Sunday 25 September 2011

Krakow #2 [“Crno i belo” + “Sa prave strane”]



(prvi deo priče o snimcima i bendu dostupan je ovde >>)

Ovo na fotografiji je Vladina kaseta -  poslednja kopija snimaka našeg benda za koju znamo da postoji.

Možda je suvišno napisati: traku sam morao da premotavam drvenom olovkom, onda još jednom očistim glavu deka, stavim traku u isti, povežem dek sa zvučnom kartom, podesim sve za snimanje na računar i pustim od prvog obrtaja, ne znajući da li će biti prilike da se ono što je na traci preslušava - drugi put.

I suvišno je reći: traka je negde pred kraj prve strane pukla, taman kada je sa nje na hard disk prešao i poslednji snimak (a dok sam traku otvarao, namotavao i ponovo lepio, naša mačka je upravo traku otkrila kao novu igračku, nešto mnogo starije od nje, a tako zabavno za igru. 
(Ova scena uopšte nije rokerska.)

Postoji taj tren, podjednako nabijen emocijama kao i trenutak prvog izlaska na binu sa bendom - a to je momenat u kojem čuješ voditelja radio emisije kako najavljuje tvoj bend i vašu pesmu.
I nakon toga slušaš, kao i svi drugi koji su na toj frekvenciji - kako zvučite.

Čistom srećom, na Vladinoj traci je ostao zabeležen taj momenat: prvo emitovanje snimka „Crno i belo“ na Radiju B92, april 1990. godine, emisija „Demo top 8“, subota prepodne. I taj snimak je u mnogo boljem stanju od onog na kojem najave voditelja nema, ali nema ni pola instrumenata za koje sam siguran da smo umeli da ih sviramo.

*

Drugi spaseni snimak ujedno je i poslednji na kojem smo radili. Trivia podatak bi mogla da bude činjenica da je 24-kanalna traka koju smo koristili u Radio Beogradu ujedno bila i master pesme „Brazil“ Bebi Dol. Ovaj snimak je, pak, preživeo zahvaljujući tome što ih je Vlada snimio preko Bouvijevog „Let's Dance“ albuma (i ja bih ovim putem želeo da zahvalim ondašnjoj kompaniji Jugoton što je pakovala i prodavala trake koje mogu toliko da izdrže.)

Taj poslednji snimak možda je i najbolja stvar koju smo snimili, aranžirajući je i spremajući kao da ćemo iz studija zakoračiti pravo na stadion.

Almost famous.

*

Ovim je, za sada, priča o bendu Krakow i izgubljenim trakama završena. Preostala dva snimka - demo „Mora da sanja“ i snimak uživo pesme „Olovo“ iz SKC-a a emitovana na Radio Beogradu su u dovoljno lošem stanju da ću ih poslati samo onima koji su na njima svirali, kao i onima koje/koji su u prvim redovima na tim koncertima najglasnije vrištali.
Zaslužile i zaslužili su :)

novo! u čitavu interkontinentalnu operaciju se, na kraju svega, uključila i draga Jasna, koja je sačuvala "Mora da sanja". Kombinacijom njene i Vladine kopije, i ova pesma je dovedena u slušljivo stanje. Pet snimaka je ponovo zajedno, na jednom mestu. Ovde >>

najnovije (mesec dana kasnije) Nadin i Nikolin iznenadni dolazak iz Utrehta otkrio je još jednu kopiju snimaka (izgleda da su ove trake svi imali izuzev mene? ;), sa kojeg je snimcima priključena i ta pesma odsvirana uživo u SKC-u, zime 1990. godine, nazvana "Olovo". Sada je zaista, gotovo.


Saturday 24 September 2011

Underworld: „Cow Girl“ [39 pesama, #23]

Nije nam išlo tih dana.
Nismo se svađali,
no nismo se ni viđali ni sviđali.
.
(„Hurt.The necessary feeling.“)
.
A kriške utehe i antidepresiva sam po prvi put pronalazio ne u proverenim standardima već - u plesnoj muzici: tamnije sorte, ali suštinski ipak stvorenoj - za igru.
.
(„Why dont you call me/I feel like flying in two...“)
.
U plejeru se danima vrteo Underworld album „Dubnobasswithmyheadman“.
Hipnotička repeticija vodila je ka zaboravu, pulsirajući bas pokretao je stopala i činio da krvotok ne stane.
.
(„Everything/everything/everything/everything/everything...“)

II

Istovremeno, tih dana su se na ekranu mog računara smenjivali prvi veliki poslovi, za velike klijente. Pripremao se novi Urban Experience, a za mene prvi na kojem sam radio.
Lep projekat, a važan.
Kolega Dragan je svemu tome već dao naziv -„Cyberia“ – i uputio se ka skladištima i otpadima tragajući za raznim retro-elektro zvrkčkama - komponentama od kojih će kreirati identitet događaja. Za to vreme, mi - pisci - dobili smo zadatak da razvijamo priče koje će odisati duhom Cyberie i popuniti prostor između najava zvezda koje će nastupati tih večeri: 8 stranica o zvezdama + 8 stranica prateće brošure, A5 format. Aleksandar je preuzeo na sebe teoretski deo, baveći se primenama Bodrijara na priču. Ja dobijam „neformalni“ deo.

