Thursday 8 October 2015

Šta nam radi muzika? (planirajte: nedelja, TEDxZemunED)

Teaser za predavanje :) (Sony commercial)

.
Darvin na jednom mestu stvaranje i slušanje muzike smatra “tajanstvenim darom” ljudske vrste.

Stiven Pinker na drugom mestu tvrdi da nestanak muzike ne bi promenio naš način života.

Ukoliko je zaista tako – zašto postoje himne?

Čemu služe vojni orkestri?

Zašto The Rolling Stones dobijaju fascinantne količine novca za korišćenje pesama koje su stvorili?

I kako nam pažljivo slušanje muzike može otkriti da stvari uopšte nisu onakvim kakve izgledaju?

To su neke od teme kojima ću se baviti u priči "Šta nam radi muzika?"

U nedelju, 11. oktobra od 11 časova očekuje vas petnaest predavača u okviru četrnaest prezentacija ovogodišnje TEDxZemunED konferencije.
“Šta nam radi muzika” je jedna od njih.

Više o predavačima ovogodišne konferencije možete pronaći ovde >>

Agenda, odnosno raspored vas očekuje ovde >>

Ukoliko ne budete bili u sali – ne brinite – organizatori su obezbedili live streaming, za koji je potrebno prijaviti se na ovom linku >>

Odmorite do nedelje oči, 
prijavite se za streaming
očistite uši :),
i pripremite se za ideje i priče koje menjaju svet.

.

Friday 2 October 2015

Sedma Petkovača: dobro odležala [emisija]

Sedma Petkovača je morala da odleži neko vreme. 

Fermentacija je trajala, bilo je i malo prelivanja iz foldera u folder; trebalo je vremena sastojcima sa Kariba, iz Brazila, zapadne obale, američke pustinje, Egipta i Jamajke da se slegnu - ali će zato ova petkovača trajati i nešto duže. 

Bo Didley, 
Robert Mitchum, 
The Beach Boys, 
Chuck Berry, 
Ry Cooder, 
Jorge Ben, 
Senor Coconut, 
Manu Di Bango, 
Jimmy Cliff,
još petnaestak pesama,
priča o kalifornijskim koktelima,
šest faza projekta iz jednog nemačkog instituta,
i suštinski važni citati iz epizode "Okretne igre" serijala "Grlom u jagode" - 
to su sastojci današnje Petkovače.

Idemo zvukom gde mnogi neće ni klikom.

Tri,
četir'
sad!




.

Sunday 20 September 2015

2015: najbolje iz 3/4 [preslušavanje]

Da podsetim: naučno je dokazano da nova muzika prija našim glavama - odnosno da novi zvuci izazivaju drugačije reakcije od onih koje se događaju kada poznatu pesmu slušamo iznova.

Ovde ima pesama koje zahtevaju punu pažnju i zato bi možda bilo sjajno da prekineš da radiš to što radiš i pustiš glavu da uživa: u 130 minuta naređano je ono što je bilo dobro ovog leta - tačnije - ono što je došlo do mojih ušiju u protekla tri meseca.
Ukoliko mi je nešto promaklo - nadam se da ćeš mi dobaciti link ili dojaviti šta misliš da vredi preslušati.

Najavljivaću i odjavljivaću pesme – dakle nema potrebe da se mašiš miša i proveravaš kako se šta zove i ko to peva.
Trailer-teaser kaže:

Destroyer, The Arcs (Dan Oyerbach iz The Black Keys), Keith Richards, Artan Lili Kurt Vile, Yo La Tengo, Junius Meyvant, Ana Ćurčin, Richard Hawley, FKA Twigs, Jill Scott, Thundercat - čak i Public Enemy.

Trideset i četiri dokaza da ima dobre nove muzike:




Linkovi koje sam obećao u emisiji:

Tuesday 15 September 2015

"Budućnost radija?" ("epistolarni radio-intervju" :)

Ukoliko se autor podcasta Bojan-koji-priča >> i ja ne varamo - ovo je prvi epistolarni digitalni radijski intervju na srpskom u istoriji radija-na-mreži :)

Naša priča o budućnosti i prošlosti radija, omiljenim radijskim emisijama i njihovom nestanku, čitanju knjiga naglas i medijskom magnatu koji nije verovao da će radio postati komercijalni medij - nastajala je nekoliko dana: 

Bojan je vredno snimao i slao pitanja, ja sam vredno snimao i slao odgovore i birao prigodnu muziku.

Tehnologija je čudo.
Bez frekvencije - širimo vibracije :)








Sunday 13 September 2015

Stenogrami ne gore ("Suđenje Josifu Brodskom", knjiga)




"Svi ćete imati karijeru, samo Brodski ima sudbinu."
(Ana Ahmatova)

U novinama "Večernji Lenjingrad" 29. novembra 1963. objavljen je članak "Okololiterarni trut" u kojem je Josif Brodski optužen za društveni parazitizam. Članak je potpisan od strane trojice autora, koji se neće pojaviti na suđenju nekoliko nedelja kasnije. Bez obzira na demantije koje je Brodski izneo u odgovoru redakciji, dokazano podmetanje tuđih stihova kao i krivljenje onih koje je zaista napisao; bez obzira na podršku Dmitrija Šoštakoviča i velikog broja prevodilaca i pisaca - Brodski je u februaru izveden pred sud.
Na osnovu ukaza o "proterivanju besposličara iz Lenjingrada" - sud je Brodskog uputio u udaljeno mesto na prinudni rad, na rok od pet godina.


