Koračaju ka slobodi, i vremenu kada ćemo ponovo imati svoj radio! ;)
Saturday 4 December 2021
Pesme otpora i nade [#guerillaradio]
Koračaju ka slobodi, i vremenu kada ćemo ponovo imati svoj radio! ;)
Sunday 21 November 2021
Ovde Radio Pingvin... (Audio vremeplov)
Davno sam zahvaljujući “Zabavniku”
Vajte i Rusa koji se emitovao nedeljom prepodne naučio važnu lekciju iz fizike:
ako bismo imali svemirski brod koji leti brže od svetla – kroz moćan teleskop
bismo mogli da gledamo šta se u istoriji dešavalo na planeti Zemlji.
Meni je potreban svemirski brod koji leti brže od zvuka.
Usmerio bih sve njegove antene ka Planeti, i slušao (i snimao!) program koji se
u Beogradu emitovao sa frekvencije 90.9 mHz, od 22. novembra 1991. do 15. maja
1995. godine. Ti snimci bi dokazali da su čuda uvek moguća.
Kako se udaljavamo od početka emitovanja programa Radio Pingvina, sve je teže prepričati kakav je to radio bio.
Na sreću - jedan deo više ne moramo da prepričavamo, zato što je nešto, ipak, sačuvano.
U ovom miksu se prepliću džinglovi, kao-reklame, “prave” reklame i neke od pesama koje su obeležile program Pingvina u prve tri i po godine njegovog postojanja. Od pesme kojom je počelo zvanično emitovanje programa, preko onih koje smo najčešće puštali, do malih omaža osmesima, glasovima i ljudima zahvaljujući kojima godine provedene na tom radiju pamtim kao najlepši posao na svetu, ikada i zauvek.
Da, tridesetogodišnjica je sutra.
Ali, nisam više mogao da čekam.
Hvala svima koji su mi pomogli da sakupim ovo blago.
(Roberte, pojačao sam bas.)
Tuesday 9 November 2021
Aida i Jelena, ostala imena nepoznata
Večeras, na kraju Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma nekoliko osoba u Srbiji imaju pravo da spavaju snom pravednika, zato što su ne samo rečima već i delima (i jajima) otvoreno i glasno stale na stranu pravde, slobode i čovečnosti.
To su Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, kao i osoba (ili osobe, ne znamo) koja/e su danas u Sremskoj Kamenici uspele da unište mural osuđenom ratnom zločincu.
Mi, ostali, nemamo pravo na miran san.
Ali - Srbija je velikodušna.
Već sutra će nam dati novu priliku da polažemo test ljudskosti.
Nećemo ga svi položiti, znam.
Sunday 6 June 2021
Postoji drugo (KOI KOI: „Pozivi u stranu“, 2021)
Znao sam da će ovo biti dobro, još od prvog slušanja „Bog te ubio!“ koju su KOI KOI objavili na kompilaciji HaliGali 2019. godine.
Da će biti još bolje postalo mi je jasno jedne nedavne subote, kada sam se probudio u petnaest do šest ujutro glave pune odjeka glasova sa prvog singla koji je najavljivao „Pozive u stranu“ ("Ja sam pratio, ja sam pratio, ja sam pratio, i nisam se vratio...")
Zatim je potekao drugi singl, „Misisipi“.
Od njega se nisam budio samo
zato što sam ga preslušavao toliko često da glava nije imala kada da ga emituje
sama.
Da je album „Pozivi u stranu“ čudo shvatio sam u
petak popodne, nekoliko sati nakon što je objavljen, otkrivajući pesmu po pesmu,
birajući najdužu rutu za hodanje a da bih što duže uživao u preslušavanju muzike
koja zavrće i miluje uši. (Ovom prilikom želim i da se izvinim roditeljima koji
su bili u Tašmajdanskom parku tog popodneva. Usamljeni muškarac koji je iznenada počeo
da aplaudira nikome vidljivom nije želeo da traumatizuje vaše mališane.
Sludela me pesma „Hrast“. Nisam očekivao da će se pesma tako razgranati.)
