Nakon gledanja prve montaže filma „Merry Christmas Mr. Lawrence“ u kojem je
prvi put glumio na filmu - Riuči Sakamoto je bio izuzetno
razočaran sopstvenom glumom („Mrzeo sam sopstvenu glumu. Bila je ružna, i loša.“)
Sa željom da se, koliko je moguće, iskupi reditelju – Sakamoto je pomislio „hajde da ove loše glumljene scene prekrijemo predivnom muzikom.“
U tom trenutku Sakamoto je već muzička zvezda Japana i iza sebe ima nekoliko odličnih albuma - ali nema nikakvog iskustva u
pisanju muzike za film. Nezadovoljan metodama koje su mu iskusniji muzičari
preporučili – shvatio je da mora da stvori sopstveni metod.
Rezultat je bila muzika koju je svet zavoleo više od filma (i Bouvijeve glume).
Sakamoto ovu muzičku temu (poznatu i pod imenom "Forbidden Colors") svira već četrdeset godina - u različitim aranžmanima,
sa različitom pratnjom, sa i bez Dejvida Silvijena. Ukoliko odvojite neko vreme
i preslušate zabeležene snimke u nizu - otkrićete kako se ona tokom godina neprimetno menja: u tempu,
aranžmanu i akcentima.
U poslednje vreme je najčešće svirao sam za klavirom, nastavljajući da je oblikuje. Juče je sa svetom podelio poslednju verziju, u okviru novog „Playing the Piano” koncerta, kakve je već svirao u nekoliko navrata.
Uvodu ovogodišnje izdanje koncerta je potresan.
U kratkom obraćanju gledaocima, Sakamoto ne krije da zbog bolesti sa kojom se bori nema snage da svira ceo koncert odjednom, te da ćemo ove godine gledati ‘onlajn
koncert’ koji je sniman pesmu po pesmu tokom više dana. A onda, na kraju tog obraćanja prosto kaže: "Well then, enjoy!"
“Merry Christmas Mr. Lawrence” je pretposlednja tema koju je odsvirao. Čini se da je pronašao njen konačni oblik.
Englezi koriste reč ‘stripped’. ‘Ogoljena’ mi ne zvuči odgovarajuće. Ali, Japanci imaju reč „kanpeki“ koju možemo prevesti sa tri reči: savršeno, besprekorno, potpuno.
Ovo nije snimak uobičajenog izvođenja, ovo je drama. Usamljeni čovek za klavirom nakon četrdeset godina sviranja
jedne melodije uspeva da dosegne njenu potpunost, od prvog tona svestan da nam svira
možda poslednji put.
Poslednja tema koju je odsvirao u u okviru koncerta bila je
„Opus – Ending“.
(...) „Ulice su polja koja nikad ne umiru“, stih iz pesme „The Crystal Ship“ sa albuma „The Doors“, nosio je u sebi sliku koja pleni, kao i „Govori tajnom abecedom“, iz pesme „Soul Kitchen“, koju su izveli neposredno pre „The Crystal Ship“.
Te slike su ostajale da lebde u vazduhu, a ideje su odzvanjale. Ispisane na papiru, kad biste ih odmotali u svesti, možda su delovale jasno, ali kad ih je pevao Džim Morison, nisu bile takve. Kad je reč o smrti, Džordž Šo je imao pravo. Ko je mogao da zna kuda se zaputio Morisonov, ili bilo čiji kristalni brod? Kad danas slušamo nedokučivi snimak te pesme sa albuma The Doors, ili onu intenzivniju, proširenu interpretaciju iz "Matriks" (kluba, Markus piše o ovoj verziji pesme), pesma deluje kao da je smeštena negde između sna i buđenja, govora i ćutanja, maštanja i delanja, smrti i novog jutra. Koje neće svanuti. Ravnoteža koju Morison uspostavlja nad bestežinskim, treperavim segmentima te pesme – u čija prva dva stiha se čuje odjek tišine u praznoj kući; brišuća, upečatljiva bas-linija, visoki, vazdušasti tonovi Manzarekovih orgulja, a više od svega, ono stoičko, temeljno uspinjanje u Densmorovom ponavljaju fraza na snaru ili cimbalu, kojima se obeležavaju prelazi iz jednog stava u drugi, iz jedne perspektive u neku sledeću – sve to zajedno podseća na mesečara koji hoda po razapetom konopcu. Fizički, ta interpretacija deluje kao uzdah koji traje dva i po minuta, i koji bi mogao biti poslednji.
