Friday 30 October 2015

"I remember, when we were young"* [playlista]



Ukoliko do kraja liste posegnete za kutijom sa fotografijama, ne onim digitalnim i potražite fotke iz vremena kada je svet bio veći a ime "Severina" vam je značila samo pesmu grupe The Mission i ništa više, ili ukoliko vas sve ovo podseti samo na... "padavičarske"... večeri u KST-u, meni je drago što sam ovu listu sklopio.

Killing Joke, The Cult, The Mission, Gene Loves Jezebel, Shriekback, Echo & The Bunnymen, The Cure, Siouxsie & The Banshees, Peter Murphy, Cocteau Twins, Swans, The Sisters of Mercy, New Order, Joy Division.




* naslov je preuzet iz stiha Iana Kertisa.

Sunday 25 October 2015

Rex Ilusivii/Mitar Subotić Suba: “In the Mooncage” [vinil/reizdanje]


“...u njemu nema reči koja bi odgovarala reči mesec, ali ima
jedan glagol (kod nas) koji bi glasio mesečariti ili mesečiti.
 (Horhe Luis Borhes, “TLON UQBAR ORBIS TERTIUS”)
*
»Ovo su zaista čudni dani.
Snovi i legende naviru u život iz ove trave.”
(Jomer, “Dve kule”)

Pišem ponovo o “In the Mooncage” zato što je od poslednjeg teksta >> o tom projektu zrak mesečine konačno osvetlio bravu kaveza i ta vrata su ponovo otključana.
Pre dve godine sam priču o ovom projektu završio nadajući se da audio trake ne gore - i da će iz neke skrivene škrinje poteći muzika za koju sam znao da je snimljena i čije sam fragmente čuo - ali nisam imao previše dokaza da je u potpunosti sačuvana.
(“Nadajući se” možda i nije najbolji izraz. Ono je više bila vera protkana iskustvom: nakon petnaest godina traganja i pronalaženja Subinih snimaka na neverovatnim mestima – znao sam da će ti snimci jednom stići do mene, sve je bilo samo pitanje vremena)
Nada je tinjala sve dok mi Vladimir Ivković, kojeg tada nisam poznavao, nije porukom otkrio negde u aprilu da su u toku završne pripreme za objavljivanje do tada neobjavljenog albuma koji je Suba snimao u februaru i martu 1988. godine u Novom Sadu, te da je mali tim ljudi u saradnji sa Subinom majkom – Ružom Subotić – već dugo u procesu digitalizacije njegovih (ne)objavljenih snimaka – i da je ovo tek početak.
(Da mi je rekao da ima u rukama neobjavljenu Borhesovu novelu o pravoslavnim sveštenicima koji u beogradskim lagumima vrše katramunać u maju 1521, manje bi me iznenadio)



“In the Mooncage” je poslednji rad koji je snimao kao Rex Ilusivii. Za taj rad dobio je nagradu UNESKA za promociju tradicionalne kulture, što mu je omogućilo i prvi odlazak van Jugoslavije, odnosno trasiralo njegov put sve do Sao Paula, u kojem je stradao 1999. godine.
Album je javno predstavljen publici na Subin rođendan, u junu ove godine u Novom Sadu. I da - prošla su gotovo četiri meseca od kako mi je Vladimir uručio perfektno izliven  i dizajniran dvostruki vinil - ali ja tek sada verujem da mogu da pišem o muzici koju otkriva. Jer se - kao i svaki put pišem o Subinoj muzici – suočim sa činjenicom da nije problem u izboru reči, već u činjenici da su reči – suvišne ili nedovoljne – i da bi svaki pokušaj jezičkih vratolomija samo dodatno mistifikovao njegovo delo, nepotrebno.
Zato ću se usredsrediti na najvažnije.

“In the Mooncage” nije prvo delo u kojem je Suba (na njemu svojstven način) eksperimentisao sa lokalnim folklorom ili muzičkom tradicijom.
Zapravo - izuzev izleta u pop muziku (snimci sa Milanom, Igorom Popovićem, Massimom, Marinom; produkcija La Strade; ko-produkcije Haustora, EKV i Oktobra 1864...) – Suba je neprekidno eksperimentisao, bavio se alhemijom, stvarajući zvučne amalgame koje se posle njega niko drugi nije usuđivao da stvara na taj način na ovom tlu.
(Jedan intervju iz 1984. otkriva da se još onda dohvatio i muzike Amazona (snimak “Plazma”, još uvek izgubljen).