I počinjem da primenjujem sebe na Cyberiu.

(„You know what i mean/This electric stream.“)

I kako se ona i ja tih dana nismo ni svađali, ali ni sviđali ni viđali, a meni stalo, sve što sam pisao uvek je odlazilo u istom pravcu: evakuacija u „Cyberiu“ – u kojoj sam pronašao prostor za nas dvoje, lišen definicija vremena i prostora. Definisani kroz datume rođenja: dan-mesec-godina-ona i dan-mesec-godina-ja, mi počinjemo da komuniciramo kroz te priče u brošuri, u tonu koji priliči Cyberia prostoru.

(„This is my beautiful dream.“)

I sve to, dakle, kroz štampani format koji se radi kao zvaničan book događaja, kreiran da gradi imidž vrste cigareta/brenda koji je veliki klijent agencije, u kojoj sam zapravo jedva počeo da radim.
U srcu izdanja velikog klijenta, u tiražu od nekih 15.000 primeraka, ona i ja.

(„I'm hurting no-one, hurting no-one...“)

Gotovo niko nije znao šta to radim. Tek pred kraj, kada su mnoge vinjete već bile napisane – Mišela me kao vođa projekta pita za koncept – a ja, bez pokušaja muljanja otkrivam šta zapravo radim.
Klimnula glavom, osmehnula se.
Dragan me je, verujem, provalio bez da pita.

Kompletan materijal odlazi u štampu.
(„Everythingeverythingeverythingeverythingeverything...“)

III

Stranice brošure:




IV

Dosta godina kasnije, izvan Cyberie, cela priča deluje i naivno i nevino i potpuno dečački.

Ali, dok ovu priču postavljam u cyberspace,  
ona spava,
tu,
iza mojih leđa.

(„I want to give you everything“)

Jedan od retkih preživelih audio CD-ova u našem stanu - „Dubnobasswithmyheadman“ - stoji na polici kraj kreveta.
Zaslužuje da ostane tu, materijalan, a ne samo binarni niz, u nekom od foldera na hard disku.

Tekstove reklamnih brošura ili letaka čitam nasumično.
Do sada nisam pronašao ni trag ničeg sličnog ovoj našoj priči.



[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde

Wednesday 21 September 2011

Vladimir Živković, tenkista

(Uvodna napomena: tekst je od prvog postavljanja na blog 2011. dopunjavan podacima, fotografijama i linkovima koji su u otkrivani naknadno.)

Iako ovaj incident ne pripada daljoj istoriji, te je mesto dešavanja centar Beograda a postoje i dokazi o prisustvu novinara - mali je broj validnih dokaza koji potvrđuju da se sve dogodilo onako kako pamtim.

Prošlo je svega dvadeset (i brojem: 20) godina od dana kada je Vladimir Živković dovezao borna kola do centra grada, ali je rekonstrukcija izuzetno teška. Jedan od retkih dostupnih izvora navodi da postoji jedna (i brojem: 1) fotografija incidenta, ali se ona u ovom trenutku ne može pronaći na Mreži.

Delići informacija kojima raspolažem postavljaju događaj u period između 21. i 24. septembra 1991. godine (postoje navodi da se sve dogodilo čak i 29. septembra, ali su oni nepouzdani, odnosno dolaze sa druge strane). Mesto zbivanja je svakako plato ispred Skupštine (ne)postojeće države. (Da li je država postojeća ili ne - zavisi od ugla gledanja, mesta stanovanja i medija koji ste pratili te jeseni).

Pouzdano znamo ime i prezime: Vladimir Živković.
Starost: između 30 i 40 godina.
Mesto stanovanja: Valjevo.
Zatečen kao: mobilisani tenkista.
Jedan od izvora navodi i „prisilno mobilisani“, ali tu procenu mogao bi zapravo dati samo on.


