Sunday 2 October 2011

„Dobro je što je otkazano” (? - "Parada ponosa 2011"))

(Jeste, ovo bi trebalo da bude prijatno nedeljno rano popodne, kao stvoreno za "lepše stvari". I možda je blesavo što se po tako lepom danu bavim problemima, ali, jebi ga - ukoliko se njima ne bavimo - oni će se baviti nama.)

Ovo pisanije je trebalo da se pozabavi dobrom stranom otkazivanja „Parade ponosa” - ali sa polazišta koje je potpuno opozitno stavovima onih koji otkazivanje proslavljaju kao „pobedu porodičnih vrednosti”.
Rečenica iz naslova je, naravno, citat - veoma čest ovih dana.
Prošle godine je bilo lakše analizirati, jer se dogodilo >>.

Ove godine - sve što je dobro, može stati u nekoliko redova.

Dobro je znati da se država povukla pred pretnjama našista. Kapitulacija, u punom značenju te reči + naknadno farbanje „da to nije tako“. To je, naravno - loša vest – ali dobro je što znamo da je tako – jer će to saznanje (valjda) uticati na dalji plan i program. Bolje znati nego misliti.
Iluzije su nam ionako došle glave nekoliko puta u proteklih dvadeset godina.

Drugo, sad se jasno vidi ko na sceni ima hrabrost da kaže šta misli, glasno i jasno, bez obzira na stanovište koje zastupa. Konačno se dogodila ta, valjda poslednja faza raslojavanja prljavštine u čaši punoj vode. Sada je jasno ko ima petlju da saopšti stav, kakav god stav bio, a ko se krije iza saopštenja pripremanih sa premisom da je IQ publike niži od 60, i to ne bi smelo da se zaboravi.

Treće, ovo otkazivanje je dokaz da - uz potpuno poštovanje prema trudu koji su organizatori uložili u kampanju - to nije dovoljno i da je neophodno da bude i glasnije i jasnije i preciznije. I da se odvija svaki dan, u saradnji sa onima koji nisu pri „odlučno možda” stavu.

Četvrto bi moglo biti ono što se juče dogodilo - a to je taj kratki prekid saobraćaja koji su organizatori izveli u centru Beograda, iznošenjem transparenta na svetlo dana. Gerila akcija, dakle - kada ne može drugačije.
To je poučak.

Fotografija sa E-novina. Beograd, centar, juče.


Sa druge strane je brdo lošeg.
Planina.

To je, zapravo, bila parada srama.

No, zapravo je najlošije to lagodno prihvatanje demagogije - „kriv je prozor što se našao u putanji bačenog kamena” – osmišljene tako da netralizuje ionako inertnu javnost, kojoj je sve ok dok se lično ne nađe na udaru.

Za njih, postoji onaj čuveni citat Martina Nimelera (inače – „crkveno lice”), očigledno nedovoljno puta ponovljen:

(U Nemačkoj)

„Prvo dođoše po Jevreje - ja se nisam bunio, jer nisam bio Jevrej.
Onda su došli po komuniste - ja se nisam protivio, jer nisam bio komunista.
Onda su došli po članove sindakata, ja se nisam protivio, jer nisam bio član.
Onda su došli po Katolike - ja se nisam protivio, jer sam bio Protestant.
Kad su došli po mene, nikog nije bilo da se usprotivi... „

Juče je u Novom Sadu pretučen čovek koji je sa zida zgrade u kojoj živi pokušao da ukloni navijački grafit. Pretučen. Jedan ga je tukao, dvojica su ga bodrila, dvadeset je gledalo, sve dok se jedan nije usudio da pomogne.
Taj koji je pomagao – nije pretučen.

„Sve što je potrebno za pobedu zla je - da dobri ljudi ne čine ništa.” (E. Burk)

Naravno da sve što se dogodilo nije dobro i da ovo nema veze samo sa „Paradom ponosa”, već - svima nama i opštim principima.

Borba traje, svaki dan.
Ako možeš da pobediš danas, ne ostavljaj za sutra.

