Po šumama i ravnim gorama... [skica za priču ili film]

"Dan nakon Promena u našoj maloj Državi, Predsedavajući Ujedinjenih nacija objavio je da će prvi vid pomoći biti slanje spasilačkih trupa koje će činiti 10.000 psihijatara. Njihov zadatak biće da tokom naredna tri meseca razgovaraju sa svim našim građanima i procene zatečeno stanje.
Tek nakon rasprave o njihovom izveštaju, a o šteti nastaloj tokom proteklih decenija, UN i ostale organizacije zainteresovane za uključenje naše male a promenjene Države u svetske tokove ideja, robe i novca, proceniće da li je vreme za otvaranje pristupnih fondova, odnosno novčanu pomoć, ili će biti procenjeno da je za novčanu pomoć preuranjeno."

Radoje, krmeljiv od slavljenja slobode prethodne noći, uznemireno zaklapa novine.
Navlači čizme. Uzima povodac za psa, zatim otvara fioku. Metke stavlja u džep, tri preostale konzerve i otvarač u ranac.

Pušku je očistio preksinoć, iz drugih razloga.

Radoje izlazi na prag kuće i doziva psa, gledajući u pravcu oboda šume koja počinje nedaleko od njegovog imanja. 

Žmirka dok procenjuje gde bi bilo najbolje kamuflirati se i pritajiti.

Onda promrmlja: "Psihijatri, jebote. Nikad."
I krene ka šumi.

*

Još ovakvih komada >>

Noćurak pun blaga, #5 :: New & Old Hidden Gems [emisija]

Blago se krije na neočekivanim mestima.
Eno ga na završnim stranicama "Pjevača u noći" Olje Savičević Ivančević iz kojih se čuje "We Almost Lost Detroit" Gil Skot Herona i Brajena Džeksona;
u kratkom zapisu Olje Lakićević o Snupiju iz kojeg dopire najlepša pesma o aprilskoj zaljubljenosti u pogrešnu osobu;
u rođendanima koje obeležavamo a više ne slavimo zajedno;
u novoj knjizi Juvala Noe Hararija koji tvrdi da će nam mašine uskoro birati muziku bolje od ljudi, zato što nas odaje biohemija.

Vidi blago u prolistalim krošnjama,
i u grafitu na zidu koji se upravo ruši.

Svuda je, ali gubi na vrednosti ako ostane nepodeljeno.

Večeras sa tobom delim ono što sam pronašao: Andrew Bird, Barry Adamson, Bohemija, Cowboy Junkies, Durand Jones & the Indications, Edwyn Collins (novi!), Gil Scott-Heron & Brian Jackson, Glen Hansard, Howe Gelb, J.S. Ondara, Norah Jones (nova!), Paul Weller, R.E.M., Ratso & Nick Cave, Shriekback, Talk Talk, The Delines, The House Of Love, The National, Villagers...

Olja Savičević Ivančević: "Pjevač u noći" [fragmenti]

Uzimao sam ovu knjigu sa noćnog stočića kao što uzimam teglu meda iz frižidera.

(Uživanje traje danima. Nemaš želju, ni potrebu da se prejedaš; jedna kašika zgusnute melase ti čini dobro, i čini da misliš na to što radiš neko vreme zato što ti ostavlja sladak ukus u ustima; navikavaš se da svakog dana uzmeš po malo, taman savladaš naviku i dođeš do dna tegle.)

Olja Savičević Ivančević divno barata jezikom, scenama i likovima. Reči kroti tako da joj poput pčela sleću na prste, nadlanice i podlaktice, i to čini bez zaštitne maske kojom se pčelari čuvaju od uboda.

Neću ti pričati o čemu se ovde radi, zato što knjige ne biram po tome, već kako su urađene.

(Tri fragmenta koje sam istrgao iz knige ti neće pomoći da shvatiš radnju,
već bi trebalo da te rade.)

