Friday 28 August 2015

Lidija Nikolić povodom teksta o Margiti Stefanović u "Nedeljniku": "Šta god misle, sve meni o zlu..."

Lidija Nikolić na promociji knjige "Osećanja.O.Sećanja", SKC. Fotografija: Ivan Miljojković.


(Na molbu Lidije Nikolić objavljujem pismo upućeno redakciji "Nedeljnika", a povodom teksta "Nije imala razlog, nije imala kada" objavljenog u tom magazinu 27. avgusta 2015.)

„ŠTO GOD MISLE, SVE MENI O ZLU...“

Davno je Margita Stefanović, ne bez razloga, prepisala u svoj dnevnik deo 56. Psalma Davidovog, nakon jednog koncerta EKV 1993. godine:
Smiluj se na me, Bože, jer čovek hoće da me proguta, neprijatelj me svaki dan pritešnjuje... Svaki dan izvrću reči moje; što god misle, sve meni o zlu... Skupljaju se, prikrivaju se, paze za petama mojim; jer traže dušu moju.
Danas, više od dve decenije kasnije, ima ponovo razloga da se setimo ovog citata iz Biblije.

Povodom trinaeste godišnjice smrti pijanistkinje, arhitekte i rok-muzičarke Margite Stefanović, u „Nedeljniku“ broj 189. od 27. 8. 2015. godine objavljen je tekst pod naslovom „Nije imala razlog, nije imala kada“ reportera Miljane Nešković, koja je razgovarala sa Ivanom Borić, „jednom od poslednjih osoba koje su videle Margitu“.

Objavljivanje ovakvog članka, koji obiluje neistinitim podacima i uvredama nanesenim Margiti Stefanović, kosi se sa odredbama Zakona o javnom informisanju i medijima. Pre nego što neko pokrene sudski postupak, nakon čega bi „Nedeljnik“ morao da objavi demant, pokušaću da osporim deo informacija navedenih u pomenutom tekstu.

Kao dugogodišnja prijateljica Margite Stefanović i autorka biografske povesti o njoj „Osećanja.O.Sećanja.“, raspolažem saznanjima i dokumentima koji pokazuju da priča o Margiti iz „Nedeljnika“ nije verodostojna. Sve što ću navesti već je poznato čitaocima moje knjige, ali očigledno nije urednicima „Nedeljnika“, autorkama teksta, a sigurno ni mnogim njihovim čitaocima.

Ivana Borić nije mogla poslednja intervjuisati Margitu „svega nekoliko dana pred smrt“, pošto ju je pronašla „jedne subote rano ujutru u Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice“, u vreme kad je Margita „živela u prihvatilištu za odrasle na Voždovcu u Beogradu“, niti ju je mogla „par dana nakon razgovora“ sresti u Resavskoj ulici.

Na osnovu otpusne liste i lekarskog izveštaja o smrti Margite Stefanović, koje sam dobila na Infektivnoj klinici u Beogradu, sa potpisom načelnika, na dan kad je preminula, može se utvrditi da je u ovoj bolnici boravila od 23. 8. do 18. 9. 2002, dakle 25 dana i nije mogla davati nikakve intervjue na ulici „svega nekoliko dana pred smrt“. Nije mogla, jer je tada već izgubila i vid i moć govora i kretanja.

Takođe, tadašnja maturantkinja Ivana nije mogla biti „jedna od poslednih osoba koje su videle Margitu“, jer smo u posetu u bolnicu dolazili, koliko je meni poznato, samo ja i troje Margitinih mladih prijatelja, po imenu Joca, Milica i Iva.
Margita nije mogla čak ni pre 23. 8, kad je dospela u bolnicu, ići u crkvu i šetati ulicama, jer joj se, nakon 13. 7. kad je poslednji put bila kod mene, izgubio svaki trag. Kasnije smo, svi mi koji smo bezuspešno tragali za njom, saznali da je bila smeštena u domu za nezbrinuta lica.
Takođe ne verujem da je Margita i pre toga bila sposobna da daje izjave, jer u izveštaju njenog lekara stoji da je „više meseci imala fokalne lezije mozga izazvane toxoplazmozom – stanje koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti“.

„Tog septembra 2002. pronađen je leš crnokose žene. Naknadnom identifikacijom utvrđeno je da je reč o Margiti Stefanović, velikoj Magi iz grupe EKV. Umrla je sama, napuštena i sahranjena je o trošku države.“ – završava svoju priču reporterka Miljana Nešković.
Margita Stefanović je preminula u 7h i 50 min. na Infektivnoj klinici u Beogradu, što smo ja i njeni prijatelji saznali u 13h kad smo joj došli u posetu. Sva dokumenta potrebnu za sahranu „leša crnokose žene“ dobila sam u bolnici u prisustvu socijalnog radnika i pravnika, na osnovu svoje lične karte, jer je Margita preneta u bolnicu bez ikakvih dokumenata, kao NN lice. Budući da je, po rečima medicinskih sestara, bila stari pacijent, oni su je prepoznali odmah po dolasku. Identifikacija „leša“ obavljena je sutradan u kapeli u Višegradskoj ulici, uz prisustvo nas šestoro, njenih prijatelja, i službenice, majke moje učenice. Na predlog tadašnjeg upravnika pozorišta, glumca Svetozara Cvetkovića, Margitinog prijatelja, sahranjena je o trošku Ateljea 212, za koji je honorarno uradila svoju poslednju kompoziciju, za predstavu „Kaput mrtvog čoveka“.

