Showing posts with label preslušavanje. Show all posts
Showing posts with label preslušavanje. Show all posts

Sunday 25 June 2023

Premotavanje 2/4 2023 :: I'm Going To Get Free




Ben Folds pita “Do you still beleive in the good of humankind?”, a hor mu kaže: “I do!”
Dexy’s (više nisu Midnight Runners) pevaju “I’m going to get free”.
IDEM se osvrće na vreme koje se neće vratiti,
Sparksi idu korak dalje pevajući iz vizure deteta koje se rodilo pre 22 sata;
Olivia Jean menja tok reke Orinoko;
Neven jasno i glasno kidaju sa “Ostajem pozitivan / jer samo pozitivan opstajem!”, a tu su i: Killer Mike, novi African Head Charge, Rogê, nemanja, Natalie Merchant, Kevin Morby, Feist, neverovatna pesma Big Blood, The Last Dinner Party, The National, Cowboy Junkies, The Coral, Jenny Lewis, Anohni & The Johnsons, Everything But The Girl, Depeche Mode, Peter Gabriel i Josh Ritter.



Novi albumi koje ti preporučujem za preslušavanje

Arooj Aftab, Vijay Iyer, Shahzad Ismaily – Love in Exile >>
Azamiah - In Phases >>
Ben Folds - What Matters Most >>
Cowboy Junkies - Such Ferocious Beauty >>
Durand Jones - Wait Til I Get Over >>
ej marks - U luci čudesne zgode >>
IDEM – Poyy >>
Jenny Lewis - Joy'All >>
Josh Ritter - Spectral Lines >>
Klinika Denisa Kataneca - Kao Zao Kor >>
Natalie Merchant - Keep Your Courage >>
Nemanja - Voodoo Beat >>
Rogê – Curyman >>
Sergio Lounge – Ovako sam se probudio >>
Tamara Obrovac Quartet – Nuvola >>
The Saxophones - To Be a Cloud >>

Friday 23 June 2023

Kako ispričati priču o Subi?



Priča o Subi se može ispričati na nekoliko načina.
Nijedan nije linearan.
U svakom postoje neočekivani prekidi, iznenadna iskakanja iz toka, ili ispadanja iz ritma koja – ako se ponavljaju u pravilnim razmacima do sledećeg iskakanja - postaju novi ritam, nešto drugo.

Priča o Subi je ona o čoveku koji zna da sve može biti muzika, i da je to jedini jezik koji univerzalno razumemo, zato što je stariji od reči. To je priča o onom veštom koji takve muzike onda i stvara, upetljavajući u nju usporene snimke frula indijanaca sa obala Amazona, pravoslavno pojanje, zrikavce, uspavanke sa Balkana, bosa-novu ili nešto drugo-novo, što je upravo stvorio - ali ne gubi vreme da tom novom daje ime, već odmah počinje da se sa tim igra, uči ga da igra, i uči nas da/se igramo.

Priča o Subi je ona o čoveku koji shvata da je potraga za zvukom što kuca u grudima Zemlje moguća samo ako se prisloni uho na zemlju i onda prati gde se ti otkucaji najsnažnije čuju. To je priča o onome što je prateći te otkucaje promenio kontinent.

Priča o toj muzici se može ispričati na bezbroj načina. Ne mogu se prebrojati zato što je Suba bio neumoran u premetanju ideja, pristupa, strategija, krivljenju zvukova, ritmova i harmonija sve do trenutka u kojem od te smese ne postane zvučna skulptura koja dalje hoda sama, kao neki dobri Golem.

Ta priča bi mogla biti i o našoj gluvosti i nezainteresovanosti za autentične genije sa kojima smo, barem na kratko, delili prostor i vreme. Ali, ta verzija priče ne bi bila u potpunosti tačna. Oni koji intuitivno osećaju da svi imamo zajedničke korene i zajedničku sudbinu - gde god se rodili, pobegli ili pronašli mesto na kojem smo sazvučju sa sobom i svetom – oni su tu muziku čuli, zagrlili, i prenose je dalje.
Zato ona neće utihnuti. Ne možete istovremeno isključiti toliki broj malih bit-boksova koje nosimo u grudima.

Priča o toj muzici može biti uzbudljiva poput detektivskog romana punog obrta koji zahvataju više epoha. To je priča o odsjaju tropskog sunca u njegovom tamnom cvikeru; skoči-zvuk usađen u srce pesme o sirenama, ili onaj drugi koji nam se podsmeva iz zvuče kulise „normalnog dana u San Paulu“ samo ponavljajući „u-vaaaa!“

Ta muzika je večni vetar, nabor na postelji, blato na čizmama, zastave koje se od danas vijore na Subinom platou u sumrak, i ptice sanjalice koje će nas sve nadživeti, zato što su doletele iz mašte jednog čoveka, rođenog na današnji dan 1961. u Novom Sadu.

*

Nekoliko priča o Subi -
"U potrazi za muzikom što kuca u srcu zemlje":
https://preslicavanje.blogspot.com/.../mitar-subotic-suba...