Mogao bih ovde da završim sa osvrtom na „Pozive u
stranu“ ali, ipak, moram da dodam i ovo:
Debitantski album benda KOI KOI čini deset odlično
sašivenih, promišljenih, odsviranih i produciranih pesama koje su kao stvorene
za one koji vole da se bave vivisekcijom i žanrovskim određenjima.
Ipak, pokušaji mapiranja onoga što se čuje na albumu „Pozivi u
stranu“ bili bi kontraproduktivni i nepotrebno bi opterećivali ono što su Marko,
Emilija, Ivana i Ivan napravili u saradnji sa producentom Urošem Milkićem.
Ovaj album je dokaz da postoji drugo.
Bend koji na debitantskom albumu nema filler,
tj „pesmu za popunjavanje prostora“ i koji uspeva da deset puta
zaredom iznenadi slušaoca (obrtima, uklapanjem glasova, tekstovima, malim soničnim eksplozijama, poigravanjem) nema šta da traži u igri poređenja, već
zaslužuje totalno predavanje, podršku, obožavanje i skakanje na
koncertima kojima se radujem unapred.
Jedva čekam da aplaudiram uživo.
(Dobro, jedva čekam i da čujem neki hedbenger remiks "Hrasta")
Bravo za prvenac!
*
Link za preslušavanje i preuzimanje na bandcampu >>
(plati-koliko-možeš, a na koncertima pevaj „Ja sam platio, ja sam platio, ja sam platio..." :)
Tuesday 6 April 2021
O 6. aprilu, Biblioteci, Hitleru i generalu Leru
Juval Noa Harari u „Sapijensu“ podseća na važnost i vrednost priča za našu vrstu. Da ne prepričavam poglavlja posvećena tom fenomenu (pročitajte celu knjigu, više puta) – skratiću: Priče su ono što svaku veću ljudsku zajednicu drži na okupu.
One su univerzalni „lepak“. Svaki majstor-amater zna da postoje stvari koje nikakav lepak ne može da reši. Dvokomponentni, montaž-kit, barsil... ništa ne radi, i onda se sjuriš do prve prodavnice i uzmeš ’bilo koji super-lepak’ kojim takođe ne uradiš ništa, osim što ulepiš barem tri prsta (!!!) a predmet lepljenja ostane zamrljan do kraja vremena, i neupotrebljiv. Svakog 6. aprila 1941. ovde se na mreži pojavi uvek isti neadekvatan, loš lepak kojim bi naše ozbiljno naprslo, i inače krhko nacionalno biće valjalo da bude malo dopravljeno. To je ona priča o generalu Leru koji je „priznao da mu je Hitler naredio da bombarduje Narodnu biblioteku 6. aprila 1941... Zato što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vekovima činilo kulturni identitet tog naroda.” To nije čak ni lepak, već mešavina lošeg brašna i vode.Thursday 11 March 2021
11. mart, 2006 - 2021
Ovo su fotografije sa pomalo zaboravljenog skupa, održanog 18. marta 2006, a koje se danas pojavljuju po društvenim mrežama uz komentar "Ludaci slave Miloševićevu smrt".
Tog dana se oko tri hiljade ljudi (tvrdili su mediji) okupilo na Trgu, prošetalo Knez Mihajlovom i puštalo balone sa platoa kod Pobednika.
Okupili su se zahvaljujući SMS poruci koja je počela da kruži gradom dva-tri dana ranije i koja je glasila:
Proleće tri dana pre roka.
Dođite da poželimo da nam se Milošević više ne ponovi.
Znak raspoznavanja, balon. Prosledi dalje."
Ne sumnjam da je bilo onih koji su slavili smrt tog jezivog tipa.
Njegova odgovornost za mnoge užase, smrti, proterivanja, spaljivanja, kao skrivanja ubijenih je ogromna.
Za one koji su zaboravili - taj i takav tip je, u periodu od deset godina imao dovoljnu/većinsku podršku stanovnika tadašnje Srbije koji su tu podršku iskazivali na izborima u više navrata.
osim što smo tu, živi, uprkos njemu.
