Tuesday 8 September 2009

Simple Minds u Beogradu: Promise me a Miracle!

Dolazak Echo and The Bunnymen u SKC i današnju najavu koncerta Simple Minds (11. novembar, Arena) prihvatam ne samo kao kompenzaciju za prolećno otkazivanje DM, već i kao priliku da konačno sakupim i polepim nedostajuće sličice u stari album, ma neka su sličice pomalo musave i izuvijanih ivica od silnih tapki i nošenja po džepovima, nije važno.
Albumi iz njihovog "zlatnog perioda" – tačnije trilogija "Sons and Fascinations"/"New Gold Dream"/"Sparkle in The Rain" važne su tačke celokupnog post-teenage perioda dobrog dela generacije rođene početkom sedamdesetih, odnosno - da budem precizniji – plutanje beskonačnim brojem sitnih sati letnjih noći uz "Someone Somewhere in Summertime" ili "This Earth You Walked Upon" jednostavno je bilo odrastanje, važna lekcija novog romantizma i poetike, ako razumete šta želim da kažem. Naravno – i tada je bilo vidljivo a sada dobro znam da je poetika Džima Kera često nategnuta i sklona iznenađujućim padovima; odavno sam svestan da je tu ponekad bilo i previše lošeg ukusa i nerazumnih poteza; da se Džim Ker nikada nije pomirio sa činjenicom da najveći hit ("Don't You") nisu sami napisali i da su je odsvirali i otpevali gotovo slučajno a onda i na silu (u planu je bio Brajan Feri!); od prvog takta "Theme For Great Cities" sa "Sons..." je jasno da su za "onaj" zvuk Simple Minds zapravo najzaslužniji bili nekadašnji basista i klavijaturista, čijim se majstorijama i danas divim, a tek onda preživeli dvojac Ker-Burčil koji će stati uskoro na scenu Arene; potpuno je jasno da su poslednji veliki album snimili pre 25 godina a da neke nije uopšte trebalo da snimaju; no ipak, kako se na poslednjem albumu "Graffiti Soul" mogu naći dobri pasaži i kako to već liči na neko dostojanstvenije starenje - elem, isto tako je teško sve gorenavedene grehe neoprostiti čoveku koji je svojevremeno uspeo da smota Krisi Hajnd i snimi pesme poput "I Travel", "Big Sleep", "Promised You A Miracle" ali i sjajnu "C Moon Cries Like A Baby" – što je sasvim dovoljno da konačno, sa zakašnjenjem od 25 godina (prvi koncert u Beogradu 2005. sam nesrećno propustio) mogu da i uživo čujem nešto od gore navedenog, konačno odsanjam do kraja "New Gold Dream".

Ili nastavim da sanjam.

Zanimljivo je, a sada sam siguran da nije slučajnost: sjajni instrumental "A Brass Band in African Chimes", kojeg se ponosni vlasnici maksi singla "Don't You Forget About Me" svakako sećaju sa B-strane vinila bio je donedavno poslednji traženi snimak, jedini komadić mozaika onoga što sam čuvao na trakama i vinilu tokom osamdesetih i čije me je nedostajanje donedavno žuljalo poput kamenčića u cipeli. Pronašao sam ga pre nekoliko nedelja, integralnu verziju od 9 minuta. Slika je kompletirana, ja pripremljen za prve taktove "Moscow Underground", pesme kojom SM otvaraju koncerte na ovoj turneji. Očekujem Miracle.


Snimak je iz 2007.
Letnji izveštaji sa turneje tvrde da je ovo koncertna lista pesama:

Moscow underground
Stars Will Lead The Way
See The Lights
I Travel
Waterfront
Big Sleep
Don't You (Forget About Me)
Hypnotised
Promised You A Miracle
Glittering Prize
Someone, Somewhere in Summertime
New Gold Dream
Alive And Kicking

Encore One
Home
Sanctify

Encore Two
This is It
Ghostdancing

Update: P.S. Kako je bilo na koncertu - procitajte ovde >>


Sunday 6 September 2009

A Complete History of My Sexual Failures

Razvoj i dostupnost tehnologija nisu u proteklih nekoliko godina ostavili traga samo na Mreži, definitivno prenaseljenoj neprebrojivim privatnim istorijama, sadašnjicama ili sanjanim budućnostima – > film kao medij i format koji sada "svako može kreirati" takođe doživljava promenu, konačno ispunjavajući Vorholov san o minutima slave.

U vremenu neverovatne količine dokumentaraca koji otkrivaju istinu posvećenih katastrofama, atmosferskim promenama, tajnim društvima koja kriju tajne od sebe samih i zaverama koje se granaju kao loši X-100 romani a čija se verodostojnost ljulja pametnim guglanjem, Kris Vait je kreirao dokumentarac koji pokušava da odgovori na mnogo teža pitanja od gore navedenih, fundamentalno-atmosfersko-zavereničko-kosmičko-kalendarskih:

Zašto mi se neprekidno dešava da budem ostavljen?
U čemu grešim?
Zašto moje bivše devojke ne žele da pričaju o tome?
Zašto sam... disfunkcionalan?
Da li je ijedna žena raspoložena za seks sa mnom?
Zar je moguće da samo moja priča nema Happy End?

Ovaj suludi koncept prikazivanja prljavog veša (metaforično), skidanja gaća pred kamerom (nije metafora), razotkrivanja svih sumnji i strahova prosečnog single nezaposlenog i zapuštenog tridesetogodišnjaka nije samo low-budget High Fidelity – ovo je ujedno veoma zabavna pokazna vežba kako je moguće od sopstvene mizerije skovati srećnu zvezdu: "A Complete History of My Sexual Failures" već je sakupio impozantnu količinu nagrada i nominacija (Sundance, Bafta...) a Krisa učinio zvezdom na čiji uspeh će vas, možda, opomenuti pametniji i lepši deo publike, ukoliko ovaj film gledate udvoje, pre no što zamračite sobu. Ne pokušavajte odbranom da je "film najveća iluzija". Bez obzira na sve promene tehnologije, formata i Mreže - "film je istina, 24 puta u sekundi" (Godar).



Tuesday 1 September 2009

Ogledalo [revisited]



Najpre taj silazni, usna harmonika bluz - uvod koji će smeniti ritam razbijen od prvog takta raspasovanim pratećim udaraljkama i ehom, odmah definiše
dvojinu, nagoveštava razdor u onome koji se nađe zatečen pred prostim pitanjem koje nije ni dilema već stanje, "ko si ti, ko sam ja/kojem gradu pripadam/koju šizmu nastavljam/zašto pričam sa sobom sam...", suočen sa tolikim ogledalima poput onih Velsovih, od kojih valjda nijedno nije ono koje će dati željeni odgovor, zato sledi lagana solo gitarska igrarija svojstvena nekom drugom muzičkom žanru, ali njih dvojica su znali muziku, nijedan detalj nije tu slučajno, zato se i ta gitara umotava u eho i obuzima prostor, dok prvi tamni tonovi ranjenog Borhesovog tigra skrivenog u tami izbijaju iz pozadine, onda jednostavan rif, repeticija električne gitare valjda rešene da tim hipnotičkim ponavljanjima istog akorda reskog i jasnog možda barem ogrebotinu ostavi na površini ogledala, ali kako je sve počelo silaznom lestvicom tako i sve ovo vodi ka tom kratkom, ali najstrašnijem vrtlog-pasažu - srcu tame u kojem razigrane o—ho-ho-o-ho-o-ho-o-ho-ho glasove i daire u poskoku ne smeni krik čoveka koji glasom pokušava da razbije krug iz kojeg za sada ne može van – > jedan od najsnažnijih glasova čitavog Balkana koji, zapravo, slabo ko čuje, ali čak i tada – hej kakav borac - tu je jasan poziv "..smiri se, saberi se/budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam/bistar, jak i siguran" i ako ne prvi, onda će drugi ili treći ili četvrti vrisak već napraviti naprslinu na staklu, dovoljno široku da tama konačno iščili, pre samog sumraka – puta kojim će obojica uskoro krenuti, ka mestu u kojem ni vreme ni zvuk nisu linearni, o čemu su oduvek obojica sanjali.

Sve to čujem u ova četiri, a još uvek ne umem da pišem o ostalih 38 minuta Angel's Breath albuma, ne umem.