*

Ipak, činjenica je, uviđam to: svatko ima svoje dijete. Nekome je dijete pas, nekome mačka, nekome partner, netko je sam svoje dijete, nekome je dijete posao, nekome kabriolet, a nekome kći ili sin. Kao i svi roditelji bez djece, ponekad se zapitam kako bi izgledala ili izgledao? Svojoj nepostojećoj kćeri nikad neću priuštiti svoju odsutnost, nervozu, svađe, rastavu, lošu hranu, loše obrazovanje, možda i neki rat ili logor, statistički, to je prilično vjerojatno, svaku drugu generaciju kači, neće je raznijeti terorist na školskoj ekskurziji, neće se ubiti u metrou, neće se beskrajno dosađivati, neće je zlostavljati školski kolege ili šef drkadžija, neće je silovati ili mlatiti, ona se neće osjećati usamljeno, depresivno, promašeno, neće joj nitko slomiti srce, neće živjeti osrednji život, neće je zgaziti neki prosječnjak za kojeg će se naposljetku vjerojatno udati, neće umrijeti bolesna ili u nekoj banalnoj nesreći, a nešto od toga bi se dogodilo, možda sve. Beri to nisam mogla objasniti.

Biti dobar roditelj nije moguće ako želiš biti još nešto drugo. A ja sam željela to drugo. Ljudi rode tu svoju djecu, pa im ih odgajaju nepoznate žene u sobama pretrpanim klincima koje (sobe) malo vonjaju na dječju mokraću. Pretpostavljam da za nekoliko desetaka, najkasnije stotinjak godina neće postojati obitelji nego porodične organizacije nalik na mini rodovske zajednice u kojima će svi brinuti o djeci, kao što je to nekad činilo cijelo selo (incestuozno selo, doduše). O djeci će brinuti brižni plaćeni roditelji, ne nužno biološki, nego oni koji su nadareni i obučeni za taj bitan cjeloživotni posao. Talentirani profesionalni očevi, dobro plaćene profesionalne majke, ljudi visoke emotivne inteligencije, blagi i čvrsti, topli i suosjećajni i za koje desetljeće: ni manijaka, ni pedofila, ni vojnika ne bi bilo. Nagledala sam se mladih glumica koje su mislile da je to slatko, kupile su lijepa kolica i domalo nestale sa scene, za prvim došlo i drugo, vratile se deset kila teže, sluđene od kućnog režima, od muža, od djece, neke su zauvijek nestale, pametnije se razvele, operirale sise, trbuh i vratile. Al uzalud, mladost prođe dok demijurg pucne prstom. Ili bičem.

Mila moja nepostojeća kćeri, s bistrim očima, s malo klempavim desnim uhom koje proviruje kroz kosu, s pjegavim nosom i divnim smiješkom, nećeš me gledati kako se udajem i rastavljam, propadam, debljam se, starim, zanemarujem higijenu, nećeš pobjeći od mene, nećeš živjeti sa mnom, neću gledati kako se udaješ i rastavljaš, kako propadaš, debljaš se,
stariš, zanemaruješ, također, nećeš me zaboraviti i nećeš mi slomiti srce, reći ne volim te (ali ni volim te, doduše).

Svi ovo znaju, ali opet svi misle: rodit se, to je ipak bolje nego ne roditi se. I ti bi voljela da sam te rodila, ne?

(str. 67-68)

*

PISMO NEROĐENE PJESNIKINJE

Jednog dana pitat će tebe, moju dragu mamu, jesam li bolesna. Oprosti, je li tvoja mala nešto bolesna? Bit će to prva kritika mojih pjesama. Zašto bi dijete pisalo ako je zdravo? Pa ima tolikih stvari za konzumirati, optrčati. Sve su to zdrave stvari za mlade. Ali, ti ćeš im mama reći, jer ćeš me voljeti i kad me ne razumiješ, da pišem i čitam i na svježem zraku i da mi gledanje u slova razvija oštrinu vida, da vidim kroz kožu, da su mi prsti od pisanja već ogromni za moju dob i da zapravo ne provodim puno vremena zapisujući, više zapažajući, što ti često otežava razgovor sa mnom. Naši znanci, kad nas ne bude da ih čujemo, međusobno će zaključiti: Iz čega će onoliko biće proizvesti novu stvarnost, novi jezik, gdje su joj sirovine, alat - pretjerivanje, dijete će im poludjeti prije dvadeset i neke. Ali naravno da neću. Tvrdo ću srasti uza sve što dodirnem, bit će me teško porušiti ako se ne radi o ljubavi.