O suđenju ne bismo znali mnogo da nije bilo Fride Vigdorove, koja je (koncizno i hrabro a uprkos pretnjama sudije i dela publike) zapisivala tok suđenja. 

Stenogram sa suđenja je više od dvadeset i pet godina kružio državom kao samizdat, prekucavan i prepisivan, da bi tek 1988. bio i zvanično objavljen.


Slede izjave svedoka, i dijalog sudije i Brodskog**

Sudija: "A šta ste vi korisno uradili za domovinu?"

Brodski: 
"Pisao sam pesme. To je moj posao. Ubeđen sam...ja verujem da će to što sam napisao biti u službi ljudi, i to ne samo danas, nego i budućim pokolenjima."

Smirnov (svedok optužbe, načelnik Doma odbrane): 
"Ja Brodskog lično ne poznajem, ali hoću da kažem: kad bi se svi građani prema akumulaciji materijalnih dobara odnosili kao Brodski, komunizam nam zadugo ne bi stigao."

Logunov (zamenik direktora Ermitaža za ekonomska pitanja): "Brodskog lično ne poznajem. Prvi put sam ga sreo ovde, u sudu. Živeti tako kao što Brodski živi se ne sme."

Denisov (cevopolagač UNR-2o)"Brodskog lično ne poznajem. Čuo sam za njega iz napisa naše štampe. Nastupam kao građanin i predstavnik društva. Posle pročitanog u novinama uznemiren sam zbog delovanja Brodskog."

Nikolajev (penzioner): 
"Brodskog lično ne poznajem. Hoću da kažem, već tri godine znam za njegov pokvareni uticaj kojim deluje na svoje vršnjake."

Romašova (nastavnica marksizma-lenjinizma u školi koja nosi ime Muhine): "Brodskog lično ne poznajem. No njegova takozvana delatnost mi je poznata."

*


Frida Vigorova i Brodski se više nisu sreli. 
Vigorova je umrla mesec dana pre no što se Brodski vratio iz progonstva iz Norilska (Arhangelska oblast, sever, 5.200 kilometara od Moskve), a Brodski je 1972. "savetovan da napusti" SSSR.

Nekoliko dana pre odlaska, pisao je i tadašnjem Predsedniku SSSR-a, Brežnjevu**


"(...) Pripadam ruskoj književnosti, smatram sebe njenim delom, neodvojivim, i nikakva promena mesta na konačni ishod uticati neće. Jezik - to je stvar mnogo starija, i mnogo važnija nego što je i sama država. Ja pripadam ruskom jeziku, a što se tiče države, s moje tačke gledišta, mera patriotizma jednog pisca upravo je to kako on piše na jeziku naroda s kojim živi, a ne njegove zakletve i busanja na nastupima.

Gorko mi je saznanje da odlazim iz Rusije. Ovde sam se rodio, odrastao, tu sam živeo, i za sve što imam u duši dužan sam Rusiji. Sve ono loše što bi mi sudba donosila, i preko toga, prekrilo bi dobro, i nikada nisam osetio uvredu od Otadžbine. Ne osećam je ni sada.


Dakle, prestajući da budem građanin SSSR-a, ja ne prestajem da budem ruski pesnik. Verujem da ću se vratiti; pesnici se uvek vraćaju: u ploti, ili na papiru. Hoću da verujem i u jedno i u drugo. Ljudi su prerasli onaj stadium kada je u pravu samo jači. Za to na svetu ima previše slabih. Jedina pravda je - dobrota. Uz gnev, zlo i mržnju - pa neka su i od pravednika - niko ne pobeđuje. Svi smo osuđeni na jedno te isto: na smrt! Umreću ja koji pišem ove redove, umrećete Vi, umreće oni koji ih budu čitali. Ostaće naša dela, no, i ona će biti podvrgnuta rušenju. Zato niko ne bi trebalo da smeta drugme da radi svoj posao. Uslovi opstanka previše su teški da bi se još više mrsili. (...)


Molim da mi se da mogućnost da i dalje postojim u ruskoj književnosti, na ruskoj zemlji. Mislim da ni za šta nisam kriv pred svojom Otadžbinom. Naprotiv, mislim da sam u mnogome u pravu. Znam kakav će biti Vaš odgovor na moju molbu ako ga uopšte i bude. 


No, reći ću Vam da, u svakom slučaju, čak ako mom narodu i nije potrebno moje telo, duša moje još će mu se naći." 

*


Vlasti SSSR-a nikada nisu dozvolile povratak Brodskom, čak ni da sahrani roditelje.
Predavao je na Jejlu, Kembridžu i univerzitetu u Mičigenu.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1991. godine.

Umro je 1996, a sahranjen po sopstvenoj želji u Veneciji. 

U aprilu 2015. godine, na 75-godišnjicu njegovog rođenja, u Norinsku je za javnost otvorena kuća (poznata i kao "soba i po") u kojoj je Brodski živeo tokom progonstva, pod imenom - "Muzej Brodskog".

Muzej je bio otvoren na jedan dan. 

"Jer, pitanje stanara u toj zgradi još nije rešeno", da citiram.

*


Nedavno objavljena - "Suđenje Josifu Brodskom" (izdanje "Akademska knjiga", 2015 >>, kupljena u Beopolisu) nije važna samo zbog stenograma sa suđenja, hrabrog čina Vigdorove, novinskih tekstova i tog pisma Brežnjevu.
Ova knjiga nije samo dokument o cevopolagačima koji predstavljaju društvo u sudskom procesu protiv pesnika.

Ona je zapis o mehanizmima i rečniku koji se koristi 
i danas, 
ovde, 
sada.
.
** - svi citati prekucani su iz navedene knjige.
.

