Monday 14 June 2010

Anais Mitchell – „Hadestown“


Zaboravio si lepote preslušavanja nove muzike u off-line modu: kada hodaš i kada sa slušalica plejera počnu da se valjaju akordi koji vode ka još pažljivijem slušanju, a ti nemaš (ili ne želiš) da automatski proveriš ko su ljudi koji stoje iza ovako zrelog, dobrog albuma; ne znaš ko su glasovi koji se čuju u prvom i drugom planu i brzo shvatiš da si uplovio u muzičku teritoriju o kojoj znaš nepristojno malo - ali te to ne sprečava da ubrzo i prestaneš da se opterećuješ faktografijom i sortiranjem žanrova - i prosto se prepustiš uživanju u slušanju tog otvorenog, srčanog ženskog glasa i koračanju kroz centar grada, kroz letnje sparno jutro, puste ulice.

Od prvih tonova „HadestownAnais Mitchell lako se razbukta maštarija o putujućoj trupi šarolikih folk muzičara koji su toliko puta prokrstarili rutom 66, od istoka do zapada Amerike i natrag i sada se lagano penju uz tok Misisipija, ka mitskom mestu iz kojeg sva ta voda iz podzemlja kreće da raspolućuje američki kontinent; svirače koji su, iako očigledno odrasli na punokrvnom američkom folku skloni skretanju i ka raspojasanom mardigrass ritmu i raskalašnosti koje se ni Dr. John ne bi postideo („Way Down Hadestown“), čudnom višeglasju koje prečesto podseti na zvezdane trenutke songova Brehta i Kurt Vajla, koji bude želju da se odmah počne sa promenom Sveta u fenomenalnoj „Why We Build The Wall“; na iskreno muziciranje u čijoj se strukturi niotkuda začuje i daleki Istok, što u maštariju unese dodatnu pometnju i rasprši je u svim pravcima, do mesta na kojem postaje svejedno svejedno iz kojeg pravca nekakav uticaj dolazi – jer sve zvuči tako skladno, tako narativno razorno ali i tako blisko – i ne liči na bilo šta što si čuo ranije.

On-line mod otkriva da su mnoge od maštarija ili asocijacija zaista bile tačne: „Hadestown“ jeste folk-opera, ponovo ispričani mit o Orfeju i Euridici, smešten u post-despresivnu Ameriku, sada, danas.

Ali, tu je i kraj mog prepričavanja ovog albuma: nema razloga da uskraćujem drugima uživanje u otkrivanju slojeva ovog parčeta muzike koje je još jedan dokaz da nema savršenijeg instrumenta od ljudskog glasa i nema boljeg prijemnika od hipotalamusa, mada neki to mesto još uvek naivno zovu – srcem.



p.s.
korisni linkovi:
„Live“ snimak cele opere http://www.youtube.com/user/jbos6

Thursday 10 June 2010

Šta sam naučio... [#2]

[Zagledaš se u tekst nastao pre tačno godinu dana i najpre pomisliš kako si to dobro sročio, budeš čak i ponosan na sebe nekoliko trenutaka.
Onda shvatiš da se za prethodnih 365 dana, ipak nešto pomerilo: suviše si mlad da bi robovao zakucanim stavovima, dovoljno star da imaš snage za reviziju.
Ako se čitavi kontinenti godišnje pomere za 15 centimetara, nemoguće je da je u glavi ostalo sve – isto. Zato je vreme za mali revisited]

. . .

Budi uvek u pokretu.
Ako usporiš ili zastaneš, klepiće te rep nerešivih pitanja ili onih na koje odgovore ionako nemaš ti, već ljudi koje čak i ne poznaješ.
Ako si siguran za smer u kojem ideš - ne sklanjaj nogu sa papučice gasa i piči sve dok ima puta.
Kada puta nestane - nastavi svojim putem.

Putuj, da bi video da je svet tvoj.
Rođen si tu sticajem okolnosti, što ne znači da bi tu morao da ostaneš do kraja života.
Toliko je dobrih mesta koje bi lako mogla da postanu – dom.

Ako ti je savet potreban, traži ga - ali ne od ljudi koje ti često savetuješ.
Traži savete od majstora, makar ga video prvi put u životu.

Slušaj majstore.
Podražavaj ih.

Ako promašiš neki akord, to ne zna niko osim tebe – sve dok ne zasviraš pred publikom.
A prava publika će više ceniti iskrenost od perfekcije.
Perfekcija, ionako, ne postoji.

Ne postoji ni kašnjenje.
Nikad nije kasno.

Ali,
nisi besmrtan.
I neće sve uvek biti bezbolno, prolazi vreme kada su tableta ili dve dovoljne da odnesu sve bolove.

Zato uživaj,
dok ne budeš počeo doktore da viđaš češće no prijatelje.

Jedan,
Dva,
Tri...
... deset šest,
trideset sedam,
sad!