Tribina Suba i Prijatelji: Marina Perazić, Moma Rajin, Igor Popović, Petar Janjatović, Ivan Fece Firči, Aleksandar Žikić: https://www.youtube.com/watch?v=hkIPYxJRGNQ (SUBAsoba, 2023)

Suba o sebi, iz Brazila na Novu godinu 1992/1993: https://soundcloud.com/.../suba-rex-ilusivii-interviews... (razgovarala Jovanka Beba Stepanović, Radio Novi Sad)

Milan Milojković: Thanx mr Rorschach (iz “SUBAsobe”, 2023)
https://www.youtube.com/watch?v=CzNbEwwHT6s

Video-klipovi na Subinu i Milanovu muziku: https://www.youtube.com/watch?v=D9iAHa9x92k...


Saturday 10 June 2023

Rođendanski Noćurak :: 50 / 50



Neki bi na ovaj dan napravili veeeeeliku, spektakularnu proslavu - sa mnogo gostiju, bendom i vatrometom.
Neki drugi bi dan iskoristili za lamentiranje nad prošlim vremenom,
i prebrojavali zube, ljubavi, ušteđevinu, imovinu, šećer u krvi, broj kontakata u adresaru i pečate u pasošu.
Ili napisali autorski tekst pun mudrosti sakupljenih za pola veka.
Neki bi se k o n a č n o uozbiljili.

Ja, eto, nisam od takvih, već sedim za mikrofonom i pravim – miks od 50 pesama.
Ne 50 najvažnijih ili najdražih svih vremena, već onih koje želim danas da čujem i podelim sa tobom umesto torte.

Na bini se smenjuju:
Talking Heads, Buldožer, Šumski, Haustor, Sparks, Kevin Morby, James, Peter Gabriel, Del Arno Band, Mose Alison, Working Week, Joe Jackson, Ian Dury, Šarlo Akrobata, Darkwood Dub, Khruangbin, The Beach Boys, The Chills, Keane, Prefab Sprout, David Bowie, Svadbas, Sitzpinker, The Flaming Lips, The National, Sivert Hoyem, R.E.M, Ekatarina Velika, The Beatles...


Wednesday 7 June 2023

Pediju, "poslednjem geniju pop muzike" za 66. rođendan




“Music is a princess/ I'm just a boy, in rags
I would gladly spend my life/ Carrying her flags”
(Paddy McAloon / Prefab Sprout)

Pedi MekAlun je napisao neke od najlepših pesama koje sam čuo u životu.
Ali, ne znam koja je od njih najlepša.

Kako merimo dubinu potresa koji Pedi izaziva stihovima „Life's not complete / Till your heart's missed a beat“, ili „Maybe you'll learn/There's nowhere you can go”?
Uporedi lepotu “Life of Surprises” i “We Let the Stars”, i pokušaj da se odlučiš.

Nije sve u dubini potresa.
Mnogo je i u lepoti i nežnosti tih pesama.

Nisam jedini koji tvrdi da je Pedi majstor. Dok je bio na vrhuncu poznatosti - kao pevač, tekstopisac i kompozitor sada zaboravljenog benda Prefab Sprout - o njemu se pisalo kao “najtalentovanijem pesniku pop muzike svih vremena”.
Magazin The Rolling Stone je tvrdio: “Poslednji genije pop-muzike”

Izuzev četiri minuta jedne protestne, netipične pesme - Pedi nije objavio ništa novo već deset godina.
Uporni tinitus (kakva ironija!) i drugi problemi odvojili su ga od muzike na duže vreme.
U jednom od novijih intervjua priča o povučenom životu u kojem ga, kako kaže, “više niko ne prepoznaje”.

Pedi danas slavi 66. rođendan.

Misao da je i dalje tu, i da - kako tvrdi jedna priča - “piše tri albuma godišnje, ali nikome ne želi da ih odsvira” - raspaljuje nadu da će se ponovo oglasiti, i mali panteon najdražih pesama svih vremena učiniti većim.
Ukoliko se tišina nastavi, razumeću.

Ali, bilo bi lepo da i on konačno čuje tišinu, neometanu zujanjem.
Kakva šansa za kosmičku pravdu da se dokaže.

Živeo!

Wednesday 31 May 2023

O mašinama i ljudima (Prešlicavanje za Liceulice, maj 2023.)




Nemamo dokaze da se ovaj razgovor dogodio, ali ga lako možemo zamisliti.

Eksterijer. Sumrak letnje večeri pre gotovo 2500 godina, negde na obalama Južne Italije.
Platon, inače zainteresovan za uticaj muzike na naše duše, posmatra svog prijatelja Arhitu iz Taranta kako završava radove na mehaničkoj ptici koja će uskoro poleteti i tako postati jedna od preteča današnjih robota.
- „Jednog dana“ – izgovara Arhita zatežući opruge na mašini – „Mašine će stvarati muziku.“
- „Ne verujem“ – odvraća Platon – „jer muzika je pitanje morala i duše, a mašine ih nemaju.“
Arhita se osmehuje, i pušta mehaničku pticu na prvi let.
Dve i po hiljade godina kasnije Edvin Skot Voti će svetu predstaviti pianolu - „klavir koji sam svira“ po zadatim notama, i tempo muzike će početi da se ubrzava. Svega pedeset godina kasnije IBM 7094 postaće prvi računar koji „peva“, a veštačka inteligencija komponovaće „Iliak svitu“ po ugledu na Bahovu muziku. Pre nekoliko nedelja Tomas Bengalter iz „robotskog“ dueta Daft Punk skinuo je svoju kacigu i izjavio: „Poslednja stvar koju bih želeo da budem je – robot“.