(Napomena:
Do sada - gotovo 48h nakon zabrane održavanja skupova, niko nije uhapšen. U međuvremenu je otkriveno da su huligani planirali da mlate; bacaju kondome napunjene bojom; otmu autobus; žare i pale; još jedino Leteće špageti čudovište nedostaje. Zveri su za danas najavile na Avali skup sa pevanjem, paljenjem i pljuvanjem. 
Ne znam da li je i to otkazano, ili zabranjeno?)


  


Wednesday 28 September 2011

Bryan Ferry [koncert, 8 dana kasnije]



Ovaj snimak je najbliži atmosferi koju je Brajan Feri stvorio u Beogradu.

Osam dana nakon koncerta: sve je i dalje puno kolora, "vivid" - rekli bi stranci; odjeci i dalje putuju glavom.

Možda zato što je čitav koncert tekao kao 90-minutni Ferijev spot, uživo: besprekoran zvuk; vrhunski svirači; mitski prateći vokali, sjajne projekcije koje su često ulazile u kopnenu zonu kiča, ali bez prelaska granice - a sve to podređeno njemu, sasvim raspoloženom da nas podseti kako život može biti - lep i bezvremen i zatim nas nakon sat i po vrati - natrag.

Razlog sigurno nije samo izbor pesama, niti njihov raspored te večeri.
"Let's Stick Together", zapravo, nije bio vrhunac večeri, iako su svi to očekivali. 
To sam shvatio gutajući knedlu već na trećoj pesmi, stvorenoj za hedoniju a ne tamo neko emotivisanje -  a to je "Don't stop the Dance".

Možda je odgovor upravo to: sve je manje rafiniranih stvari u svakodnevici, i ta hedonija deluje sve udaljenije.

I kada sam negde na polovini koncerta uhvatio sebe u nadi da neće svirati  i ovu pesmu u nastavku, shvatio sam da i dalje postoje senzacije pred kojima smo, zapravo, bespomoćni, i to je dobro, jer znači da smo još uvek živi.



Monday 26 September 2011

PressPausePlay [2011]


Šta nam donosi demokratizacija tehnologije?

Da li će činjenica da sada svako može biti umetnikom povećava broj prosečnih ili broj genijalnih a dostupnih dela iz domena muzike, filma, fotografije, književnosti?

Da li je ova promena slična onoj koju je donela Gutembergova mašina, koja je demokratizovala reč?

Kako bi se, u novonastalim uslovima snašli sada priznati umetnici, ponikli u analognoj eri?

Kako se način uživanja u tim, novonastalim delima, (ali i onim klasičnim) ubrzano menja, zato što smo po prvi put - i mi koji nismo elita - u mogućnosti da upravljamo načinom na koji konzumiramo ta dela?

(Press/Pause/Play...)

Toliko pitanja, mogućnosti, strahova i nada.

Film o “nadama, strahovima i digitalnoj kulturi” postavlja neka od ključnih pitanja u vezi sa postojećim, ali i budućim tendencijama pop kulture. Impresivna lista sagovornika – od Endrua Kina (Andrew Keen), preko Bila Dramonda (Bill Drummond, najpoznatiji kao polovina KLF, a zapravo mnogo više od toga), Seta Godina (Seth Godin, čitali ste „Plavu kravu“? Prevedena je i na srpski), Mobija (Moby) ali i Šona Parkera (Shaun Parker, „Napster“) i Hot Chip otkrivaju svoje viđenje izazova i daje naznake kuda sve ovo ide dalje.
Samo naznake, jer odgovore, zapravo, još uvek ne znamo.

Endru Kin tvrdi da se nalazimo na početku novog mračnog doba; da je kreativnost uništena, te je sve svedeno na kakofoniju i samopromociju.

Druga strana tvrdi da je sjajno što nam je tehnologija omogućila da svi stvaramo interesantne stvari. Set Godin tvrdi da je ovo zlatno doba za umetnike.

Film je od pre nekoliko dana, a u skladu sa temom dostupan on-line, dok se sa zvanične stranice >> mogu preuzeti i dodatne scene, koje se ne nalaze u integralnoj verziji.

Premotavajte.
Zaustavljajte.
Vraćajte.
Gledajte.
Promislite.
Šerujte” dalje ;)