Iz teksta u rubrici „Ona mi je rekla“ takođe saznajemo da je Margita „već neko vreme uzimala heroin kad je upoznala Milana. Polako, ona je upoznala ostale članove benda sa tom drogom. Na neki način, Margita je donela heroin u EKV. Naravno, niko se nije bunio. Govorila je o heroinu otvoreno i jezivo normalno.“ Ovakvom bliskošću i ispovešću ne može se pohvaliti baš niko od Margitinih prijatelja. Sa mnom, nakon 40 godina druženja, kao ni sa ostalim bliskim ljudima, nije o svom problemu razgovarala nikada. Ali je zato otvoreno osuđivala svakog ko puši, pije i drogira se, premda Ivana tvrdi da „Magi nijednom nije rekla da je droga zlo“.

Moguće je da je Ivana Borić, ako takva osoba uopšte postoji, zaista vodila razgovor s Margitom, ali ko zna koliko meseci pred smrt. Moguće je i da joj je Margita ispričala ovakvu priču. Ne zato što je istinita, nego iz drugih razloga – pod nečijom pretnjom, zbog straha, iz šale, u ludilu, zbog malo novca, radi hrane... Možemo nagađati. Sve je moguće.

Kako objasniti to što je nastanak Margitine pesme „7 dana“ (Ne Milanove! Ne zajedničke!), opisan ovako: „Milan i ona su se skidali sa heroina kad su napisali pesmu „Sedam dana“. Margita se sećala svakog detalja. Sedam dana su bili zaključani u nekom stanu. (...) U heroinskim mukama i agoniji napisali su zajedno tu pesmu. Ona ju je smatrala vrhuncem opusa.“ Međutim, u Margitinom ličnom dnevniku postoji ovakvo objašnjenje iste pesme:
danas (!) je 6. juni po kalendaru tekuće 1997. godine, u Beogradu, bivšoj Jugoslaviji, sadašnjoj JUGI (!), budućoj ?
dakle, samo da zapišem da je pesma 7 DANA – LUNARNA PESMA/ POEMA/, da je tada u toku POLARNA noć, tokom koje je sedam dana i dan i noć DAN, jer je LE SOLEI / SOL naše SUNCE stalno... gore?
i sanjaš? ili MJESEC u ovoj PJESMI sanja SUNCE
Pošto je ispisala reči pesme, dodala je:
P. S.  Uporedi ovo sa (text) originalom iz male plave sveščice...
P. S. S. ali tamo postoji i treća „strofa“ (!) sa ritmičnim kuckanjem slogova reči koje M. nije hteo da peva, jer mislio (?) da nema potrebe
... i već se sećam /  izviru sećanja
... na vreme kada smo iz CUGA NA PROBI SKLOPILI pesmu (Milan, Bojan, Žika i ja, pred moje bivanje sa Ž)

Što se tiče ostalih pesama EKV i poruka koje nose, a koje su sudeći po tekstu u „Nedeljniku“ sve narkomanske, Margita je u svojim intervjuima i dnevnicima odavno to objasnila. Gordana Zoranović je zabeležila šta Magi poručuje ljudima koji slušaju EKV: „Još sam davno rekla, što se naših poruka tiče, da svi treba da čuvaju svoju decu i da im pevaju. To je moja poruka, a to je i poruka svih pesama koje pevamo.“ Osnovnu poruku – LJUBAV – Margita je isticala i u drugim svojim intervjuima, kao i ostali članovi benda. Ivan Fece Firči ovako završava svoju izjavu u NIN-u: „Znate, neverovatno je kad vidim da ljudi ne shvataju da EKV u svojim pesmama ima samo jedan zajednički imenitelj – ljubav! Sve je kroz ljubav, sa ljubavlju, prema ljubavi, o ljubavi...!“

Ljubav, međutim, može biti shvaćena na razne načine, te u tekstu čitamo i da je „Margita Stefanović bila u emotivnim vezama sa svim članovima benda... Bila je sa svima...“ Meni je poznato da se Margita zabavljala sa glumcem Srđanom Žikom Todorovićem, bubnjarom benda, sa kojim je  živela dve godine. Sa Milanom Mladenovićem nije nikada bila u vezi, iako se često tako navodi, jer je on imao svoju dugogodišnju devojku Maju.

„Margitini prijatelji posle njene smrti dosta su govorili o njoj po emisijama. Uglavnom su je idealizovali kao „crnog anđela“. Ako su joj zaista bili prijatelji, gde su bili kad je živela na ulici?“, pita se danas Ivana. Mi se danas pitamo zašto je Ivana „svog idola“ Margitu takođe ostavila na ulici, umesto da je odvede svojoj kući? Zašto je čekala 13 godina da objavi svoj intervju, poslednji koji je Magi dala? Zašto su uz njega objavljene fotografije Srđana Vejvode, iz moje knjige, bez traženja odobrenja i navođenja izvora i autora? Čemu uopšte služe ovakvi tekstovi?

„Tokom prošlih godina, mnogo je televizijskih emisija napravljeno o grupi EKV, o njihovoj umetnosti, poeziji i muzici protkanoj tragičnim pričama. Od svake mi je bilo muka“, priča za Nedeljnik Ivana Borić...

Tu „mučninu“ izazivaju nastojanja uglednih ljudi da na dostojan način neguju uspomenu na Margitu Stefanović, kroz svoje tekstove, emisije, filmove, fotografije, knjige, kao i pisma i poruke upućene meni... Navešću imena samo nekih od njih: Petar Peca Popović, Svetozar Cvetković, Srđan Vejvoda, Miloš Radović, Mihajlo Pantić, Miodrag Zupanc, Dejan Radovanović, Milan Lojanica, Lambra Dimitrijević, Zoran Predin, Josipa Lisac, Dušan Vesić, Petar Janjatović, Aleksandar Žikić, Zorica Bajin Đukanović, Nebojša Krivokuća, Ivan Bećković, Branka Parlić, Rada Đuričin, Velja Pavlović, Nebojša Krstić Krle, Zoran Kostić Cane, Goran Tarlać...

Svi oni, i još hiljade drugih ljudi, svako na svoj način, podržavaju uverenje Pece Popovića da je „ostavština Margite Stefanović bogatstvo ove zemlje vredno dubokog divljenja.“

Lidija Nikolić


* * *

Dodatak od 30. avgusta 2015: odgovori redakcije "Nedeljnika" >>


Tuesday 25 August 2015

"Za jačanje morala i zbunjivanje neprijateljske žive sile & tehnike" :: Stand!


Raznorodne epohe,
žanrovi,
bitaže,
kontinenti,
boje kože,
iste muke.

Joe Strummer... Bob Marley... Linton Kwesi Johnson... Joe Jackson peva staru stvar Jimmy Cliffa... Jimmy obrađuje The Clash... Geoffrey Oryema obrađuje "Listening Wind" Talking Heads... Sly & The Family Stone obrađuju glavu i srce... i tako sve do Public Enemy, uz malu pomoć Josifa Brodskog i Henrija Dejvida Toroa.

Za jačanje morala i otpornosti organizma, 
za zbunjivanje neprijateljske žive sile i tehnike, 
za štagod vam je potrebno.


..


Friday 21 August 2015

Noćurak, #3:: Mellow [playlista]


Za reč Mellow rečnik pruža nekoliko mogućih prevoda:

blag,
dobroćudan,
mekan,
odležan,
čak i podnapit ili pripit,
sočan
sladak.

U naredna dva sata kroz ovaj mrak vodiće vas Jose James, Maxwell, D’ Angelo, Me'shell Ndegeocello, Prince, Keziah Jones... tu je i Jill Scott sa dve nove pesme, kao i strašna obrada stare Bouvijeve pesme "A Letter to Hermione" - Robert Glasper Experience.

Noć je hladna.

Ko vas greje?




Friday 14 August 2015

Začinjena Petkovača [nova emisija]

Ova Petkovača je pripremljena za borbu protiv - fjake.

Znate li šta je fjaka?

Najbolja definicija koju sam do sada čuo kaže:
“opšta obamrlost duše i tijela, uz potenciranje volje za ništa.”

Jeste,
vrućina ubija,
a Srbija.

Ova Petkovača je, dakle, malo brža i glasnija i zato je bolje konzumirati je u klimatizovanim prostorijama i bosih nogu.

Obavezno pripremite dovoljno leda ili kofu punu hladne vode.
U slučaju pregrevanja – pokušajte sa dve kofe.

Chuck Berry, Mos Def koji peva pesmu od prethodnog, Ellen Jewell, Etta James, Imelda May, Dr. John, Muddy Waters, Brian Setzer & specijalno gostovanje: Bruce Willis u ulogama kokoške, praseta i ostalih domaćih životinja.

Tri, četir’ – sad!



Update! 

Današnji "Bazar", iz teksta: 
"Kakva je budućnost radija - vodič kroz najbolje domaće radio emisije" :)




Friday 7 August 2015

Stiže nova Petkovača! [preslušavanje]

Foto: Aleksandra >>
"Petkovača" je za neke naziv prve jutarnje kafe na poslu, petkom.

