Tuesday 24 September 2013

Rovinj, #2


Prvi put posle mnogo godina na biciklu, najpre pomalo nesigurno teram premali bajs izvijenog volana uz obalu dok šljunak prska pod točkovima a vetar šumi u ušima, a zatim već siguran u pedale i ravnotežu jurim da bih bio u moru što duže, voda je hladna u prvih nekoliko minuta a nakon toga postane sasvim prijatno, sunce i blagi vetar će me brzo osušiti, ležim i upijam iz stena poslednje tragove topline koje prošlonedeljne bure nisu odnele, so se skuplja u kosi i lako je zadremati na tom suncu kasnog septembra nakon noći u kojoj se pilo samo belo vino.


Prošlogodišnje oduševljenje prvim susretom >> sa Rovinjom nakon dvadeset i nešto godina sada razmenjujem za opušteno uživanje i lovim sebe u ideji da je kupovina nešto vina, medice i premaza sa tartufima zapravo prioritet dok hodam ulicama u rano jutro, tezge na pijaci se tek otvaraju, vratiću se kasnije, nastavljam da se šunjam uličicama i tražim prave uglove za snimanje tek razbuđenog grada a to nije lak zadatak nakon prošlogodišnje serije fotografija, grad nije prevelik - ali bi se u njemu sigurno mogao pronaći u budućnosti neki kvadrat i za nas i sigurno ima toliko toga za lagano otkrivanje, sve što je potrebno je da usporim.

Miris novinarnice na podnevnom suncu me podseti na to da bi bilo sasvim prikladno ponovo kupiti York, nakon toliko godina, baš tu. 
"Sa cigaretom nisi sam."

U knjižari prekoputa pronalazim knjigu koju sam iščekivao dugo a na kojoj, neočekivano, pronalazim mali citat sa ovog bloga i sopstveno ime, kao preporuku za autore i te kratke priče o muzici, čiji sam prvi deo davno hvalio, kupujem jedini primerak.
Dobra muzika i dobra priča uvek pronađu put do onoga kome su namenjene.
Više o tome u narednoj priči.
Tog popodneva dobijam priliku da mojih "39 pesama" konačno predam i Amiri i Zvezdani bez kojih jedne od priča nikada ne bi ni bilo, ali i Mariji i Hajdi koje te večeri upoznajem. Mirzi ostajem dužan primerak, nisam poneo dovoljno iz Beograda. 
Uskoro priča teče kao da se svi dugo, dugo poznajemo.

Mesec je pun, 
noć miriše na jesen,
galeb nadleće ulicu.

Sad ću da zaćutim, 
da gledamo fotke.






Više fotografija dostupno je i u FB galeriji >>
.

Wednesday 4 September 2013

[ || ]

Kada bih imao vremena i strpljenja, pronašao bih i ime autora i tačan citat. 
Gotovo sam siguran da se krije se na jednoj od tri stotine strana knjige "Kako da lenčarite" Toma Hodžkinsona. 
(Ili je možda, ipak, na stranicama eseja Ernesta Sabata?)

Parafraziram, dakle:

"Ne mogu opet da pričam o stvarima o kojima sam već sve rekao na bolji način."

Zato,

pauza.



.

Wednesday 28 August 2013

"Popboks" u nokautu

"Nakon gotovo devet godina postojanja, 17.600 objavljenih vesti i 4.570 autorskih tekstova, Popboks prestaje sa radom." (www.popboks.com)

