"Jedan kit vidi ljude" (Tabuki)

"Uvek tako zadihani, dugih udova kojima često mašu.
I kako su samo slabo zaokrugljeni, nemaju dostojanstvo dovršenih i dovoljnih oblika, već malu pokretnu glavu u kojoj kao da se koncentriše sav njihov čudni život.

Stižu na more klizeći, ali ne i plivajući, gotovo kao da su ptice, i nanose smrt nežno, s ljupkom surovošću.

Dugo ćute, ali potom se deru jedni na druge s iznenadnim besom, kao neki splet zvukova koji se gotovo ne menja i kojima nedostaje savršenstvo naših osnovnih zvukova: zov, ljubav, žalosni plač.

I kako mora da je mučna njihova ljubav: trnovita, gotovo gruba, brza, bez trunke masne naslage, i pogoduje joj njihova izdužena priroda koja ne predviđa herojske teškoće spajanja niti veličanstvene i nežne pokušaje da se ono postigne.

Ne vole vodu, i plaše je se, i nije jasno zašto ulaze u nju.

I oni se kreću u čoporima, ali ne vode ženke sa sobom, i pretpostavlja se da one negde drugde borave, ali su uvek nevidljive. Ponekad pevaju, ali samo za sebe, i njihova pesma nije zov već neka vrsta bolnog lamenta. 

Vrlo brzo se zamaraju, i kad padne noć, pružaju se po malim ostrvima koja ih nose i možda zaspu gledajući u Mesec.

Tiho skliznu i jasno je da su tužni.“ *



Njihovim jezikom rečeno:

* Antonio Tabuki: „Jedan kit vidi ljude“ objavljena je u antologiji „Moderna svetska mini priča“ priređivači Brajović Snežana i Milisav Savić, 1996. Prevod: Jasmina Tešanović.

Tantos Desejos/Suba [#2]

photo: http://www.culturabrasil.com.br

"Beyond the favelas in Sao Paulo itself, a new and very different music was evolving that reflected life in a cosmopolitan business centre, that was now the fourth largest city in the world, described by the producer Suba as "Blade Runner In The Tropics".

Suba had moved to Brazil from Serbia to become the most experimental

and influential record producer of the '90s, mixing electronica with Brazilian styles.”

(BBC “Sound of Brasil”, 2007)

Najpre je najavljeno da Bebel ponovo dolazi u Beograd.

Prethodni koncert, održan u punom Domu Sindikata počela je sa: „I'm in the Land of Subaaaaaaa!“ 

Istih dana smo shvatili da je konačno isključen server na kojem smo proteklih deset godina (besplatno, pomoć prijatelja) održavali jedini sajt posvećen Mitru Subotiću Subi na našem jeziku - i da je vreme da postojeći materijal preselimo na drugu adresu. Više od 135.000 poseta posmatramo kao dokaz da zainteresovanih za Subinu muziku i životne putanje - još uvek ima.

Za ovih deset godina – na Mreži se nije pojavila nijedna novija i/ili potpunija platforme od one koju smo sazidali 2001. godine, zajedno sa onima koji su slali materijale, neobjavljene snimke, fotografije, podatke - od Sao Paola, preko Nju Jorka, Amsterdama, Pariza, Novog Sada i Beograda (a onda natrag ka Londonu, jer BBC nije imao materijale za gore navedeni serijal, te su kontaktirali Bojanu ;)

Ok - pakujemo foldere.

I dok ih lagano pakujem i raspakujem, pune sećanja i statičke prašine i proveravam linkove ka usamljenim stranicama posvećenim Subinom radu (sreća je da smo sačuvali sve tekstove, gotovo nijedan više ne postoji na Mreži) – dolazim do stranice sa nekoliko neverovatnih, do sada nepoznatih snimaka na kojima je Suba radio od 1992. do 1999. godine, pre esencijalnog remek-dela - „Sao Paulo Confessions“.

Čudan osećaj - kada ne očekuješ da ćeš više ikada čuti neki Subin snimak a da ga ne znaš, i onda te iznenadi, nakon toliko vremena. Tanto Tempo.

Ti snimci su ubrzali selidbu na novu adresu.

Od sinoć je na http://mitarsuboticsuba.blogspot.com ponovo dostupan gotovo kompletan materijal koji je činio prvu verziju „Tantos Desejos“.
Dodatno - konačno su na jednom mestu i svi novi/stari snimci, dostupni za preslušavanje + specijalna emisija emitovana 2002. godine, u kojoj su učestovovali i Bebel, Katia B, Rundek, Janjetov, Goran Vejvoda i mnogi drugi.