Ovi albumi vas mogu inspirisati na razmišljanje o muzici, ljudima i robotima.

Kraftwerk: „Man Machine“ (Kling Klang / EMI, 1977)

Niko pre njih nije uspeo da stvori elektronsku muziku koja izaziva nostalgiju za budućnošću. Kraftwerk su ujedno bili i prvi koji su nas pozvali da u tu budućnost uđemo plešući kao roboti. Iako stvaran na mašinama koje su odavno muzejski eksponati - ovaj album i nakon četrdeset pet godina od objavljivanja zvuči kao sjajna budućnost koja nas čeka iza ugla. Zahvaljujući činjenici da koncerte sviraju „kao roboti“ Kraftwerk je i dalje jedini bend koji bi mogao da nastupa pred publikom još stotinu godina, a da naše zadovoljstvo novog slušanja „Robots“ ili „The Model“ ne bude ništa manje.

Laurie Anderson: „Big Science“ (Warner, 1982)

“There is no pilot. You are not alone. Standby. This is the time. And this is the record of the time.”
U istoriji pop muzike nema mnogo sličnih ekscesa poput njenog snimka „O Superman“.
Tih osam minuta „priče“ (i, recimo, pevanja) kroz vokoder praćeno repetativnom elektronikom nije ispunjavalo nijedan uslov za „hit“ - ali se Lori ipak našla na drugom mestu UK Top 10 i tako redefinisala budućnost muzike.
Njen prvenac „Big science“ pretresao je naš odnos prema budućnosti, komunikaciji, mašinama i filozofiji na početku dekade u kojoj je tehnologija postala važan instrument u muzici.
Sa distance od četrdeset godina - Lori sada možemo slušati i kao prvu pop muzičarku-kiborga, koja je hrabro koristila tehnologiju zamagljujući liniju razdvajanja između organskog i mašinskog.

Ljubičice: „Dok čekamo pad“ (Krokodil studio, 2023)


Nakon dugog vremena koje su proveli sarađujući sa nizom bendova i muzičara (Buč Kesidi, Jarboli, Jesenji orkestar, kao i Branka Parlić) – Vuk i Petar Stevanović, poznati i kao Ljubičice - objavili su novi album.
Pored već poznatog hita “Jedva čekamo rat ljudi protiv mašina” (korišćena u seriji “Žigosani u reketu”), tu je i novi singl “Da li se roboti plaše” (opet te mašine!) kao i zarazno-bezobrazni elektro pop-hit “Opet”.
Ipak, ključna pesma ovog albuma je naslovna - “Dok čekamo pad”. Po zvuku i atmosferi donekle slična ranije objavljenoj, genijalnoj pesmi “Veliko hvala (i zdravo)” – završna pesma na albumu otvara mnoga pitanja koja vode ka istom odgovoru.
Nije važno o kojoj vrsti pada se radi - već šta mi radimo dok nam se taj pad približava.

Album je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na bandcamp stranici
https://ljubicice.bandcamp.com/album/dok-ekamo-pad

*

Više o ovom broju magazina Liceulice vas očekuje ovde >>



Saturday 22 April 2023

Noćurak kasetaš :: Modern Love



Vraćam se u osamdesete, ne iz nostalgičnih razloga.Uostalom - šta je nostalgija?

Definicija ukratko kaže: bol i čežnja za nečim što više ne postoji.

Ta muzika i dalje postoji, i sada nam je dostupnija nego ranije, kada smo patili što ne možemo imati sve što želimo da slušamo.

Vraćam se u osamdesete i zato što mi te pesme; bas linije Mika Karna i Dereka Forbsa i nemoguće bubnjanje Stjuarta Koplenda pomeraju mozak na isti način kao i pre mnogo godina.

U 2x45 minuta, ili na “A” i “B” strani ove digitalne kasete čekaju te i neke od meni najdražih pesama svih vremena iz osamdesetih, a koje do sada nikada nisam puštao u miksevima.

A strana: David Bowie, Style Council, Talk Talk, Echo & The Bunnymen, The Police, Ekatarina Velika, Idoli, U škripcu, Dorian Gray, Simple Minds, Ultravox.

B strana: Talk Talk, Prefab Sprout, The Stranglers, Style Council, Paul Young, Icehouse, Roxy Music, Japan, Talking Heads, Brian Eno & David Byrne.

Trivia: prodaja kaseta u 2022. je premašila prodaju iz 2002. godine. Samo u Velikoj Britaniji prodato je više od 200.000 komada.



Saturday 1 April 2023

APRILSKI NOĆURAK :: Four Seasons in One Day



Neke od ovih pesama mogu ti poslužiti kao kišobran ili kabanica, ali rade i kao amreli. Druge možeš staviti pod glavu, za gledanje u nebo, ili koristiti kao naočare za sunce.
Štogod aprilu treba.