Uzimat ću svaki predmet i okružiti ga stoosamdesetipet puta, ponjušiti ga i oblizati. Za moju struku važno je poznavati okus drva, miris čavla, svojstva materijala, osnove ako želiš graditi tekst. Neprestano ću optrčavati jednu te istu ulicu dok to ne budem mogla izvesti zatvorenih očiju, na jednoj nozi, čak i za pedeset godina. Svaku riječ, ovisno o sastavu, rastvorit ću na zrna baruta, neutrone ili dlake i prašinu, a svaki zalogaj premetat ću jezikom dok slano ne postane slatko, a katkad i obrnuto. Kao pjesnikinja prvo moram biti sportašica, znanstvenica, dvostruka špija, ali ne i recimo poljoprivrednica. Ipak, vrijeme će mi uvijek teći sporo, živjet ću sezonu po sezonu, da stvari stignu dozrijevati. Neću biti pametnija ni osjetljivija, a ni hrabrija od drugih, samo detaljnija. Iz toga ću detaljnog poznavanja svega što sretnem na ovom svijetu načiniti nekoliko tisuća pjesama, od kojih će ukupno stotinjak neki ljudi često ponavljati u svojoj glavi, kao da pjevaju.

Jednog dana pitat će tebe, moga dragog tatu, zašto tvoje dijete piše strašne i nastrane stvari. A ti, moj otac, jer me voliš i jer me razumiješ i bolje nego što si mislio da ćeš znati, reći ćeš im da se tu radi o stilskoj vježbi: vježbanju figura slobode. Ta vježba plaši ili je ne trebaju. Ljudi neprestano pjevaju o slobodi, ali se pri tom svim udovima, uključujući i jezik, drže za granicu. Pa to je tako ljudski, treba razumjeti. Nosit ćeš me kad se umorim i tek onako, kupit ćeš mi neke knjige, igrati sa mnom tenis i ja ću ti reći kad dobijem prvu menstruaciju. Naš odnos bit će presudan za moje zanimanje. Za moj uspjeh bit će presudna tvoja rana smrt. Ona će me u spisateljskom smislu učiniti prastarom i besramnom. Pored mojih, tuđe će se riječi često doimati bojažljivima i beskrvnima, ili kao one dječje igre u sigurnoj sobi. Sve delikatno i krhko što ću stvoriti dolazit će iz mišića punog snage. Za sve ostalo, naučit ću se služit knjigama i iz njih cijeli život neumorno izrezivati i krasti.

Vi još ne znate da sam s vama, a tu smo zajedno, dok vodite ljubav: moji povjerljivi roditelji, moji roditelji puni povjerenja, dolazim da bih vas upoznala i, jednom, bit ćete potpisani pod svaku moju riječ.

(str. 154-156)*

"A ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat. Ako je ljubav sporedna, onda je sve sporedno. Ako ljubav nije važna, onda ne postoji ništa ozbiljno između rođenja i smrti, osim ozbiljne bolesti."

(strane 106-107.)

(Pjevač u noći : romansa, Olja Savičević Ivančević, objavio LOM, 2017.)

Svetska vlada tvrdi: 492 karaktera nedeljno je dovoljno! (ideja za priču, #xyz)

Suočena sa potpunim zagušenjem Mreže protokom informacija, besmislicama i količinama podataka pod čijim teretom pucaju serveri, Svetska vlada odlučuje da ograniči broj karaktera, fotografija, video klipova i ostalih sadržaja koje Korisnik Mreže može postaviti tokom sedam dana. 

Svesna delikatnosti teme, Svetska vlada najpre sprovodi dugosežno istraživanje na temu optimalne količine karaktera koja je svakom ljudskom biću dovoljna na nedeljnom nivou, a da se izrazi. Istraživanju se priključuju naučnici, sociolozi, filozofi, borci sa ljudska prava, čak i nutricionisti koji pokušavaju da primene algoritme slične onima koji se koriste za optimalni unos hrane i pića, ne bi li došli do optimalnog broja karaktera i materijala koji bi Korisnik u budućnosti mogao da postavi na Mrežu, a da ne oseti ograničenje. 

Nakon više meseci rada, rasprava i kratkotrajnog rata između sociologa i nutricionista kojima se prebacivalo što pokušavaju da reči broje kao ugljene hidrate, fotografije kao masti a video klipove kao vitamine, Svetska vlada konačno proglašava da je optimalna mera za svakoga 492 karaktera, 1 video klip, 1 statična slika, plus jedan gif/boomerang/story, po želji i potrebama (Broj unosa na Mrežu je neograničen). Svetska vlada takođe podvlači da ukoliko se definisana količina materijala ne iskoristi tokom planiranog perioda od sedam dana, to nije prenosivo na naredni period, te da se ona odnosi na statuse na društvenim mrežama, komentare na vesti ili bilo koji drugi vid objavljivanja ili komunikacije putem Mreže. 