Biće još materijala.

Kada sam pre 10 godina pisao prvu verziju teksta za naslovnu stranu sajta, pojavilo se to poređenje požara u Subinom studiju sa onim koji je zahvatio Aleksandrijsku biblioteku, i ta ideja me i dalje ne napušta.

A ono što je spaseno, valja čuvati i učiniti dostupnim, svima.
Deo snimaka dostupan je i na ovom blogu - sekcija "preslušavanje" na vrhu strane.

Ove godine, Suba bi napunio 50 godina.

"Music is a Princess" (39 pesama, #15)

Moć velike pesme je, logično, rezultanta dve sile: jednu čini onaj koji je stvorio, drugu - onaj koji je sluša.

A kada se između tebe i čoveka po imenu Paddy McAl0on nađe „Music is a Princess“ – sve što znaš i osećaš, čak i sama pesma - dobija drugačiju dimenziju.

Priča kaže da je Pedi svoj bend Prefab Sprout nazvao po pogrešno shvaćenom stihu iz pesme „Jackson“ koju su davno pevali Lee Hazelwood i Nancy Sinatra. Umesto “... pepper sprout”, Pedi je čuo “prefab sprout” i izabrao tu kovanicu za ime benda koji će do svog parčeta slave doći polovinom osamdesetih godina XX veka. Na žalost, bez obzira na briljantne albume koji su više-manje redovno objavljivani sve do 1997. – to parče slave nikada nije bilo veličine koju je bend zaslužio. Surova pop-kultura pamtiće ih po svega jednoj ili dve pesme, a Pediju će doneti laskavu, ali tužnu titulu „najvećeg nepoznatog pesnika pop muzike“.

(Detalj o pogrešno shvaćenom stihu i sluhu dobija novo značenje mnogo godina kasnije - kada je Pediju dijagnostikovana Menijerova bolest: povremeni potpuni gubitak sluha, vrtoglavica - te u Pedijevom slučaju – i pogoršanje vida pokušali su da ga odvoje od muzike zauvek.

Ova bolest pogađa 0.2% svetske populacije. 

Svojevremeno je mučila i Emili Dikinson i Džonatana Svifta. Sve neke retke zveri.)

„Music is a Princess“ je čekala 16 godina na objavljivanje.

Prvi put snimljena 1993. i odbijena od strane Sonyja, deceniju i po je predstavljala deo izgubljenog albuma benda koji se u međuvremenu razišao i na kojem je Pedi nastavio da radi sam, bolešću usporavan i onemogućen za bilo kakav grupni rad – i koji je na kraju objavio pod imenom benda, posvetivši ga, ujedno – svim bivšim članovima.

Na snimku koji je 2009. konačno došao do ušiju i srca sveta ostao je vokal snimljen devedesetih, sve ostalo je Pedi naknadno, red po red, ređao – iznova.

Sam.

I to samo u danima kada je mogao da čuje sa zvučnika – ono što je čuvao u glavi i srcu.

Sve navedeno je – važno.

Jer, tek kada ukrstiš ove detalje – njegovi stihovi otkrivaju i tu drugu, tamnu stranu i čine da Pedi ne deluje kao patetična, omatorela luda u romantičnom delirujumu, već se pretvaraju u njegovu ličnu, iskrenu ispovest:

“Music is a princess/I'm just a boy, in rags

I would gladly spend my life/carrying her flags.

From the first time I heard her/the sound of her voice

and her beauty completely bewitched me,

I was lost then and there/I was given no choice

ever since, there's been no peace for me.” 

Pedi će uskoro napuniti pedeset i pet godina. 
Odnedavno je član društva posvećenog rekonstrukciji istorijskih instrumenata na osnovu sačuvanih zapisa, u okviru kojeg se on posvetio kreiranju Lituusa, instrumenta za koji se veruje da je proizvodio najdublji zvuk - ikada.

Pedi živi muziku.

Menja svet.

I moje razumevanje muzike.

Zato je ovo jedina priča iz serijala „39 pesama” koja se više bavi onom drugom silom sa početka priče – autorom pesme.

Video spot za pesmu, naravno, nikada nije napravljen.

Nije ni potreban - pesmi, Pediju, ni meni.
Svet, ionako, ne sluša.
Play.

“Legacy? We’re all just paper on the wind, Grasshopper.”(Paddy McAloon, 2011.)

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde]