Monday 19 March 2012

Sel Peredajz ponovo kreće na put! ["On the Road", trailer]

"San Francisko je bio pitanje minuta. Odjednom je sa uzvišice kod Oklenda pukao pogled: pred nama se prostirao beli grad iz bajke, San Francisko, sa svojih jedanaest mističnih brežuljaka, plavim Pacifikom i pretećim oblakom magle.
"Eno ga!", kriknuo je Din. 
"Juhu! To! To! To! Taman dovoljno goriva! Nema više kontinenta! Ne možemo dalje jer nema više kontinenta!"*


Fotografija preuzeta sa Upper Playground >>
.
Svake godine, kada proleće počne da budi i zemlju i čula i maštarije o putovanjima, setim se Džeka Keruaka/Sela Peredajza. 

Ono staro, novosadsko izdanje knjige "Na putu" s kraja osamdesetih verovatno znam naizust, dok je pre dve godine konačno objavljeni "originalni svitak >>" dodatno raspalilo maštu i čeka pogodno vreme za novo čitanje, jer jedno čitanje tog necenzurisanog izdanja svakako nije dovoljno. (Uzgred, "Geopoetika" na svom sajtu tvrdi da je to prvo izdanje rasprodano)

Sel se ponovo sprema na put, nakon toliko godina.
Štaviše, ovog proleća i ove godine putovaće u svim pravcima.
Najpre je pre nekoliko meseci objavljeno da je pronađen prvi Keruakov roman, koji se dugo smatrao izgubljenim. Zatim je, pre nekoliko nedelja, iskrsla vest da će njegova prva (i jedina?) drama "Beat Generation", slučajno pronađena 2005. - biti premijerno postavljena na jesen. Konačno, pre neki dan se na mreži pojavio i prvi trejler za film, koji se, zapravo, priprema već 45 godina. 
. 
Prvu verziju ekranizacije napisao je sam Džek, koji je glavnu ulogu nudio Marlonu Brandu. Ta verzija nikada nije snimljena - a Frensis Ford Kopola je otkupio prava na ekranizaciju knjige 1979. Devedesetih je pokušao da snimi crno-belu verziju filma sa Bred Pitom i Itanom Houkom u glavnim ulogama, ali je od snimanja odustao. Zatim je pokušao Gas Van Zant. I ta verzija je propala.

Nakon toliko putovanja - premijera filma koji je režirao Volter Salas ("Motorcycle Diaries") zakazana je za maj ove godine. Kopola je producent.

I neverovatna je ta činjenica - Sem Rajli, nakon što je igrao Iana Kertisa - sada igra još jednog od tri ključna junaka tinejdžerskih dana. 

Čekam premijeru, istovremeno oduševljen, ali i brižan.
Možda se moje razumevanje knjige u potpunosti razlikuje od onoga što će doneti film.

* - Citat iz prevoda Vojislava Despotova, Književna zajednica Novog Sada, 1988.
. 

Friday 16 March 2012

"Treblebass" [Svadbas, 39 pesama, #29]

Lekcije iz fizike naučene tokom srednjeg obrazovanja (generacija takozvanih „šuvarovih reformi“) pomažu mi da izračunam: ovaj zvuk je, zapravo, mogao dopreti od Zagreba do Beograda za najviše 19 minuta i 26 sekundi - da je pušten da putuje direktno, brzinom zvuka.
. 
Još brže bi stigao da je emitovan na talasima zagrebačkog radija „101“, koji ovih godina slušam samo kada vozimo ka moru.
. 
Putem kabla, tj. Mreže stigao bi najbrže, za tren.
Stizale su i gore stvari većom brzinom - i to iz udaljenijih krajeva sveta.

No, nisam bio te sreće: umesto za tih devetnaest minuta i dvadeset šest sekundi - ova pesma je stigla do mene sa zakašnjenjem od gotovo četiri godine. A potpuno sam siguran da bi mi život bio lepši da je do mene stigla ranije. 
. 
Kako u srednjoj školi iz fizike nikada nisam imao više od trojke, te me i nije preterano zanimala, iako sam po toj Šuvarovoj podeli učio za "saradnika u prirodnim naukama" - nisam zapamtio šta fizika kaže kada su u pitanju zakoni propusnosti. No - verovatno postoji neki koji definiše da kada postave predebeli zid ispred tebe – onda i zvuk putuje sporije no što bi ti želeo. 
Verujem da isti zakon važi čak i kada je pesma ispevana na jeziku iz kojeg si imao čistu peticu u knjižici - dokle god je taj jezik postojao (srpskohrvatski mi je uvek išao bolje od fizike). A mi smo te zidove postavljali godinama, obostrano - te smo i dalje često gluvi kada je pitanju muzika koja dolazi sa one strane. 