Na preporuku sociologa, od ove mere biće izuzeto pretraživanje Mreže, odnosno karakteri koje će Korisnici unositi u polja za pretragu, zato što bi ograničavanje broja karaktera u toj sferi uticalo na suzbijanje ionako ugrožene radoznalosti Korisnika. 

Megasvetske korporacije su prvog dana zahtevale da se zabrana ne odnosi na 'poslovnu komunikaciju i oglašavanje' i zapretile povlačenjem podrške Svetskoj vladi, ali je Generalna sekretarka vlade, Triša MekMilan zvanično odbacila te zahteve kao pokušaj narušavanja ravnopravnosti među ljudima, podsetivši ih da 'privatna prepiska' nije ograničena i da mogu da se međusobno dopisuju koliko god žele, te je napomenula da će se u narednom periodu razmotriti eventualno povećanje broja karaktera za Svetski servis vesti, odnosno Svetsku digitalnu biblioteku u koju umetnici, naučnici i svi drugi Licencirani autori i dalje mogu ne smetano postavljati svoja dela koja će biti dostupna Korisnicima.

Trgovina brojem karaktera, odnosno crna berza je onemogućena specijalnim softverom, 
a pokušaj hakera da promenom binarnih kodova povećaju broj unosa karaktera je onemogućen po kratkom postupku.

Neočekivano, 
i odmah nakon kratke ali bezopasne eksplozije novojezika sačinjenog od mešavine slova i emotikona, planeta je počela da se menja i postaje prijatnije mesto za život.

Najdraže iz 1/4 2019 :: 3 meseca u 3 sata [mix]

Tek je počelo da cveta i lista, a berba u prvoj četvrtini godine nikad bolja!

Tri meseca preslušavanja muzike u tri sata, a ispod liste te čeka i spisak albuma.

U miksu sviraju i pevaju: Adia Victoria, Aldous Harding, Amanda Palmer, Andrew Bird, Bella Technika, Better Oblivion Community Center, Bohemija, Charlotte Adigéry, Deerhunter, Durand Jones & the Indications, Foals, Helado Negro, International Teachers Of Pop, J.S. Ondara, James Blake, Jay-Jay Johanson, Jonathan Bree, Karen O & Danger Mouse, Lee Harvey Osmond, Little Simz, Lou Doillon, Madrugada, Nežni Dalibor, Nick Waterhouse, Nilufer Yanya, Our Native Daughters, Porto Morto, Rain Phoenix feat. Michael Stipe, Robert Ellis, Robert Forster, Sleaford Mods, Stella Donnelly, The Black Keys, The Cactus Blossoms, The Chemical Brothers, The Cinematic Orchestra, The National, The Specials, Vampire Weekend, W.H. Lung

Play > 

33 albuma:

Amanda Palmer - There Will Be No Intermission [bandcamp >>]

Andrew Bird - My Finest Work Yet

Bella Technika – Section [bandcamp >>]

Bohemija - Nasmeši se i reši se [bandcamp, download >>]

Cass McCombs - Tip Of The Sphere

Deerhunter - Why Hasn't Everything Already Disappeared

Durand Jones & The Indications - American Love Call

Foals - Everything Not Saved Will Be Lost Part 1

Helado Negro - This Is How You Smile [bandcamp >>]

Howe Gelb – Gathered

J.S. Ondara - Tales of America

James Blake - Assume Form

Karen O & Danger Mouse - Lux Prima

Kokoroko - Kokoroko [EP]

Lee Harvey Osmond – Mohawk

Leyla McCalla - The Capitalist Blues

Little Simz - Grey Area

Mats Eilertsen - And Then Comes the Night

Mercury Rev - Bobbie Gentry's The Delta Sweete Revisited

Nick Waterhouse - Nick Waterhouse

Our Native Daughters - Songs of Our Native Daughters

Porto Morto - Portfon [bandcamp >>, + izvinjenje za pogrešno ime benda u emisiji, som...]