Na “In the Mooncage” njegove sprave zaposeli su motivi balkanskih uspavanki (po nekim teoretičarima - one su najstariji oblik stvaralaštva ljudi sa ovih prostora), čiji se fragmenti ukazuju u kompozicijama poput rusalki i talasona – i čiji je tretman potpuno drugačiji od onoga što je tek nekoliko godina kasnije postao trend – kada su i neki drugi kompozitori otkrili lepotu harmonija naše tradicije i preneli ih u svoju muziku na način prijemčiv prosečnom uhu.

U pedeset i nešto minuta muzike (dupli vinil donosi i dva dragocena dodatka) Suba dokazuje da je još tada, u dvadeset i sedmoj godini, potpuno znao muziku. (“ja radim zvuk koji stvara slike u glavi” >>)

Ovaj album je dragoceni kamen međaš za razumevanje Subine muzičke karijere, komad koji je nedostajao da bi se razumelo kako je u sledećem koraku kreirao “Dreambird” sa Goranom Vejvodom, odnosno šta je radio stvarajući sa Žoaom Paraibom “Memoria Mundi” projekat, u kojem su njih dvojica stvarali muziku sveta >>, što je još jedan fragment koji dokazuje Subinu potpunu autentičnost i koliko su njegovi radovi dragoceni, ne samo za nas, odavde.

(O poveznicama ovih snimaka sa njegovim drugim radovima iz Brazila – drugom prilikom. Jer – postoje.)

"Snippets" sa albuma:



Za nekoliko dana je još jedna godišnjica Subine smrti.

Šesnaest godina od njegovog odlaska - a zahvaljujući vestima da se u nedavno otvorenoj škrinji nalazi još neverovatnog blaga - prvi put završavam tekst o njemu ne baveći se krajem, već siguran da će ova priča imati još epizoda.

U međuvremenu, 
virim već mesecima u ovaj kavez i 
gledam šta mesečina crta na zidu, 
kroz rešetke otvorenih vrata.

Slika je svaki put - 
drugačija.



"In the Mooncage" bi trebalo da je dostupan u prodavnici Yugovinil, kao i kod izdavača - Offen music.

Više informacija o izdanju dostupno je na stranici Offen Music >>
(+ Facebook stranica >>)

Koristan tekst o izdanju i promociji albuma - "Dnevnik", jun 2015. >> 

Tekst o izdanju sa bloga The Attic >>

Danas (!) objavljeni intervju sa Vladimirom Ivkovićem >>

Više o Subi i njegovim radovima i dalje je dostupno na Tantos Desejos blogu >>
.

Tuesday 20 October 2015

O čitanju, knjigama i sajamskim propustima [emisija]

O "Šta bi bilo da nije bilo" Sajma knjiga, 
4% mladih koji čitaju u slobodno vreme 
28% odraslih kojima je omiljeni žanr - "ljubavni roman"... 

O knjigama koje bi vredelo pročitati i posedovati, bez obzira na to da li ćete ih kupiti na "velikom" Sajmu ili alternativnom koji će biti održan u "Beopolisu":

Andreas Neuman ("Razgovori sa sobom")
Džek Keruak (reizdanje "Na putu", što je prilika da malo slušamo Džeka kako čita)
Ivica Prtenjača ("Brdo")
Karl Uve Knausgor ("Moja borba", ponovo)

još knjiga koje preporučujem za čitanje, kupovinu i trajno posedovanje.

(Knjiga Borivoja Petkovića >> "Život sa čarobnjakom" koju pominjem u emisiji može se naručiti ovde >>)

Specijalni gost - Bojan Marjanović, autor zbirke "Politika pornografija poezija" čita
opaku pesmu za Skarlet Johanson.

(Odmah posle njega će Skarlet zapevati, ali Bojan još uvek ne zna da će se sresti sa njom u emisiji, čudo je šta montaža može da udesi u životu :)

Tu su i 
Neca Falk zbog jeftinih romana,
Van Morrison, 
Tom Waits, 
Echo and the Bunnymen,
First Aid Kit, 
R.E.M, 
Leonard Cohen
Patti Smith i 
Junius Meyvant.


.

Saturday 17 October 2015

Gledaj iznutra [slow-down playlista]

Fotografija >> Aleksandra 

Kada sam bio manji 
mrak je bio znak - 
da je vreme za spavanje.

“Neću da spavam!”

“Dobro, ne moraš da spavaš. Samo malo gledaj iznutra.”

I onda zažmuriš.

I, pored ostalog, maštaš kako ćeš da imaš svu muziku.

Na klik vas čekaju dva sata muzike za

gledanje iznutra,

sanjarenje,

lečenje svakodnevnih ožiljaka,

čitanje, ali ne Mreže već knjige,

unutrašnju emigraciju,

može i dremanje, 

ne morate čekati mrak.