Za druge ova reč znači čašicu-dve-tri pića na kraju radne nedelje.

(Kratka pretraga po Mreži otkriva da je Petkovača i naziv jednog brda u Šumadiji, kao i jednog mesta nedaleko od Brčkog).

Ova Petkovača je specijalni koktel. 
Zato što petak uvek iznenadi i zato što se tog dana sve spoji - u ovom koktelu je svašta pomešano: soul, beli kalipso, Brazil, nešto više rege zvuka koji je tu da bude suncobran i nešto šeširića i naočara za sunce sa Azurne obale.

Sam Cooke,
Robert Mitchum,
za jednim stolom Caetano Veloso, Gil Costa i Gilberto Gil,
Ska Cubano,
Third World,
Bob Marley...

i za kraj nešto potpuno drugačije od prethodnog, ali - zašto da ne?
Ima tu još sastojaka, ali neke moraš i sam da otkriješ.

Da dodam još leda ili ćete sami, po želji?






Sunday 2 August 2015

Radio prešlicavanje: Progovor! [nulta emisija]


Mikrofon, 
instrumental, 
džinglovi za "identifikaciju", 
muzika... 
naizgled - sve je isto kao na pravom radiju.

Formalno je isto.
Zapravo je potpuno drugačije iskustvo od onoga što sam nekada davno radio - i zato mi je - zabavno.

Pred vama je nulta emisija: pilot... predgovor... najava... progovor.

"Ne menjajte stranicu." :)



Saturday 1 August 2015

Noćurak, #2 [preslušavanje]


Ukoliko odmah klikneš na play, 
postoji šansa da će se lista završiti i pre no što mesečina uđe kroz prozor.

Ako, pak, namerno čekaš - pesma ptica na kraju poslednje pesme stopiće se sa pesmom ptica iz obližnje bašte.

Kako Mixcloud više ne otkriva listu unapred, meni preostaje da obećam da će se u narednih 150 minuta iz zvučnika čuti:

Ben Howard,
Sufjan Stevens,
Iron & Wine,
Kings of Convenience,
Grant Lee Buffalo,
Fossil Collective,
Kristin Hersh & Michael Stipe,
Wilco,
J.J. Cale,
Jonathan Wilson,
Snakefarm,
Duke Garwood,
R.E.M,
Nick Cave,
Adrian Cowley,
Ian McCulloch,
Peter Murphy,
Suzanne Vega,
House of Love,
The Gun Club,
Jeff Buckley,
The War on Drugs,
Lee Harvey Osmond,
Bob Dylan,
Johnny Cash,
Leonard Cohen,
John Lennon,
Beck,
Ben Folds i 
Van Morrison.

Nazive pesama - ne otkrivam.

Vidimo se tamo, u zoru.




Friday 31 July 2015

Evia: neistraženi džin Egejskog mora


 “Ne pitaj šta nas je dovelo ovamo:
Možda pesma čije smo odjeke slušali cele zime.”

(Jovan Vava Hristić, “Brodski dnevnik”)


Tri proleća je ovo ostrvo bilo na listi onih ka kojima vredi “baciti obuću preko ograde”, kako bi to rekao Sandrar u onoj staroj pesmi. Odlagali smo taj put najpre u korist Piliona >>, zatim i Korčule >> Broj informacija o drugom najvećem ostrvu Grčke nije se u međuvremenu uvećavao: premalo prijatelja je stiglo do džina, još manje onih čijim preporukama odista verujemo (1 osoba). Istovremeno – broj onih koji znaju gde džin pliva prekriven zelenilom, vezan mostom za kopno već 2500 godina, lenjo ispružen od Piliona do Atine (dužina ostrva je oko 150 km) takođe se nije bitno menjao.

Dostupni komentari na Mreži uglavnom su se odnosili na Pefki i severni delić ostrva. Naknadno se pokazalo da je to isto kao kada bi tragajući za informacijama o Beogradu pronašli poneki red o - na primer - Konjarniku i njegovoj mikro-klimi. Naknadno se pokazalo i to da je moje sagledavanje Google mapa bilo optimistično a da je moje mapiranje plaža duž celog ostrva plan optimistične budale. Naravno da je sa severa ostrva moguće stići do centralnog i južnog dela, ali stotinak kilometara vožnje po ovom ostrvu zahteva i po više sati, jer su drumovi uglavnom uski i gadno zavojiti, a Nevena, odnosno GPS navigacija izuzetno raspoložena da nas vodi kroz gudure koje jesu kraće ali su i sporije.

No, Aleksandra i optimistična budala su oprali starog Clia, zamenili mu ulje, kaiševe i lamelu i hrabro se otisnuli niz drum. Oko 900 kilometara u jednom pravcu, uz usputno spavanje u Solunu u kojem cveta popust ljut, no o tome možda više kasnije.