Svako vaše okretanje glave od takvih pizdarija pomaže toj ideji da ojača. Ako nastavimo da ćutimo pred budalama, za koju deceniju ćemo imati njega u mitologiji kao nekakvog novog Kraljevića Marka (koji je, uzgred, poginuo boreći se na strani Turaka), ili tako neko novo krivo srastanje - koje će postati deo našeg nacionalnog bića do kraja vremena.
Sunday 7 March 2021
Svet je bolji i lepši - zahvaljujući muzici i vašoj podršci!
(Tekst će biti dopunjavan tokom narednih meseci)
Drage prijateljice i dragi prijatelji Prešlicavanja,
Hvala vam što podržavate ovu „radio-stranicu“ na platformi MIXCLOUD >> klikovima, lajkovima, deljenjem sadržaja, kao i finansijski.
Znam da vas za finansijsku podršku do sada nisam nagrađivao dodatnim miksevima ili „ekskluzivnim premijerama“ i potrudiću se da vam se uskoro odužim i na taj način.
Kada sam aktivirao SELECT, to jest opciju 'subscription' na toj platformi, imao sam jedan cilj (a to nije bio da se obogatim od muzike :) Želeo sam da prikupljen novac usmeravam ka projektima koje smatram važnim, plemenitim i korisnim za društvo u kom živimo.
Princip rada Mixclouda je takav da se uplate „pretplatnika“ u većem procentu usmeravaju ka autorima muzike, dok manji procenat pripada autorima emisija, koji po premašivanju iznosa od 50 evra mogu da preuzmu taj honorar.
Nedavno smo, zajedničkim snagama, premašili taj iznos.
Vreme je za prvo dobro delo!
Prateći aktivnosti grupe entuzijasta okupljenih oko projekta „Šuma peva“, a koji su tokom proteklih godina već uradili mnogo za zeleniji Beograd (i druge gradove), odlučio sam da ovu tranšu honorara preusmerim na njihov račun, kao našu zajedničku donaciju.
Imajući u vidu ovdašnje poreze na honorare ove vrste, bilo mi je jasno da bi sakupljeni iznos bio umanjen prilikom transfera Mixcloud > ja > "Šuma peva".
Iz tog razloga sam prethodnih dana pregovarao sa finansijskom službom Mixclouda, i oni su prihvatili da uplate novac direktno organizaciji „Šuma peva“ >> kao našu donaciju. Taj, neokrnjen iznos, biće dovoljan za kupovinu pet mladica, koje će Tea i njena ekipa zasaditi na različitim lokacijama.
Svet će, dakle, biti bogatiji za pet stabala koja će izrasti od muzike – i vaše podrške.
Nadam da vam je drago što ste saučesnici u nečemu dobrom ;)
*
DOPUNA #1:
Mladice zasađene 22. marta.
Idemo ka sledećem cilju - novoj donaciji ;)
Vreme nove sadnje se poklopili sa zaokruživanjem nove svote koja je preusmerena na račun organizacije "Šuma peva"!
Svet će, dakle, biti još bogatiji za nekoliko stabala zahvaljujući vama - i muzici ;)
(Sada ih je ukupno 9 >>! ;)
Zahvaljujući svima koji podržavaju ovu malu radio-stranicu sakupljen je novi iznos koji je ovoga puta preusmeren ka Azilu za konje "Staro brdo", i životinjama koje su u tom azilu dobijaju ljubav, hranu i krov nad glavom.
Ova donacija biće poslednja za sada.
Emisije će Mixcloudu tokom narednog perioda postati neredovne zbog drugih obaveza, a u skladu sa tim mislim da je pošteno ukinuti i opciju support.
Koliko muzike, toliko para.
Čujemo se još, svakako.
Friday 26 February 2021
Prolećni Noćurak :: This Almost Spring
Ovaj Noćurak je procvetao
iz jedne, nove pesme,
u koju je stalo sve što tražim od proleća.