Robert Ellis - Texas Piano Man

Robert Forster – Inferno

Shook Twins - Some Good Lives

Sokratis Sinopoulos Quartet – Metamodal

The Cinematic Orchestra - To Believe

The Claypool Lennon Delirium - South of Reality

The Comet Is Coming - Trust In The Lifeforce Of The Deep Mystery

The Delines - The Imperial

The Specials – Encore

The Twilight Sad - It Won`t Be Like This All The Time

Tommy Guerrero - Road to Knowhere [2018]

Unloved – Heartbreak

Erić, Dobrica

(pisala: Redakcija Betona, 2009 >>)

ERIĆ, Dobrica (1936, Donja Crnuća), dečji pesnik-samouk, seoski pevač, začinjavac srpske seoske slam poezije; oduvek je pisao pesme za živi nastup i pevanje, retko za čitanje. (Ko u osnovnoj školi nije slušao Erićeve pesme, slušao je oluju!) Bio je pesnik seoske idile, naivni poet anahronih bukolika i georgika. Pravio je velike turneje po osnovnim školama tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Bio je autor Nolita i „redak zver“ u pesničkoj branši. Važio je za velikog prijatelja dece, seljaka, radnika i učiteljskog kadra koji je štedro preporučivao njegove knjige đacima. U njegovoj zvaničnoj biografiji piše da je završio četiri razreda osnovne škole u Vraćevšnici, kada je bacio bukvar i „oprobao sreću u raznim zanatima“, našavši se napokon u pesničkom. Od 1959. do danas, objavio je preko stotinu naslova. Njegove pesme su relativno brzo „sišle u narod“. Poseban vid implementacije erićevštine ostvaren je preko velikog hita Miroslava Ilića „Devojka iz grada“, koju je napisao niko drugi do slavuj iz Gruže. Prema usmenoj legendi, stihove pesme „Voleo sam devojku iz grada“ Dobrica Erić je dao čuvenom kompozitoru narodnog melosa Obrenu Pjevoviću, koji je potom uhvatio Miroslava Ilića za ruku i poveo ga u aleksandrovački „Diskos“, gde je ovaj snimio svoju prvu singlploču (1977). Ni Lepa Lukić nije ostala bez Erićeve podrške. Za nju je napisao stihove “Bluzo moja satkana od cveća”. Možda bi sve ostalo na toj razini da Dobrica Erić u turbulentnim osamdesetim nije učinio zaokret od pagansko-seoskog ka nacionalističkopravoslavnom pesničkom diskursu. Tako su se slike Vašara u Topoli pretopile u Plač voljene zemlje. Poznata je njegova Prkosna pesma (1993) koju je po priznanju čelnika SPS-a, “najviše voleo Slobodan Milošević u interpretaciji srpske heroine Ivane Žigon”. Ova pesma, nalik Baladi o Stojkovićima Ljubomira Simovića, predstavlja kvintesenciju srpskog inata i paradoksalnog (ne)priznavanja krivice. Slično odlomcima iz Simovićevog Kosovskog boja, koji su postali militaristička budnica, Erićevo pevanije je posredovanjem prkosne Ivane Žigon odjeknulo na mostovima tokom bombardovanja 1999, ali i na poslednjem ispraćaju Miloševića, te napokon na mitingu “Kosovo je Srbija”. Izlivanje erićevskog prkosa (Kriv sam što sam neko/ a ne niko i netko/ Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta/ idem u pravoslavnu crkvu/ doduše poretko/ i što se krstim ovako/ s tri prsta!) postalo je deo folklornih mitingaških okupljanja, kao mantra koja se upućuje neprijatelju. Stoga ne čudi što je božanska interpretacija Ivane Žigon, u video klipovima koji se mogu naći na www.youtube.com, izmontirana sa slikama stelta F-117. Pevanje Dobrice Erića, bivšeg dečjeg pesnika, često se u javnosti koristi poput Teslinog tajnog oružja, obično u funkciji “odbrane Srbije”, “ometanja neprijateljskog osmatranja i izveštavanja”, “podizanja borbenog morala” i “pronicanja u skrivene neprijateljeve namere”. Dobrica Erić je jedno vreme radio kao glavni i odgovorni urednik Nolita, kada je pokrstio sve edicije, pravdajući to zahtevima narodne mobe, kako je on shvatao vođenje te kuće. U novembru je novi i odlučujući krug glasanja za dopisne i redovne članove SANU. Pored Mira Vuksanovića, R.P. Noga i Gorana Petrovića, u redu pred vratima Akademije, gurka se i rab božji, Srbin, sa prosedom bradom – Dobrica Erić. Lepo je na selu, ali je još lepše u Akademijinom zabranu.

Rajko Grlić: "Animal Movies" (fragment iz knjige "Neispričane priče")

"Animal Movies.
Fimovi u kojima su životinje glavna lica: King Kong (1933), Lassie Come Home (1943), Jaws (1975), Babe (1995), 101 Dalmatians (1996), Vuk samotnjak (1972) itd., uz bezbrojne crtiće, lutka-filmove i dokumentarce. 