Nakon nestanka...
... "Džuboksa" i "Rocka" - koje sam koristio kao prve prave mape kosmosa pop-kulture u vreme kada je radio bio jedini izvor nove muzike a ti magazini jedini izvor novosti...
... "Ritma" - koji se pojavio pred generacijom starijih maloletnika gladnima drugačijeg pristupa pop-kulturi od onog koji su koristili "Huper", "Ćao" i umirući "Pop-rock" (a koji je i danas dominantan) i koja je odrastala uz B92 i emisije poput "Makroi, dileri i muzički saradnici"...
... "XZabave" - koja mi je, često, bila jedini dokaz da van granica naše države svet i dalje postoji i menja se i zbog koje sam 90% tadašnjih honorara trošio na berzi albuma ili u onoj tesnoj prodavnici kaseta ("Feliks"?) u Sremskoj...
te nakon gašenja "Ukusa nestašnih" i mnogih drugih sada zaboravljenih magazina koji nisu doživeli treće izdanje jer su precenili sopstvene mogućnosti ili očekivanja publike - nakon nestanka svih njih - gašenje Popboksa ne bi trebalo da me tangira.

Ipak, žulja.

Zašto je Popboks, zapravo, nestao?

"Razlozi su različiti: od sužavanja i deprofesionalizacije domaće popkulturne scene koja je bila predmet našeg interesovanja, preko neatraktivnosti ovakvih poduhvata za reklamno tržište, do seobe online čitalaca na socijalne mreže." (iz saopštenja redakcije)

O temi "sužavanja i deprofesionalizacije scene" možemo diskutovati. Kako je argumenata za diskusiju zapravo malo i dolaze iz subjektivno - kvalitativnog a ne kvantitativnog, iskoristiću kao paradigmu one koje imam: jasno je da smo trideset godina udaljeni od trenutka ili kulturnog miljea u kojem se album "Let's Dance" Dejvida Bouvija prodavao bolje kod nas nego u Italiji (*), ali znam i to da je krajem osamdesetih film "Hajde da se volimo" pogledalo pet miliona stanovnika Jugoslavije, dok je najkomercijalniji album Ekatarine Velike - "Par godina za nas" - u isto vreme prodat u cca. 25.000 primeraka.
Taj proces "sužavanja i deprofesionalizacije" traje, dakle, već dugo (zapravo - od kako znam za sebe) a odron jačeg inteziteta počeo je pre dvadesetak godina.
Taj problem, dakle, nije od juče.
.
Dodatno - Popboks je imao priliku da formira scenu, i zaista je činio napore u tom pravcu nekoliko godina, ali je taj pokušaj ostao, na žalost, poluuspešan.

"Seoba čitalaca" koja se pominje kao jedan od razloga odustajanje takođe traje već godinama. Dodatno - ovaj stav pokazuje prilično nerazumevanje suštine društvenih mreža. Dotične (mreže) upravo se "pune" sadržajima koji dolaze "sa strane", odnosno sa sajtova, portala i privatnih blogova i na društvenim mrežama se bore za popularnost.
Tako sadržaji sa meni dragog "malog portala" Slicing Up Eyeballs posvećenom uglavnom muzici koja je nastala ili stasavala '80ih ima cca. 60.000 pratilaca na Facebooku, a tekstovi "dobacuju" do stotinak lajkova po postu i desetine "shareova".
Prisustvo Popboksa na društvenim mrežama je, na žalost, jedva vidljivo.
I da se ne bih služio stranim primerima (drugi jezik, razvijena scena, ...) - tu je i primer domaćeg, "malog" magazina - sadržajnog i agilnog P.U.L.S.E-a >>, a čiji je motor entuzijazam malog broja posvećenih ljudi koji generišu svoje tekstove i kombinuju ih sa tuđim - i koji uspeva da tokom jednog meseca zasluži više od 400.000 otvorenih stranica od strane više od 60.000 posetilaca, što je za stranicu posvećenu ezoteričnijim sadržajima poput Frensisa Bejkona, Tarkovskog, Lori Anderson, Bouvija i Joy Division (nasumičan izbor tema) - i veliki uspeh sajta i dokaz da je uspeh - moguć, ako je jurnjava za brojem klikova u pitanju (jer vas čini poželjnim za oglašivače). Po rejtinzima na Alexa.com - P.U.L.S.E ima dvostruko veću posećenost od Popboksa i taj uspeh pripada upravo prisustvu na društvenim mrežama, glavnom izvoru posećenosti velikom broju portala, sajtova i blogova u Srbiji.
To Popboks nije na vreme prepoznao i iskoristio kao šansu.