Onda joj se
pridružilo još nekoliko, i sve je počelo miriše na proleće - uprkos vazduhu,
nervozi, netrpeljivosti i gluposti.
Tu je, iza ugla.
Jedno drvo u Vlajkovićevoj je već procvetalo!
Alex Maas, Annette Peacock, Belle & Sebastian, Ben Watt, Cassandra Jenkins, Destroyer, dEUS, J.J. Cale, Júníus Meyvant, K.D. Lang, Kat Edmonson (Tom Waits cover), Mark Eitzel, Matt And Kim, Matt Berninger (novo!), Motel Radio, Nick Cave & Warren Ellis (novo), Nick Waterhouse (i ovo je novo), Norah Jones, Paul Weller, Rilo Kiley, Saint Etienne, Sivert Høyem, Stone Foundation, Tanya Donelli & Dylan In The Movies (The Cure cover), The Antlers (od nje je sve počelo), The Avett Brothers, The Saxophones, The Shins, The Weather Station, Thomas Dybdahl & Beharie (uh!)
Saturday 30 January 2021
Subota, 30. januar
poslednji primerak Galeanove "Knjige zagrljaja" pronađen u Dušanovoj
(za Nevenu, kad ponovo dođe iz Zagreba),
Friday 22 January 2021
Mira Furlan: Pismo sugrađanima / (“Pismo u prazninu”) iz Beograda u Zagreb, 1. novembra 1991.
Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.
Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju “masakr na srpski način” i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.
Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Šoa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna medja, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.
Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što nece zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, “Gloriju”?
Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?
Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona će valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Madjarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Korneja i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub doista ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.
Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mžznja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. Itd.
Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave. Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz...
Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti.
Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to baš biti ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima? Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji sad šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.
Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: “Ljubite neprijatelje svoje”. Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.
Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao “čist pred nacijom”?
Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći “mrziti sve Srbe”, niti uopće shvatiti što to zapravo znači.
Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostvare, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one “druge strane”, čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!
Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu “Srbi”, nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolske farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.
Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi preredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću “odreći svojih beogradskih prijatelja” kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao što se nikad neću odrećo ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.
Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovde rodili, slučajno smo ovi ili oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca.
(Mira Furlan, iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.)
Friday 11 December 2020
Beograd: grad ili kasaba?
Zanimljivo je čitati po mreži komentare na ovu rečenicu Borisa Dežulovića, a zatim i na kompletan intervju >>, i onaj koji je usledio nakon reakcija >>.
Moja prva misao je bila: u pravu je.Druga, gotovo istovremena, bila je:
A šta ja ni/sam uradio da Beograd ponovo bude dobar grad, i da on više nikome ne bude inspiracija za ovakve beleške?
I to je,
Friday 11 September 2020
Noćurak iz 1990 :: Here's where the story ends [muzički vremelom]
Možda bi bilo bolje ostaviti putovanje u 1990. kao miks, bez priče i pominjanja važnih datuma i podsećanja na svetle trenutke i mračne tipove.
Ali...
"Being Boring" zvuči drugačije ako se setiš prvog dana januara te godine, i početka reformi Anta Markovića. Sve zvuči drugačije kada se setiš da su se u maju na Maksimiru šibali navijači Dinama i Zvezde a u septembru na istom mestu svirao Dejvid Bouvi. Sve zvuči drugačije kada ponovo otkriješ da je u prvih deset meseci 1990. u SFRJ prodato nešto više od 181.000 vozila domaće proizvodnje, a mi smo planirali kupovinu Interrail karte za Evropu, sve dok nisu počeli da ređaju balvane na drumovima a najbliži prijatelji odlazili u vojsku.
Borisav Jović je postao Presednik Predsedništva Jugoslavije, a mi smo svakog popodneva imali probe benda bukvalno iznad njegove glave, verovatno ga nervirali i tako možda ubrzavali raspad Jugoslavije, ali i napredovali na Demo-Top 8 Radija B92.
Idemo u 1990 - godinu veličanstvene muzike; poslednje leto sveta u kojem smo odrastali, i prvu jesen loma koji traje već trideset godina.
