Friday 10 June 2011

O prvim pokušajima i drugim uspesima

Ukoliko sve posmatram iz drugog ugla – neverovatno je koliko toga se urotilo protiv mene u prethodnih 38 godina.

Gotovo ništa nije valjalo - iz prvog puta:

Prva vožnja pravog, velikog bicikla (dakle - dva točka, gume 24 cola, bez pomoćnih točkova, klasičan volan, mirne ulice Voždovca) propala je ujedom psa, koji se zatrčao ka meni iz jednog od okolnih dvorištai nije se zaustavio samo na jurenju točkova, već je zario zube u moju nogu.

Zbog toga, naravno, nisam prestao da vozim bicikl. 

Prvi odlazakna more sa školomočekivano se poklopio i sa pokušajem prvog poljupca, namenjenog devojci koja je već imala svog prvog u Beogradu, što je izazvalo i prvo ozbiljnije pijanstvoa to je izazvalo i prvo spavanje na plaži do kasnih jutarnjih sati - što je vodilo ka prvoj kritici razrednog starešine koju sam ikada dobio, ti si Nebojša uzoran đak, a ona nije jedina devojka u kampu, videćeš kako će se to rešiti.
I bio je, naravno, u pravu.  

Prvi termin za odlazak u vojsku poklopio se sa prvim ratom koji je upravo počeo u domovini. A prva ponuda za služenje vojnog roka podrazumevala je i mogućnost produženja istog - na 18 meseci. Nisam otišao iz prvog, već 12 meseci kasnije. To odlaganje je razvrglo neka prijateljstva, ali je donela i prvo kumstvo – i to klasiću iz Temerina.

Prvi posao koji sam radio „preko omladinske” bilo je nošenje stotina kilograma papira u podrumu, od sedam ujutro do četiri popodne. Drugi je bio nošenje rasvete na snimanju, od sedam ujutro do ponoći. Treći – javljanje na telefon u radio stanici. Četvrti – prilozi za istu radio stanicu. Peti – muzički saradnik. Šesti – muzički saradnik, tonac i voditelj, na istoj frekvenciji. I onda je moj prvi pravi poslodavac, odnosno osoba koja je obezbeđivala uredan honorar za te radijske dane – ubijena, i to u vreme kada sam konačno avanzovao do već pristojnog honorara.  

Prva osoba u čijim sam novinama objavljivao tekstove - takođe je ubijena. Suvišno je reći - honorari, naravno, nisu isplaćeni. Što ne znači da sam prestao da pišem.

Prvi pokušaj upisivanja fakulteta bio je, naravno, neuspešan, dobacio sam samo do drugog kruga. Ali je zacementirao želju da ga upišem, što sam učinio - iz drugog puta, mnogo boljim radom nego prve godine.

Prvo pravo zaposlenje "za stalno" propalo je početkom bombardovanja. Nešto kasnije sam počeo da radim u drugoj agenciji, za manju platu, ali sa boljim ljudima. Sa boljim ljudima bilo je lakše zaraditi - i bolju platu.

Prvi izvedeni "dramski tekst" nikada mi nije plaćen. Štaviše, godinu dana kasnije sam slučajno saznao da je ta drama čak predstavljala ostatke moje domovine na uglednom festivalu i bila u užem izboru za najbolju. Napisao sam i sledeću. Plaćena je. Toliko dobro da sam ćaletu mogao da platim za prvu štetu na njegovom automobilu.

Prva oglasna poruka koju sam ikada snimio emitovana je samo jedan dan: u večeri u kojoj je počela da se emituje oglašivaču je obijen magacin i odneta sva roba. Od tada sam kreirao ili snimio još nekoliko hiljada.

Kada sam ostao bez prvog stalnog posla – radio sam na projektima koje niko nije tražio, ali koji su me vratili u igru.

Na prvom velikom otvaranju koje smo organizovali kao agencija, dragi kolega je zaboravio čekrke za podizanje platna spuštenog preko zgrade, površine cca. hiljadu i po kvadrata. Podigli smo platno. Pitajte četvoricu ljudi koji su stajali na krovu zgrade – kako.

Prvo gledanje stana u kojem ću konačno živeti sam, makar i kao podstanar - zamalo da me odgovori od ideje samostalnog života. Stan u kojem i danas živimo pronašao sam iz drugog pokušaja.

I kada se naređaju svi ti prvi pokušaji u niz – 
postane ti jasno da ne smeš da se predaš.