Zagreb, Beč, Wroclav, 1966. 

Student sam prve godine filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao glumac amater igram u predstavi Studentskog eksperimentalnog kazališta Ars Longa, Vita Brevis. Putujemo u Poljsku na prvo međunarodno gostovanje. Beč je prva stanica na tom putu i moj prvi susret sa Zapadom. Fotografiram se ispred divovskog panoa na kojem bujna crnka reklamira „Palomin“ grudnjak. Na susjednom panou žirafa poziva Bečlije da posjete Zoološki vrt Schönbrunn. U Wroclavu igramo kod Grotowskog. Te iste večeri, nekoliko ulica dalje, Ida Kaminska, glavna glumica Klosove i Kadárove Trgovine na korzu, igra oproštajnu predstavu i time zauvijek zatvara posljednje židovsko kazalište u Europi. 

Zagreb, 1982. 

S petogodišnjom Olgom gledam BBC-jev dokumentarac o povijesti zooloških vrtova. U njemu kažu da je prvi europski vrt sa životinjama otvoren u bečkom Schönbrunnu i da je žirafa bila njegov prvi stanovnik. Nekoliko dana kasnije nalazim podatak da je sredinom osamnaestog stoljeća vladar Egipta, kao vladarski poklon kraljevima, poslao dvije žirafe u Europu – jednu u Pariz, drugu u Beč. O tome kako je putovala francuska žirafa, Mediteranom do Marseillea, a od njega do Pariza malim kanalima, postoji puno dokumenata i nekoliko knjiga. O putu druge žirafe do Beča ne postoji dokumentacija, ili je ja nisam uspio pronaći. Zato sam i sastavio ovu priču. Da je imam, za svaki slučaj, ako me Olga pita nešto o toj žirafi. 

Los Angeles, 1991. 

To je ujedno i prva priča koju sam upisao u režijsku bilježnicu. 

Beč, 1752. 

Car Francis I za rođendan je dobio neobičan poklon. Kao velikom ljubitelju prirode carica mu je usred Schönbrunnskog parka sagradila stakleni dvorac. Kralj je u njemu svakodnevno doručkovao i provodio duge sate uživajući u pogledu na perivoj. Ptice su pjevale, drveće je uredno raslo, kipovi grčkih bogova bili su simetrično poredani, no carica je primijetila da caru ipak nešto nedostaje, da mu je, usred čitavog tog raja, beskrajno dosadno. Nekako u to isto vrijeme iz daleke Afrike na dvor je stiglo pismo kapetana Koenigsmarka. Bilo je popraćeno crtežom čudne životinje i u njemu je pisalo: „Šaljem Vam crteže camelopardialisa, točno onakvog kakvog sam ga vidio blizu Rta dobre nade. Vjerujem da ta životinja nije bila viđena u Europi još od vremena Julija Cezara koji je uz nju marširao u svojoj trijumfalnoj povorci pr. Kr.“ Čudan crtež čudne životinje, za koju su stručnjaci smatrali da je nastala križanjem deve i leoparda, došao je u caričine ruke. Tako se rodila ideja o dolasku kamiloleoparda u Beč, ideja o stvaranju a zoološkog vrta oko staklenog paviljona u carskom parku, ideja kojom je carica željela razveseliti sve depresivnijeg cara. No da bi car za idući rođendan dobio taj čudesni poklon, trebalo je savladati stotine i stotine gotovo nepremostivih prepreka. O tim preprekama, o zgodama i nezgodama, o tom dugom i teškom putu, o ljudima i životinji koju danas svako dijete jednostavno zove žirafa, govori ova priča. 

Rt dobre nade, 1752. 

Pod vodstvom kapetana Koenigsmarka stotine domorodaca i desetak iskusnih lovaca danima su lovili veliku žirafu. Kad su je napokon ulovili, odveli su je do za nju specijalno pregrađenog broda. 

Atlantski ocean, Mediteran, Jadransko more, 1752. 

Mjesecima se dvije tone teška i šest metara visoka žirafa valjala po uzburkanom oceanu, da bi zatim brod uplovio u Mediteran i mirno Jadransko more. Žirafa je dnevno jela deset kilograma lucerne, pet kilograma specijalno sušene trave, tri kile zobi, bačvu narezanih jabuka, bačvu naribane mrkve pomiješane s djetelinom i suhim kruhom. Kapetan Koenigsmark noćima nije spavao. Brinuo je o žirafi, hranio je, tetošio. Njezin dolazak u Beč bio je za njega pitanje života i smrti, pitanje časti i slave, mogućnost dokazivanja nemogućeg. 