Saturday 12 September 2015

Noćurak, #4 [playlista]

Ponoć je tek prošla, a Norah Jones, Sean Taylor, Anais Mitchell, Nick Cave, Nick Hakim, Melody Gardot, Van Morrison, Ana Ćurčin... čak i Carla Bruni! ne žele da tek tako odeš na spavanje.
Neki glasovi, pesme i obrade čekaju da ih prvi put čuješ. 


Zato ovoga puta u miksu ćutim i 
ostavljam tebe i sve te pesme 
nasamo.



.

Friday 4 September 2015

Petkovača za poneti [nova emisija ;]


Jedan drugar javlja da sluša Petkovače u automobilu, dok vozi od Norveške do Danske.

Neko javlja da sluša ujutro, u punom autobusu, dok prelazi preko Ade Ciganlije.

Treći javlja da ne voli da prekida ispijanje Petkovače dok radi po kući - i zato sluša preko telefona, nosi telefon po stanu kao tranzistor.

Četvrti ovo sluša u vreme kada mi svi uglavnom spavamo – jer je vremenska razlika između grada u koji se odselio i Beograda nekih 10 sati. 

Ovo je Petkovača za poneti, puna egzotičnih trava: 
Zelenortska ostrva, Brazil, Venecuela, Argentina, Jamajka, London, Dablin

Ukoliko nečeg bude previše – razblažite po želji. 
Ili gricnite nešto. 
Može Petkovača i sa nečim ispod sača.

Carmen Souza, 
Forro in the Dark, 
Mestre Ambrosio, 
Los Amigos Invisibles, 
Los Fabulosos Cadillacs, 
The Clash, 
Jimmy Cliff, 
The Specials, 
Madness, 
Joe Jackson,
i još ponešto.





Friday 28 August 2015

Lidija Nikolić povodom teksta o Margiti Stefanović u "Nedeljniku": "Šta god misle, sve meni o zlu..."

Lidija Nikolić na promociji knjige "Osećanja.O.Sećanja", SKC. Fotografija: Ivan Miljojković.


(Na molbu Lidije Nikolić objavljujem pismo upućeno redakciji "Nedeljnika", a povodom teksta "Nije imala razlog, nije imala kada" objavljenog u tom magazinu 27. avgusta 2015.)

„ŠTO GOD MISLE, SVE MENI O ZLU...“

Davno je Margita Stefanović, ne bez razloga, prepisala u svoj dnevnik deo 56. Psalma Davidovog, nakon jednog koncerta EKV 1993. godine:
Smiluj se na me, Bože, jer čovek hoće da me proguta, neprijatelj me svaki dan pritešnjuje... Svaki dan izvrću reči moje; što god misle, sve meni o zlu... Skupljaju se, prikrivaju se, paze za petama mojim; jer traže dušu moju.
Danas, više od dve decenije kasnije, ima ponovo razloga da se setimo ovog citata iz Biblije.

Povodom trinaeste godišnjice smrti pijanistkinje, arhitekte i rok-muzičarke Margite Stefanović, u „Nedeljniku“ broj 189. od 27. 8. 2015. godine objavljen je tekst pod naslovom „Nije imala razlog, nije imala kada“ reportera Miljane Nešković, koja je razgovarala sa Ivanom Borić, „jednom od poslednjih osoba koje su videle Margitu“.

Objavljivanje ovakvog članka, koji obiluje neistinitim podacima i uvredama nanesenim Margiti Stefanović, kosi se sa odredbama Zakona o javnom informisanju i medijima. Pre nego što neko pokrene sudski postupak, nakon čega bi „Nedeljnik“ morao da objavi demant, pokušaću da osporim deo informacija navedenih u pomenutom tekstu.

Kao dugogodišnja prijateljica Margite Stefanović i autorka biografske povesti o njoj „Osećanja.O.Sećanja.“, raspolažem saznanjima i dokumentima koji pokazuju da priča o Margiti iz „Nedeljnika“ nije verodostojna. Sve što ću navesti već je poznato čitaocima moje knjige, ali očigledno nije urednicima „Nedeljnika“, autorkama teksta, a sigurno ni mnogim njihovim čitaocima.

Ivana Borić nije mogla poslednja intervjuisati Margitu „svega nekoliko dana pred smrt“, pošto ju je pronašla „jedne subote rano ujutru u Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice“, u vreme kad je Margita „živela u prihvatilištu za odrasle na Voždovcu u Beogradu“, niti ju je mogla „par dana nakon razgovora“ sresti u Resavskoj ulici.

Na osnovu otpusne liste i lekarskog izveštaja o smrti Margite Stefanović, koje sam dobila na Infektivnoj klinici u Beogradu, sa potpisom načelnika, na dan kad je preminula, može se utvrditi da je u ovoj bolnici boravila od 23. 8. do 18. 9. 2002, dakle 25 dana i nije mogla davati nikakve intervjue na ulici „svega nekoliko dana pred smrt“. Nije mogla, jer je tada već izgubila i vid i moć govora i kretanja.

Takođe, tadašnja maturantkinja Ivana nije mogla biti „jedna od poslednih osoba koje su videle Margitu“, jer smo u posetu u bolnicu dolazili, koliko je meni poznato, samo ja i troje Margitinih mladih prijatelja, po imenu Joca, Milica i Iva.
Margita nije mogla čak ni pre 23. 8, kad je dospela u bolnicu, ići u crkvu i šetati ulicama, jer joj se, nakon 13. 7. kad je poslednji put bila kod mene, izgubio svaki trag. Kasnije smo, svi mi koji smo bezuspešno tragali za njom, saznali da je bila smeštena u domu za nezbrinuta lica.
Takođe ne verujem da je Margita i pre toga bila sposobna da daje izjave, jer u izveštaju njenog lekara stoji da je „više meseci imala fokalne lezije mozga izazvane toxoplazmozom – stanje koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti“.

