Istorija ponekad zaista liči na "vrt sa stazama koje se račvaju", no - na sreću - mnoge od tih staza i dalje su prohodne, iako je mali broj prolaznika, i još manje onih koji i ne znaju koliko je putokaza kraj staza koji vode ka priči koja se razlikuje od verzije koja nam se prepričava.
A kroz prepričavanje se mnoge stvari nahere tako da priča postane zgodnom za idolatriju i dalje prepričavanje i dalje krivljenje, sve dok jedan ubica i falsifikator ne dobije titulu "Svetog Cara", kakvim Konstantina predstavljaju već dugo, a još glasnije proteklih nedelja, a zbog obeležavanja godišnjice Milanskog edikta.
 |
| Car Konstantin |
Do činjenica je zapravo lako doći, kada se za njima traga. Činjenice su zapravo te koje bacaju dugu senku ili u potpunosti dekonstruišu mnoge sočne detalje priče o Caru koji je, po priči, hrišćanstvo proglasio najpre ravnopravnom, a zatim zapravo i dominantnom religijom.
Zato što nema razloga da sad od dana rođenja ovde beležim celokupnu Konstantinovu biografiju, jer do nje može doći svako koga zanima, ovde ostavljam samo ključne detalje, koji će, nadam se, poslužiti kao putokazi ka daljem traganju:
Priča o Hristu koji se ukazuje Konstantinu u noći 27. oktobra 312. godine pre bitke za Rim i otkriva mu da će pobediti u ratu (ideja da se Isus oglašava takvim povodom je već sumnjiva-po-sebi) ukoliko prati krst nije, zapravo, autentična. Konstantin je na slavoluku isklesanom naredne godine u čast pobede uklesao "pobedio po nadahnuću božanstva", što ne znači mnogo jer je Konstantin u to vreme još uvek bio paganin: na njegovom novcu još uvek su bili paganski bogovi a on sam je slavio kult Sunca.
Senka sumnje postaje dužom jer je prvi pisani trag o ovom događaju zabeležen nekoliko godina kasnije (oko 320.), dok je lični Konstantinov biograf Evsevije Cezarejski dve godine po smrti Konstantina objavio životopis u kojem je naveo ovu epizodu, pozivajući se na to da mu se Konstantin lično ispovedio i ispričao tu priču o Isusovom ukazanju u noći pre bitke. Evsevije je inače jedan od najznačajnih apologeta hrišćanstva tog doba.
Priča o Milanskom ediktu je zanimljivo klupko za razmotati: edikt koji slavimo ove godine kao "zakonski akt cara Konstantina" suštinski nije njegova ideja, već njegovog prethodnika Galerija.
Ideja o postojanju Milanskog edikta potiče od sastanka koji se dogodio 313. godine a na kojem je Konstantin u dejstvo vratio već postojeći Edikt cara Galerija, napisanog 311. godine, a koji je proglašavao ravnopravnost hrišćana sa ostalim građanima carstva, te da im se ima vratiti oteta imovina bez naknade. Ovaj politički akt, napisan sa ciljem da u Rimskom carstvu konačno bude malo kakvog-takvog unutrašnjeg mira je istorijski dokazan dokument. Galerijev naslednik ga je ukinuo, da bi ga Konstantin onda ponovo proglasio važećim, dve godine kasnije.
No, Galerijev edikt se sklanja u skroviti deo vrta: ne oprašta mu se činjenica da je pre edikta bio strašan progonitelj hrišćana, naročito u vreme vladavine cara Dioklecijana. Konačno, jedina dva raspoloživa izvora po kojima znamo za Milanski edikt su već spominjani Evsevije i Laktancije, još jedan apologeta hrišćanstva.
 |
| Car Galerije |
Ako se putokazi pažljivo prate, dolazi se i do Konstantinovih ubistava političkih protivnika (u redu, uobičajeno za to vreme), rođene dece i šire familije (valjda je i to bilo uobičajeno?); zatim do Sabora u Nikeji, jednog od najvažnijih datuma u istoriji Hrišćanstva na kojem se Konstantin skupu predstavlja kao "biskup večnih stvari", a ratove protiv političkih neistomišljenika predstavlja kao "rat protiv pagana", te konačno priče o grobnici koju je planirao za sebe, a u kojoj je njegov grob u centru, okružen sa dvanaest obeliska, koji simbolizuju dvanaest apostola.