Do ostrva je najlakše doći auto-putem od Soluna ka Atini. Skretanje desno pre Volosa, zatim u pravcu Lamije, pre koje se niz uski, zavojiti drum spuštate ka Glifi, seocetu iz kojeg trajekt svaka dva sata vozi ka Agiokamposu na ostrvu. Trajekt polazi na vreme i ima lepo dizajniranu krmu koju je uživanje gledati kako odlazi od doka dok se poslednjom krivinom sjurujete ka selu, u kojem ćete provesti prijatna dva sata čekajući narednu vožnju na obližnoj plaži neverovatno mirne, prijatne i bistre vode.

Konačno: Evia.

Zrikavci koji se bude u tačno osam sati i sedam minuta i sviraju sve do deset uveče; borovina... borovina... borovina; neverovatno prijatna voda čak i u danima velikih talasa; vetra uglavnom dovoljno da razduva vrućinu (večeri umeju da budu sparne); opušteni i fini domaćini koji se očigledno još uvek navikavaju da turisti mogu imati prohteve nešto kompleksnije zahteve no grčki penzioneri privučeni lekovitim izvorima Edipsosa; ostrvo stotina kilometara drumova raznih širina i kvaliteta, isprepletanih kao linije na dlanu, nabubrelih od vrućine poput prstiju nakon previše vremena u vodi.

Evia je ostrvo koje ispunjava raznorodna očekivanja: onih iscrpljenih duhom, celogodišnjim radom (ili godinama) koji će svakog jutra izneti stolicu i suncobran na najbliže parče obale i tu provesti naredne dane - i biće im lepo - ali ima šta da pokaže i onima koji su čuli da se lepše plaže kriju na istoku i jugu ostrva i koji će, još uvek mladi auspuhom i zavedeni retkim fotografijama udaljenih plaža nekoliko dana odmora provesti jureći trideset po podnevnom suncu nadajući se da se iza naredne okuke krije netaknuti, nefotografisani raj. U tim potragama će se pojaviti nekoliko tačaka na kojima je sasvim lepo, a mnogo su bliže apartmanu, i nakon nekoliko dana će potrage prestati.

Mi smo, naravno, bili od ove druge sorte. Iza nas je gotovo hiljadu pređenih kilometara po ostrvu za 12-13 dana + odlazak brodićem do Lichadonisie, petnaestak overenih plaža, sada već izuzetno poznavanje raspoređenosti benzinskih pumpi (cena varira od 1.55 do 1.85 EUR/Litar) i rupa koje vrebaju čak i na glavnom drumu.

(Dakle, naredni redovi odnose se na gornju polovinu ostrva.)

Ukoliko vam je baza na severu ili severo-zapadu ostrva (toga najviše ima u ponudi na booking.com) - malo vožnje (45-60 minuta!) može vas ipak dovesti do nekoliko mesta sasvim prijatnih i za nas jonskim morem razmaženih.

Lichadonisia, sa goevia.com

Najpre – Lichadonisia: peščana plaža na ostrvčiću udaljenom deset minuta vožnje čamcem (5 EUR po osobi, plaća se pri povratku) od Kavosa, najzapadnije tačke na severnom delu. Prospekti kažu “Sejšeli Grčke”, a da li lažu znaćemo kada jednom stignemo na Sejšele. Kako god, Lichadonisia je verovatno najgužovitije mesto koje ćete pronaći na ostrvu: čamci dolaze na pola sata i iskrcavaju turiste, broj ležaljki i suncobrana je ograničen (a gotovo niko ih ne donosi sa sobom, takav je valjda red i običaj), cene u kafiću na obali su pristojne a more prijatno, prijatno, prijatno, nimalo hladno. Na ostatku stenovitih ostvrčića je kamenjar i nekoliko ruiniranih ribarskih kućica, te lokalna atrakcija – morska foka do koje će vas čamdžija odvesti, ugasiti motor i ućutkati, sve dok foka ne izviri iz vode.

Lichadonisia, sa čamca.


Drugo, teško otkriveno ali vredno traganja mesto je uvala na samom kraju plaže kod sela Fragkaki. Za razliku od ostatka istočne obale, na ovoj tački su talasi prihvatljivo mali (odnosno – nepodnošljivo mali za ljubitelja skakanja u iste), šljunak fino izvajan a ljudi gotovo i da nema. Odmah preko brega je i nešto popularnija (cca. 1 par na deset metara, nešto “klupica” u nizu, više taverni i talasa) plaža čiji je šljunak takođe lep a suncu ne smeta ništa sve do pola osam uveče, iako je na istočnoj strani.

Treći, skriveni mali raj i za mape uglavnom nevidljiva plaža ušuškana je na istočnom grebenu severnog dela ostrva: nastavite malo nakon sela Elinika, prekoputa stene-sa-crkvom Agios Nikolaos. Stotinak metara najfinijeg peska skrivenih padinom punom borova na kojem takođe nema prevelike gužve. Tu je i pogled ka Pelionu, Skiatosu i Skopelosu, dugačak plićak i zaštitu od vetra.


Elinika

Niz istočnu obalu se od Agkalija (plaža bi trebalo da se zove Ag. Ani. Dugačka je 9 
kilometara te se prepliću razni nazivi na raznim mapama) sledi Kria Vrisi – koju čine vreli pesak na obali, šljunak u plićaku, kantina, talasi i “ušće” rečice koja se useca u pesak; Kymasi koji slobodno možete preskočiti (prekoputa “plaže”, koju bi svaki pošteni Kubanac prosto nazvao “obalom” a ne “plažom” je gradilište); te Vlachia i Sarakiriko, koje takođe nisu spektakl. Mape, fotografije i tekstovi na mreži tvrde da spektakli počinju od plaže Kymi južno, ali je to po tim istim mapama 170 km druma od severnog dela, odnosno 4h vožnje u jednom pravcu.


Kria Vrisi, istočna strana, po vetrovitom danu.

Pefki na severu ostrva već važi za “srpsku koloniju”. Pefki izuzev dugačke plaže-obale ne nudi mnogo toga, a i ta šljunkovita plaža ume da bude gadno vetrovita. Na zapadnoj obali vredi spomenuti Lutru Edipsos, penzionerski raj sa izvorom termalne vode koja izvire iz stena na kojima ljudi obitavaju po nekoliko sati u različitim položajima od ranih jutarnjih sati sve do večeri; te Rovies do kojeg vodi solidno parče puta i na kraju Politiku do koje možete svratiti ukoliko ste se baš zaintačili da stignete i do najvećeg grada - Chalkisa. U planinama iznad Roviesa krije se i vodopad do kojeg nismo stigli.

(Tačno mesto na ostrvu na kojem je Aristotel umro izgleda nije poznato. 
Bilo bi zanimljivo stati na tačku na kojoj je bacio poslednji pogled na ovaj svet.)

Bez obzira na pređenu kilometražu, prašnjavi automobil i nekoliko ozbiljnih svađa sa GPS navigacijom otkrivena mesta pružaju ono što od (od)mora i tražim: buku zrikavaca a ne ljudskih glasova, šum talasa, miris soli na koži i ne prejako sunce, mir u kojem se ponovo mogu čitati Hristićeve ili Sandrarove knjige ili prosto gledati u plavo, ka Skiatosu, Skopelosu ili kopnu, čija svetla trepere u noći poput svitaca nad vodom, dok se neformalno okupljeni penzionerski hor raspevava na obližnjoj terasi uz vino, prekidajući pevanije samo kada neki od članova hora zaboravi tekst, što se dešava, a onda svi navale da ga podsećaju.

Ali taj zvuk, to uklapanje glasova je predivno.  

Evia nije, za razliku od nekih drugih ostrva Grčke, mesto za kojim ćete “osetiti nostalgiju i pre no što ga napustite”, kao što nije ni mesto na kojem ćete svako malo uzimati foto-aparat u ruke. 
No - Evia vraća "mir u grudima" i biće prijatno mesto za odmor - dok ne postane otkrivena.

