Saturday 22 December 2012

Cody ChesnuTT: "Landing on a Hundred" [preslušavanje]

Bilo bi zaista nepravedno da Cody ChesnuTT u istoriji soul i srodne muzike ostane upamćen po anarhično-zabavnom prvencu "The Headphone Masterpiece", saradnji sa The Roots i pesmi "The Seed" >> koja je njegov vokal ucrtala na mape pop-kulture. Ipak, Cody se nakon prvih 5 minuta slave ponovo vratio u senku, pojavljujući se u pod reflektorima sve ređe, neprekidno najavljujući novi album, koji se, deset godina nakon "The Seed" konačno i pojavio.

"Landing on A Hundred" možda i pripada tzv. neo-soul žanru (kritičarska kovanica). Sasvim sigurno pripada spisku najboljih albuma 2012. a čine ga: odličan glas, iznenađujući tekstovi ("I used to smoke crack back in the day/I used to gamble with money and lose/I used to talk to nice ladies, used to swim through friends/But now I’m teaching kids in Sunday school and I’m not turning back" - ova pesma nije autoironična, već je o njegovom ujaku), izvrsna svirka (snimana u studiju Al Greena, u kojem je snimana i "Let's Stay Together") što rezultira punokrvnim, pravim soul albumom, u izvornom značenju te reči.

Tu je i nekoliko vanserijskih pesama ("That's All Right Mama", "Everybody's Brother", "Til I met thee", "Love is more than a Wedding day"), koje dokazuju da je Cody postao majstor krojenja savršenih soul komada, kakve ume da piše još samo nekolicina. 
Nadam se da mu za naredni album neće ponovo biti potrebna decenija.

Na YouTubeu još uvek nema nijednog zvaničnog spota, svega nekoliko polu-profeionalnih snimaka živih ili akustičnih nastupa, poput ovog čija je gledanost nepristojno mala.



Zato je "Landing on A Hundred" dostupan za preslušavanje, ovde >>


Monday 17 December 2012

„Anđeli“ (slatka priča - o kolačima)

Priče poput ove o „Anđelima“ uvek gode, probude nešto zaboravljenog optimizma, koji ponekad nedostaje krajem godine, u onim danima kada se osvrćeš i procenjuješ šta je u prethodnim mesecima bilo dobro, šta nije i šta ćeš poneti sa sobom u narednu.
A priča o „Anđelima“ je neobičnija od svih koje sam ove godine čuo ili video: možda zato što se odvija u Srbiji, 2012. godine; verovatnije zato što njene glavne aktere – Milicu i Milivoja - znam iz nekog drugačijeg, korporativnog života iz kojeg su iskočili u svoje živote, rešeni da se posvete svojoj ideji i onome u čemu iskreno uživaju.

<< kako je počelo?

Negde polovinom leta, u vreme vrućina koje su činile da se sa prijateljima može kafenisati tek predveče, Milivoje stavlja na sto natronsku kesicu u kojoj su četiri... biskvita? kolača? slatkiša?... umotana u celofan za koji je zaheftana deklaracija.

“Probajte ovo i javite mi šta mislite.”

http://www.facebook.com/ukusnoizdravo 

Onda smo probali.
I zaljubili se, toliko da je Aleksandra samo rekla: “Kada budu hteli da rade ambalažu, ja se prijavljujem! Ja moram da radim za njih!”

Milica i Milivoje počeli su, dakle, da prave prave kolače: drugačije od svega što smo do tada probali – mekše i ukusnije od sličnih kolača od ovsa, varirane sa najrazličitijim dodacima: brusnicom, mlečnom čokoladom, crnom čokoladom, lešnikom, cimetom, suvim grožđem, suvom šljivom...  Probali su sve, a iz kuhinje pred prve obožavaoce iznosili samo ono čime su bili zadovoljni. 
Danas sam siguran da ne postoji bolji način da se osvoji publika.

>> zagrevanje rerne >>

Iz nedelje u nedelju, Milica i Milivoje su stavljali "na sto" nove ukuse i nove ideje i nova viđenja – šta “Anđeli” jesu i šta bi trebalo da budu.
Ključna stvar je od prvog dana bila suštinski jednostavna: “Pravimo ih kao za našu decu.” 
U ponudi sada imaju šest različitih ukusa. Jedan od njih je „praznični“ – tj. posni - iako mi je pri prvom zalogaju bilo teško da prihvatim da je to posno – a tako ukusno.
Takve cake su me učinile i redovnom mušterijom.