„Tog septembra 2002. pronađen je leš crnokose žene. Naknadnom identifikacijom utvrđeno je da je reč o Margiti Stefanović, velikoj Magi iz grupe EKV. Umrla je sama, napuštena i sahranjena je o trošku države.“ – završava svoju priču reporterka Miljana Nešković.
Margita Stefanović je preminula u 7h i 50 min. na Infektivnoj klinici u Beogradu, što smo ja i njeni prijatelji saznali u 13h kad smo joj došli u posetu. Sva dokumenta potrebnu za sahranu „leša crnokose žene“ dobila sam u bolnici u prisustvu socijalnog radnika i pravnika, na osnovu svoje lične karte, jer je Margita preneta u bolnicu bez ikakvih dokumenata, kao NN lice. Budući da je, po rečima medicinskih sestara, bila stari pacijent, oni su je prepoznali odmah po dolasku. Identifikacija „leša“ obavljena je sutradan u kapeli u Višegradskoj ulici, uz prisustvo nas šestoro, njenih prijatelja, i službenice, majke moje učenice. Na predlog tadašnjeg upravnika pozorišta, glumca Svetozara Cvetkovića, Margitinog prijatelja, sahranjena je o trošku Ateljea 212, za koji je honorarno uradila svoju poslednju kompoziciju, za predstavu „Kaput mrtvog čoveka“.

Iz teksta u rubrici „Ona mi je rekla“ takođe saznajemo da je Margita „već neko vreme uzimala heroin kad je upoznala Milana. Polako, ona je upoznala ostale članove benda sa tom drogom. Na neki način, Margita je donela heroin u EKV. Naravno, niko se nije bunio. Govorila je o heroinu otvoreno i jezivo normalno.“ Ovakvom bliskošću i ispovešću ne može se pohvaliti baš niko od Margitinih prijatelja. Sa mnom, nakon 40 godina druženja, kao ni sa ostalim bliskim ljudima, nije o svom problemu razgovarala nikada. Ali je zato otvoreno osuđivala svakog ko puši, pije i drogira se, premda Ivana tvrdi da „Magi nijednom nije rekla da je droga zlo“.

Moguće je da je Ivana Borić, ako takva osoba uopšte postoji, zaista vodila razgovor s Margitom, ali ko zna koliko meseci pred smrt. Moguće je i da joj je Margita ispričala ovakvu priču. Ne zato što je istinita, nego iz drugih razloga – pod nečijom pretnjom, zbog straha, iz šale, u ludilu, zbog malo novca, radi hrane... Možemo nagađati. Sve je moguće.

Kako objasniti to što je nastanak Margitine pesme „7 dana“ (Ne Milanove! Ne zajedničke!), opisan ovako: „Milan i ona su se skidali sa heroina kad su napisali pesmu „Sedam dana“. Margita se sećala svakog detalja. Sedam dana su bili zaključani u nekom stanu. (...) U heroinskim mukama i agoniji napisali su zajedno tu pesmu. Ona ju je smatrala vrhuncem opusa.“ Međutim, u Margitinom ličnom dnevniku postoji ovakvo objašnjenje iste pesme:
danas (!) je 6. juni po kalendaru tekuće 1997. godine, u Beogradu, bivšoj Jugoslaviji, sadašnjoj JUGI (!), budućoj ?
dakle, samo da zapišem da je pesma 7 DANA – LUNARNA PESMA/ POEMA/, da je tada u toku POLARNA noć, tokom koje je sedam dana i dan i noć DAN, jer je LE SOLEI / SOL naše SUNCE stalno... gore?
i sanjaš? ili MJESEC u ovoj PJESMI sanja SUNCE
Pošto je ispisala reči pesme, dodala je:
P. S.  Uporedi ovo sa (text) originalom iz male plave sveščice...
P. S. S. ali tamo postoji i treća „strofa“ (!) sa ritmičnim kuckanjem slogova reči koje M. nije hteo da peva, jer mislio (?) da nema potrebe
... i već se sećam /  izviru sećanja
... na vreme kada smo iz CUGA NA PROBI SKLOPILI pesmu (Milan, Bojan, Žika i ja, pred moje bivanje sa Ž)

Što se tiče ostalih pesama EKV i poruka koje nose, a koje su sudeći po tekstu u „Nedeljniku“ sve narkomanske, Margita je u svojim intervjuima i dnevnicima odavno to objasnila. Gordana Zoranović je zabeležila šta Magi poručuje ljudima koji slušaju EKV: „Još sam davno rekla, što se naših poruka tiče, da svi treba da čuvaju svoju decu i da im pevaju. To je moja poruka, a to je i poruka svih pesama koje pevamo.“ Osnovnu poruku – LJUBAV – Margita je isticala i u drugim svojim intervjuima, kao i ostali članovi benda. Ivan Fece Firči ovako završava svoju izjavu u NIN-u: „Znate, neverovatno je kad vidim da ljudi ne shvataju da EKV u svojim pesmama ima samo jedan zajednički imenitelj – ljubav! Sve je kroz ljubav, sa ljubavlju, prema ljubavi, o ljubavi...!“

Ljubav, međutim, može biti shvaćena na razne načine, te u tekstu čitamo i da je „Margita Stefanović bila u emotivnim vezama sa svim članovima benda... Bila je sa svima...“ Meni je poznato da se Margita zabavljala sa glumcem Srđanom Žikom Todorovićem, bubnjarom benda, sa kojim je  živela dve godine. Sa Milanom Mladenovićem nije nikada bila u vezi, iako se često tako navodi, jer je on imao svoju dugogodišnju devojku Maju.