Ukoliko između snimaka čujete ženske glasove kako recituju Pabla Nerudu, 
ne brinite, 
to je stvarno.

Ukoliko odete na onu stranu, 
nekoliko pesama pred kraj liste će vas lagano vratiti natrag.

Med za uši:

Kate Bush, Branka Parlić/Philip Glass, Tigran Hamasyan, Erih Satie, Rex Ilusivii, Martin Duffy, Nils Frahm, John Lemke, Ólafur Arnalds & Nils Frahm, Laurie Anderson, Max Richter, Ludovico Einaudi, Miranda Richardson/Pablo Neruda, Vladimir Cosma, Chris Walla, Brian Eno, Olan Mill, Valeri Polyansky/USSR Ministry of Culture Chamber Choir, Masayoshi Fujita, Glenn Close/Pablo Neruda, Bohren & Der Club of Gore, Rain Tree Crow, David Sylvian & Ingrid Shavez, Haiku Salut, Branko - The Clerk, Elizabeth Fraser.








Friday 9 October 2015

Treća "Dizalica" [mix]


Treća "Dizalica" je napravljena od pesama koje bi trebalo da vam razvuku lice, pokrenu stopala i tako učine čekanje grejne sezone podnošljivim.
Pop, fank, brazil, groovy-svašta-nešto, ima alternative, ima i hitova!


... Earth Wind and Fire, 

Suba, 
Santigold, 
Magic Drum Orchestra, 
Happy Mondays, 
The Farm,
novi New Order
'lektrična eklektika...



.
Prethodne Dizalice čekaju 
ovde >>
II ovde >>
.

Thursday 8 October 2015

Šta nam radi muzika? (planirajte: nedelja, TEDxZemunED)

Teaser za predavanje :) (Sony commercial)

.
Darvin na jednom mestu stvaranje i slušanje muzike smatra “tajanstvenim darom” ljudske vrste.

Stiven Pinker na drugom mestu tvrdi da nestanak muzike ne bi promenio naš način života.

Ukoliko je zaista tako – zašto postoje himne?

Čemu služe vojni orkestri?

Zašto The Rolling Stones dobijaju fascinantne količine novca za korišćenje pesama koje su stvorili?

I kako nam pažljivo slušanje muzike može otkriti da stvari uopšte nisu onakvim kakve izgledaju?

To su neke od teme kojima ću se baviti u priči "Šta nam radi muzika?"

U nedelju, 11. oktobra od 11 časova očekuje vas petnaest predavača u okviru četrnaest prezentacija ovogodišnje TEDxZemunED konferencije.
“Šta nam radi muzika” je jedna od njih.

Više o predavačima ovogodišne konferencije možete pronaći ovde >>

Agenda, odnosno raspored vas očekuje ovde >>

Ukoliko ne budete bili u sali – ne brinite – organizatori su obezbedili live streaming, za koji je potrebno prijaviti se na ovom linku >>

Odmorite do nedelje oči, 
prijavite se za streaming
očistite uši :),
i pripremite se za ideje i priče koje menjaju svet.

.

Friday 2 October 2015

Sedma Petkovača: dobro odležala [emisija]

Sedma Petkovača je morala da odleži neko vreme. 

Fermentacija je trajala, bilo je i malo prelivanja iz foldera u folder; trebalo je vremena sastojcima sa Kariba, iz Brazila, zapadne obale, američke pustinje, Egipta i Jamajke da se slegnu - ali će zato ova petkovača trajati i nešto duže. 

Bo Didley, 
Robert Mitchum, 
The Beach Boys, 
Chuck Berry, 
Ry Cooder, 
Jorge Ben, 
Senor Coconut, 
Manu Di Bango, 
Jimmy Cliff,
još petnaestak pesama,
priča o kalifornijskim koktelima,
šest faza projekta iz jednog nemačkog instituta,
i suštinski važni citati iz epizode "Okretne igre" serijala "Grlom u jagode" - 
to su sastojci današnje Petkovače.

Idemo zvukom gde mnogi neće ni klikom.

Tri,
četir'
sad!




.

Sunday 20 September 2015

2015: najbolje iz 3/4 [preslušavanje]

Da podsetim: naučno je dokazano da nova muzika prija našim glavama - odnosno da novi zvuci izazivaju drugačije reakcije od onih koje se događaju kada poznatu pesmu slušamo iznova.

Ovde ima pesama koje zahtevaju punu pažnju i zato bi možda bilo sjajno da prekineš da radiš to što radiš i pustiš glavu da uživa: u 130 minuta naređano je ono što je bilo dobro ovog leta - tačnije - ono što je došlo do mojih ušiju u protekla tri meseca.
Ukoliko mi je nešto promaklo - nadam se da ćeš mi dobaciti link ili dojaviti šta misliš da vredi preslušati.

Najavljivaću i odjavljivaću pesme – dakle nema potrebe da se mašiš miša i proveravaš kako se šta zove i ko to peva.
Trailer-teaser kaže:

Destroyer, The Arcs (Dan Oyerbach iz The Black Keys), Keith Richards, Artan Lili Kurt Vile, Yo La Tengo, Junius Meyvant, Ana Ćurčin, Richard Hawley, FKA Twigs, Jill Scott, Thundercat - čak i Public Enemy.

Trideset i četiri dokaza da ima dobre nove muzike:




Linkovi koje sam obećao u emisiji:

Tuesday 15 September 2015

"Budućnost radija?" ("epistolarni radio-intervju" :)

Ukoliko se autor podcasta Bojan-koji-priča >> i ja ne varamo - ovo je prvi epistolarni digitalni radijski intervju na srpskom u istoriji radija-na-mreži :)

Naša priča o budućnosti i prošlosti radija, omiljenim radijskim emisijama i njihovom nestanku, čitanju knjiga naglas i medijskom magnatu koji nije verovao da će radio postati komercijalni medij - nastajala je nekoliko dana: 

Bojan je vredno snimao i slao pitanja, ja sam vredno snimao i slao odgovore i birao prigodnu muziku.

Tehnologija je čudo.
Bez frekvencije - širimo vibracije :)








Sunday 13 September 2015

Stenogrami ne gore ("Suđenje Josifu Brodskom", knjiga)




"Svi ćete imati karijeru, samo Brodski ima sudbinu."
(Ana Ahmatova)

U novinama "Večernji Lenjingrad" 29. novembra 1963. objavljen je članak "Okololiterarni trut" u kojem je Josif Brodski optužen za društveni parazitizam. Članak je potpisan od strane trojice autora, koji se neće pojaviti na suđenju nekoliko nedelja kasnije. Bez obzira na demantije koje je Brodski izneo u odgovoru redakciji, dokazano podmetanje tuđih stihova kao i krivljenje onih koje je zaista napisao; bez obzira na podršku Dmitrija Šoštakoviča i velikog broja prevodilaca i pisaca - Brodski je u februaru izveden pred sud.
Na osnovu ukaza o "proterivanju besposličara iz Lenjingrada" - sud je Brodskog uputio u udaljeno mesto na prinudni rad, na rok od pet godina.


O suđenju ne bismo znali mnogo da nije bilo Fride Vigdorove, koja je (koncizno i hrabro a uprkos pretnjama sudije i dela publike) zapisivala tok suđenja. 

Stenogram sa suđenja je više od dvadeset i pet godina kružio državom kao samizdat, prekucavan i prepisivan, da bi tek 1988. bio i zvanično objavljen.


Slede izjave svedoka, i dijalog sudije i Brodskog**

Sudija: "A šta ste vi korisno uradili za domovinu?"

Brodski: 
"Pisao sam pesme. To je moj posao. Ubeđen sam...ja verujem da će to što sam napisao biti u službi ljudi, i to ne samo danas, nego i budućim pokolenjima."

Smirnov (svedok optužbe, načelnik Doma odbrane): 
"Ja Brodskog lično ne poznajem, ali hoću da kažem: kad bi se svi građani prema akumulaciji materijalnih dobara odnosili kao Brodski, komunizam nam zadugo ne bi stigao."

Logunov (zamenik direktora Ermitaža za ekonomska pitanja): "Brodskog lično ne poznajem. Prvi put sam ga sreo ovde, u sudu. Živeti tako kao što Brodski živi se ne sme."

Denisov (cevopolagač UNR-2o)"Brodskog lično ne poznajem. Čuo sam za njega iz napisa naše štampe. Nastupam kao građanin i predstavnik društva. Posle pročitanog u novinama uznemiren sam zbog delovanja Brodskog."

Nikolajev (penzioner): 
"Brodskog lično ne poznajem. Hoću da kažem, već tri godine znam za njegov pokvareni uticaj kojim deluje na svoje vršnjake."

Romašova (nastavnica marksizma-lenjinizma u školi koja nosi ime Muhine): "Brodskog lično ne poznajem. No njegova takozvana delatnost mi je poznata."