Rijeka, 1752. 

Brod je napokon uplovio u Rijeku, jednu od najsjevernijih luka Jadranskog mora. Od carskog Beča sada je zbunjenu žirafu i premorenog kapetana dijelilo svega 700 kilometara. Tek tu su za kapetana Koenigsmarka, u trenutku kad mu se činilo da je najteži dio puta savladan i da je slava nadohvat ruke, počeli pravi problemi. Hrabri kapetan Koenigsmark tada nije znao ono što danas svako dijete može pročitati: „Najveći problem koji zoološki vrtovi imaju sa žirafama jest tlo po kojem ona može hodati. Većina životinja manje-više hoda po svemu, ali žirafe su drugačije. Ako je tlo pretjerano tvrdo, ona će odmah odustati čuvajući izuzetno nježnu 30 a donju stranu kopita. Ako je tlo previše glatko, po njemu neće hodati jer će joj kopita obrasti i postati bolna. Doista, teška životinja!“ Jedini mogući put kojim su mogli doći do Beča bila je cesta posuta grubim i nadasve oštrim kamenjem. Šume su bile guste, planine strme, rijeke opasne. Žirafa po svemu tome jednostavno nije željela hodati, a odgovarajuće vozilo za nju nije postojalo. Razumljivo, jer sve ovo zbiva se sredinom osamnaestog stoljeća. Carski se rođendan približavao, a Beč kao da je svakim danom bio sve dalji i dalji. No kapetan Koenigsmark došao je na spasonosnu ideju kupujući cipele. Od obućara je naručio divovske kožne papuče. Obućaru je trebalo nekoliko dana da ih sašije. Navukli su papuče žirafi na noge i ona je napokon prohodala. Koenigsmark je odmah iznajmio obućara s cijelom njegovom radnjom, napravio za njega i njegove šegrte specijalna kola, i karavana je napokon mogla krenuti. 

Put prema Beču, 1752 – 1753. 

Papuče su se trošile svaka dva do tri dana. Obućar i šegrti danonoćno su šivali nove. Polagano ali sigurno, krčeći šumu gdje je bilo potrebno, pojačavajući mostove kad su bili preslabo sagrađeni, zaobilazeći alpske vrhove i probijajući se kroz snježne oluje, karavana se napokon približila Beču. 

Beč, 1753. 

Carica je odahnula. Carev rođendan mogao je biti dostojanstveno proslavljen. U Beč se sjatilo pola Europe. Došli su vidjeti cara, ali čudna žirafa i kapetan Koenigsmark bili su ipak najveća atrakcija. Taj dan sve ozbiljne knjige slave kao rođendan prvog zoološkog vrta. Uz žirafu, tu je svoje dane provodio i kapetan Koenigsmark. On joj se jedini smio približiti. Mnogi i danas tvrde da je satima znao s njom razgovarati jezikom koji su samo njih dvoje razumjeli. Car je sve to gledao iz svojeg staklenog dvorca i dobro se zabavljao. Carica je napokon odahnula. 

London, 1993. 

Londonska „Granada“, producentica Pippa Cross, kupila je prava na ovu priču. Prvu ruku scenarija pisao sam s Clare Foster u Los Angelesu, u starom MGM studiju, u scenarističkom apartmanu u kojem je nekad radio Chaplin. (Umjesto verzija upotrebljavam meni draži izraz ruka, posuđen od soboslikara.) Drugu ruku pisao sam dvije godine kasnije, u Londonu, u uredima „Film TV Granade“. Moja advokatica Susan H. Bodine ponudila je projekt Tedu Hopeu i Jamesu Schamusu iz producentske kuće „Good Machine“ u New Yorku. Oni su s „Columbijom“ imali ugovoreno pravo prvokupa pa su im ponudili projekt. „Columbija“ je pokazala ozbiljan interes. Toliko ozbiljan da su počele pred-pripreme. Zajedno s engleskim i austrijskim producentima i scenografom Željkom Senečićem krenuo sam u potragu za lokacijama. Danima smo putovali između Istre i Beča. U Londonu su izabrane žirafe koje se za film moraju pripremati najmanje šest mjeseci. U tom je trenutku u „Columbiji“ došlo do promjene na vrhu. Nova je uprava odlučila da iduće tri godine ne ulazi u „dječje filmove“. Pripreme su zaustavljene. Pippa je narednih osam godina pokušavala pokrenuti ovaj projekt. Cijelo to vrijeme uredno je kupovala prava na priču. Ta prava platila su Olgin studij u New Yorku. Priča izmišljena za Olgu financirala je njezino školovanje. Bilo je u tome neke pravde."

