Tuesday 14 May 2019

Dejvid Birn: "Kako radi muzika" [fragment]

David Byrne


"Moja spoznaja o stvaranju došla je neverovatno sporo. Ta spoznaja odnosila se na na to kontekst u velikoj meri određuje ono što se piše, slika, vaja, peva ili izvodi. To i ne zvuči kao neki poseban uvid, ali jeste nešto što je suprotno od konvencionalne mudrosti po kojoj stvaranje proističe iz nekakve unutrašnje emocije, iz sedimenta strasti i osećanja, i po kojoj kreativni napor ne može uroditi plodom, da je reč o nečemu što samo mora naći svoj kanal da bi se čulo, pročitalo ili videlo. Prihvaćeni stereotip podrazumeva, dakle, da kompozitor klasične muzike, s čudnim pogledom u oku, počne mahnito da beleži gotovu, završenu kompoziciju koja ne može postojati ni u jednom drugom obliku. Ili da rokenrol pevač, gonjen žudnjom i demonima, u dahu izbaci tu neverovatnu, savršeno uobličenu kompoziciju koja mora trajati tri minuta i dvanaest sekundi - ni manje, ni više. Čini mi se da putanja stvaranja odstupa za celih sto osamdeset stepeni od tog romantičarskog poimanja kako nastaje proizvod kreativnog rada. Verujem da mi, nesvesno i instiktivno, stvaramo delo tako da se uklopi u prethodno ustanovljene formate.
Naravno, strast i dalje može postojati. Samo zato što je forma nečijeg dela unapred određena i oportuna (u smislu da neko nešto stvara, jer se za to ukazala prilika), ne znači da je kreacija nužno hladna, mehanička, bez duše. Mračni i emotivni motivi obično pronalaze način da se uvuku u proces oblikovanja - oblikovanja forme tako da odgovara određenom kontekstu - koji je u velikoj meri nesvestan i instiktivan. Obično ga i ne primetimo. Prilika i dostupnost često umeju da budu majka invencije. Emocionalna priča - "teret koji mi pritiska grudi" - biće ispričana, ali njenu formu određuju prethodno ustanovljene kontekstualne determinante.

Moj stav je da ovo nije onako loše kao što bi se moglo očekivati. Bogu hvala što, recimo, ne moramo svaki put iznova da izmišljamo točak, kad nešto stvaramo.

U određenom smislu, radimo unazad, svesno ili ne, stvarajući delo saobrazno mestu koje nam je dato. Isto važi i za druge umetnosti: stvaraju se slike koje odgovaraju belim zidovima galerija, i dobro izgledaju na njima, baš kao što se piše muzika koja dobro zvuči, bilo u diskoteci ili u simfonijskoj dvorani (ali verovatno ne u obe istovremeno). U neku ruku, prostor, platforma i softver, "stvaraju" umetnost, muziku, ili već nešto od toga. Kad nešto doživi uspeh, prave se nova mesta slične veličine i sličnog oblika u kojima će nastajati još više toga istog (...)"

* * *

Prvo poglavlje knjige "Kako radi muzika"* Dejvida Birna (David Byrne), čoveka koji čini da zgrade sviraju, noge mrdaju a mi poverujemo da nam je sve jasno, dok pevamo sa njim.
Danas slavi 67.


* - objavila "Geopoetika", 2015. Više o knjizi >>


No comments:

Post a Comment