Maslačci u mikstejpu:
Ana Ćurčin & The Changes ft. Bohemija, Cécile McLorin Salvant, Činč, Crowded House , David Sylvian & Ryuichi Sakamoto & Shavez, Depeche Mode, Emiliana Torrini, Everything But The Girl, Hanakiv, Jonah Yano, Kassa Overall, Kat Edmonson, Kralj Čačka & Nina Bajsić, Michael Stipe, Neko Case/KD Lang/Laura Veirs, Plesač Sporog Stepa, Sophie Tassignon, Stone Foundation & Paul Weller, Talk Talk, The Antlers, The A's , The Clientele, The Necks, The Saxophones, Vlada Divljan Old Stars Bend, Prince.



Tuesday 28 March 2023

SUBAsoba u Beogradu - ili o rečima, slikama, zvucima i vibracijama



Sličan osećaj me obuzeo u novembru prošle godine, kada sam prvi put ušao u SUBAsobu u Novom Sadu.
Tada sam shvatio. Izloženi artefakti - fotografije, plakati, Subine sprave, pisma i instrumenti su dragoceni i dirljivi, i pružaju drugačije uvide u delo i život Mitra Subotića Sube.
Ali, ono što je stvaralo magičnu vibraciju u tom prostoru bili su ljudi, i Subina muzika koja lebdi između nas.

Slično je bilo i prošle nedelje u SUBAsobi u Beogradu, tokom Kontakt konferencije.

Muzika, reči, priče, osmesi i ljubav - mama Ruže, Janje, Branke, Bose, Leke, Rajka, Vere, Ivana, Firčija, Vladimira, Milana, DJ Brke, Petra, Marine, Mome, Igora, Saše, Tijane, Žoaa... Svi oni su učinili da SUBAsoba tokom tih nekoliko dana bude mesto sreće koje slavi muziku, maštovitost, hrabrost i duhovitost – a to sve zajedno raspaljuje želju za novim otkrićima.

Hvala vam, svima!
(I hvala na prilici da propitujem goste!)

Ukoliko niste bili u SUBAsobi, ili želite da ponovo čujete neke priče - svi razgovori iz programa su snimljeni i postavljeni na YouTube kanal SUBA fondacije >>

Меđu klipovima ćete pronaći i neke nove ekranizacije Subine muzike >>, kao i razgovor koji sam vodio sa Marinom Perazić, Igorom Popovićem, Firčijem, Momom Rajinom, Aleksandrom Žikićem i Petrom Janjatovićem o o Subi >>

Ipak, ono što prvo preporučujem za gledanje je priča muzikologa Milana Milojkovića, o temi "Thank You, Mr. Rorschach". U sat vremena Milan nas je vodio - od Satija, preko postmodernizma do Kejdža - i Hrundija Bakšija (!!!), tokom kojeg me uhvatio onaj divni osećaj da ne znam ništa, ali i oduševljenje, zato što mi je dao putokaze ka jednom svetu i načinu razmišljanja koje ću tek otkrivati. 
I taj osećaj je predivan.



Sunday 19 March 2023

Ekatarina Velika: “Dum Dum”: Izlazne rane (remaster, 2023)



„Dum-dum je puščano zrno razornog dejstva.
Zbog male mase i pljosnatog vrha zrno se nasumično kreće
kroz telo pogođenog, i stvara velike izlazne rane.”
(definicija)

Prethodna decenija počela je veličanstvenom scenom.
Trojica razbarušenih Akrobata igrala su napred-nazad oko makete planete Zemlje, uzvikujući „Niko kao ja!

No, minut i po kasnije sva trojica bila su na zemlji, kao pokošeni, a ekran premazan crnom bojom, u nekoliko poteza.
Možda je to bilo proročanstvo?

Devedesete su počele drugačijom slikom.
U spotu za naslovnu pesmu sa albuma „Dum Dum" igraju ljudi na štakama, zavijenih glava, ruku i tela. Možda su to oni nepomični i nemi ljudi koje su trojica Akrobata provocirala deset godina ranije vriskom, plesom i iskakanjem iz gomile?

Prazan prostor u kojem se Koja, VD i Milan igraju maketom Sveta odmenjen je unutrašnjošću Subotičke sinagoge i mnogobrojnim, drugačijim simbolima.
Pisar iz Sakare je spreman da zapiše ono što će čuti.
Margita za mašinom za šivenje spaja novinske stranice sa fotografijama demonstracija održanih 9. marta 1991. godine u Beogradu.
Tu su i visak, riba, beli ljiljani, sef.

O mogućim vezama ovih slika sa početka i kraja jedne epohe razmišljam i zato što je spotove za „Dum dum” i “Niko kao ja” radio isti rediteljski tandem.

Možda je taj pokušaj spajanja krajeva iscepanih poruka sa početka i kraja jedne epohe potpuno pogrešan.
 
Nastaviću da ih spajam sve dok ne budem dobio jasniju, ili potpuno tačnu sliku vremena u kojem se „Dum dum” pojavio, i šta nam sve govori.