*


Frida Vigorova i Brodski se više nisu sreli. 
Vigorova je umrla mesec dana pre no što se Brodski vratio iz progonstva iz Norilska (Arhangelska oblast, sever, 5.200 kilometara od Moskve), a Brodski je 1972. "savetovan da napusti" SSSR.

Nekoliko dana pre odlaska, pisao je i tadašnjem Predsedniku SSSR-a, Brežnjevu**


"(...) Pripadam ruskoj književnosti, smatram sebe njenim delom, neodvojivim, i nikakva promena mesta na konačni ishod uticati neće. Jezik - to je stvar mnogo starija, i mnogo važnija nego što je i sama država. Ja pripadam ruskom jeziku, a što se tiče države, s moje tačke gledišta, mera patriotizma jednog pisca upravo je to kako on piše na jeziku naroda s kojim živi, a ne njegove zakletve i busanja na nastupima.

Gorko mi je saznanje da odlazim iz Rusije. Ovde sam se rodio, odrastao, tu sam živeo, i za sve što imam u duši dužan sam Rusiji. Sve ono loše što bi mi sudba donosila, i preko toga, prekrilo bi dobro, i nikada nisam osetio uvredu od Otadžbine. Ne osećam je ni sada.


Dakle, prestajući da budem građanin SSSR-a, ja ne prestajem da budem ruski pesnik. Verujem da ću se vratiti; pesnici se uvek vraćaju: u ploti, ili na papiru. Hoću da verujem i u jedno i u drugo. Ljudi su prerasli onaj stadium kada je u pravu samo jači. Za to na svetu ima previše slabih. Jedina pravda je - dobrota. Uz gnev, zlo i mržnju - pa neka su i od pravednika - niko ne pobeđuje. Svi smo osuđeni na jedno te isto: na smrt! Umreću ja koji pišem ove redove, umrećete Vi, umreće oni koji ih budu čitali. Ostaće naša dela, no, i ona će biti podvrgnuta rušenju. Zato niko ne bi trebalo da smeta drugme da radi svoj posao. Uslovi opstanka previše su teški da bi se još više mrsili. (...)


Molim da mi se da mogućnost da i dalje postojim u ruskoj književnosti, na ruskoj zemlji. Mislim da ni za šta nisam kriv pred svojom Otadžbinom. Naprotiv, mislim da sam u mnogome u pravu. Znam kakav će biti Vaš odgovor na moju molbu ako ga uopšte i bude. 


No, reći ću Vam da, u svakom slučaju, čak ako mom narodu i nije potrebno moje telo, duša moje još će mu se naći." 

*


Vlasti SSSR-a nikada nisu dozvolile povratak Brodskom, čak ni da sahrani roditelje.
Predavao je na Jejlu, Kembridžu i univerzitetu u Mičigenu.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1991. godine.

Umro je 1996, a sahranjen po sopstvenoj želji u Veneciji. 

U aprilu 2015. godine, na 75-godišnjicu njegovog rođenja, u Norinsku je za javnost otvorena kuća (poznata i kao "soba i po") u kojoj je Brodski živeo tokom progonstva, pod imenom - "Muzej Brodskog".

Muzej je bio otvoren na jedan dan. 

"Jer, pitanje stanara u toj zgradi još nije rešeno", da citiram.

*


Nedavno objavljena - "Suđenje Josifu Brodskom" (izdanje "Akademska knjiga", 2015 >>, kupljena u Beopolisu) nije važna samo zbog stenograma sa suđenja, hrabrog čina Vigdorove, novinskih tekstova i tog pisma Brežnjevu.
Ova knjiga nije samo dokument o cevopolagačima koji predstavljaju društvo u sudskom procesu protiv pesnika.

Ona je zapis o mehanizmima i rečniku koji se koristi 
i danas, 
ovde, 
sada.
.
** - svi citati prekucani su iz navedene knjige.
.

Saturday 12 September 2015

Noćurak, #4 [playlista]

Ponoć je tek prošla, a Norah Jones, Sean Taylor, Anais Mitchell, Nick Cave, Nick Hakim, Melody Gardot, Van Morrison, Ana Ćurčin... čak i Carla Bruni! ne žele da tek tako odeš na spavanje.
Neki glasovi, pesme i obrade čekaju da ih prvi put čuješ. 


Zato ovoga puta u miksu ćutim i 
ostavljam tebe i sve te pesme 
nasamo.



.

Friday 4 September 2015

Petkovača za poneti [nova emisija ;]


Jedan drugar javlja da sluša Petkovače u automobilu, dok vozi od Norveške do Danske.

Neko javlja da sluša ujutro, u punom autobusu, dok prelazi preko Ade Ciganlije.