Korisne tehnikalije za putnike - istraživače:
  • Trajekt iz Glifija za dvoje + automobil košta 18EUR u jednom pravcu, kreće u parne sate, do cca. 20h, ako se na varam (proveriti na linku >>) Drugi način je trajekt iz Arkitse (kopno) ka Edipsosu koji košta gotovo identično, a podrazumeva 120km vožnje više. Treći je preko mosta kod Chalkisa, ali tim putem vredi ići samo ukoliko ste zapucali na jug ostrva ili dolazite iz pravca Atine.
  • Trajekt iz Agiokamposa natrag ka Glifiju kreće u neparne sate, do negde 21h, osim sredom.
  • Brodić koji vodi na jednodnevne izlete ka Skiatosu (Skopelos je kao destinacija ukinut ovog leta :( - košta 19EUR po osobi svim danima osim četvrtkom i petkom, kada je 10EUR. Kreće iz Pefkija, ranom zorom u 08.30h. To nisu informacije koje ćete pronaći na stranici Pefki Tursa, kojem se ima najaviti telefonom ako vam se ide na Skiatos.
  • Hipermarketa na severu ostrva nema previše – jedan Lidl,  jedan MyMarket i jedan Cash&Carry - sva tri u centru mesta Istaiea je jedino što smo uspeli da otkrijemo. Na zvaničnom sajtu Veropoulosa ćete pronaći i trag informacije da postoji jedan u Loutri Edipsou, ali je isti zatvoren. Supermarketa ima mnogo više, ali su i cene nešto više.
  • Benzinskih pumpi ima koliko hoćete čak i po najzabitijim gudurama. Što ne znači da ne treba dopuniti rezervoar kada padne ispod polovine :)
  • Na Lichadonisiu krenite ili prvi (brodić počinje da radi od cca. 10.30h, nije baš tačan) ili idite u popodnevnim satima, kada se turističke ture razbeže (oko 14.30h), tada je veća šansa da ugrabite ležaljku i suncobran, koje se zvanično plaćaju, ali nama niko nije tražio novce a plandovali smo tamo gotovo čitav dan. Postoji i brodić iz Edipsosa, on košta 10EUR i vraća se nazad prerano, naravno.
  • Svađajte se sa GPS navigacijom koliko god hoćete – uzaludno je. Puteljaka i putića ima neverovatno mnogo i mala je šansa da ćete stići tamo gde ste pošli onako kako vi mislite da je najbrže (Ovom prilikom želim da pozdravim i stanovnike svih naselja na visoravnima ostrva kroz koja smo prošli više puta). Koristite novije mape, situacija na terenu nije kao na mapama iz 2012.
  • Ukoliko se uputite ka Chalkisu, računajte na šoping ali i na činjenicu da se većina prodavnica zatvara do 14.30h. Neke se otvaraju od 17h, a neke tek sutra ujutro. Parking-placeva po centru ima dosta, cene su oko 3-4 EUR za čitav dan, na nekima čuvari odu oko 14h i vraćaju se u 16h.
  • Ne jurite. Životinjice istrčavaju po putevima svako malo, a ume i soko da poleti iz grma kraj druma.
  • Ukoliko u dolasku ili povratku rešite da spavate u Solunu – topla preporuka za Tourist Hotel >> Hotel se nalazi na cca. sto metara od Aristotelovog trga, nudi opciju parkiranja na 50 metara od hotela za 15EUR/dnevno, što je svakako manje od 25EUR a što je češća cena po privatnim parkinzima u okolini. Hotel je napravljen u, po svemu sudeći, zgradi nekadašnje prefekture, ili tako neke institucije, visokih stropova, malih soba, starinskog lifta i dobrog doručka u sali neverovatnog poda od drvenih kocki. Ukoliko budete imali sreće – prozori će vam gledati na prijatnu baštu koja se nalazi suprotno od bučne ulice. Glavni tip u hotelu dobro priča engleski i ima blesav smisao za humor. “Evriting iz okej vid parking? Guuud! Den vi ar oooool heeeeepi piiiiipl naaaaaau, dec important!"

Thursday 9 July 2015

"A Change is Gonna Come" [crna playlista]


"Stand,
In the end you'll still be you.


One that's done all the things you set out to do.

Stand,
There's a cross for you to bear,
Things to go through if you're going anywhere.
Stand,
For the things you know are right
It s the truth that the truth makes them so uptight."

(Sly & The Family Stone, "Stand")

Umesto redovne petkovače, promena programske šeme: 

Sam Cooke, Sly & The Family Stone, Marvin Gaye, Gil Scott-Heron, Willie Hutch i drugi, soundtrack 
za crnce 
Evrope.

Realista u meni bi rekao 
Ok, 
nije sve tako crno.
Crnje je.

Optimista u meni bi se setio

one stare rečenice: Najcrnje je pred zoru.




Friday 3 July 2015

Doviđenja i hvala na svim... pričama (za B92)

Vozim kroz grad, uključujem radio a sa zvučnika Fil Kolins u-još-jednom-danu-u-raju.
Pogledam ekran radija, piše B92.
Fil Kolins?
Fil Kolins, jebote.
A nakon njega nema odjave da je to bilo zezanje.
Kroz glavu mi prođe rečenica iz nekog prastarog broja magazina "Ritam", u kojem su tekstove objavljivali i mnogi nekada davno zaposleni na B92: "Ukoliko ikada bude organizovan Nirnberški proces za loš ukus, Fil Kolins će biti prvooptuženi."

Šta je sledeće, Eros? 
Oh, wait, evo ga...

Ok, prekjuče mi se desio Pol Jang na istoj frekvenciji, drugari su dojavili da je "stigla nova plejlista", znao sam da će biti strašno, ali Fil Kolins već živi na 30 drugih frekvencija FM skale i ne znam šta tačno radi na 92.5, to već imam svuda (izuzev na Studiju B, ali će, verujem i tamo uskoro stići) i sada zaista više ne mogu da razlikujem radio stanice izuzev po brojevima koji pišu na ekranu. 

Iz zvučnika nakon toga poteče još jedna od tih pesama koje sam sigurno čuo hiljadu puta, iako nisam nikada ni poželeo da znam da postoje.

Osetim se kao da sam ušao u sobu drugara koji mi je donedavno otkrivao Čarlija Parkera, a sada sluša poslednji album Simply Red, loži se na duvačke linije odsvirane na pro-toolsu i ubeđuje me da je to, zapravo, pravi zvuk, to je prava stvar!
Ok, nije to počelo juče, ali što je mnogo puno je.