Za sebe je mislio da je trinaesti.
Jedan od delova slagalice dostupan je i u fenomenalnoj "Povijesti čitanja" Alberta Mangela (raspolažem hrvatskim prevodom, srpski je rasprodat), u kojem Mangel, pišući o Konstantinu, beleži i ovo:
(Konstantin se obraća Nikejskom saboru)
"Moja je želja", govorio je na tom skupu, "da čak i u stranim izvorima pronađem svjedočanstvo za božansku Kristovu narav. Jer iz toga je svjedočanstva razvidno da čak i oni koji bogohule Njegovo ime moraju priznati da je On Bog, i Sin Božji."(...)
Da bi to dokazao, Konstantin se pozivao na eritrejsku proročicu.
Konstantin je rekao svojoj publici kako je, prije mnogo vremena, proročica, "glupošću svojih roditelja" služila Apolonu. "Međutim, jednom prilikom", proročicu je zaista nadahnulo nebo, pa je proročanskim stihovima objavila buduće Božje svrhe, očigledno najavljujući došašće Isusa prvim slovima niza stihova koji su oblikovali akrostih ISUS KRIST, SIN BOŽJI, SPASITELJ, KRIŽ".
Pjesma koju je recitovao doista sadrži božanski akrostih. Kako bi opovrgao moguće skeptike, Konstantin je odmah dao jasno objašnjenje: "da je sastavljač tih stihova netko ko propovijeda našu vjeru, i koji je upoznat s poetskim umijećem. Ciceron je znao za tu pjesmu, koju je preveo na latinski jezik i uključio u vlastita djela".
(Ciceron je umro 43. godine pre Hrista, prim. N.)
Na žalost, odlomak u kojem Ciceron spominje proročicu - kumejsku, ne eritrejsku, ne sadrži ni uputu na stihove ni akrostih i zapravo odbacuje proročanska predviđanja.
Svejedno, toliko je to divno otkriće bilo prikladno da je mnogo stoljeća kršćanski svijet prihvaćao proročicu među svoje prethodnike.
Sv. Augustin dao joj je dom među blaženima u svom Božjem gradu. Krajem XII stoljeća arhitekti katedrale u Laonu isklesali su na njenu pročelju eritrejsku proročicu, s njezinim proročanskim pločicama, poput onih Mojsijevih, i urezali blizu njenih nogu drugi stih apokrifne pjesme.
A četiri stotine godina kasnije, Michelangelo ju je postavio na strop Sikstinske kapele, kao jednu od četiri proročice koje nadopunjuju četiri proroka iz Staroga zavjeta.
To je bila poganska proročica, a Konstantin ju je natjerao da govori u ime Isusa Krista.
Onda (je) Konstantin objavio da je "princ Latinskih pjesnika" takođe bio nadahnut Spasiteljem, kojega nije mogao poznavati."
(kraj citata iz knjige)
(To je zabavni deo ove priče: kako jedan falsifikat putuje kroz vreme, od krivotvorenog citata do Sikstinske kapele)
Ovo je, zapravo, još jedan od putokaza ka široj priči o postupku kojim je moguće institucionalizovati jednu dobru ideju, povezati je sa državom i utvrditi političku poziciju, a sve sa ciljem da se bude postane "večnim biskupom" - čije poluistinite i naknadno falsifikovane i dopisivane delove mi slavimo danas - i tako što otvaramo "Kancelariju za Milanski Edikt" >>, da bi građani mogli da dostave svoje ideje za Centralnu proslavu koja će se održati u septembru, povodom 1700 godina slobodnog ispovedanja hrišćanstva.
(Uzgred, čak i da zažmurim na sve prethodno otkriveno: hrišćanstvo se slobodno ispoveda već 1712 godina - barem na teritoriji sadašnje Jermenije, u kojoj je proglašeno državnom religijom 301. godine)
Bio bih, naravno, srećniji kada bi građani pre no što počnu sa osmišljavanjem ideja najpre saznali više o tome šta, kada i zašto slavimo i postoji li neki bogougodniji način slavlja datuma značajnog za ideju iza koje stoji dobročinstvo, ljubav i nada, a ne da bacamo prašinu na stazu prepucavanjima poput da li su slova na spomeniku ispisana kako treba i da li je isti od valjanog materijala >>.
 |
| Izvor: Južne vesti |
.