*

Država u kojoj je Ekatarina Velika pred ukupno 150.000 ljudi odsvirala gotovo 200 koncerata tokom 1989. i 1990. je upravo prestajala da postoji.
U Milanu – rođenjem vezanog za Zagreb, odrastanjem za Sarajevo, a životom za Beograd to izaziva bol, i gnev.
Pitanje porekla je postalo važna tema.
A devetog marta 1991. uveče smo prvi put čuli zvuk koji podseća na huk i videli cevi tenkova uperene u nas.

U međuvremenu se ustaljena i dobro usvirana četvorka koja je činila EKV promenila.
Bubnjar Srđan Todorović - Žika odlučio je da se posveti glumačkoj karijeri. Zameniće ga mladi, izuzetni Marko Milivojević, i bend će jedno vreme funkcionisati u toj postavi. No, uskoro će i Bojan Pečar otići za London „na sedam dana”, a zapravo zauvek.

(Margita, nešto kasnije: „Bojan šalje pozdrave iz Londona. Kaže - "Kad se setim kako bi mi prošao dan u Beogradu – pevam.")

U takvom okruženju Milan počinje sa oblikovanjem „najmračnijeg albuma EKV”, jedinog na kojem je autor svih tekstova.

Milan (intervju iz jeseni 1991): „Muziku i tekstove smo radili još prošle zime, negde u decembru, januaru, februaru. I pravili smo je pod velikim pritiskom zbog toga što se osećalo u vazduhu da će nešto strašno da se desi. Kao što je ovaj rat koji se sada dešava. Mi normalno, nismo znali da će da dođe do ovakvih krajnjih konsekvenci, do užasa, do pucanja, do mrtvih ljudi... morali smo da skrenemo pažnju ljudima da se mi ne možemo pomiriti s tim da to postoji pošto smo mi svoju mladost proživeli u nekom mirnijem vremenu, koje možda nije bilo najsretnije. To što se sada dešava to je jednostavno – preživljavanje.”

(Svega tri godine ranije je u razgovoru sa Tanjom Petrović Milan je bio pri stavu „Ja krizu u društvu ne mogu da promenim, niti je to u mom karakteru, niti me to zanima.” Poređenje ova dva stava dočarava razmeru promene u Milanovim javnim istupima. U intervjuu objavljenom krajem 1991. na pitanje „Šta bi menjao kada bi imao neku moć?” Milan će odgovoriti - „Promenio bih nekoliko hiljada mozgova u ovoj zemlji. To bi bilo sasvim dovoljno.”)

*

Album je sniman u proleće 1991. godine u “Studiju M” u Novom Sadu >>, u produkciji Teodora Janija, i Đorđa Petrovića, starog saradnika iz vremena snimanja albuma Šarla Akrobate i Katarine II, a bas deonice je odsvirao Bata Božanić.

Ovo je tren u kojem bi trebalo reći da se pravi naboj ovih pesama može čuti tek sada, po objavi remasterizovane verzije na kojoj su radili Dragiša Uskoković Ćima (priključio se bendu 1991. godine) i Marko Milivojević.

Iz tehničkih razloga ovaj album kao da smo trideset i dve godine slušali u “power saver” modu, da se tako izrazim, uskraćeni za njegov pun napon. Od svih sada objavljenih remasterizovanih naslova „Dum Dum” je doživeo najveću promenu i zato je važno preslušati ga ponovo.

Sada se jasno čuje da su pesme na albumu poput izlaznih rana.

Milan: Pesma „Dum Dum” govori o beskrupuloznosti ljudi koji se bore za vlast. „Siguran” je stav nekoga ko traži sigurnost u nekom zatvorenijem svetu. „Karavan” je priča o životu koji prolazi pokraj ljudi koji su bili dugo okovani, čije su ruke i noge bile u okovima, koji nisu mogli ni da se pokrenu ni da se pobune protiv nečega što im ne odgovara.

„Idemo” je o građanskom ratu. U to vreme kad je tekst napisan, nije ni počeo. To je priča o mladom čoveku koji leži u krevetu sa svojom ženom, devojkom, koji se budi uz spikera sa radija koji kaže da je počeo građanski rat... Sledeće slike su o tome kako vojnici, ne znajući zašto to rade, bore se protiv nekoga. Zašto to rade, ni oni sami ne znaju. Možda postoji i neki razlog, ali ne verujem da ni druga strana zna zašto to radi... Ne postoje pobeđeni, ne postoje pobednici, postoje samo žrtve tog rata. Svi su – žrtve.

„Glad” je... Nešto što tera ljude da... otimaju (...)

„Dolce Vita” je vreme koje se raspada. Dezintegracija svega. A
Dolce Vita je čista ironija.

Možda je trebalo da se ploča zove „Zabranjujem!’ Jednostavno, svako bi trebalo da kaže zabranjujem da se to i to dešava meni i drugima i neću to i to! Onda ne bi došlo do svega ovoga.”

(O genezi pesme „Idemo” može se čitati i u analizi Saše Ilića >>)



Milanov zlosutni, u srebrno-crno obojeni torzo i pištolj prislonjen na slepoočnicu koji je dominirao dizajnom albuma >> (radio je Vuk Veličković) bio je neprijatno uznemirujući.
Unutrašnji omot je vrtoglava spirala reči, koja čitaoca vodi u srce tame.

Na zadnjoj strani omota, uz Milanova leđa, nalazi se fotografija Artura Remboa (rođen je tačno 100 godina ranije), postavljena licem ka nama.

Priznajem - neko vreme sam verovao da je Rembo tu kao putokaz ka uvodnim rečima njegove pesme „Boravak u paklu” („Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se sva srca otvarala, na kojoj su tekla sva vina...”), što pojačava osećaj teskobe na početku novog surovog vremena.
Ipak – reči ispisane rukom preko Milanovih leđa otkrivaju drugu Remboovu pesmu – „Sensation”:

„Et j’irai loin, bien loin, comme un bohémien”.

Ivan-Goran Kovačić će ovu pesmu prevesti kao „Uzbuđenje”. Branko Miljković - „Osećanje” a Nikola Bertolino - „Predosećaj”.

Njegov prevod ove Remboove pesme glasi:

U plav letnji suton, krenuću na staze,
hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
u njenoj svežini, moje noge gaze
i da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
s dušom, od ljubavi silne opijenom,
na put ću ja poći poput ciganina,
kroz prirodu – srećan kao s nekom ženom.

*

Nakon proba sa privremenim basistom Miškom Plavim (Milivoje Petrović) koje su tokom juna i jula meseca 1991. održavane u atomskom skloništu u podrumu zgrade u Beogradskoj ulici broj 64 – bend je neke pesme prvi put izveo pred beogradskom publikom na “Avala Festu” početkom avgusta.

Milan: „Mi imamo jedan deo koncerta koji ide sve niže i niže, i baca ljude u daun. Sviramo „Dolce vita“, „7 dana“, „Idemo“ i kad se pojavi „Glad“, tu su ljudi već satrveni. Nije lako podneti užasnu količinu agresije tih pesama, koja opet nije spakovana na uobičajan način, nego je skoncentrisana u samu srž mozga.“

Ne tako daleko, voda je postajala krvava.

„Dum dum” je objavljen u septembru 1991.

Devetnaestog septembra ka Vukovaru je iz Beograda krenula najveća kolona tenkova. Bilo je građana koji su sa nadvožnjaka na te tenkove bacali cveće.

*

Milan će u prvom intervjuu nakon objavljivanja albuma reći: „Nova ploča je jako mračna i govori o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da smo zbog toga izgubili 40 odsto publike, ali vredelo je reći ono što smo imali na umu.”

Na negativne kritike koje je album dobio osvrnuo se i u intervjuu 1993. godine za magazin „Rock Starz”: „Dobra je stvar kada su ljudi iritirani nečim. Znači da onda razmišljaju, da ih te stvari na određeni način dotiču. Mogu da shvatim da su prošlim albumom ljudi bili zbunjeni jer je on u neku ruku strašno heavy a taj osećaj smo i hteli da postignemo. Da udarimo pravo u ljudski mozak i pitamo: „Radi li”?

„Politika” (2015) navodi: „Album je, uprkos trenutku u kome je objavljen, prodat u tiražu od 80.000 primeraka, što je za rok ploču u to vreme bio sjajan uspeh.“



Neki muzički kritičari ovaj album ne vole ni danas („Dum dum” dodiruje kreativno dno”, zapisaće Dragan Kremer 2015), ali – zanimljivo – iz celog opusa benda ovom albumu kritičari kao da se najčešće vraćaju.

U magazinu „Ritam“ će se 1994. pojaviti osvrt: „Potreba za promenom vapije iz svake rilne. Potreba da se uhvati u koštac sa realnošću, takođe. Prva ploča koja je izašla u vreme kad je rat već počeo govorila je dosta o aktuelnim događajima.”

Dragan Ambrozić i Momčilo Rajin beleže u magazinu „Popboks”: „U trenutku kad ga je kritika već poslovično otpisivala, EKV je snimio “Dum dum” na kom je zabeležen najpotresniji krik predstojeće katastrofe tekuće decenije.”

Petar Luković će u „X-Zabavi” u oktobru 1998. napisati: „... Možda je zato “Dum dum” u ono vreme bila ploča van svih trendova, suviše ozbiljna i mračna da se s njom slušalac uhvati u koštac, irealno stvorena da zatalasa i upozori... ali, sad znamo, niko nije bio tu da sluša i obrati pažnju.”

Vremenom „Dum dum” dobija priznanje i od onih do kojih album 1991. nije mogao da stigne. Zoran Tučkar (Muzika.hr >>) 2014. godine piše: „Jedna činjenica ostaje nepobitna: Ekatarina Velika je ovo djelo snimala u proljeće i ljeto 1991. Milan Mladenović je već u prvoj polovici i u rano ljeto 1991. snimao pjesme pune prognaničkih slika (“Bledo”, “Idemo”), ratnih stradanja (“Glad”), pasa rata (“Dum Dum”).