*

Rajko Grlić, iz knjige "Neispričane priče" (Laguna, 2018), stranice 27-31.

"Neispričane priče" su pune opojnih momenata, zdravica, sete, nesnimljenih filmova, ludih trenutaka u večnosti, lica kojima smo se divili, Grlićevih junaka, ali i podsećanja na momente kojima vreme ne može oduzeti gorčinu.

Otvoriti vino,
početi sa čitanjem.

Noćurak :: Ženski glasovi, rifovi i stihovi :: [emisija]

U jednoj epizodi stripa o Hogaru Strašnom - Helga upućuje Honi u drevenu misteriju i slavnu tajnu ženstvenosti, odvodi je na 'tajno mesto' iscrtava oko nje mistični krug da bi joj u sumrak saopštila veliku istinu: Muškarci su - glupani! 

Meni je tu tajnu, drugim rečima, saopštio ćale dok sam još bio klinac, i to je bio jedan od prvih saveta koje mi je dao u životu.
Jednostavno mi je rekao: Svet se okreće oko sebe zbog žena, zapamti to.

Imao sam, dakle, dva valjana dokaza da verujem u tu istinu: ćaleta i Dika Brauna, odnosno Hogara – prihvatio sam je, i verujem u nju i danas.

Noćurak večeras slavi žene – sa gitarama ili bubnjarskim palicama u rukama, one koje su pevale o nekim stvarima pre drugih, menjale svet rifovima, stavovima ili stihovima koje muškarci nisu umeli i znali da napišu. Ukoliko i promakne neka pesma koju je napisao muškarac - to je zato što je ona postala veća ili drugačija kada je otpevao ženski glas.

Po abecednom redu: ... Amanda Palmer, Anna Calvi, Au Pairs, Björk, Brandi Carlile, Case/Lang/Veirs, Cat Power, Eleanor Friedberger, First Aid Kit, Hurray for the Riff Raff, Karen O & Danger Mouse, Laura Marling, Laurie Anderson, Our Native Daughters, Pat Benatar (iz sekcije "guilty pleasure" :), Patti Smith, PJ Harvey, Pretenders, Sinead O'Connor, St. Vincent, Stella Donnelly, The Heads & Malin Anneteg, Tracey Thorn & Corinne Bailey Rae, U.S. Girls, Videosex, Xenia...

Play! >

Posaditi drvo

Građani ove države su, izgleda, postigli prećutni i konačni konsenzus oko barem jedne stvari: želimo da se se samouništimo, kad već drugi nisu uspeli da nas unište.

Oko toga kako ćemo to uraditi ne možemo da se složimo, te ubrzano otvaramo što je moguće više opcija: zagađenje ili uništavanje voda, gušenje smogom, samozatrpavanje đubretom, nevakcinisanje, samobetoniranje i seča drveća a zarad povećanja temperature i zagađenja - trenutno vode na listi, te ćemo već videti šta će biti najprikladnije kada kucne čas.
Naravno, najviše bismo voleli da skončamo u nekom slavnom ratu, ali više niko neće da se bije sa nama.

E, sad.
Ako je verovati statistikama i izveštajima o prosečnom životnom veku muškaraca u Srbiji, ja imam fore da još tridesetak puta stavim zimske gume i to bi bilo to. Iako smo brzi u satiranju - preteći će neka debela lepa lipa da posedim pod njom kad potpuno osedim, za to ne brinem.

Nemam dece, odnosno naslednike zbog čije budućnosti bih sigurno bio sleđen i sluđen; nemam ni neku imovinu koja bi me trajno ukorenila ovde, a nemam ni osećaj vezanosti za državu-naslednicu moje domovine, kao što ga nema ni ona prema meni.

Sve u svemu trebalo bi da me boli đon, ali nije tako.

Trenutno nisam u mogućnosti da zaustavim izlivanje otpadnih voda u reke, stavljam filtere na dimnjake ili kvarim testere i sekire Orcima, ali mogu da pomognem da Šuma Peva >> zasadi neko drvo - donacijom, podrškom, uzimanjem ašova u ruke.

I to je nekakav oblik otpora.