Napomena: PULSE je nedavno startovao novu FB stranicu. Nedavno ugašena imala je oko 16.000 članova.
I tako su sve note ovog oproštajnog akorda (zvuči kao E-mol: ima u sebi i tuge i gorčine i opomene) kompletirane . "Neatraktivnost ovakvih poduhvata za reklamno tržište" je ono što je tehnički nokautiralo Popboks, a taj tehnički nokaut je rezultat prethodnog -  nesnalaženju u "sužavanju" i odsustvu truda da se ono što se radi - adekvatno promoviše i populariše.

Ukoliko je, naravno, to što se radi - kvalitetno.

Rasprava o "kvalitetu" tekstova i recenzija na Popboksu će prerasti u raspravu o ukusima, o kojima valja i treba raspravljati. U komentarima na vest o gašenju Popboksa provejava da je ovaj medij bio "hermetičan", "namenjen malom broju ljudi" te je "forsirao samo njihov ukus".

Od ova tri - slažem se sa poslednjim, ali to i pozdravljam. Svaka redakcija, naravno - forsira svoj ukus i zato je to redakcija, a ne tiker servis za vesti iz pop-kulture koje mogu čitati i na ostalim informativnim sajtovima.

U redu, bilo je tekstova sa kojima se nisam slagao, ali sam poštovao argumentaciju i stavove autora. Kada nije bilo razloga za poštovanje stava - onda smo imali polemika u komentarima na tekst.
Istovremeno sam se divio posvećenosti koju su neki autori iskazivali, poput Jovana Ristića u serijalu o bendu The Stranglers (link ka prvom tekstu iz serijala >>) - koji predstavlja jedan od najboljih uradaka srpskog pop-kulturnog novinarstva u proteklih nekoliko godina

Popboks nije bio hermetičan u izboru tema: među poslednjim objavljenim (muzičkim) recenzijama imate i Black Sabbath i Pet Shop Boys, izvrsni "hermetični" Thundercat album i još mnogo toga šarolikog, više ili manje popičnog.
No, valjda ni taj izbor tema nije bio dovoljno "širok"? Ili je problem u načinu na koji je širina tema obrađivana?

Tu je, konačno, taj opšti stav da je Popboks uništio "kič, šund i neukus".

Da izvinete - to je potpuna besmislica i jedan od onih društveno-prihvatljivih prenemaganja koja nikako da prestane.
I šund i kič i neukus su oduvek postojali i biće tu do kraja sveta.

(Ukoliko se zadubite u tekstove o kulturnim gibanjima Jugoslavije (pre 1990) pronaćićete iznenađujuće dokaze o veoma živahnoj "narodnoj" sceni, ludačkim tiražima i uspesima zvezda čiji su mutirani potomci sadašnji vladari medijskog prostora u Srbiji, i koji su tu i toliko su glasni - zato što su traženi. Ni šund ni kič ni neukus ne izrastaju sami od sebe. A dokle god nas bude više zanimalo prisustvo ili odsustvo donjeg veša poznatih, dotle će nam i biti ovako, usrano.)

Ostaje, dakle, ta tema "hermetičnosti", odnosno načina na koji je šarolika pop-kultura tretirana od strane autora na Popboksu.

Možda je delić rešenja za uspeh nekog novog, budućeg života ovog ili nekog srodnog portala posvećenog pop kulturi upravo u tome.
Jer, bez obzira na dugačku pauzu u postojanju relevantnog magazina posvećenog pop-kulturi od nestanka "XZabave" do danas, na ovdašnjoj sceni i dalje ima sjajnih kritičara čije razumevanje filma, muzike, književnosti i stripa sigurno može, uz adekvatnu podršku, da razbudi zainteresovanost publike za sadržaje koji "nisu šund, kič i neukus", i čiji su tekstovi čitani na raznorodnim sajtovima, portalima, blogovima ili - "društvenim mrežama".