„Margitini prijatelji posle njene smrti dosta su govorili o njoj po emisijama. Uglavnom su je idealizovali kao „crnog anđela“. Ako su joj zaista bili prijatelji, gde su bili kad je živela na ulici?“, pita se danas Ivana. Mi se danas pitamo zašto je Ivana „svog idola“ Margitu takođe ostavila na ulici, umesto da je odvede svojoj kući? Zašto je čekala 13 godina da objavi svoj intervju, poslednji koji je Magi dala? Zašto su uz njega objavljene fotografije Srđana Vejvode, iz moje knjige, bez traženja odobrenja i navođenja izvora i autora? Čemu uopšte služe ovakvi tekstovi?

„Tokom prošlih godina, mnogo je televizijskih emisija napravljeno o grupi EKV, o njihovoj umetnosti, poeziji i muzici protkanoj tragičnim pričama. Od svake mi je bilo muka“, priča za Nedeljnik Ivana Borić...

Tu „mučninu“ izazivaju nastojanja uglednih ljudi da na dostojan način neguju uspomenu na Margitu Stefanović, kroz svoje tekstove, emisije, filmove, fotografije, knjige, kao i pisma i poruke upućene meni... Navešću imena samo nekih od njih: Petar Peca Popović, Svetozar Cvetković, Srđan Vejvoda, Miloš Radović, Mihajlo Pantić, Miodrag Zupanc, Dejan Radovanović, Milan Lojanica, Lambra Dimitrijević, Zoran Predin, Josipa Lisac, Dušan Vesić, Petar Janjatović, Aleksandar Žikić, Zorica Bajin Đukanović, Nebojša Krivokuća, Ivan Bećković, Branka Parlić, Rada Đuričin, Velja Pavlović, Nebojša Krstić Krle, Zoran Kostić Cane, Goran Tarlać...

Svi oni, i još hiljade drugih ljudi, svako na svoj način, podržavaju uverenje Pece Popovića da je „ostavština Margite Stefanović bogatstvo ove zemlje vredno dubokog divljenja.“

Lidija Nikolić


* * *

Dodatak od 30. avgusta 2015: odgovori redakcije "Nedeljnika" >>


Tuesday 25 August 2015

"Za jačanje morala i zbunjivanje neprijateljske žive sile & tehnike" :: Stand!


Raznorodne epohe,
žanrovi,
bitaže,
kontinenti,
boje kože,
iste muke.

Joe Strummer... Bob Marley... Linton Kwesi Johnson... Joe Jackson peva staru stvar Jimmy Cliffa... Jimmy obrađuje The Clash... Geoffrey Oryema obrađuje "Listening Wind" Talking Heads... Sly & The Family Stone obrađuju glavu i srce... i tako sve do Public Enemy, uz malu pomoć Josifa Brodskog i Henrija Dejvida Toroa.

Za jačanje morala i otpornosti organizma, 
za zbunjivanje neprijateljske žive sile i tehnike, 
za štagod vam je potrebno.


..


Friday 21 August 2015

Noćurak, #3:: Mellow [playlista]


Za reč Mellow rečnik pruža nekoliko mogućih prevoda:

blag,
dobroćudan,
mekan,
odležan,
čak i podnapit ili pripit,
sočan
sladak.

U naredna dva sata kroz ovaj mrak vodiće vas Jose James, Maxwell, D’ Angelo, Me'shell Ndegeocello, Prince, Keziah Jones... tu je i Jill Scott sa dve nove pesme, kao i strašna obrada stare Bouvijeve pesme "A Letter to Hermione" - Robert Glasper Experience.

Noć je hladna.

Ko vas greje?




Friday 14 August 2015

Začinjena Petkovača [nova emisija]

Ova Petkovača je pripremljena za borbu protiv - fjake.

Znate li šta je fjaka?

Najbolja definicija koju sam do sada čuo kaže:
“opšta obamrlost duše i tijela, uz potenciranje volje za ništa.”

Jeste,
vrućina ubija,
a Srbija.

Ova Petkovača je, dakle, malo brža i glasnija i zato je bolje konzumirati je u klimatizovanim prostorijama i bosih nogu.

Obavezno pripremite dovoljno leda ili kofu punu hladne vode.
U slučaju pregrevanja – pokušajte sa dve kofe.

Chuck Berry, Mos Def koji peva pesmu od prethodnog, Ellen Jewell, Etta James, Imelda May, Dr. John, Muddy Waters, Brian Setzer & specijalno gostovanje: Bruce Willis u ulogama kokoške, praseta i ostalih domaćih životinja.

Tri, četir’ – sad!



Update! 

Današnji "Bazar", iz teksta: 
"Kakva je budućnost radija - vodič kroz najbolje domaće radio emisije" :)




Friday 7 August 2015

Stiže nova Petkovača! [preslušavanje]

Foto: Aleksandra >>
"Petkovača" je za neke naziv prve jutarnje kafe na poslu, petkom.

Za druge ova reč znači čašicu-dve-tri pića na kraju radne nedelje.

(Kratka pretraga po Mreži otkriva da je Petkovača i naziv jednog brda u Šumadiji, kao i jednog mesta nedaleko od Brčkog).