("I samo šuti, gdje su bile riječi/
kad nije bilo nade za nas/
samo dugi dani nestali u tami/
gdje ništa nije važno")
. 
Kako god - pesma „Treblebass“ je došla do mene sa četiri godine zakašnjenja, ali je na prvo slušanje lako prošla uzengiju, čekić i eustahijevu tubu - i naselila se, ovo je naravno metafora - u nekoj od pretkomora srca - i svakim slušanjem čini da je svijet opet mlad.

Koliko god sam najpre sebe optuživao da su mi muzičke mape zastarele i da sam se pretvorio u konzervu kojoj se jugoslovenska muzika završava raspadom domovine, kasnije me je iznenadilo otkriće da Svadbas ni u Hrvatskoj nisu preterano popularni - čak ni nagrada koju su dobili te godine za najbolju pesmu nije promenila stanje na sceni. Tek poneka recenzija oduševljenih kritičara; nepristojno mali broj slušalaca na Last.Fm platformi i nešto veći broj gledanja na YouTube-u. (Bolje merilo popularnosti trenutno ne znam.)
. 
Možda je problem u njihovoj žanrovskoj nedefinisanosti (a žanr je jasan i zove se „dobra muzika“), možda u njihovoj medijskoj ne-eksponiranosti, možda u tome što stvaraju muziku i tekstove koji zahtevaju nešto intelektualnog napora kojem smo sve manje skloni, 
i mi i oni, 
i "treble" i "bass".
. 
U nekoj paralelnoj stvarnosti - u kojoj nas takođe spajaju i jezik i poreklo i pola veka suživota -  Svadbas ovim sjajnim spojem poetike i muzike – dobijaju status velikog benda i pune hale.
. 
U to verujem jer "Treblebass" sadrži sve što jednu pesmu čini velikom: sjajno postavljenu zvučnu sliku, pametan aranžman, zarazan refren, liriku u kojoj se može naći i ponešto Rundekovštine (iznenađen sam - o toj sličnosti niko nikad ne piše, a ja ga sve vreme čujem u njihovim stihovima), tu je zavodljivi prkosni glas Ljubice Gurdulić u kojem me nešto na tren podseti na Vesnu Vrandečić (Xenia, Rijeka-Zagreb), a poseduje ova pesma i neverovatnu vibraciju koju stvaraju te akustične gitare i ritam mašina, sinkopirani galop koji me pri svakom slušanju odnosi daleko od mraka, gde bolje ćemo znati i ništa nije teško.
. 
(„Raširi ruke, ruke su ti snažne
upri iz sve snage, nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi,
idemo na ples
i svijet je opet mlad“)
. 
Treblebass“ je, zapravo, veličanstvena pesma: od one sorte kakve na našem jeziku nastaju jednom u deset godina. Za sada je prošlo šest. Kako vreme bude odmicalo, a ti zidovi sa početka priče budu sve tanji i zvuk bude sve brže putovao od Zagreba do Beograda – postajaće sve jasnije koliko je drugačija i zašto će tek biti još više obožavana i slušana kao pesma koja dolazi na kraju, kada se sve umiri i kada postane jasno da je zlatni kraj ipak, moguć.
.
"Sve je gotovo 
i mi smo spašeni."
.. 


Na ovom linku krije se još jedna verzija iste pesme. Drugačija >>

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde].


Wednesday 14 March 2012

[30 sekundi Erkenja i 7 minuta Santiaga Grasa]

Pre no što ova priča Ištvana Erkenja iz "Jednominutnih novela" bude pročitana, valjalo bi sagledati njen kontekst, tj. zašto je Erkenj tako pisao.
.
Iako dramatičan, čitav Ištvanov život može biti jednominutna novela. Kao diplomirani farmaceut, u 22.  godini dobija priliku da putuje po zapadnoj Evropi. U domovinu se vraća pred sam rat i objavljuje svoju prvu knjigu - "Okean igra". Nacisti ga hapse 1941. i šalju u radni logor, na ruski front, nadomak Moskve. Po povratku u Mađarsku nastavlja da piše, ali mu nakon revolucije 1956. zabranjuju da objavljuje. Dvanaest godina kasnije objavljuje "Jednominutne novele". Umire je 1979. Tek od 2004. godine jedno pozorište u Budimpešti nosi njegovo ime.
.

Ova priča je, zapravo, kraća od minuta i zove se:
. 

"Zvanično vladino saopštenje"
(Nakon pobeda ideja komunizma u svetu)
Ištvan P. Balog, konjušar državnog gazdinstva iz Babolne, započeo je svoj redovni godišnji odmor.
(Mađarska telegrafska agencija)"

I to je sve.
Tek večeras otkrivam da je Santiago Graso rođen 1979, u godini kada je Erkenj umro. I koliko sam bio već dugo siguran da je Erkenj donekle uticao na čestu beznadežnost čuvenog mađarskog animiranog filma "Gustav", toliko je ovaj Grasov rad, na neki način, direktan omaž Gustavu.
.
7 minuta, remek-delo.

.