Treći javlja da ne voli da prekida ispijanje Petkovače dok radi po kući - i zato sluša preko telefona, nosi telefon po stanu kao tranzistor.

Četvrti ovo sluša u vreme kada mi svi uglavnom spavamo – jer je vremenska razlika između grada u koji se odselio i Beograda nekih 10 sati. 

Ovo je Petkovača za poneti, puna egzotičnih trava: 
Zelenortska ostrva, Brazil, Venecuela, Argentina, Jamajka, London, Dablin

Ukoliko nečeg bude previše – razblažite po želji. 
Ili gricnite nešto. 
Može Petkovača i sa nečim ispod sača.

Carmen Souza, 
Forro in the Dark, 
Mestre Ambrosio, 
Los Amigos Invisibles, 
Los Fabulosos Cadillacs, 
The Clash, 
Jimmy Cliff, 
The Specials, 
Madness, 
Joe Jackson,
i još ponešto.





Friday 28 August 2015

Lidija Nikolić povodom teksta o Margiti Stefanović u "Nedeljniku": "Šta god misle, sve meni o zlu..."

Lidija Nikolić na promociji knjige "Osećanja.O.Sećanja", SKC. Fotografija: Ivan Miljojković.


(Na molbu Lidije Nikolić objavljujem pismo upućeno redakciji "Nedeljnika", a povodom teksta "Nije imala razlog, nije imala kada" objavljenog u tom magazinu 27. avgusta 2015.)

„ŠTO GOD MISLE, SVE MENI O ZLU...“

Davno je Margita Stefanović, ne bez razloga, prepisala u svoj dnevnik deo 56. Psalma Davidovog, nakon jednog koncerta EKV 1993. godine:
Smiluj se na me, Bože, jer čovek hoće da me proguta, neprijatelj me svaki dan pritešnjuje... Svaki dan izvrću reči moje; što god misle, sve meni o zlu... Skupljaju se, prikrivaju se, paze za petama mojim; jer traže dušu moju.
Danas, više od dve decenije kasnije, ima ponovo razloga da se setimo ovog citata iz Biblije.

Povodom trinaeste godišnjice smrti pijanistkinje, arhitekte i rok-muzičarke Margite Stefanović, u „Nedeljniku“ broj 189. od 27. 8. 2015. godine objavljen je tekst pod naslovom „Nije imala razlog, nije imala kada“ reportera Miljane Nešković, koja je razgovarala sa Ivanom Borić, „jednom od poslednjih osoba koje su videle Margitu“.

Objavljivanje ovakvog članka, koji obiluje neistinitim podacima i uvredama nanesenim Margiti Stefanović, kosi se sa odredbama Zakona o javnom informisanju i medijima. Pre nego što neko pokrene sudski postupak, nakon čega bi „Nedeljnik“ morao da objavi demant, pokušaću da osporim deo informacija navedenih u pomenutom tekstu.

Kao dugogodišnja prijateljica Margite Stefanović i autorka biografske povesti o njoj „Osećanja.O.Sećanja.“, raspolažem saznanjima i dokumentima koji pokazuju da priča o Margiti iz „Nedeljnika“ nije verodostojna. Sve što ću navesti već je poznato čitaocima moje knjige, ali očigledno nije urednicima „Nedeljnika“, autorkama teksta, a sigurno ni mnogim njihovim čitaocima.

Ivana Borić nije mogla poslednja intervjuisati Margitu „svega nekoliko dana pred smrt“, pošto ju je pronašla „jedne subote rano ujutru u Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice“, u vreme kad je Margita „živela u prihvatilištu za odrasle na Voždovcu u Beogradu“, niti ju je mogla „par dana nakon razgovora“ sresti u Resavskoj ulici.

Na osnovu otpusne liste i lekarskog izveštaja o smrti Margite Stefanović, koje sam dobila na Infektivnoj klinici u Beogradu, sa potpisom načelnika, na dan kad je preminula, može se utvrditi da je u ovoj bolnici boravila od 23. 8. do 18. 9. 2002, dakle 25 dana i nije mogla davati nikakve intervjue na ulici „svega nekoliko dana pred smrt“. Nije mogla, jer je tada već izgubila i vid i moć govora i kretanja.