Ova Petkovača je specijalni koktel. 
Zato što petak uvek iznenadi i zato što se tog dana sve spoji - u ovom koktelu je svašta pomešano: soul, beli kalipso, Brazil, nešto više rege zvuka koji je tu da bude suncobran i nešto šeširića i naočara za sunce sa Azurne obale.

Sam Cooke,
Robert Mitchum,
za jednim stolom Caetano Veloso, Gil Costa i Gilberto Gil,
Ska Cubano,
Third World,
Bob Marley...

i za kraj nešto potpuno drugačije od prethodnog, ali - zašto da ne?
Ima tu još sastojaka, ali neke moraš i sam da otkriješ.

Da dodam još leda ili ćete sami, po želji?






Sunday 2 August 2015

Radio prešlicavanje: Progovor! [nulta emisija]


Mikrofon, 
instrumental, 
džinglovi za "identifikaciju", 
muzika... 
naizgled - sve je isto kao na pravom radiju.

Formalno je isto.
Zapravo je potpuno drugačije iskustvo od onoga što sam nekada davno radio - i zato mi je - zabavno.

Pred vama je nulta emisija: pilot... predgovor... najava... progovor.

"Ne menjajte stranicu." :)



Saturday 1 August 2015

Noćurak, #2 [preslušavanje]


Ukoliko odmah klikneš na play, 
postoji šansa da će se lista završiti i pre no što mesečina uđe kroz prozor.

Ako, pak, namerno čekaš - pesma ptica na kraju poslednje pesme stopiće se sa pesmom ptica iz obližnje bašte.

Kako Mixcloud više ne otkriva listu unapred, meni preostaje da obećam da će se u narednih 150 minuta iz zvučnika čuti:

Ben Howard,
Sufjan Stevens,
Iron & Wine,
Kings of Convenience,
Grant Lee Buffalo,
Fossil Collective,
Kristin Hersh & Michael Stipe,
Wilco,
J.J. Cale,
Jonathan Wilson,
Snakefarm,
Duke Garwood,
R.E.M,
Nick Cave,
Adrian Cowley,
Ian McCulloch,
Peter Murphy,
Suzanne Vega,
House of Love,
The Gun Club,
Jeff Buckley,
The War on Drugs,
Lee Harvey Osmond,
Bob Dylan,
Johnny Cash,
Leonard Cohen,
John Lennon,
Beck,
Ben Folds i 
Van Morrison.

Nazive pesama - ne otkrivam.

Vidimo se tamo, u zoru.




Friday 31 July 2015

Evia: neistraženi džin Egejskog mora


 “Ne pitaj šta nas je dovelo ovamo:
Možda pesma čije smo odjeke slušali cele zime.”

(Jovan Vava Hristić, “Brodski dnevnik”)


Tri proleća je ovo ostrvo bilo na listi onih ka kojima vredi “baciti obuću preko ograde”, kako bi to rekao Sandrar u onoj staroj pesmi. Odlagali smo taj put najpre u korist Piliona >>, zatim i Korčule >> Broj informacija o drugom najvećem ostrvu Grčke nije se u međuvremenu uvećavao: premalo prijatelja je stiglo do džina, još manje onih čijim preporukama odista verujemo (1 osoba). Istovremeno – broj onih koji znaju gde džin pliva prekriven zelenilom, vezan mostom za kopno već 2500 godina, lenjo ispružen od Piliona do Atine (dužina ostrva je oko 150 km) takođe se nije bitno menjao.

Dostupni komentari na Mreži uglavnom su se odnosili na Pefki i severni delić ostrva. Naknadno se pokazalo da je to isto kao kada bi tragajući za informacijama o Beogradu pronašli poneki red o - na primer - Konjarniku i njegovoj mikro-klimi. Naknadno se pokazalo i to da je moje sagledavanje Google mapa bilo optimistično a da je moje mapiranje plaža duž celog ostrva plan optimistične budale. Naravno da je sa severa ostrva moguće stići do centralnog i južnog dela, ali stotinak kilometara vožnje po ovom ostrvu zahteva i po više sati, jer su drumovi uglavnom uski i gadno zavojiti, a Nevena, odnosno GPS navigacija izuzetno raspoložena da nas vodi kroz gudure koje jesu kraće ali su i sporije.

No, Aleksandra i optimistična budala su oprali starog Clia, zamenili mu ulje, kaiševe i lamelu i hrabro se otisnuli niz drum. Oko 900 kilometara u jednom pravcu, uz usputno spavanje u Solunu u kojem cveta popust ljut, no o tome možda više kasnije.

Do ostrva je najlakše doći auto-putem od Soluna ka Atini. Skretanje desno pre Volosa, zatim u pravcu Lamije, pre koje se niz uski, zavojiti drum spuštate ka Glifi, seocetu iz kojeg trajekt svaka dva sata vozi ka Agiokamposu na ostrvu. Trajekt polazi na vreme i ima lepo dizajniranu krmu koju je uživanje gledati kako odlazi od doka dok se poslednjom krivinom sjurujete ka selu, u kojem ćete provesti prijatna dva sata čekajući narednu vožnju na obližnoj plaži neverovatno mirne, prijatne i bistre vode.

Konačno: Evia.

