Saturday 8 October 2011

"Volim devedesete"

(Večeras će na sceni "Arene" biti "domaće snage" - i tim snagama ću se i ja koristiti)
.
"Volim":
.
Pobedu Kande, Kodže i Nebojše na Palilujskoj olimpijadi, takozvanom POK-u. Nekoliko godina kasnije, njihov prvi album, objavljen na kaseti, te konačno, negde pred kraj dekade maestralni "Igračka plačka". Neko mi je svojevremeno pričao da je kompletan spot za "Prirodu" snimljen za 50 nemačkih maraka, uključujući i benzin. Taj mit odgovara dekadi.
.
"U nedogled" Darkwood Dub i Šijakove neverovatne spotove rađene prvenstveno za taj bend. (Ne bi trebalo zaboraviti Šijakove špice, fore i fazone rađene za "Muzičku televiziju Srbije".)
.
"Najvažnije je biti zdrav" i "Ovaj zid stoji krivo", kao i prvo emitovanje Obojenog programa na MTV-u, onom, velikom ne ove regionalne ispostave i sve to.
.
Veliki prezir, Kanal Tvid, Kristale, prve koncerte Del Arno Benda i poslednje koncerte Ekatarine Velike, Kojine snimke iz Londona; Popcycle.
Pretposlednji album EKV - "Dum dum" i zajednički projekat Milana i Sube.
.
(I bilo bi surovo zaobići "povratnički" album Darka Rundeka, Kuzma je u Beograd valjda doneo desetak primeraka, jedan je završio kod mene. "Apokalipso" je došao, poput vode davno spečenoj zemlji, sada mnogo manjoj. Ujedno, Rundekov prvi koncert u Beogradu, decembra 2000. bio je za mene, zapravo, "kraj devedesetih")
.
I stotine radijskih emisija, prvenstveno B92 i Radio Indexa, od "Velike Rock'n'Roll prevare", preko "Face Off"-a Miška i Koste, "Makroa, dilera i muzičkih saradnika" i onog jednog noćnog programa u kojem Mjehur emituje materijal sa snimanja reklame za "Njujorške priče", a meni bilo beskrajno zabavno.
.
Knjiga se ne sećam. Mali je broj pisaca bio tu, koji je imao snage da bude suroviji ili snažniji od stvarnosti.
Ali se sećam pretpremijere "Bureta baruta" u JDP-u.
.
Sve je to, jasno je, hrana za glavu.
A pucali su u meso.
.
"Ne volim":
.
Ako zakoračim na ulicu i premotam traku stvarnog sveta oko mene - setiću se tenka na Zelenom vencu u danu poslednje šanse; letnja kiša koja počinje nad Studentskim trgom na kraju protestne šetnje u leto 1992. dok sa razglasa počinje uvodni rif za "Ono što pokušavam sad" (i sad se naježim, kada rekonstruišem tu scenu); setiću se prvog, drugog i trećeg odlaska u vojni odsek; onda dana kada keva pošalje poštom u 9 ujutro kintu za boks cigareta, a dok stigne do mene vredi za pola, pa kum i ja kupimo zajedno jedan boks; blata na čizmama i onog momenta koji je snažniji od svega - taj poslednji prolazak kroz kapiju kasarne; setiću se vremena kada je lokalni diler deviza znao više o mojim primanjima od moje države a lokalni prodavac cigareta više od mene koliko zapravo cigareta dnevno pušim, setiću se metka koji mi je prošao na 20cm od glave u potpuno mirnoj, zimskoj noći, niotkuda ... zapravo - ne želim da sada ovde nabrajam čega se sve sećam - jer će krv, suze i govna poteći sa ekrana, no, potpuno je jasno - nema tu mnogo toga što bi se moglo "voleti".
.
Ali.
.
Svi ti ljudi koji se večeras kreću ka "Areni" i koji "vole devedesete" idu tamo isključivo zbog pesama koje su obeležile njihovo detinjstvo ili mladost, oni večeras odlaze na žurku na kojoj će se vrteti pesme njihove mladosti. 
.
Nije njihova krivica što su oni, uz te pesme, tih godina prvi put zapalili cigaretu; napili se; potukli; naboli prvi snošaj i prvi raskid sa njom ili njim; prvi put išli na ekskurziju bez roditelja, i sve uz baš te iste pesme. 
.
I neće niko od njih dok bude slušao tekstove poput "oči boje tuge" (ilikakogodtovećbilo) imati pred očima Arkana ili Miloševića, osim ukoliko se specijalnim video-linkom večeras u program ne uključi iz Moskve neko od ono dvoje, i to kao "rodonačelnik žanra" i "prijatelj projekta". A neće.
.
Nije njihova krivica što se od kraja devedesetih pa do danas mnogo toga nije razjasnilo i što je ostalo dekontekstualizovano, te se i dalje ne zna ko su ubice, ko inspiratori a ko svirci. Imali smo deset godina vremena da pokušamo da raščistimo dvorište. Sada ih više nemamo, sada nam je potrebno dvadeset godina.  
.
Nije, dakle, njihova krivica. 
U ono vreme to niko nije ni mogao da učini. 
Danilo Ž. Marković? 
Roditelji? 
Koliko se sećam, roditelji su nekoliko puta većinski glasali za njegovog partijskog šefa.
.
No, od tada je prošlo deset - jedanaest godina.
U međuvremenu, prostorijama u kojima sede oni koji bi (ili - je) trebalo objašnjenjima da se pozabave, a koje se nalaze u Nemanjinoj ulici, Vlajkovićevoj i Andrićevom Vencu odzvanja tišina.
A iz "Arene" kreće grmljavina.
"Ko ne sluša Esmu,
slušaće Usniju" 
reče devesetih Boško Milin, iz zezanja.
.
Ovo večeras će se završiti, a od ponedeljka razmislite - da se umijemo ili ubijemo, što bi rekla stara izreka.
.
Ceo film:.