Takođe, tadašnja maturantkinja Ivana nije mogla biti „jedna od poslednih osoba koje su videle Margitu“, jer smo u posetu u bolnicu dolazili, koliko je meni poznato, samo ja i troje Margitinih mladih prijatelja, po imenu Joca, Milica i Iva.
Margita nije mogla čak ni pre 23. 8, kad je dospela u bolnicu, ići u crkvu i šetati ulicama, jer joj se, nakon 13. 7. kad je poslednji put bila kod mene, izgubio svaki trag. Kasnije smo, svi mi koji smo bezuspešno tragali za njom, saznali da je bila smeštena u domu za nezbrinuta lica.
Takođe ne verujem da je Margita i pre toga bila sposobna da daje izjave, jer u izveštaju njenog lekara stoji da je „više meseci imala fokalne lezije mozga izazvane toxoplazmozom – stanje koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti“.

„Tog septembra 2002. pronađen je leš crnokose žene. Naknadnom identifikacijom utvrđeno je da je reč o Margiti Stefanović, velikoj Magi iz grupe EKV. Umrla je sama, napuštena i sahranjena je o trošku države.“ – završava svoju priču reporterka Miljana Nešković.
Margita Stefanović je preminula u 7h i 50 min. na Infektivnoj klinici u Beogradu, što smo ja i njeni prijatelji saznali u 13h kad smo joj došli u posetu. Sva dokumenta potrebnu za sahranu „leša crnokose žene“ dobila sam u bolnici u prisustvu socijalnog radnika i pravnika, na osnovu svoje lične karte, jer je Margita preneta u bolnicu bez ikakvih dokumenata, kao NN lice. Budući da je, po rečima medicinskih sestara, bila stari pacijent, oni su je prepoznali odmah po dolasku. Identifikacija „leša“ obavljena je sutradan u kapeli u Višegradskoj ulici, uz prisustvo nas šestoro, njenih prijatelja, i službenice, majke moje učenice. Na predlog tadašnjeg upravnika pozorišta, glumca Svetozara Cvetkovića, Margitinog prijatelja, sahranjena je o trošku Ateljea 212, za koji je honorarno uradila svoju poslednju kompoziciju, za predstavu „Kaput mrtvog čoveka“.

Iz teksta u rubrici „Ona mi je rekla“ takođe saznajemo da je Margita „već neko vreme uzimala heroin kad je upoznala Milana. Polako, ona je upoznala ostale članove benda sa tom drogom. Na neki način, Margita je donela heroin u EKV. Naravno, niko se nije bunio. Govorila je o heroinu otvoreno i jezivo normalno.“ Ovakvom bliskošću i ispovešću ne može se pohvaliti baš niko od Margitinih prijatelja. Sa mnom, nakon 40 godina druženja, kao ni sa ostalim bliskim ljudima, nije o svom problemu razgovarala nikada. Ali je zato otvoreno osuđivala svakog ko puši, pije i drogira se, premda Ivana tvrdi da „Magi nijednom nije rekla da je droga zlo“.

Moguće je da je Ivana Borić, ako takva osoba uopšte postoji, zaista vodila razgovor s Margitom, ali ko zna koliko meseci pred smrt. Moguće je i da joj je Margita ispričala ovakvu priču. Ne zato što je istinita, nego iz drugih razloga – pod nečijom pretnjom, zbog straha, iz šale, u ludilu, zbog malo novca, radi hrane... Možemo nagađati. Sve je moguće.

Kako objasniti to što je nastanak Margitine pesme „7 dana“ (Ne Milanove! Ne zajedničke!), opisan ovako: „Milan i ona su se skidali sa heroina kad su napisali pesmu „Sedam dana“. Margita se sećala svakog detalja. Sedam dana su bili zaključani u nekom stanu. (...) U heroinskim mukama i agoniji napisali su zajedno tu pesmu. Ona ju je smatrala vrhuncem opusa.“ Međutim, u Margitinom ličnom dnevniku postoji ovakvo objašnjenje iste pesme:
danas (!) je 6. juni po kalendaru tekuće 1997. godine, u Beogradu, bivšoj Jugoslaviji, sadašnjoj JUGI (!), budućoj ?
dakle, samo da zapišem da je pesma 7 DANA – LUNARNA PESMA/ POEMA/, da je tada u toku POLARNA noć, tokom koje je sedam dana i dan i noć DAN, jer je LE SOLEI / SOL naše SUNCE stalno... gore?
i sanjaš? ili MJESEC u ovoj PJESMI sanja SUNCE
Pošto je ispisala reči pesme, dodala je:
P. S.  Uporedi ovo sa (text) originalom iz male plave sveščice...
P. S. S. ali tamo postoji i treća „strofa“ (!) sa ritmičnim kuckanjem slogova reči koje M. nije hteo da peva, jer mislio (?) da nema potrebe
... i već se sećam /  izviru sećanja
... na vreme kada smo iz CUGA NA PROBI SKLOPILI pesmu (Milan, Bojan, Žika i ja, pred moje bivanje sa Ž)