Čudnovatost početnih reči – „Pre no što klizneš u svesno“ - Be Fore You slip into unconsciouness
opčinjava slušaoca, pokorava ga od samog početka. To može biti san, ili prekomerna doza, koju je uzeo pevač, ili osoba kojoj se on obraća; a možda je reč o ubistvu, samoubistvu, ili zajedničkom samoubistvu. Od početka do kraja – muzika sve vreme kao da lebdi – Morison dočarava situaciju savršeno pribrano. Glas podiže i pojačava samo jednom, potkraj pesme, u časa kada peva njen naslov kao da ga je tog trenutka otkrio; te tri reči koje čine savršenu metaforu, avetinjski brod duše.
Nigde drugde Morisonov glas nije tako umeren, a tako pun. On nikad nije bio soul pevač – u tome ga je sprečila suzdržanost čoveka koji uvek o svemu razmišlja, koji sve mora da promisli – ali se ovde prepušta koracima pesme, koracima sačinjenim od slika, tonova, ponajviše od melodije; čini to sasvim uveren u to da ga ti koraci vode nekud kuda vredi otići, bez obzira na to što nema ni nagoveštaja šta bi to moglo biti. „Ponekad smislim reči zato da bih mogao da zapamtim melodiju koju čujem“, rekao je Morison jednom prilikom. Ovde se može čuti da se događa upravo to. Unutar ove nežne, utešne, izuzetno elegantne pesme, postojalo je ono što Rejmond Čendler naziva velikim snom, a Ros Makdonald jezom (...)"
(prekucano iz knjige „Dorsi – pet opakih godina muzike za ceo život“, Grejl Markus. Preveo Zoran Paunović, objavio Clio, 2022. >> )
“Why Do They Call a Private a Private / When there's nothing more
public on earth?...” kaže deo pesme Frenka Lesera koju je napisao 1944.
godine!
Tokom prethodnih dekada pitanjima privatnosti i nadzora bavili su se i Henk
Vilijams, The Kinks, Dejvid Bouvi, Kejt Buš, Massive Attack, Nil
Jang, Depeche Mode, Lenard Koen...
Danas vam za preslušavanje preporučujem albume koji su nas na vreme
upozoravali, ili nas pripremaju za probleme koji tek dolaze.
Radiohead: „OK Computer“ (Parlophone, 1997)
Ovenčan slavom i etabliran kao pevač benda koji tamom i bukom pročišćava duše -
Tom Jork je izjavio: “zapisujem sve pozitivne stvari koje čujem i vidim oko
sebe” i obećao da će novi album Radiohead biti drugačiji. OK, za to drugo
je bio u pravu.
Zagledani u svet oko sebe, Radiohead su kreirali muziku veka koji još
uvek nije počeo.
Tom je, inspirisan Filipom K. Dikom, Hobsbom, Čomskim (ali i Bazom Larmanom i
Daglasom Adamsom) nizao stihove o savremenom životu, smrti, globalizaciji i
anti-kapitalizmu, dok je bend stvarao višeslojan, kompjuterizovan (sic)
i sinematičan zvuk.
Sa distance od dvadeset pet godina “OK Computer” - nije izgubio ništa od svoje
zastrašujuće veličanstvenosti. Štaviše, dvadeset i prvi vek ga uporno čini sve
moćnijim (“Filter Happier”).
Kraftwerk – Computer World (Warner, 1981)
Paradoksalno: mašinski
precizni i naizgled lišeni ljudskog - Kraftwerk su decenijama činili da
u budućnost ljudske vrste gledamo optimistično i sa nadom. Još luđe: danas
generacijama koje su odrastale uz njih – taj zvuk izaziva nostalgiju za
budućnošću koja je trebalo da se dogodi.