Zrikavci koji se bude u tačno osam sati i sedam minuta i sviraju sve do deset uveče; borovina... borovina... borovina; neverovatno prijatna voda čak i u danima velikih talasa; vetra uglavnom dovoljno da razduva vrućinu (večeri umeju da budu sparne); opušteni i fini domaćini koji se očigledno još uvek navikavaju da turisti mogu imati prohteve nešto kompleksnije zahteve no grčki penzioneri privučeni lekovitim izvorima Edipsosa; ostrvo stotina kilometara drumova raznih širina i kvaliteta, isprepletanih kao linije na dlanu, nabubrelih od vrućine poput prstiju nakon previše vremena u vodi.

Evia je ostrvo koje ispunjava raznorodna očekivanja: onih iscrpljenih duhom, celogodišnjim radom (ili godinama) koji će svakog jutra izneti stolicu i suncobran na najbliže parče obale i tu provesti naredne dane - i biće im lepo - ali ima šta da pokaže i onima koji su čuli da se lepše plaže kriju na istoku i jugu ostrva i koji će, još uvek mladi auspuhom i zavedeni retkim fotografijama udaljenih plaža nekoliko dana odmora provesti jureći trideset po podnevnom suncu nadajući se da se iza naredne okuke krije netaknuti, nefotografisani raj. U tim potragama će se pojaviti nekoliko tačaka na kojima je sasvim lepo, a mnogo su bliže apartmanu, i nakon nekoliko dana će potrage prestati.

Mi smo, naravno, bili od ove druge sorte. Iza nas je gotovo hiljadu pređenih kilometara po ostrvu za 12-13 dana + odlazak brodićem do Lichadonisie, petnaestak overenih plaža, sada već izuzetno poznavanje raspoređenosti benzinskih pumpi (cena varira od 1.55 do 1.85 EUR/Litar) i rupa koje vrebaju čak i na glavnom drumu.

(Dakle, naredni redovi odnose se na gornju polovinu ostrva.)

Ukoliko vam je baza na severu ili severo-zapadu ostrva (toga najviše ima u ponudi na booking.com) - malo vožnje (45-60 minuta!) može vas ipak dovesti do nekoliko mesta sasvim prijatnih i za nas jonskim morem razmaženih.

Lichadonisia, sa goevia.com

Najpre – Lichadonisia: peščana plaža na ostrvčiću udaljenom deset minuta vožnje čamcem (5 EUR po osobi, plaća se pri povratku) od Kavosa, najzapadnije tačke na severnom delu. Prospekti kažu “Sejšeli Grčke”, a da li lažu znaćemo kada jednom stignemo na Sejšele. Kako god, Lichadonisia je verovatno najgužovitije mesto koje ćete pronaći na ostrvu: čamci dolaze na pola sata i iskrcavaju turiste, broj ležaljki i suncobrana je ograničen (a gotovo niko ih ne donosi sa sobom, takav je valjda red i običaj), cene u kafiću na obali su pristojne a more prijatno, prijatno, prijatno, nimalo hladno. Na ostatku stenovitih ostvrčića je kamenjar i nekoliko ruiniranih ribarskih kućica, te lokalna atrakcija – morska foka do koje će vas čamdžija odvesti, ugasiti motor i ućutkati, sve dok foka ne izviri iz vode.

Lichadonisia, sa čamca.


Drugo, teško otkriveno ali vredno traganja mesto je uvala na samom kraju plaže kod sela Fragkaki. Za razliku od ostatka istočne obale, na ovoj tački su talasi prihvatljivo mali (odnosno – nepodnošljivo mali za ljubitelja skakanja u iste), šljunak fino izvajan a ljudi gotovo i da nema. Odmah preko brega je i nešto popularnija (cca. 1 par na deset metara, nešto “klupica” u nizu, više taverni i talasa) plaža čiji je šljunak takođe lep a suncu ne smeta ništa sve do pola osam uveče, iako je na istočnoj strani.

Treći, skriveni mali raj i za mape uglavnom nevidljiva plaža ušuškana je na istočnom grebenu severnog dela ostrva: nastavite malo nakon sela Elinika, prekoputa stene-sa-crkvom Agios Nikolaos. Stotinak metara najfinijeg peska skrivenih padinom punom borova na kojem takođe nema prevelike gužve. Tu je i pogled ka Pelionu, Skiatosu i Skopelosu, dugačak plićak i zaštitu od vetra.


Elinika

Niz istočnu obalu se od Agkalija (plaža bi trebalo da se zove Ag. Ani. Dugačka je 9 
kilometara te se prepliću razni nazivi na raznim mapama) sledi Kria Vrisi – koju čine vreli pesak na obali, šljunak u plićaku, kantina, talasi i “ušće” rečice koja se useca u pesak; Kymasi koji slobodno možete preskočiti (prekoputa “plaže”, koju bi svaki pošteni Kubanac prosto nazvao “obalom” a ne “plažom” je gradilište); te Vlachia i Sarakiriko, koje takođe nisu spektakl. Mape, fotografije i tekstovi na mreži tvrde da spektakli počinju od plaže Kymi južno, ali je to po tim istim mapama 170 km druma od severnog dela, odnosno 4h vožnje u jednom pravcu.


Kria Vrisi, istočna strana, po vetrovitom danu.

Pefki na severu ostrva već važi za “srpsku koloniju”. Pefki izuzev dugačke plaže-obale ne nudi mnogo toga, a i ta šljunkovita plaža ume da bude gadno vetrovita. Na zapadnoj obali vredi spomenuti Lutru Edipsos, penzionerski raj sa izvorom termalne vode koja izvire iz stena na kojima ljudi obitavaju po nekoliko sati u različitim položajima od ranih jutarnjih sati sve do večeri; te Rovies do kojeg vodi solidno parče puta i na kraju Politiku do koje možete svratiti ukoliko ste se baš zaintačili da stignete i do najvećeg grada - Chalkisa. U planinama iznad Roviesa krije se i vodopad do kojeg nismo stigli.