Isključim.

I to bude - to, kraj.

* * * 

O važnosti devedesetdvojke za generaciju koja je imala 15+ u vreme kada je ova radio stanica počela sa emitovanjem u maju 1989. sam već pisao najbolje što znam >>

Zato se danas, za kraj 26-godišnjeg života uz radio aparate kojima je 92.5 bila prva na skali, opraštam od iste plejlistom koja je nastala za 2 sata, koliko i traje. 

Naravno da je nemoguće u 120 minuta staviti sve pesme koje sam prvi put ili najviše puta čuo na toj frekvenciji, napraviti hronologiju, obrte i kalambure koji su taj program nekada činili toliko važnim (to će vam malo bolje dočarati emisije emitovane povodom 25 godina radija koje više nisu dostupne na stranici B92, ali jesu ovde >>)
Ova lista je moje hvala! na svemu što sam sa te frekvencije dobio kao slušalac, nekadašnji mali donator, drugar ili poznanik nekog finog sveta koji je tamo boravio (i/ili još uvek boravi; izvinite ali vas ću nastaviti da slušam na mixcloudu); ponosan na nekoliko pojavljivanja u programu. 

U međuvremenu sam se dovijao da na razne načine sačuvam barem fragmente tog blaga i nekoliko sačuvanih džinglova završilo je i na ovoj listi - u znak poštovanja (a tu je i neverovatna, svojevremeno stalno emitovana verzija pesme "La Isla Bonita" Treacherous Jaywalkers, kakav je to lom bio!)

Radio B92 nije, naravno, zvučao kao na ovoj listi.
On je bio bolji od ovoga, jer nije samo razvijao sluh, već je i pričao. 
Svašta nešto.
Pametno. 
Zato je i bio toliko važan.

Dakle, doviđenja - i hvala na svim pričama... glasovima... pesmama... godinama.

I možda bi bilo bolje da samo glasno izgovorite to što već neko vreme piše u logotipu: 
692. 

Nije teško: 
šest-
devet-
dva - 
i borba za nove slušaoce opštepoznatim & starim pesmama može da počne.

(A ukoliko se naknadno pokaže da je ova "promena muzičkog koncepta" bila pogrešna i stvari se vrate na svoje mesto, ova playlista će pokazati da nije problem samo u pesmama i džinglovima - već i onome što bi trebalo da se nalazi između njih: ljudi, glasovi, autori, priče, ideje.)

Ja odoh da iščekujem Mjehurove nove avanture >> i lovim po Mreži još takvih stvari.
Ima ih.


* * * 

Ovo su pesme po kojima sam nekada mogao B92 da prepoznam i bez gledanja u radio aparat.

"This is how it feels", dakle.




Tekst je prenet i na Helly Cherry Web Magazinu >>





Friday 26 June 2015

Treća petkovača ili jednosatna vežba razbijanja oblaka i dozivanja sunca

Korčula, 2014.
Možemo da pokušamo tradicionalnim metodama dozivanja sunca i zavaravanja neprijateljske oblačne sile & tehnike: 

"Ionako nisam planirao da perem kola, uopšte, baš, baš."


"Vrućina podstiče nerad i izaziva u čoveku grešne misli!"

"Sunčanje je precenjeno!"

"Voda je izvor života!"


Kada ništa od toga ne pomogne,
muziku u uši,
ritam u noge, 
leto u glavu, 
nogom.

Lepo kaže čika Martin: "I don't care if the sun don't shine".


Čekaju na klik: Harry Belafonte, Jollly Boys, David Byrne, Forro in the Dark, Marcos Valle, Bebel Gilberto, Jorge Ben, Marvin Gaye, Dean Martin, Elvis i još ponešto.


Vidimo se na suncu.



Sunday 21 June 2015

Blez Sandrar u belom odelu i jedan sat plutanja na muzici

Jadransko more, septembar 2014.
I

"Šetam po palubi u svom belom odelu kupljenom u 
      Dakaru
Na nogama su mi espadrile kupljene u Vilja Garsiji
Držim u ruci svoju baskijsku kapu donetu iz
      Bijarica
Džepovi su mi puni "običnog kaplara"*
S vremena na vreme njušim svoju drvenu kutiju iz
      Rusije
Zveckam francuskim sitnišem u svom džepu i 
      Zlatnom livrom sterlinga
Tu su moja velika kalabrijska maramica i navoštene šibice od onih debelih koje možemo naći
      samo u Londonu
Čist sam okupan istrljan bolje od palube
Srećan kao kralj
Bogat kao milijarder
Slobodan kao čovek"

(Blez Sandrar, "Belo odelo". 
* "Obični kaplar" je vrsta prostog duvana.)

II

Evo karte za putovanje.

Između snimaka ugnezdili su se cvrčci, 
male sove, 
ptice sa Madagaskara,
u daljini udaraju talasi 
teku potoci.
Leto je počelo.