„Computer World“ je objavljen u vreme pojave prve generacije kućnih
računara i vizionarski najavljivao kako ćemo živeti, raditi,
zaljubljivati se i stvarati bolji svet. „Computer Love“ je i
dalje jedna od najčudnijih ljubavnih pesama u istoriji elektro-popa, a „Pocket
Calculator“ valjda i dalje jedina pesma ikada ispevana džepnom digitronu.
Brian Eno – ForeverAndEverNomore (Verve/UMC, 2022)
Nekadašnji član Roxy
Music, producent nekih od najvažnijih albuma u istoriji rokenrola (David
Bowie, Talking Heads, U2, Coldplay...) i verovatno najpoznatiji tvorac ambijentalne
muzike se nakon višegodišnje pauze nedavno oglasio albumom koji pretresa
pitanja vremena u kojem živimo. Globalna kriza, ratovi, tehnologija, ekološki
problemi – sve to je inspirisalo Brajena Ina da se zagleda u sebe, pokuša da
pronađe odgovore i ostrvca nade.
Preslušavanje pesama poput „Who Gives a Thought“, „We Let It In“
i „There Were Bells“ postaje još zanimljivije ukoliko pročitate i objavu
kojom je Ino najavio ovaj album. U njoj, pored ostalog, kaže: „Kao i svi drugi
– osim većine vlada sveta – razmišljao sam o našoj neizvesnoj budućnosti, i ova
muzika je potekla iz tih misli. Da budem precizniji osećao sam tu
budućnost.(...) Moramo se ponovo zaljubiti. U prirodu, u našu vrstu, i u naše
nade za budućnost.“
Ovaj album na sebi svojstven, setan i melanholičan način, osvešćuje upravo to:
moć osećanja.
Uši su se u jednom trenutku umorile, ali je muzika je
nastavila da mi se obraća: kroz novi film o Dejvidu Bouviju, i rupe neobičnih
oblika u stropu Kuće Muzike u Budimpešti. Muzika mi se obraćala kroz glas i
reči Dejvida Silvijena u monologu na Radiju BBC; kroz razgovore sa ljudima koji
su svirali neke od meni najdražih pesama; dokumenta i slike izložene u SUBA
sobi u Novom Sadu, koje sam izučavao okružen pesmom ptica sanjalica.
Sve to odjekuje u novom Noćurku, kroz nove i stare pesme povezane značenjima,
prostorom, genetikom, ili vremenom.
Čekaju te:
Massive Attack & Tracey
Thorn, Nadine Khouri, Natalia Lafourcade, Vince Guaraldi Trio, Lucrecia Dalt,
Neuky? & Darko Rundek, Angel’s Breath, Suba, Chet Baker, Jay-Jay Johanson,
Egret, Bohemija, Andrew Bird & Phoebe Bridgers, Regina Spektor, Benjamin
Clementine, Japan, David Sylvian i David Bowie.
Meri En Hobs sa Radija BBC je u najavi ove emisije Silvijena definisala kao „jednog od najzagonetnijih muzičara na svetu“.
Nakon četrnaest godina njegovog odsustva iz medija - ništa tačnije nije moguće reći.
U pop-muzici nema mnogo sličnih slučajeva. (Iz vremena najveće slave benda Japan imamo još dvojicu takvih majstora: Marka Holisa iz Talk Talk i Pedija iz Prefab Sprout, koji je u otišao u tišinu iz drugačijih razloga.)
Dejvid je svojevremeno bio pop-zvezda, i nosilac titule „najlepši čovek na svetu“. Zatim je postao „poslednji romantik“, i muzičar koji se svakim albumom sve više udaljava od uobičajene strukture pop-pesme i slave.
Saradnike za nove eksperimente je pronalazio u Sakamotu, Šukaju, Haselu, Robertu Fripu i Arve Henriksenu, između ostalih. Na za sada poslednjim objavljenim radovima instrumente je odmenio šumovima i atmosferskim zvucima. U poslednjih deset godina ne peva, već stvara "spoken-word" dela, u kojima su reči ili poezija tek proplanak okružen šumom šumova (poput gostovanja na albumu Twinkle3 pre nekoliko nedelja).