...Cocteau Twins, Happy Mondays, Inspiral Carpets, Lou Reed & John Cale, Miladojka Youneed, Neneh Cherry, New Order, Nick Cave & The Bad Seeds, Obojeni program, Pixies, Prefab Sprout, Primal Scream, Saint Etienne, Sonic Youth, Sundays, Pet Shop Boys, The Charlatans, House Of Love, The Replacements, They Might Be Giants, World Party...
Saturday 4 July 2020
Domaći Noćurak :: za dijasporu i nepažljive slušaoce sa lokala [mix]
Donosili ste kasete, diskove, super izdržljive Banana Republic majice, dobre cigarete bez filtera i priče o tome kako život može biti normalan, i lep.
Iako sada nije isto, i razlozi su kao drugačiji - ovog leta se nećemo okupiti, i neću moći da vam oduševljeno puštam šta sve ovde ima novo, i to vam pakujem da ponesete.
Biće tu i starih stvari koje želim da preslušamo ponovo zajedno, a biće i pesama za one koji ne mrdaju odavde, ali nepažljivo slušaju šta im se dešava ispod prozora ili iza zida.
Thursday 7 May 2020
Vest dana
(Fotografija je iz arhive. Događaj, na žalost, nije foto-dokumentovan.
Ne sačekavši fotoreporetere i predstavnike medija, građanin N.K. pojeo je sve dokaze da je pekara danas zaista ponovo počela da radi.)
'Kako javljaju mediji, shvativši da pekara 'Čarli' u ulici Braće Jugovića 16 ponovo radi, građanin N.K. se sjurio ka pekari, kupio sve sa svih plehova a zatim i pojeo 23 kifle, nakon čega se onesvestio od sreće.'
Tuesday 7 April 2020
Monday 30 March 2020
Kada Beograd izranja iz sna (o jednom kratkovečnom grafitu i srcu za Zagreb)
Neko je, rizikujući više nego drugi crtači kojekakvih svinjarija koje opstaju na zidovima godinama - želeo da iskaže empatiju prema komšijama, baš tako.
Beogradski.
Želeo sam da fotografišem taj grafit (široki ugao, donji rakurs, da pukne beton sa svih strana i ulica na kojoj nema nikoga) i da fotografiju pošaljem prijateljima iz Zagreba, kao i drugarima koji su odrastali ispred tog istog Doma omladine, a koji sada žive u tom drugom gradu (o, ima ih, iznenadili biste se koliko.)
I krenuo sam tamo.
*
Jutro je sveže, ulice puste.
Beograd ovih dana kasnije izranja iz sna,
zna da nema kuda
nakon ustajanja.
Brzo i temeljno, šta ima to srce da uznemirava građane.
❤️
Search Results
Web res
Ali, prekasno.
Dokaz da se taj grafit desio i dalje postoji - i to ne samo kao crvena boja koja se nazire ispod novog sloja farbe kojom su pokušali da prekriju da je ikada postojao.
Tu je fotografija, imamo dokaz da je taj čin iskazivanja empatije i ljubavi izvršen, ne možete sa malo farbe i brzom reakcijom učiniti da taj (hrabri!) izraz empatije i suosećanja tek tako nestane.
Štaviše, tim brisanjem učinili ste ga još važnijim.
Razumete?
Izvor: link >> |
Sunday 22 March 2020
Kućni Noćurak :: #stayhome #OstaniKodKuće
Pesme koje neočekivano dobijaju novo značenje, one koje čine da sati prolaze brže; one koje ćeš koristiti za lagane vežbe, trčanje u mestu i kretanje po sobi; pesme koje te mole da ostaneš kod kuće jer tu je trenutno najsigurnije; i ona o tome kako se ovaj virus najviše širi, a koja je napisana pre 70 godina.