(Tačno mesto na ostrvu na kojem je Aristotel umro izgleda nije poznato. 
Bilo bi zanimljivo stati na tačku na kojoj je bacio poslednji pogled na ovaj svet.)

Bez obzira na pređenu kilometražu, prašnjavi automobil i nekoliko ozbiljnih svađa sa GPS navigacijom otkrivena mesta pružaju ono što od (od)mora i tražim: buku zrikavaca a ne ljudskih glasova, šum talasa, miris soli na koži i ne prejako sunce, mir u kojem se ponovo mogu čitati Hristićeve ili Sandrarove knjige ili prosto gledati u plavo, ka Skiatosu, Skopelosu ili kopnu, čija svetla trepere u noći poput svitaca nad vodom, dok se neformalno okupljeni penzionerski hor raspevava na obližnjoj terasi uz vino, prekidajući pevanije samo kada neki od članova hora zaboravi tekst, što se dešava, a onda svi navale da ga podsećaju.

Ali taj zvuk, to uklapanje glasova je predivno.  

Evia nije, za razliku od nekih drugih ostrva Grčke, mesto za kojim ćete “osetiti nostalgiju i pre no što ga napustite”, kao što nije ni mesto na kojem ćete svako malo uzimati foto-aparat u ruke. 
No - Evia vraća "mir u grudima" i biće prijatno mesto za odmor - dok ne postane otkrivena.

Korisne tehnikalije za putnike - istraživače:
  • Trajekt iz Glifija za dvoje + automobil košta 18EUR u jednom pravcu, kreće u parne sate, do cca. 20h, ako se na varam (proveriti na linku >>) Drugi način je trajekt iz Arkitse (kopno) ka Edipsosu koji košta gotovo identično, a podrazumeva 120km vožnje više. Treći je preko mosta kod Chalkisa, ali tim putem vredi ići samo ukoliko ste zapucali na jug ostrva ili dolazite iz pravca Atine.
  • Trajekt iz Agiokamposa natrag ka Glifiju kreće u neparne sate, do negde 21h, osim sredom.
  • Brodić koji vodi na jednodnevne izlete ka Skiatosu (Skopelos je kao destinacija ukinut ovog leta :( - košta 19EUR po osobi svim danima osim četvrtkom i petkom, kada je 10EUR. Kreće iz Pefkija, ranom zorom u 08.30h. To nisu informacije koje ćete pronaći na stranici Pefki Tursa, kojem se ima najaviti telefonom ako vam se ide na Skiatos.
  • Hipermarketa na severu ostrva nema previše – jedan Lidl,  jedan MyMarket i jedan Cash&Carry - sva tri u centru mesta Istaiea je jedino što smo uspeli da otkrijemo. Na zvaničnom sajtu Veropoulosa ćete pronaći i trag informacije da postoji jedan u Loutri Edipsou, ali je isti zatvoren. Supermarketa ima mnogo više, ali su i cene nešto više.
  • Benzinskih pumpi ima koliko hoćete čak i po najzabitijim gudurama. Što ne znači da ne treba dopuniti rezervoar kada padne ispod polovine :)
  • Na Lichadonisiu krenite ili prvi (brodić počinje da radi od cca. 10.30h, nije baš tačan) ili idite u popodnevnim satima, kada se turističke ture razbeže (oko 14.30h), tada je veća šansa da ugrabite ležaljku i suncobran, koje se zvanično plaćaju, ali nama niko nije tražio novce a plandovali smo tamo gotovo čitav dan. Postoji i brodić iz Edipsosa, on košta 10EUR i vraća se nazad prerano, naravno.
  • Svađajte se sa GPS navigacijom koliko god hoćete – uzaludno je. Puteljaka i putića ima neverovatno mnogo i mala je šansa da ćete stići tamo gde ste pošli onako kako vi mislite da je najbrže (Ovom prilikom želim da pozdravim i stanovnike svih naselja na visoravnima ostrva kroz koja smo prošli više puta). Koristite novije mape, situacija na terenu nije kao na mapama iz 2012.
  • Ukoliko se uputite ka Chalkisu, računajte na šoping ali i na činjenicu da se većina prodavnica zatvara do 14.30h. Neke se otvaraju od 17h, a neke tek sutra ujutro. Parking-placeva po centru ima dosta, cene su oko 3-4 EUR za čitav dan, na nekima čuvari odu oko 14h i vraćaju se u 16h.
  • Ne jurite. Životinjice istrčavaju po putevima svako malo, a ume i soko da poleti iz grma kraj druma.
  • Ukoliko u dolasku ili povratku rešite da spavate u Solunu – topla preporuka za Tourist Hotel >> Hotel se nalazi na cca. sto metara od Aristotelovog trga, nudi opciju parkiranja na 50 metara od hotela za 15EUR/dnevno, što je svakako manje od 25EUR a što je češća cena po privatnim parkinzima u okolini. Hotel je napravljen u, po svemu sudeći, zgradi nekadašnje prefekture, ili tako neke institucije, visokih stropova, malih soba, starinskog lifta i dobrog doručka u sali neverovatnog poda od drvenih kocki. Ukoliko budete imali sreće – prozori će vam gledati na prijatnu baštu koja se nalazi suprotno od bučne ulice. Glavni tip u hotelu dobro priča engleski i ima blesav smisao za humor. “Evriting iz okej vid parking? Guuud! Den vi ar oooool heeeeepi piiiiipl naaaaaau, dec important!"