U poslu kojem sam sada posvećen često koristim jedan citat Čarlsa Hendija, mudrog čoveka: “Veliki deo onoga što znam nije mi dalo moje formalno obrazovanje, već sam to naučio u seriji nezgoda i neuspeha. Učio sam na malim katastrofama.”

I verovatno će se i danas desiti jedan promašaj, dva karambola ili poneka katastrofa - manjeg obima. Sigurno će ih biti. Možda bude i neki veći odron.

Što ne znači da neću uraditi sve što sam namerio.

Toliko toga je ostalo da se uradi.

Ovaj levi na fotografiji, iz 1981. - zahteva to od ovog desnog, iz 2011.

Ako je potrebno, može da se uspe i iz drugog puta.


Danas punim tek punim 38.

. . .

Tekst je objavljen i na 365lepih dana.rs

Tuesday 7 June 2011

Jane Parđovski

Fotografija iz 1985, akcija "Dobrodošli - bolje vas našli: BG-ZG". Jane je u sredini, kraj Dejana Cukića

U nedelju je objavljeno da je poginuo, na neosiguranom pružnom prelazu kod Vrčina. Vest tvrdi da je išao u vikendicu u kojoj je sa prijateljima trebalo da proslavi rođenan.

Jane Parđovski je, zajedno sa Igorom, Čejom, Firčijem i nedavno preminulim Milošem Petrovićem učinio da mi je prvi album benda Jakarta – „Maske za dvoje“ i dalje jedan od najdražih iz čitavog tog pop-talasa
Janetova gitarska solaža krasi „Zov ljubavi“ Škripca. 
Svirao je na „Irini“ grupe Hajmo, kao i na Bajaginim „Jahačima“.

Nakon muzike, posvetio se pravu. Bio je sudija Višeg suda u Beogradu.
49 godina.
Neosiguran pružni prelaz.

Preslušavam ponovo sve te pesme, čitava dekada, 
poneka od njih napravi i dijagonalu poput te akcije 
"Dobrodošli - bolje vas našli",
ređam jednu na drugu, promiču i one na kojima nije svirao a koje pripadaju tom vremenu, ponelo me - sve do poslednje Delčine pesme.

Play.







Sunday 5 June 2011

"Piši kao što pejstuješ, izveštavaj kako je najavljeno" (Blic/The Cult)

Na novinarskim kursevima se godinama provlačila priča čija tačna imena aktera znaju malo stariji, ali to ne utiče na njen značaj:

Kraj osamdesetih godina prošlog veka.

Ugledna muzička kritičarka “najstarijeg lista na Balkanu” pripremila je opsežan prikaz koncerta klasične muzike koji je prethodne večeri zakazan na “Kolarcu”. Tekst je prošao urednika, objavljen je u sutrašnjem izdanju, pola strane.

Zašto je priča zanimljiva?

Koncert nije ni održan.
Otkazan je zbog bolesti soliste.

Izvinjenje zbog „tehničke greške” objavljeno je sutradan, novinarka je dobila otkaz (ili dužu suspenziju, zavisi od verzije koje se prepričava.)

Godinama je ova priča korišćena kao pokazno sredstvo da rad u javnom glasilu ne donosi samo beneficije već i odgovornost prema napisanom i prema istini. No, izgleda da je priča ili zaboravljena ili novinari više ne prolaze kurseve.

Kvantitativna eksplozija broja medija u Srbiji je odavno rezultirala dramatičnom osekom kvaliteta sadržaja. Trend je započet neverovatnom ekspanzijom TV i radio stanica u Srbiji devedesetih godina, da bi se preneo i na izdanja velikih medija. Zanimljivo je – oni manji, odnosno manje uticajni mnogo ređe prave propuste te vrste. Valjda im je više stalo do tačnosti informacije, upravo zato što su mali.

Prednost on-line izdanja jeste i u tome što se neki tekstovi mogu naknadno srediti. Tako je, na moju žalost sa stranice „Blica” nestala genijalna rečenica sa prošlogodišnjeg koncerta Eltona Džona – „da je publika sjajno reagovala i na njegov novi hit – Rocket Man” (pesma je inače iz 1972.), što se može pripisati neznanju i mladosti autora/ke teksta.

Ali sam zato prikaz >> sinoć održanog koncerta The Cult objavljen stranici „Blica” sačuvao – jer isti dokazuje da nije problem samo neznanje – već i ne prisustvovanje koncertu, odnosno bolikurcizam, da izvinete.



Deo teksta o koncertu, trenutna verzija na stranici "Blica".