Alabama Shakes, Angelique Kidjo, Bruce Springsteen, Caribou, Cat Power, Damon Albarn, Darkwood Dub, Del Arno Band, Depeche Mode, Gorillaz feat. Fatoumata Diawara, Isobel Campbell & Mark Lanegan, JARV IS..., Lou Reed, Nina Simone, Ólafur Arnalds, Porto Morto, R.E.M., Silver Jews, Sivert Hoyem, Talking Heads, The English Beat , The Lovetones, The Magnetic Fields, The National, The Specials, The Statler Brothers, The Walkmen, The Whitest Boy Alive, Tom Lehrer, Tom Rosenthal, W.A. Mozart, Wilco...
Ima i jedan guilty pleasure, nije među nabrojanima.
#OstaniKodKuće
Saturday 7 March 2020
Tri put proverite, jednom delite (o lažnim vestima i zaraznim glupostima)
Molim vas,
molim vas,
molim vas.
'Vesti' o 'divljanju migranata', Greti Tunberg i kineskim štapićima; teorije o poreklu i širenju COVID19 virusa; teze o vakcinama... čitajte to i prihvatajte kao male testove inteligencije, zdravog razuma i plemenitosti vašeg srca.
Ukoliko Vam je stalo do istine - proverajte izvore. (Ukoliko Vam je stalo do privlačenja pažnje, možete da prekinete čitanje već sada.)
Tri puta proverite, jednom delite.
Tražite "druga mišljenja", čitajte medije koji ne pišu samo ono što nežno miluje Vaš čvrsti Stav. Upoređujte, ako je potrebno zamolite prijatelje za prevod originala, ako ga i kada ga ima.
Ukoliko se zagledate u te 'vesti', shvatićete da amateri i zlikovci koji ih generišu uvek previde neki detalj ili podatak u konstruisanju poluistina. Pozivaju se na nepostojeći izvor ili sopstvene tekstove ili već prokazane generatore laži. Uvale Vam jednu tačnu činjenicu pa tri trule jabuke, to im je stil. Ili vam uvale sve četiri trule, zato što ne gledate pažljivo, a iza njihove ponude se najčešće kriju zla namera, mržnja, pohlepa ili jednostavna želja za pažnjom.
Pogrešno interpretirane činjenice – raspaljene neznanjem, neobaveštenošću i zlim namerama već su napravile dosta štete ovoj sluđenoj civilizaciji i dosta pomora u ovom zatrovanom društvu.
Dvadeset i prvi vek je: svako je odgovaran za sebe, svako-je-Medij, post-truth društvo, ovo-ono.
Širenjem lažnih vesti ugrožavate nečiji život, nečije zdravlje, često šutirate empatiju u stomak, i još dodatno hranite uobrazilje budala, jbmmmumiša.
Hajde malo koristite jedan važan organ smešten između ušiju, evolucija ga je baš dugo usavršavala da bismo mogli da spoznamo, analiziramo, zaključujemo i delamo u skladu sa zaključkom. A možda se osetite i nadmoćno kada sami uhvatite laž sa mreže u mrežu i gledate kako se koprca i kopni, ne može da ide dalje, jer je razotkrivena.
Izvin'te što je duže, ali važno je.
I muka mi je.
Saturday 19 October 2019
Jesen u mom kraju, Srbija u jednom kadru
Jedan radnik gradske čistoće sedamnaest minuta
Buka ostaje da visi u vazduhu.
Lišće je gde je i bilo.
"I to bi, uglavnom, bilo sve."
Wednesday 5 June 2019
Slava autorima "istorije na bilbordima"
(Iz najave kampanje "Slava Beogradu, Slava Srbiji", ovih dana)
Zato je još teže događaje i dela slavnih predaka skraćivati na po jednu rečenicu, što je uslovnost formata bilborda. A najteže je kada onaj kojem je zapala ta neprijatna dužnost da strašne i slavne događaje skrati na prostoprošireni iskaz ignoriše kontekste, ili ne zna šta skraćuje, u ovom slučaju postoje obe mogućnosti.
Važnije je šta se krije u njenim delovima, da li su ti delovi slučajno ili namerno pogrešni - i to će nam možda i rasvetliti stvarne razloge njenog stvaranja.
Koliko su ta dela slavna, mogli bismo raspravljati.