Prva hrvatska ratom inspirirana pjesma bila je emitirana sredinom kolovoza 1991. (“Stop The War In Croatia”), tako da, ako uzmemo u obzir ratnu propagandu, podatak da je netko u Srbiji bio itekako svjestan zla koje nadire i koji je to precizno stihovima opisao prije velikog dijela hrvatske estrade vrijedi zapamtiti... u tom kontekstu autor tih stihova apsolutno zaslužuje ulicu ne samo u Zagrebu, nego i u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima i da to ime piše i na ćirilici i na latinici, a može i na klinovom pismu. (...)


Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ‘domoljuba’ u kojoj na pitanje: “Gdje si bio 1991?” Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku (koji je) iskolačenih očiju i zapjenjenih usta:

“Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek.”



Godina objave albuma „Dum Dum” bila je početak strašnog vremena koje će Milana nadživeti. Istovremeno, to je bio početak nove faze Milanovog angažmana koji je prevazilazio muziku.

Ekatarina velika će tog leta svirati u Sarajevu u okviru prvog velikog koncerta za mir koji je YUTEL organizovao 28. jula. Svedoci tvrde da je u Zetri bilo 30.000 gledalaca, dok je "još 50.000 ostalo ispred".

Borba će 17. februara 1992. na naslovnoj strani (pod naslovom "Prvih sto hiljada potpisa" >>) u tekstu o peticiji Demokratske stranke navesti su je potpisali Mića Popović, Dragoslav Mihailović, Gojko Tešić, Danilo Bata Stojković... „kao i rok muzičari Dušan Prelević i Milan Mladenović".

Iste godine će sa prijateljima na kamionu kružiti gradom i pevati Beogradu „Mir, brate, mir”.
Na „Beogradskom proleću” će tokom dodele nagrada sa bine Sava centra u živom prenosu na Radio-televiziji Beograd pozdraviti prijatelje „koji možda i nisu živi... u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci...” i tražiti „minut ćutanja za one koji su poginulе u ovom ratu koji nema smisla”

Neki tvrde da se u tom trenutku iz publike čulo „Uhapsite ga!”
Dostupan snimak događaja otkriva da se salom, nakon Milanovih reči prolomio aplauz.

Izgledalo je kao da nije sve izgubljeno,
i da je izlazne rane moguće zalečiti.


Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Neko nas posmatra >>

Friday 17 March 2023

Premotavanje :: Najdraže pesme 1/4 2023



Znam da je red da nadoknadim mesec dana tišine na Radio stranici Prešlicavanje ;)

Zato sam ti organizovao trosatni “speed-dating” sa 40 pažljivo biranih, u različitim uslovima testiranih – najdražih novih pesama koje su objavljene u prvoj četvrtini 2023.
Posle biraj sa kojim pesmama želiš da se upoznaš bolje.

Čekaju te: Ana & The Changes (feat. Bohemija), Angel Olsen, Beck, Bojana Vunturišević, Depeche Mode, Everything But The Girl, Feist, Fever Ray, Iggy Pop, Jessie Ware, John Cale, Júníus Meyvant, Lira Vega, Ljubičice, Natalie Merchant, Novi odmetnici, Peter Gabriel, Plesač sporog stepa, proto tip, Roisin Murphy, Slowthai, Sono Lumina, Sunny War, The National, THE THE, The Veils, Zdenko Kolar & Magic Bush...

Albumi za preslušavanje:

Caroline Polachek - Desire, I Want To Turn Into You >>

Fever Ray - Radical Romantics >>

Hanakiv - Goodbyes >>

Jonah Yano - Portrait of a Dog >>

John CaleMercy >>

Ljubičice Dok čekamo pad >>

Lonnie Holley - Oh Me Oh My >>

MF Tomlinson - We Are Still Wild Horses >>

Plesač sporog stepa - Sunčana Strana Mjeseca 1 >>

proto tip - s ivice sanjanja >>

Ryuichi Sakamoto - 12 >>

Sono Lumina - 369 Seconds >>

Sunny War - Anarchist Gospel >>

The Necks - Travel >>

The Veils - ...And Out Of The Void Came Love >>

Yo La Tengo - This Stupid World >>



Wednesday 15 March 2023

Ekatarina Velika: „Samo par godina za nas” (PGP RTS / remaster, 2023)



– Da si mogao da pogledaš neizrecivo dalje u prošlost nego što je tvoja snaga dopuštala, onda bi za tebe prošlost postala budućnošću. A da si mogao još više da izdržiš, budućnost bi se za tebe vratila u korito sadašnjosti.

– Šta znači taj krug?

– Nema drugog kruga nego krug iluzija o rađanju i smrti,
za koji je neznalica svojim mislima i delima prikovan.
Ali taj se krug sastoji samo od vremena, 
a i vreme nije ništa drugo nego iluzija.

(Lafkadio Hern, 1850–1906, „U krugu”)


Nedavno objavljivanje remasterizovanih verzija poslednja četiri albuma Ekatarine Velike jeste radostan dan za uši.
Nakon nekoliko ponovnih preslušavanja i proživljavanja, pošto se nesvesno privučemo tom kraju i zvuk stane – neka pitanja se neminovno otvaraju.