(Za sada poslednja pesma u kojoj je pevao bila je "Do you know me now" i stihovi "And if you think you knew me then / You don't know me now")
Odmetnut od svih i svega, Dejvid Silvijen četrnaest godina nije dao nijedan intervju. Konačno je progovorio: o eksperimentima kojima se bavio u poslednjih petnaest godina, zvučnim instalacijama koje je stvarao na ostrvu Naošima u Japanu, načinu na koji sada stvara muziku, bavljenju fotografijom, korišćenju grešaka u umetničkom procesu, ali i o pesmama koje je nekada pevao, i kojima više ne želi da se vraća.
Govorne segmente Meri En preseca divnim izborom Silvijen / Japan pesama od vremena „Quiet Life“ do „Fire in the Forest“ i „Blemish“ radova.
Preslušavanje ove jednosatne priče otkriva još nešto: Dejvid i dalje ima spektakularan glas.
Kako sada izgleda nekada "najlepši čovek na svetu" više niko ne zna - jer novijih fotografija nema, ali to nikada nije bilo ni važno.
(Neophodan lični uvod ili „There's
a tension of a most unfathomable nature“)
Najava filma, vesti o njegovoj premijeri na Kanskom festivalu i prvi
ushićeni prikazi kritičara vratili su me u doba obeleženo iščekivanjem. Iako
četrdeset godina stariji - nedeljama sam se ponovo osećao kao onaj klinac koji iz dana u dan ulazi u muzičke prodavnice nadajući se da se novi Bouvijev album konačno pojavio, i da ću te večeri sa gramofona uzleteti u svemir.
Iščekivanje je, konačno, okončano. Nagrada je spektakularna.
Faktografija Bouvijevog života je uveliko dobro poznata.
Niz odličnih dokumentaraca (od „Finding Fame“ do „The Last Five Years“),
kao i knjiga (Pola Morlija, Nika Kenta, Sajmona Kričlija i Nika Stivensona, na
primer) rasvetlili su do kraja sve detalje karijere „najznačajnijeg britanskog umetnika
u poslednjih 50 godina“ i – koliko je to moguće – definisali Bouvijevu važnost u
vremenu i prostoru u kojem je živeo.
Ko želi - sa lakoćom može rekontruisati čitav Bouvijev život: iz godine u
godinu; od stanice do stanice; kroz likove koje je stvarao, predstavljao i napuštao
tokom karijere, specijalne ishrane koja ga je gotovo uništila polovinom
sedamdesetih, ili do liste 100 knjiga koje smatra najvažnijim >>
Šta, onda, „Moonage Daydream“ čini razlogom iščekivanja i
radovanja?
Postoji li nešto što ne znamo?
Od prve vesti o filmu, reditelj Bret Morgen je najavljivao (recimo
to na engleskom) „immersive cinematic experience“ ili „audio-vizuelnu odiseju
koja ne samo što rasvetljava Bouvijevu zaostavštinu, već služi i kao vodič za
ispunjen i smislen život u 21. veku“.
Wow!
Morgen je za rad na filmu dobio ne samo dozvolu Bouvijeve
porodice, već i spektakularnu količinu arhive (listu od 5 miliona artefakta čine
video zapisi, snimljeni intervjui, fotografije, njegova slikarska dela,
skulpture, itd). Najavljivan kao „dokumentarac“ - „Moonage Daydream“ to zaista
jeste po vrsti materijala na koju se oslanja. Ali, način na koji je Morgen oblikovao
i obogatio materijal čini da ovo delo prevazilazi značenje te definicije.
Kao što Bouvi nikada nije bio samo muzika, tako ni ovo delo nije samo dokumentarni
film.
„Moonage Daydream“ je spektakularni kolaž koncertnih
snimaka, intervjua, eksperimentalnih filmova koje je stvarao, inserata iz
filmova u kojima je glumio (i brodvejske postavke komada „Čovek slon“), snimaka
iz lične arhive... upotpunjen desetinama referenci kojima se Bouvi služio
– od Melijesa, Murnaua i Langa; preko Kerouaka, Berouza i Koltrejna do Baskijata
i Ričarda Deverua (ovo je delić spiska).
