Saturday 6 March 2010

Hipatija

Alberto Mangel, jedan od Borhesovih čitača (onih koji su imali tu čast da potpuno slepom Horheu pred smrt čitaju poeziju i prozu i slušaju njegova tumačenja pročitanog) zaključuje u sjajnoj knjizi „Biblioteka noću“ da je spaljivanje Aleksandrijske biblioteke uništilo ne samo svu postojeću prošlost sveta, već i njegovu budućnost – kako antičkog, tako i onog koji tek ima da bude otkriven. Karl Sagan je sličnu tvrdnju izneo na drugom mestu, zaključujući da je taj požar unazadio civilizaciju za oko petnaest vekova – toliko vremena je, naime, ljudskom rodu bilo potrebno da ponovo otkrije ono što je već jednom spoznao, zapisao i pohranio u biblioteku čiji je poslednja poznata nastojnica bila – Hipatija. (Sagan, čak, hrabro tvrdi da bi neki od vas ove rečenice čitali rasuti na više planeta da nismo osujetili sopstveni napredak, jer bi kolonizacija okolnih svetova išla mnogo brže i lakše da nismo vatrom izbrisali nekoliko hiljada godina sakupljenog znanja).

O Hipatiji i njenom tragičnom kraju sam već pisao, slaveći početak rada World Digital Library, prvog internacionalnog interaktivnog projekta koji bi se mogao nazvati naslednikom Biblioteke, koja je tehnički i praktično prestala da postoji Hipatijinom smrću. Njena smrt, ujedno, ne predstavlja samo simbol nepravednog toka istorije, u čiji je temelje uzidan i njen ubica u funkciji hrišćanskog sveca, već se smatra i danom u kojem je klasična antika ubijena, raščerečena, na ulicama Aleksandrije konjima o repove, rasečena oštrim školjkama. Nakon nje je, jednostavno, prevladala druga struja, čiji duhovni(?) istočni naslednici voze crne audije a zapadni traže svoj put do auditorijuma pojavljujući se na albumima pop-muzike, kojim popunjavaju kasu izudaranu milionskim odšetama zbog tužbi za pedofiliju. Tako se, nekako, ta ideja razvila.
Ovo su neke od činjenica koje bi valjalo uzeti u obzir pre gledanja novog filma Alehandra Amenabara – „Agora (Hypatia)“ premijerno prikazanog prošle zime, koji je za sada ovenčan ne malim brojem španskih Goya nagrada, ali ne i preteranom pažnjom medija i koji bi trebalo da širem auditorijumu ponovo predstavi epohu i predoči okolnosti pod kojima smo utonuli u srednji vek.
Ipak, jedan detalj brine, pre gledanja filma. Način na koji se film najavljuje – kao da dokazuje da su Mangel i Sagan bili u pravu na temu spaljivanja budućnosti i štete koju smo napravili: jer, kako drugačije razumeti činjenicu da je u prvoj dekadi dvadeset prvog veka film o jednoj od najumnijih žena antike koja se ponegde pominje kao majka sekularnog pogleda na svet i kao jedna od prvih ikona feminizma - oglašen i muškim plakatom, tj. onim na kojem je u prvom planu - muškarac? Žena-borac-mislilac nije dovoljno snažan triger za gledanje filma na teritoriji Španije, koliko vidim. Francuzi, pak, imaju žensku verziju plakata. Zanimljivo. Tragikomično.

Gase se svetla. Počinje.

Saturday 27 February 2010

"Ruši se stablo... po stablo... po stablo... po stablo" (*)



Sve je delovalo zaista idilično te godine: nezavisni mediji nisu postojali ni u naznakama; mostovi su obnavljani; teroristi koji su planirali smaknuće Vođe pohapšeni su po gudarama; fotošopom i mitozom klonirani radnici množili su se na naslovnim stranama složni u podršci; odigrali smo kako-tako na Euro 2000, Holandija nas je samo malo tukla; ankete su govorile da Svetloj Budućnosti ništa ne stoji na putu.


Raspisali su redovne izbore za parlament SRJ i lokalnu samoupravu i - puni entuzijazma nadgrađenog halucinacijama o tome da su voljeni - raspisali prevremene izbore za predsednika Jugoslavije, ubeđeni u pobedu.

No, zbir svih krupnih i sitnih a gorkih nezadovoljstava bio je preveliki, čak i za nas, postojane klisurine.

Nije bilo tako davno, nismo zaboravili.

(*) - citat dolazi od onoga koji "nije zaslužio" ulicu.


Friday 26 February 2010

Niz drum, pevajući

Kako vreme odmiče, sve ređe pevam iz sveg glasa, a volim, razne energije izlete van.
Sve ređe sam na koncertima jer - sve je manje bendova čije diskografije naizust znam; sve je manje mesta na kojima muzika grmi a u kojima je prijatno biti. Konačno, loša gradnja čini svoje - jer ako čuješ kroz zid kad komšija kija ili jede keks – ne poželiš da pustiš glas u kasniji sat, kada si konačno kod kuće.

Pod tušem pevaju samo amateri.

Sve je, dakle, manje prostora.

Sve je postalo tiše.


Mesto poslednje odbrane, pokazalo se proteklih meseci, postala je kabina automobila - zimski period, zatvoreni prozori, ostali vozači ionako ne gledaju dalje od znaka na haubi i levlje od retrovizora, ne mare za tvoj ukus.
Pevaš do mile volje.
Punim plućima.
Iako znaš da, spolja gledano, deluje krajnje idiotski, dok čekaš zeleno.
Dolazi proleće,
otvaraju se prozori.
Kako nisam od onih koji će ozvučavati čitavu ulicu iz kabine automobila, moraću i tu da zaćutim, na neko vreme. U međuvremenu, ostaje mi da se zamislim nad činjenicom da plejer, u randomize modu jako često zastane baš na ovoj pesmi.