(P.S: Ništa od navedenog ne odnosi se na organizatora i onoga ko je spektakulum ovako nazvao. Za njega nemam reči opravdanja.)
.
novo: 
dva zanimljiva, "mlađa" pogleda na devedesete kao takve:
blogche >>
siobhanfaber >>

Tuesday 4 October 2011

"The Sound of Noise" (2010.)

Kada se pre nekoliko godina na Mreži pojavio klip pod naslovom „Music for One Apartment and Six Drummers“ u kojem nekoliko ljudi „gerila akcijom“ upada u tuđ stan i počinje da „muzicira“ koristeći sve raspoložive izvore zvuka u stanu – verovatno niko, te ni sami autori, nisu mogli da pretpostave da će od te ideje nastati pravi film – čiji je triler-zaplet i "romatnični" rasplet kreiran oko sprovođenja futurističkog manifesta Luiđi Rusola iz 1913. godine.



The Sound of Noise“ je priča o „Koncertu za šest bubnjara i grad“ – muzičkom delu čija 4 čina zahtevaju i kreativnosti i hrabrosti i ludosti, te korišćenje potpuno gerilskih („hit'n'run“) načina borbe. Za umetnost.

Kada se na putu ostvarenja takvog cilja nađe glavni inspektor, čiji je tragični usud totalna nemuzikalnost i kojem muzika izaziva bol (inspektor, naravno, potiče iz ugledne porodice klasičnih muzičara), stvaraju se svi uslovi za uživanje u jednom od najzabavnijih filmova sezone, prošle godine ovenčanog „Young Critics“ nagradom na Kanskom festivalu.

Ukoliko vas tokom gledanja filma uhvati neizdrž da stvarate, ne brinite.
To i jeste cilj.
Jer, sve može biti muzika.
Sve što vam je potrebno za početak je – metronom.
I nešto ludila.



Sunday 2 October 2011

„Dobro je što je otkazano” (? - "Parada ponosa 2011"))

(Jeste, ovo bi trebalo da bude prijatno nedeljno rano popodne, kao stvoreno za "lepše stvari". I možda je blesavo što se po tako lepom danu bavim problemima, ali, jebi ga - ukoliko se njima ne bavimo - oni će se baviti nama.)

Ovo pisanije je trebalo da se pozabavi dobrom stranom otkazivanja „Parade ponosa” - ali sa polazišta koje je potpuno opozitno stavovima onih koji otkazivanje proslavljaju kao „pobedu porodičnih vrednosti”.
Rečenica iz naslova je, naravno, citat - veoma čest ovih dana.
Prošle godine je bilo lakše analizirati, jer se dogodilo >>.

Ove godine - sve što je dobro, može stati u nekoliko redova.

Dobro je znati da se država povukla pred pretnjama našista. Kapitulacija, u punom značenju te reči + naknadno farbanje „da to nije tako“. To je, naravno - loša vest – ali dobro je što znamo da je tako – jer će to saznanje (valjda) uticati na dalji plan i program. Bolje znati nego misliti.
Iluzije su nam ionako došle glave nekoliko puta u proteklih dvadeset godina.

Drugo, sad se jasno vidi ko na sceni ima hrabrost da kaže šta misli, glasno i jasno, bez obzira na stanovište koje zastupa. Konačno se dogodila ta, valjda poslednja faza raslojavanja prljavštine u čaši punoj vode. Sada je jasno ko ima petlju da saopšti stav, kakav god stav bio, a ko se krije iza saopštenja pripremanih sa premisom da je IQ publike niži od 60, i to ne bi smelo da se zaboravi.

Treće, ovo otkazivanje je dokaz da - uz potpuno poštovanje prema trudu koji su organizatori uložili u kampanju - to nije dovoljno i da je neophodno da bude i glasnije i jasnije i preciznije. I da se odvija svaki dan, u saradnji sa onima koji nisu pri „odlučno možda” stavu.

Četvrto bi moglo biti ono što se juče dogodilo - a to je taj kratki prekid saobraćaja koji su organizatori izveli u centru Beograda, iznošenjem transparenta na svetlo dana. Gerila akcija, dakle - kada ne može drugačije.
To je poučak.

Fotografija sa E-novina. Beograd, centar, juče.


Sa druge strane je brdo lošeg.
Planina.

To je, zapravo, bila parada srama.

No, zapravo je najlošije to lagodno prihvatanje demagogije - „kriv je prozor što se našao u putanji bačenog kamena” – osmišljene tako da netralizuje ionako inertnu javnost, kojoj je sve ok dok se lično ne nađe na udaru.

Za njih, postoji onaj čuveni citat Martina Nimelera (inače – „crkveno lice”), očigledno nedovoljno puta ponovljen:

(U Nemačkoj)

„Prvo dođoše po Jevreje - ja se nisam bunio, jer nisam bio Jevrej.
Onda su došli po komuniste - ja se nisam protivio, jer nisam bio komunista.
Onda su došli po članove sindakata, ja se nisam protivio, jer nisam bio član.
Onda su došli po Katolike - ja se nisam protivio, jer sam bio Protestant.
Kad su došli po mene, nikog nije bilo da se usprotivi... „

Juče je u Novom Sadu pretučen čovek koji je sa zida zgrade u kojoj živi pokušao da ukloni navijački grafit. Pretučen. Jedan ga je tukao, dvojica su ga bodrila, dvadeset je gledalo, sve dok se jedan nije usudio da pomogne.
Taj koji je pomagao – nije pretučen.

„Sve što je potrebno za pobedu zla je - da dobri ljudi ne čine ništa.” (E. Burk)

Naravno da sve što se dogodilo nije dobro i da ovo nema veze samo sa „Paradom ponosa”, već - svima nama i opštim principima.

Borba traje, svaki dan.
Ako možeš da pobediš danas, ne ostavljaj za sutra.

(Napomena:
Do sada - gotovo 48h nakon zabrane održavanja skupova, niko nije uhapšen. U međuvremenu je otkriveno da su huligani planirali da mlate; bacaju kondome napunjene bojom; otmu autobus; žare i pale; još jedino Leteće špageti čudovište nedostaje. Zveri su za danas najavile na Avali skup sa pevanjem, paljenjem i pljuvanjem. 
Ne znam da li je i to otkazano, ili zabranjeno?)