Konačno, i najvažnije – kroz taj lavirint pokretnih slika, halucinogenih grafika
i montažnih oko-lomija tokom 140 minuta vodiće vas Dejvid – lično. Spretnim
korišćenjem audio zapisa – i to onih delova koji se bave pitanjima bića, ljubavi,
umetnosti i njenog oblikovanja, smrtnosti, filozofije, muzike, publike i slave –
Morgen je stvorio delo koje funkcioniše kao (prekratka!) seansa sa Bouvijem, u
kojoj se on ispoveda - ali mi, publika, doživljavamo katarzu i
osvešćujemo ko smo, šta smo i gde idemo.
Kao takav, „Moonage Daydream“ se ne obraća
isključivo Bouvijevim obožavaocima i samo onima koji će u brdu slika koje
putuju platnom otkrivati reference, citate i logiku. Ovo delo je hipertekstualno,
kao što je i Bouvi bio i ne zamara gledaoca linearnim narativom (jer
linearnost nije odlika ni njegovog razmišljanja, niti karijere). On je otvoren
i za one koji Bouvija trenutno poznaju samo po najvećim hitovima, kao i onu publiku koja će ga tek otkrivati.
Ko želi – naravno da može i ima prostora za polemiku o izborima koje je
Morgen napravio sažimajući takav život u svega 140 minuta - ali čak i ti izbori mogu
poslužiti kao putokazi za dalje razumevanje Bouvija kao fenomena.
„Moonage Daydream“ je najviše fokusiran na period Zigija Stardasta, „berlinsku
fazu“ sedamdesetih, period globalne obožavanosti tokom osamdesetih (i najveće
kreativne krize: „Najveće greške sam pravio kada sam mislio da znam šta publika
želi i udovoljavao joj“), delom na period devedesetih („This chaos is
killing me“). Ipak - sve počinje, i završava se crnom zvezdom.
Mnoge osobe za koje znamo da su bile važne ili ključne u njegovom životu se u
ovom delu ne pominju, niti pojavljuju slikom. Štaviše – u filmu veći prostor imaju
svega tri osobe: Bouvijev stariji brat Teri koji je imao snažan uticaj na njega
u formativnim godinama; supruga Iman kao osoba kraj koje je konačno razumeo
značenje reči ljubav, i - Brajen Ino.)
Da, neki od "najvećih hitova" se ne pojavljuju ni tonom, ni slikom. Ali ono što se čuje savršeno funkcioniše, a Toni Viskonti je pomogao da se izabrane pesme savršeno prearanžiraju za potrebe filma.
Konačno, sa ovim filmom nema razloga polemisati.
Ako Bouvija izučavate, posmatrate, slušate i volite na način koji je
najpoetičnije definisao Pol Morli („... Dejvid Bouvi je otkrio šta želimo od
pop zvezda... Dejvid Bouvi je Vilijem Blejk koji peva Denija Keja... Dejvid
Bouvi je dadistički dendi... Dejvid Bouvi je svemirski osvajač... Dejvid Bouvi nas
sve pretvara u voajere...“ *) - nakon 140 minuta
ćete iz bioskopske sale izaći prekriveni svetlucavom mesečevom prašinom, i shvatićete još
jednom zašto nemamo osećaj da više nije tu.
Dejvid Bouvi je izmišljeni lik, kreacija, priča.
A kreacije ne mogu nestati.
*
Obavezno gledanje na velikom platnu. I ostanite do kraja odjavne špice ;)
Ruben Gonzales dugačkim prstima prelazi preko dirki i otvara nam prolaz u salu drvenog poda sa pogledom na Muzej Revolucije u centru Havane.
Martin Henet snima zvuk lifta za prvi album Joy Division i tako nas odvodi u Mančester 1979.
Vižljasti pevač u kožnoj jakni i pogleda skrivenog iza tamnih naočara iz pozadine broji “One, two, three, four”, i mi stojimo ispred ulaza u čuveni CBGB klub, čekamo da vidimo The Ramones. Priče o Berlinu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka odvijaće se u senci Zida, i u njima će biti pomenut ‘Hansa Studios’ u kojem su, na puškometu stražara snimali Igi Pop, Dejvid Bouvi, Depeche Mode i Nick Cave & The Bad Seeds. Postoje gradovi i mesta koja imaju i svoje zvučne spomenike, izrađene od vinila.