Što se tiče ostalih pesama EKV i poruka koje nose, a koje su sudeći po tekstu u „Nedeljniku“ sve narkomanske, Margita je u svojim intervjuima i dnevnicima odavno to objasnila. Gordana Zoranović je zabeležila šta Magi poručuje ljudima koji slušaju EKV: „Još sam davno rekla, što se naših poruka tiče, da svi treba da čuvaju svoju decu i da im pevaju. To je moja poruka, a to je i poruka svih pesama koje pevamo.“ Osnovnu poruku – LJUBAV – Margita je isticala i u drugim svojim intervjuima, kao i ostali članovi benda. Ivan Fece Firči ovako završava svoju izjavu u NIN-u: „Znate, neverovatno je kad vidim da ljudi ne shvataju da EKV u svojim pesmama ima samo jedan zajednički imenitelj – ljubav! Sve je kroz ljubav, sa ljubavlju, prema ljubavi, o ljubavi...!“

Ljubav, međutim, može biti shvaćena na razne načine, te u tekstu čitamo i da je „Margita Stefanović bila u emotivnim vezama sa svim članovima benda... Bila je sa svima...“ Meni je poznato da se Margita zabavljala sa glumcem Srđanom Žikom Todorovićem, bubnjarom benda, sa kojim je  živela dve godine. Sa Milanom Mladenovićem nije nikada bila u vezi, iako se često tako navodi, jer je on imao svoju dugogodišnju devojku Maju.

„Margitini prijatelji posle njene smrti dosta su govorili o njoj po emisijama. Uglavnom su je idealizovali kao „crnog anđela“. Ako su joj zaista bili prijatelji, gde su bili kad je živela na ulici?“, pita se danas Ivana. Mi se danas pitamo zašto je Ivana „svog idola“ Margitu takođe ostavila na ulici, umesto da je odvede svojoj kući? Zašto je čekala 13 godina da objavi svoj intervju, poslednji koji je Magi dala? Zašto su uz njega objavljene fotografije Srđana Vejvode, iz moje knjige, bez traženja odobrenja i navođenja izvora i autora? Čemu uopšte služe ovakvi tekstovi?

„Tokom prošlih godina, mnogo je televizijskih emisija napravljeno o grupi EKV, o njihovoj umetnosti, poeziji i muzici protkanoj tragičnim pričama. Od svake mi je bilo muka“, priča za Nedeljnik Ivana Borić...

Tu „mučninu“ izazivaju nastojanja uglednih ljudi da na dostojan način neguju uspomenu na Margitu Stefanović, kroz svoje tekstove, emisije, filmove, fotografije, knjige, kao i pisma i poruke upućene meni... Navešću imena samo nekih od njih: Petar Peca Popović, Svetozar Cvetković, Srđan Vejvoda, Miloš Radović, Mihajlo Pantić, Miodrag Zupanc, Dejan Radovanović, Milan Lojanica, Lambra Dimitrijević, Zoran Predin, Josipa Lisac, Dušan Vesić, Petar Janjatović, Aleksandar Žikić, Zorica Bajin Đukanović, Nebojša Krivokuća, Ivan Bećković, Branka Parlić, Rada Đuričin, Velja Pavlović, Nebojša Krstić Krle, Zoran Kostić Cane, Goran Tarlać...

Svi oni, i još hiljade drugih ljudi, svako na svoj način, podržavaju uverenje Pece Popovića da je „ostavština Margite Stefanović bogatstvo ove zemlje vredno dubokog divljenja.“

Lidija Nikolić


* * *

Dodatak od 30. avgusta 2015: odgovori redakcije "Nedeljnika" >>


Tuesday 25 August 2015

"Za jačanje morala i zbunjivanje neprijateljske žive sile & tehnike" :: Stand!


Raznorodne epohe,
žanrovi,
bitaže,
kontinenti,
boje kože,
iste muke.

Joe Strummer... Bob Marley... Linton Kwesi Johnson... Joe Jackson peva staru stvar Jimmy Cliffa... Jimmy obrađuje The Clash... Geoffrey Oryema obrađuje "Listening Wind" Talking Heads... Sly & The Family Stone obrađuju glavu i srce... i tako sve do Public Enemy, uz malu pomoć Josifa Brodskog i Henrija Dejvida Toroa.

Za jačanje morala i otpornosti organizma, 
za zbunjivanje neprijateljske žive sile i tehnike, 
za štagod vam je potrebno.


..