>> ambalaža >>

http://www.facebook.com/ukusnoizdravo 
„Anđeli“ su nedavno dobili i sliku, odnosno identitet. Aleksandra >> je dobila priliku da kreira vizuelnu formu priči koju nije lako ispričati ni tekstom, a tek ne logotipom i ostalim vizuelnim elementima. Iako je prošlo dosta noći i dana rada od prve ideje preko izbora rešenja do njegove finalizacije – „Anđeli“ zapravo nisu dobili finalni izgled, samo logotip će biti konstanta - i kao što verujem da će se u skoroj budućnosti pojavljivati i neki drugi, novi ukusi, tako će se i menjati i slike, odnosno pakovanja u kojima će se oni pojavljivati.
Bez želje da zvučim patetično, siguran sam da će jedina konstanta biti ono što je suštinski i najvažnije: ljubav i spremnost da se proba nešto novo, što niko nije probao ranije.



Odnedavno, „Anđeli“ su dostupni i u pekari „Šarlo“ u centru Beograda, a dok se ta mreža ne raširi, Milivoje svakog jutra seda u Škodu i dostavlja kutije po gradu, nasmejan.
Milica i on rade ono što vole.
Posao raste, "Anđelima" rastu krila.

>> 2013 >>

Milici i Milivoju - sve najbolje u narednoj godini.
Ono što su do sada uspeli da urade govori da je ipak - i u Srbiji - moguće uraditi nešto dobro - uz zdravu posvećenost, ljubav prema onome što radiš i osećaj mere pri definisanju ciljeva i očekivanjima od budućnosti.


p.s.
Njih dvoje ne znaju da sam rešen da napišem priču o njima i „Anđelima“.
Ukoliko izuzmem test-uzorke koje smo imali prilike da probamo na početku ove avanture, ovaj tekst nije plaćen
Ali su me „Anđelima“- kupili.

Više o "Anđelima" i kako možete doći do njih dostupno je na ovim linkovima:

Saturday 15 December 2012

Čovek i njegov bas [Bill Laswell, preslušavanje]

Bill Laswell je jedan od onih tipova čiji ste bas svakako negde već čuli, ali niste znali da je to - on. 
Za četrdesetak godina karijere snimio je, odsvirao ili producirao sedamdesetak albuma, od kojih je barem polovina važna: od "My Life in the Bush of ghosts" (Eno/Byrne), čuvenog "Future Shock" albuma Herbie Hancocka, prvog pravog crossovera hip-hopa i roka u jednoj pesmi (John Lydon Afrika Bambataa, dve-tri godine pre Aerosmith/Run DMC saradnje), preko niza projekata, snimaka, pesama i albuma koje su potpisivali Iggy Pop, Laurie Anderson, Jagger, Sting, Santana, John Zorn, Bootsy Collins, Zakir Hussein, Shankar, čak i Whitney Houston, William Burroughs i Paul Bowles, te Jah Wobble... Istovremeno - ovaj čovek i njegov bas pojavljivali su se na najneverovatnijim snimcima koji su stizali sa Kariba, Afrike, Azije, Nepala... Prvi je hrabro remiksovao Boba Marleya, i to na direktan nagovor tadašnjeg vlasnika Island Records, Chrisa Blackwella, prvi se poigravao sa snimcima Milesa Davisa.
Ti remiksi su svojevremeno i ucrtali Laswella na moje muzičke mape, kada je Andrej doneo "Dreams of Freedom: The Ambient Translations of Bob Marley in Dub", koji nisu izlazili iz plejera nekoliko dana - da bih tek onda retroaktivno otkrio da se taj bas i ja zapravo već dugo znamo. 

Njegova diskografija zaista liči na niz razglednica moreplovca koji neprekidno pronalazi nova ostrva kojih nema na mapama, na kojima se ne zadržava, već nastavlja da otkriva dalje. U jednom intervjuu je otkrio da je njegov najveći strah kao muzičara oduvek bio zaglavljivanje u bendu čiji će repertoar imati osamdesetak pesama koje će svirati do kraja života. 

Sve je, dakle, učinio da se taj strah ne obistini.
I nakon tolikih muzičkih avantura, na njegovom novom albumu sve što se mogu čuti su čovek i njegov bas, uz jedno kratko gostovanje g-đe Laswell, u World Music krugovima poznate kao Gigi Shibabaw

"Means of Deliverance" je u potpunosti odsviran na ovom instrumentu:

The Warwick Alien acoustic bass i Laswell ovoga puta sami kreiraju krajolike kroz koje je lako zaploviti od trena u kojem pristanete na tu ogoljenost zvuka i pristupa. 

Ovaj album je, sasvim sigurno, najboljih četrdeset i pet minuta blaženog mira i samoisceljenja zvukom koji sebi možete priuštiti odmah i koji je zapravo hermetičan samo ukoliko se opirete prepuštanju njegovoj melodijskoj strukturi, drugačijoj od svih albuma koji su se do sada pojavljivali na ovom blogu.

Čovek i njegov bas, suština.

Udahni duboko, i