Nemam razloga, ni dovoljno prostora da nabrajam šta mi sve kao posetiocu koncerta dokazuje da autor/ka juče u Arenu nije ni ušla, a imao/la je zadatak da objavi prikaz koncerta: od greške u prvom koraku (kojom pesmom je koncert započet), preko pogrešno sastavljene set-liste (dobar deo pesama navedenih u tekstu na „Blicu” jesu svirali – ali na drugim koncertima – ne i u Beogradu), do konačnog potonuća navođenjem podatka da su na bis svirane dve pesme kojih uopšte nije bilo – umesto činjenice da je koncert završen sjajnom verzijom „Break on Through” od The Doors, što jeste podatak vredan pomena. Tu su, naravno, i napamet osmišljene rečenice koje dokazuju komunikaciju s publikom i još nekoliko promašaja, te potpuno preskakanje najzabavnijeg dela koncerta – u kojem je „Wild Flower” odsviran 2 puta zaredom – jer je na pola prvog izvođenja gitaristi vrisnuo kabl. 

"Because you have to get value for your dinnars", reče Bil Dafi, gitarista. To je kuriozitet koji bi svaki novinar ovakvog medija svakako - stavio u priču. 

Nije ova priča važna zbog The Cult, niti je važan raspored pesama.
Važna je zato što sjajno ilustruje stanje u kojem je većina medija, a naročito „kulturne redakcije” (genijalna kovanica, koja implicira da postoje i „nekulturne redakcije”?), svedene na copy/paste način rada, koje bez obrade i provere informacija koje uniformisane stižu u redakcije i takve budu i objavljene, često lišene tačnih podataka, ali – najvažnije – najčešće lišene bilo čega što bi čitaoce informacije na bilo koji način inspirisalo, odnosno pozvalo da određeni događaj uopšte i posete, ili barem zažale što su ga propustili te će to učiniti prvom sledećom prilikom.

Zato je i normalno što je interesovanje za “kulturne događaje” (još jedna genijalna kovanica! Koji su to „nekulturni”? :) ravno zanimanju za vodostaj Dunava kod Smedereva u zimskom periodu i zato će, po svemu sudeći – biti sve gore, barem u klasičnim medijima. Na mreži pak, postoji već sasvim solidan broj relevantnih sajtova/autora koji, očigledno, uz mnogo više energije i pažnje najavljuju, analiziraju i odjavljuju neke događaje, ulažu vreme i energiju u analize filmova, knjiga i recenzije novih albuma – očigledno posvećeni sadržaju, valjda željni da ono što je u njima izazvalo nekakvu katarzu (ili odvratnost) podele sa drugima i tako učine da se i kvalitetni sadržaji šire dalje, odnosno đubre, koliko je to moguće, što pre baci u kantu.

Zanimljivo, ima čak i stranaca >> koji objavljuju sadržanije tekstove o stvarima iz Srbije, nego mnogi lokalni mediji.

To je genijalan paradoks: vlasnici medija plaćaju ljude da pišu gluposti i takve tekstove naplaćuju čitaocima štampanih izdanja, dok blogeri i slični besplatno isporučuju kvalitetne tekstove. Nisu, dakle, problem novci, već nešto drugo.

Nekada se znalo – nije bilo moguće pronaći copy-paste prikaz koncerta ili albuma u različitim medijima, bilo je normalno da se ne može o istom albumu, na primer Ekatarine Velike pročitati isto mišljenje u „Ritmu”, „Pop Rocku”, „Politici” ili „XZabavi”, a čitaoci su, samim tim, po afinititetima, odnosno ukusu birali koje izdanje plaćaju, odnosno znali su zašto čitaju ovaj ili onaj magazin.

Od pitanja ukusa smo trenutno dalje no ikad, jer je u opštem kopi-pejstiranju sve postalo prilično bezukusno.

B92 je, uzgred, već objavio sasvim solidan prikaz koncerta. Pročitajte ovde >>.

Ima i dobrih video snimaka.

Neko se potrudio, jer mu je stalo.


*

NOVO: tekst na stranici "Blica" je u promenjen, dva sata nakon objave ovog teksta. To je, svakako, rezultat i ne malog broja komentara na samu vest, koji ukazuju na greške.

NAJNOVIJE: Drugarica Stela javlja i dokazuje da je tekst "u onom obliku" završio i u - štampanom izdanju! >>

Prethodna verzija teksta sa "Blica" dostupna je ovde >>.