Saturday 25 June 2011

"Bouvi" (Mark Špic, biografija)

„Zatim mrak, zapara, oštar snop bele svetlosti i Bouvi se, ponovo unazad zalizane kose, spušta niz stepenice u crnom prsluku, beloj košulji i crnim pantalonama, pevajući još bezizražanijim tonom nego na ploči, kao da želi da upropasti neko venčanje s mnoštvom gostiju, objavljujući da je punč otrovan.“
(Mark Špic, u knjizi)

Dok je sjajna knjiga Nika Stivensona – „Dejvid Bouvi, slava, zvuk, vizija“ >> više fokusirana na tumačenje značaja Bouvija u pop kulturi - nedavno objavljena knjiga Marka Špica je biografija u pravom značenju te reči: detinjstvo, teenage wildlife, proboj, slava, usponi, padovi, uplovljavanje u luku.
Mark Špic („Uncut“, „Spin“...) je izvanredno informisan o svakom detalju karijere i tek ponekad sebi dozvoljava unošenje ličnih impresija u priču a naraciju bazira na podacima ili intervjuima sa ljudima iz bližeg i daljeg Bouvijevog okruženja, bacajući novo svetlo na neke od manje poznatih delova njegove karijere - naročito najteži period Bouvijevog života > onaj višegodišnji period pre „Space Oddity“, pesme koja ga je konačno lansirala u orbitu.

Iako je „Strange Fascination“ Dejvida Baklija obimnija, „Bouvi“ Marka Špica je svakako najbolje što se na našem jeziku može naći, a njenih 500-ak stranica je dobra prilika da se ponovo zavrte Bouvijevi snimci - koji tokom čitanja dobijaju novo značenje i vrednost; neki albumi dobijaju novu šansu da zauzmu mesto koje im zapravo pripada i sve to ponovo budi nade da će se Dejvid još jednom vratiti na scenu, iako sa nje, zapravo, nije ni odlazio.

Samo je, konačno, usporio.

Delić knjige je dostupan za čitanje ovde >>


Sunday 19 June 2011

"Cipele za dodjelu oskara" (Melina Kamerić)

"Dok filuje tikvice, sjeća se kako ga je ostavila. 
Ostavila. Nije ona njega ostavila. Ona ga je odjebala. Na tramvajskoj stanici na Marijin Dvoru. 
U petak, u pola deset navečer.

Sad filuje tikvice. 
Morala je proći pola grada, pola jebenog Las Vegasa da pronađe tikvice za filovanje, pavlaku i faširano meso. Za večeru će filovati tikvice. Doći će Eso i Sajma. Oni su iz Bužima. Ona nema pojma gdje je Bužim. Ni oni nemaju pojma gdje je u Sarajevu Marijin Dvor. Ali to baš i nema veze. Oni su sad prijatelji. Zemljaci. 
Ovdje u Las Vegasu.


Večerat će filovane tikvice i gledati dodjelu Oskara. Njih četvoro. Ujutro će zajedno na posao. U Casino. Njih dvojica da održavaju mašine, ona za šank, a Sajma u kuhinju.

Šest mjeseci nakon što ga je odjebala upoznala je Bracu. Jos šest i počeo je rat.

Tu noć kad ga je ostavila nad Sarajevom je bio pun mjesec. Ona je vikala da joj je dosta njegovog mijenjanja fakulteta. Da hoće da zna šta on to misli da uradi sa svojim životom. Ona je vikala. A on je šutio. I ostao stajati na tramvajskoj na Marijin Dvoru.
Danas je kupila i cipele od 300 dolara. Sav štek koji je imala dala je za cipele. Špicaste cipele s tankom štiklom. Cipele koje nema kamo obući. Cipele za dodjelu Oskara. Zna ona da će ih obući samo večeras. Za dodjelu Oskara. Ona zna da mora imati bjesne cipele za dodjelu Oskara.

Ponekad je mislila na njega. Uvijek ga se sječala onako sjebanog na tramvajskoj na Marijin Dvoru. Nikada i nikako drugačije. Samo je gleda. Njoj se čini da su mu oči pune suza. A možda i nisu. Nije sigurna. Jer tramvaj kreće. A on saginje glavu. Nije ni važno, zar ne? Ona je odjebla luzera.

Nema pojma kako da sve objasni Braci. U biti i nema mu šta objašnjavati. Ona ima nove cipele od 300$. Pa šta i ako malo zaplače. I šta briga Esu i Sajmu što ona sjedi u štiklama na nogama? Niko od njih troje neće znati da je ona njega odjebala. Na tramvajskoj stanici.

