bila spona kojusu trebali bonapartisti - a sve drugo je bila puka formalnost. 

Prezime su pretvorili u italijansko Buonaparte, a onda su sve članove korzikanske obitelje Buonaparte proglasili potomcima onog vanbračnog djeteta sa otoka Sv. Margerete. Tako je Napoleon "postao" praunuk "Željezne maske", čovjeka koji je prema legendi bio jedini zakoniti nasljednik francuske krune i prijestola. 
Zaključak: mali Korzikanac uopće nije uzurpator, nego čovjek kojem porijeklo daje sva prava na carsku krunu.

Prilično tadašnjih ljudi povjerovalo je u ovaj vatromet gluposti. Prije nekoliko godina u Njemačkoj objavljen je faksimil plakata namijenjenog buntovnicima iz Vandeje, gdje su oni upozoravani da ne nasjednu na "otrovnu glasinu" da je Napolen tobože potomak Burbona.

A što je o svemu tome mislio sam Napoleon?

"To je obična besmislica."

* * *

Prikaz knjige Pola Taborija dostupan je ovde >>
Knjiga pronađena u "Beopolisu", pre nekoliko dana.
Priče poput ove zauzimaju prostor po medijima i dalje, svaki dan.
.

4 comments:

  1. "Priče poput ove zauzimaju prostor po medijima i dalje, svaki dan."
    Kakvi su nam mediji, kakva nam je država, kakva je većina naroda - nije čudo.
    Pravo malo lepo čudo je to što postojiš ti, Bojša, i tebi slični, koji se trudite da neke stvari ispravite i iznesete na videlo.
    Još jedan u nizu razloga zašto ću te uvek rado čitati :)
    Hvala na još jednoj "poučnoj povjesnoj priči" ;)

    ReplyDelete
  2. Često kažem - kad prestanem da se trudim, mora da sam mrtav i da je kraj...
    U ovoj fazi je dakle, jedino važno održavati vatricu, žar, štagod.
    Hvala ti :)

    ReplyDelete
  3. Otkrio još krajem prošle godine, i čituckao sam malo. Recimo genijalna je ona priča o Fort Knoxu i likovima sa ostrva što imaju ogromno kamenje kao valutu, koje nikada ne gubi na vrednosti.

    I kad smo kod gluposti, ah, nemam kad, čitam trenutno, ali overi izdanje rečnika gluposti Žan Klod Karijera i još nekog lika, kao i poglavlje o gluposti u knjizi "Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga" (isto izdanje Gradac). Gomilu stvari koje su Eko i Karijer spomenuli, Eko je umetnuo u "Praško groblje" (trenutno čitam, i što kaže narodni pesnik "kadar nevera"). Eto dok dođem do nešto slobodnog vremena da ispišem nešto na ovu temu.

    ReplyDelete
  4. Nisam još uvek došao do kraja knjige, tako da nisam stigao ni do epizode sa Fort Noxom... Ovo je, dakle, bio trailer :)
    Hvala na putokazu ka Karijeru, a čekam onda izveštaj o Umbertu.
    :)

    ReplyDelete