Dejmonova zvučna razglednica iz Malija nezasluženo stoji u senci albuma koje je snimao sa Blur, Gorillaz, The Good, The Bad & The Queen, njegovih solo albuma i drugih hiljada stvari koje je snimao tokom karijere. Možda inspirisan sličnim izletima Dejvida Birna, Pola Sajmona, Pitera Gebrijela i drugih ‘belih’ muzičara koji su tokom karijere koketirali sa takozvanim ‘etno-zvukom’ ili možda zato što je genije – Dejmon je okupio svojevrsnu lokalnu super-grupu (Toumani Diabate, Afel Bocoum, Lobi Traore, Ko Kan Ko Sata Doumbia), sa kojom je putovao zemljom i snimao muziku začinjenu suncem, prašinom, tradicionalnim instrumentima i glasovima među kojima je on tek jedan od ravnopravnih. Dejmonova ljubav prema Bamaku, toj zemlji i muzici odjekuje i danas. Ukoliko ne verujete, poslušajte ponovo “Desole” koju je snimio sa najlepšim glasom Malija – Fatumatom Dijavarom.
David Bowie: “Heroes” (RCA, 1977)
O “Berlinskim danima” Bouvija, Igija i ekipe koja se našla u Hansa Studios se i dalje pišu knjige i snimaju filmovi. Ali, čak i da ništa ne znate o snimanju albuma u studiju sa pogledom na stražare Istočne Republike Nemačke, Bouvijevom druženju sa članovima grupe Kraftwerk, oduševljenju zvukom benda Neu! i čuvenom poljupcu Tonija i Antonije Mas nedaleko od zida koji je završio u naslovnoj pesmi – na ‘Heroes’ ćete čuti odjeke zapadnog Berlina s polovine sedamdesetih godina, grada čija je funkcija da vri i vibrira, baš uprkos zidu i komšiluku. U “V-2 Schneider” i instrumentalu "Neuköln" Berlin odjekuje najglasnije. Iako se dramatično promenio od pada zida i protoka vremena – zahvaljujući ‘Heroes’ taj grad postoji i dalje.
Beograd: “Remek depo” (PGP-RTB, 1983.)
Vreme otkrivanja drugačijeg zvuka, mogućnosti ritam mašina i sintisajzera – a u godinama koje pamtimo i po restrikcijama struje. Vreme u kojem Beogradska scena vri od koncerata, neobičnih muzičkih formacija, izložbi, performansa, i dalje nošena snagom novog talasa koji se sudario sa novim romantizmom, i koji sada zajedno dalje pomeraju granice sloboda. Vreme u kojem se svaka umetnička metafora može kodirati i kao politička poruka, ako tako želimo (“Oni su kontrolori, i imaju moć”). “Remek depo” grupe Beograd možemo slušati i na taj način. Iako snimljen pre gotovo četrdeset godina, ovaj album i dalje zvuči moderno – a “Opasne igre”, “Kontrolori” i “Soba” zaslužuju važno mesto u priči o zvuku grada Beograda osamdesetih godina prošlog veka.
Sve je počelo od nove obrade stare pesme The Kinks o tome ko se, zašto i kako fotografiše. Škljoc po škljoc, film je počeo da se odmotava – od Pola Sajmona, preko Bili Brega, Kevina Morbija i Wilco, do Elvisa Kostela, Siere Ferel, Dejvida Bouvija, Toma Rosentala, R.E.M i nekoliko pesama iz albuma sa slikama Lenarda Koena koje su retuširali Igi Pop, Nora Džouns i Vili Nelson.
Za njima su u kadar ušli i Belle & Sebastian, Villagers, The National & Bon Iver, I Am Kloot, The Saxophones, novi Tindersticks, i Vladan Krečković.
Fotka na fotku, ovaj miks je postao zvučna podloga za pregledanje fotografija i traženje detalja koji su do sada možda promicali.