„Borba“ je (navodno) 24. septembra 1991. godine objavila sledeće:

"Vojnik Živković, mobilisani rezervista JNA, uspeo je neometano da dotera svoja borna kola sa "fronta" iz Šida ravno pred Saveznu skupštinu! Niko ga juče (23. septembra, prim. N.) pre podne na putu od Šida do Beograda nije zaustavljao, verovatno i zato što ovih dana (u svim pravcima) prolazi toliko vojnih vozila da to miliciju ne uzbuđuje. 


Tek kada je protutnjavši kroz Sarajevsku ulicu pregazio dva automobila (mercedesa i "keca") za Živkovićem (kažu da je Rom i star između 30 i 40 godina) se dala u poteru beogradska milicija u čijoj je pratnji dospeo do saveznog zdanja. Ubrzo je intervenisala vojna policija kojoj se Živković predao. Oklopno vozilo, blatnjavih gusenica i sa po nekim listom kukuruza među točkovima, stajalo je zatim na platou još nekih sat vremena da bi ga potom vojna policija (pristigla u dva džipa) odvezla, zaustavljajući saobraćaj, u pravcu Ulice Kneza Miloša.

Pre no što je transporter odvezen oko njega su se okupljali radoznali Beograđani i komentarisali: "Kako je to moguće", "Da ovo nije izložba", "Sigurno je neki Hrvat", itd. U jednom trenutku, tvrde očevici, čak se pojavio i "pauk", pa su se čuli i razni šaljivi komentari. Sam vozač "pauka" samo se, navodno, prekrstio, rekao "Ovo je malo preteško za mene" i "pokupio" nepropisno parkiranog "renoa". Ažurni radio reporteri, kako čujemo, uspeli su da pronađu jednog od vlasnika pregaženih automobila i zabeleže njegovu izjavu: "Pa šta sad? Sve je propalo, država je propala i ja sam propao". 


U okviru iste vesti, objavljeno je i saopštenje „prve vojne oblasti”:

„Vojnik u rezervi Vladimir Živković, vozač oklopnog transportera, u fazi psihičke labilnosti, samovoljno je borbenim vozilom došao pred Skupštinu SFRJ. Sve okolnosti u vezi ovog događaja se ispituju o čemu će biti dato potpunije saopštenje.”

Ukoliko ove navode tretiramo kao tačne (drugačije ne možemo, originalno izdanje “Borbe” nije dostupno), preostaje teži deo, a to je rekonstrukcija čitavog događaja i - ključno pitanje: kakva je muka vojnika Živkovića naterala na ovaj čin i kako je, uopšte, uspeo da stigne do Beograda? Da li se sve već toliko raspalo?

Jedan od izvora navodi da je za učinjeno delo kažnjen sa 11 meseci zatvora.

I to je poslednje što se o njemu može pronaći u zvaničnim 'vestima'.

Vredelo bi pronaći ga i zabeležiti njegovu priču.

U nekom paralelnom univerzumu - Danilo Kiš je živ i od ovog incidenta stvara komad dostojan „Grobnice za Borisa Davidoviča”.

U drugom, paralelnom a srećnijem univerzumu - ovaj incident se ne događa i ovaj rat ne postoji.
 

U ovom našem, takvom kakav je, ova priča ne sme biti prepuštena zaboravu.

Ono što je Vladimir Živković uradio bio je čin lude hrabrosti i prkosa ludilu.


*

Dodatak 1 Igor Nađalin je pronašao priču o Vladimiru Živkoviću u filmu - "Srpska verzija raspada JNA - dokumentarni film" >>. Živkovićev slučaj se pominje oko 35. minuta filma, u jednoj rečenici, uz kratki snimak (screenshot je iz filma).




Dodatak 2 (2015): 
U međuvremenu se na mreži pojavila fotografija autora Zorana Raša. .


Dodatak 3:  Zlatko Paković piše o ovom slučaju u "Danasu", 16. septembar 2016. >>

Komentar ispod teksta kaže:
"Gospodin Vladimir Živković je Valjevac. Ima dva starija brata, obojica su završili Vojno-tehničku akademiju u Zagrebu. I obojica su skinuli uniformu i rade u civilnom sektoru. Sva trojica su sinovi vojnog lica starog kova. Vladimir ima dvoje divne dece, devojčicu Nevenu (srednjoškolku) i dečaka (izvinjavam se na senilnosti, uvek ga prozivam po prezimenu) koji je učenik osmog razreda osnovne škole. Skroman, neprimetan čovek. Čak i u Valjevu se ne pamti više njegova hrabrost. Čime se bavi, stvarno ne znam, ali svaka mu čast na tom potezu od pre x godina."


Dodatak 4: Fotografija sa FB stranice "CK 13 Omladinski centar" >>, autor nepoznat: