Monday 21 May 2018

Paolo Sorentino: "Nevažne tačke gledišta"

Paolo Sorentino,
pisac i reditelj, rođen u Napulju 1970.

Od prvog kratkog filma do prve nominacije za nagradu Kanskog festivala je stigao za šest godina.
Od te brzine mu se, ipak, nije zavrtelo u glavi. 


Toliko se puta tokom narednih godina peo na bine i primao nagrade da je ljude sve češće gledao iz druge perspektive.

(Namerno ne koristim "sa visine" zato što bi to bilo uvredljivo za osobu koja ima izrazitu empatiju prema karakterima koje kreira.)



Gledajući nas iz te perspektive, počeo je da crta rečima.

Karaktere koje stvara ponekad ubada u meko tkivo, ne iz zabave već svestan da želje srca i planovi sudbine retko i kratko budu u sazvučju, a onda se raziđu kada se srce umori.

Zabavlja ga da skicira ljude koji liče na nas. 

Pokušava da nas nauči da smo nevažni, koliko god bili unikatni. 
To čini nežno, uz blagi osmeh.

Upravo mu je objavljena nova knjiga - "Nevažne tačke gledišta" - kojom je dokazao da je brz u stvaranju i izuzetno pedatan u vivisekciji stvorenog, što je odlika velikih majstora i onih koji razumeju čemu služi umetnost.

Noću pokušava da spava ali mu teško uspeva. Ne može da utiša sve likove koje je do sada stvorio. Desetine njih stoje ispred vrata kasting agencije čekajući da iz knjige pređu u film.
Zapreti im da će ih kamerom i montažom razgolititi tako da će ih biti sramota, a oni se raziđu gunđajući.
Kada odu shvata da nesanica nije njihovo maslo.

Ponosan je na ovu knjigu i poslednje poglavlje počinje ličnom fotografijom (vidi gore).  Predstavlja se lažnim imenom: Setimio Valori, "amaterski reditelj kontraverznih filmčića" (strana 291)

*

Pišem ovako o Sorentinu, praveći se da umem da podražavam i misleći da razumem metod kojim je stvarao zbirku pripovedaka "Nevažne tačke gledišta", nedavno objavljenu na našem jeziku (Booka >>, 2018). Bezobrazno koristim isti postupak kojim se on poslužio da bih ti dojavio da je napisao najbolju knjigu do sada.

Ovoga puta Sorentino je iskoristio dvadeset i tri portreta prijatelja i fotografa Jakoba Benasija kao 'podlogu' za stvaranje fiktivnih likova, koje oživljava potezima brzim i lakim poput portret-majstora sa obale.

Daje im imena, karakteristike i sudbine a zatim ih baca u vis ili ukopava prema zaslugama i raspoloženju; plete priče o njihovoj krhkosti ne skidajući osmeh sa lica, i svog i našeg; zabavlja se u ulozi tvorca i uništitelja, ali kada uništava - to radi pažljivo, nežno.
Zato što sve vreme piše o nama i sebi.


"Nevažne tačke gledišta" funkcionišu kao književni omnibus koji vredi čitati polako zato što donosi čak i više uživanja (ili katarze) nego prethodne knjige ("Svi su u pravu", "Toni Pagoda i njegovi prijatelji", takođe objavila Booka), a spretnost kojom prelazi iz melanholije do slepstik komedije zaslužuje dugačak aplauz.

Na kraju čitanja ove knjige samo jedno pitanje ostaje otvoreno, jer je Sorentino na sva ostala već odgovorio.
Da li više volim Sorentina-reditelja ili Sorentina-pisca, i za kojeg bih se odlučio kada bih morao da biram?

Na sreću, obojica su još uvek vredni i sjajni,

ne pokazuju znake umora.

To je sve što je važno.

*

Uvodne stranice i prva priča dostupne su za čitanje ovde >>





2 comments:

  1. Poštovani,
    Dođoh, naizgled slučajno, ovde: za naš naredni Književni klabing čitamo baš ovu knjigu (https://www.facebook.com/events/219650189739236/permalink/219655416405380/). A onda još koji korak (klik) dalje, do podcasta, i ... ostadoh. Hvala.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Poštovani Mihailo,
      dobro došli! Pratiću čitanje ;) i hvala!

      Delete