(Da, Despot Stefan je prvi sa ovog spiska u čije vreme je Beograd bio srpski, dok je prethodno navedenima Beograd bio važan koliko i mnoga druga pogranična mesta Ugarske, ili bilo koje susedne zemlje.)
Rezultate takvog "cut-up" postupka u tumačenju istorije možete videti odlaskom do prozora ili do ogledala, a to što vidite kroz staklo ili u staklu je, između ostalog delo i zbrda-zdola nabacanih mitova u kojima je "Branković izdao" (nije), "Mi smo jeli zlatnim viljuškama dok su oni prstima" (nismo), "Kosovo je oduvek bilo srpsko" (nije), ili - ako se zagledamo u noviju istoriju - Slobodan Milošević je bio "dobar" (nasuprot).
Svi ti "stavovi", odnosno stvari u koje većinski verujemo nisu samo pitanje percepcije, odnosno (ne)prihvatanja istorijskih činjenica, već nam tako više "odgovara", iako krivi našu sliku o nama samima.
U društvu koje "učiteljicu života" svakodnevno siluje - netačnosti, nejasnosti i nedorečenosti u ovoj kampanji samo pomažu budućim krivim srastanjima, te za neku deceniju možemo očekivati da se na nekim novim, budućim bilbordima pojavi i "ulje-na-hologramu" sa likom Vladimira Jugovića, "jednog od Jugovića koji je sa osmoro braće leta gospodnjeg 995 stigao do papskoga Rima i tamo nakon strašnog boja sa vitezom Ajaksom, najjačim iz zle Ered-divizije milošću božijom dodirnuo Sveti Gral i poljubio ga, dok mu je okupljana masa klicala - "Juven-tus", što je na starolatinskom značilo: "slava mladiću", mada se istoričari glože da li je slovo "m" veliko il' malo.
Nije smešno.
I ukoliko se nešto sa tih bilborda i "nauči" - to, dakle, ili neće biti tačno, ili neće biti jasno, ili će biti pogrešno shvaćeno, pa neka je i besplatno.
Autori svega ovoga su, čini se, savršeno svesni da je "istorija proces", i da bi taj proces valjalo iskoristiti za dodatno sluđivanje sadašnjice.
*
"Ukoliko istoriju posmatramo kao proces, onda su prošlost i sadašnjost samo njegove etape. Tačnije, one se i ne mogu odvojiti. Sadašnjost bez svoje prošlosti ne bi bila ovakva kakva je. Prošlost se bolje razume tek kad se vidi do čega su u sadašnjosti doveli njeni prepleteni tokovi. Sadašnjost i prošlost osvetljavaju jedna drugu, pisao je Fernan Brodel. „Istorija, nauka o prošlosti, nauka o sadašnjosti“, pisao je Lisjen Fevr. Svako bavljenje prošlošću u stvari je traženje tumačenja sadašnjosti. Zbog toga ću još jednom citirati reči tvorca društvene istorije, Lisjena Fevra: „Istorija razume i omogućava da mi razumemo. Istorija – odgovor na pitanja koje čovek danas sebi neizbežno postavlja. Objašnjenje zamršenih situacija u kojima se čovek neće više tako slepo batrgati ako im zna poreklo. (...) Tako će oni delovati na svoju epohu. Tako će oni pružiti najdragocenije elemente rešenja za probleme koji muče ljude njihovog vremena“.
(Dubravka Stojanović, "Ulje na vodi")
p.s. Moje razumevanje i znanje o istoriji Srbije zasnovano je na čitanju tekstova i knjiga Georgija Ostrogorskog, Vladimira Ćorovića, Radivoja Radića, kao romana o junacima srednjovekovne Srbije poput onih koje je pisao Slavoljub Nastasijević, a koje sam čitao kao klinac (usred komunizma, majku mu!) Ukoliko sam čitao pogrešnu literaturu - izvolite, otvoren sam za nove, verodostojne istoričare i izvore.
p.p.s. Više materijala iz kampanje dostupno je ovde >>
p.p.p.s Ovaj osvrt na kampanju je vredan čitanja >>