Nek je gledaju. Sve troje. U vražiju mater i oni i filovane tikvice. Ona će večeras obući svoje nove cipele. I jesti filovane tikvice. U prizemnoj kući od 70 m2. U Las Vegasu. Na TV-u će biti prijenos dodjele Oskara. On će izaći iz limuzine. Smješkat će se reporterima. Izgledat će isto kao one noći kad ga je ostavila. Samo će biti sretniji. I neće gledati za njom. Tužno i sjebano. Ona će plakati. Pomalo. A pomalo gledati u svoje cipele i zamišljati bil’ te štikle propadale u onaj crveni tepih na kome on sada stoji. Malo kasnije kad on izađe da primi Oskara, i kad se bude zahvaljivao svima koji su sve ove godine bili uz njega, koji su ga podržavali i voljeli, ona će tako očajno pokušavati da se sjeti. Da se sjeti zašto ga je ostavila.
One večeri na tramvajskoj.
U Sarajevu.
Na Marijin Dvoru.”

. . . 

Ovo je tek prva od priča u zbirci „Cipele za dodjelu Oskara” Meline Kamerić.
Ostale su u našim knjižarama dostupne u izdanju „Rendea” (važno: originalno izdanje ima drugačije korice)

Kakav fenomen: Tečna naracija - a krcata sinkopama i naglim rezovima; kratki rafali o trajnim ozledama; autorka koja bez zazora svira durske akorde tamo gde bi život rado uglavio neku tešku, molsku skalu i obrnuto - a ko nadjača onog drugog donese nekad smeh, nekad grč, a onda novi krug.

Gorko, a "predobro", rekle bi Sarajlije.

Thursday 16 June 2011

Ride, Rise, Roar (David Byrne)


Zaista nestrpljivo - mesecima -  iščekivati zvanični koncertni DVD sa turneje čiji si delić video i uživo u Sava Centru - može značiti nekoliko stvari: Ili sam zaista uživao u koncertu koji je David Byrne odsvirao pre dva leta u Beogradu, a u okviru te turneje (jesam, uživao sam - evo i dokaza >>); ili sam iskreni obožavalac opusa (jesam!) ili sam lunatik kojem nije dovoljno što je uživao, već želi i da analizira uživanje i sve vidi ponovo, ovoga puta na ekranu, što i nije neki koncertni prostor.
Jesam.

„Ride, Rise, Roar“ Curtisa Hillmana je koncertni dokumentarac kakav Dejvidu pristaje nakon gotovo 40 godina muziciranja, ali kakav pristaje i turneji „Everything that happens will happen today – Songs of Brian Eno & David Byrne“ - retrospektivi izabranih radova dvojice prijatelja koji sarađuju već decenijama i koji se još uvek nisu umorili od otkrivanja novih mogućnosti koje im to prijateljstvo očigledno i dalje otkriva. (Tina Weymouth, basistkinja Talking Heads davno je primetila da odnos Brajena i Dejvida podseća na ponašanje dva tinejdžera koji neprekidno pokušavaju jedan drugog da nečim zadive.)

I dok je Dejvid tokom turneje prvi put posle mnogo godina ponovo napravio gužvu na sceni (i time zapravo opisao, prvi put, pun krug oko sopstvene karijere uvodeći na scenu ponovo igrače, prateće vokale i dodatnog perkusionistu, podsetivši na vreme „The Name of this band...“ i „Stop making Sense“ koncertnih albuma), Hilman se fokusirao na nastanak turneje, odnosno proces rađanja hemije između muzičara i igrača – dokumentujući i probe i finalni rezultat – u filmu kompletno prikazanih 12 pesama koje su nastajale od 1979. do 2009. Kako je DVD posvećen samoj turneji, prisustvo Brajena Ina je na žalost kratko - ali upečatljivo: Ino u svega nekoliko rečenica definiše suštinu njihove simbioze:

„Ljudi misle da je nama dvojici mnogo stalo do tekstova... Ok, možda Dejvidu jeste (smeh)... I ljudi se stalno pitaju: šta znače ti tekstovi... A niko, nikada, ne postavlja pitanje – šta je značenje muzike? I muzika ima značenje.“ (parafraza)

I iako je DVD izdanje kraće od trajanja koncerata koje je Dejvid tokom turneje svirao (što je učinilo da su briljantne „Help Me Somebody“ i „Born Under Punches“ ostale van filma) – toliko je „Ride, Rise, Roar“ fenomenalno podsećanje na jedan od najboljih koncerata na kojem sam ikada bio u Beogradu i na kojem sam konačno čuo uživo neke od najvažnijih pesama ne samo odrastanja već i čitave pop kulture, koju ipak - i dalje - usmeravaju tipovi poput ove dvojice.
(Najnoviji dokaz za tvrdju je gostovanje Birna na novom snimku Arcade Fire, ali to je već tema koju vredi prešlicavati posebno.)

Obavezno gledanje.
Glasno.

I nema ustezanja kada stopala sama počnu da igraju: čak i kroz monitor i kućno ozvučenje ovi snimci pokreću i noge i glavu.