Potražite tekstove o filmu čiji su autori Marko Kostić, Vladan Petković ili Pavle Simjanović ("Danas"). Prokrstarite Mrežom i iščitajte tekstove o muzici Vladimira Skočajića-Skoče (B92) Jovana Ristića, Jelene Maksimović, Marka Nikolića (svi su pisali i za Popboks, ne toliko često koliko sam ja želeo), i dalje aktivnog Dragana Ambrozića (uglavnom u "Vremenu"), Aleksandra S. Jankovića, Gorana Tarlaća, Ivana Lončarevića, Mladena Savkovića? Zamislite da postoji prostor na Mreži koji (ukoliko su za njega raspoloženi) koriste autori poput Deane St. Maksimović (izvini što si u grupi sa starijima od tebe :), Aleksandra Žikića, Mome Rajina i, naravno - Pece Popovića, čiji su tekstovi čak i na "Blicu" uvek glasno odjekivali? I da se ne podsećam sada sa kakvim uživanjem sam nekada a i sada bih čitao tekstove Janje Bobić, Boška Milina i Aleksandra D. Kostića. Ukoliko ovom spisku dodam i podmladak koji se kali kroz projekte poput http://www.criticizethis.org/ i činjenicu da u srpskom blog-prostoru postoji još nekoliko izuzetnih autora koji pop-kulturu sagledavaju iz svežeg ugla, nemam dilema da autora ima i da bi njihovi tekstovi, u dobrom kolažu sa vestima, listama, najavama i ostalom pratećom pirotehnikom svakako imali i posećenost i (ključna reč) uticaj u re-kreiranju i scene i standarda.

(Dodatno, taj i takav medij imaće i važnu funkciju filtera, koji je apsolutno neophodnan ukoliko ste konzument pop-kulture (ili bilo kog drugog sadržaja sa interneta) - i ko u to ne veruje neka ponovo konsultuje izvrsnu knjigu Tomasa Eriksena - "Tiranija trenutka")

Ako je, primera radi, "Radio Pingvin" usred onolikog sranja u zimu 1991. godine uspeo da postane najslušanija stanica u Beogradu a bez politike i narodnjaka na programu, zašto je nemoguće napraviti sličan proboj u trenutku koji, realno, nije ništa teži nego što je bila ta godina?

Pitanje je samo - ko bi prvi krenuo u ovakvu avanturu, u Srbiji, 2013. godine?
Šta je starije? Redakcija ili finansijer/oglašivač koji želi da podrži takav sajt?

No, da ne balavim dalje nad tim opcijama šta-bi-bilo-kad-bi-bilo, a do kojeg me dovelo raščlanjivanje razloga nokautiranja jedinog pravog, organizovanog internet sajta posvećenog pop kulturi nakon devet godina rada.

Nakon svega, ostaje samo jedna pitanje: da li društvo koje čini sedam miliona stanovnika (od kojih se 45-50.000 pojavi na koncertu The Rolling Stones) zaista nema potrebu za kvalitetnim magazinom posvećenom muzici, filmu, stripu, književnosti i fenomenima pop-kulture na svom jeziku ili je potrebno samo pronaći drugačiji način pakovanja takvog medija (a pakovanje je, u pop-kulturi važno koliko i sadržaj), čiji će nastanak i opstanak biti dokaz da rok-end-rol ipak nije nokautiran.

Sudija odbrojava:
šest,
sedam,
osam,
devet.

p.s.
Ne zaboravite - prvi biznis Ričarda Brensona bilo je lansiranje magazina "Student".
U prvom broju pisao je o Sartru i Robertu Grejvsu.
I nije imao nekih rezultata.
Zatim je čitaocima tog magazina omogućio naručivanje gramofonskih ploča, uz popuste.
Tako je nastao - Virgin Records.