Šta su nam ti albumi tada poručivali? Šta osećamo prema njima trideset godina kasnije, posle svega što nam se dogodilo?

U tom nizu ponovo objavljenih naslova pisanje o „Samo par godina za nas” je najkompleksniji zadatak.

*

To je poput dve potpuno različite strane ploče.

Muzički kritičari po objavljivanju “Samo par godina za nas” uglavnom proglašavaju za „čisto samoponavljanje”.
Istovremeno, ovaj album je etablirao Ekatarinu Veliku kao najpopularniji alternativni bend Jugoslavije, koji će odsvirati turneju od gotovo 200 koncerata pred oko 150.000 ljudi.

Na tom albumu, o kojem je pisano da „nema nijedan do kraja razrađen hitoidni adut” (Z. Gall), nalaze se i najmanje dve pesme od pet najpoznatijih koje je bend ikada snimio.
Ona najpoznatija proglašena je 2006. godine i najboljom pesmom jugoslovenskog rokenrola svih vremena po izboru slušalaca Radija B92.

Album koji je predstavljao „lični i kolektivni debakl nekadašnje izuzetno talentovane grupe” (D. Piljak, Ritam) bio je i finale jedne faze benda. Ekatarina Velika je dosegla vrhunce slave, i dalje ne napravivši ustupak očekivanjima publike i kritike.

O albumu „Samo par godina za nas” nije lako pisati između ostalog i zato što on jeste neka vrsta poslednjeg trzaja pre „ličnog i kolektivnog debakla” koje kritičar pominje, ali taj debakl nije bio muzički – i bio je debakl svih nas.
Površan prelet preko novinskih naslova i tekstova iz tog doba o „antibirokratskoj revoluciji”, promeni Ustava Srbije, demonstracijama u Ljubljani, prvom bojkotu robe iz Slovenije... otkriva brojne stvari koje osmeh Anta Markovića, poslednjeg Premijera Jugoslavije nije mogao da prekrije.
(Uzgred, postoji mogućnost da su se taj osmeh i ovaj album pojavili istog dana.)

Ako se setimo i da je tri meseca nakon objave „Samo par godina za nas” izgovoreno i da nam „slede bitke koje nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”, sada bi trebalo da drugačije razumemo Milanove stihove o tuđoj kući i ničijoj zemlji, i odakle to „mi smo na granici, i nema povratka/ mi smo na granici, i snaga otiče”.

Redakcija magazina „Ritam” će nešto kasnije za “Par godina...” napisati: „Čim neko napravi korak u mestu, postaje prihvatljiv za masovni ukus”.
To je, najčešće, tačno.
Ali, iz ove perspektive je teško prihvatiti da je masovnom ukusu ideja da sve odlazi dovraga, i kako nam je ostalo par godina – prijala, ili da je stvorena iz želje za podilaženjem.

Darko Glavan je u prikazu jednog od koncerata sa turneje 1989. bio nešto bliži suštini: „Oni su – da parafraziram tekst skladbe „Krug” s posljednje ploče – sami smislili, sami stvorili i sami razbili taj krug. Tjerajući svoje vlastite fantome, Milan, Margita, Bojan i Žika iznenađujuće su se približili masovnim jugoslavenskim psihozama i neurozama uspijevajući osobnu pometnju podići na razinu kolektivne emocionalnosti.

Koliko je Glavanova teza tačna, potvrdiće i Milan.
U razgovoru za magazin „Studio” tokom turneje 1989. kaže: „Mislim da većina zna o čemu pevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru... To je princip na kojem cela rock muzika funkcioniše: tri reči i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.”

Godinu dana kasnije će se vratiti ovoj temi u razgovoru sa Zoranom Trbovićem: “Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča... a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali, unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo... To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih”.

Isti stav iskazaće i u razgovoru sa Rajinom i Ambrozićem za “Ritam” 1989. (“Ljudi pribegavaju bežanju od stvarnosti. Od velikih grupa niko ne govori ni o čemu što se stvarno događa (...) Ja imam potrebu da kažem nešto povodom svega toga.”)

Za razliku od recenzija albuma - osvrti na koncerte sa turneje koja je usledila nakon albuma su horski pozitivni. Jedan od njih dotiče se i teme pozicije Ekatarine Velike na tadašnjoj sceni Jugoslavije: “... Svojevremeno je ovaj bend bio avandarda na domaćim prostorima, ali je vremenom uspeo da etablira. Zar je to loše? Avangarda je ispunila svoju kulturološku misiju tek kada je uspela da zaživi u masama. Kada se to desi, javiće se nova avangarda i to je jedan prirodan tok. Ekatarina je svoju misiju izvela, i grabi dalje.
(N. Radosavljević, Pop Rock)

Foto: Goranka Matić

Možda u tom trenutku, pre tačno trideset i četiri godine, jednostavno nismo dobro razumeli sve što nam poručuju?

Možda se suština nije dobro čula od opšteg meteža i buke u medijima.
Možda nismo to primetili od lavine uglavnom besmislenih pitanja novinara upućivanih grupi koja je, sada je to očigledno, želela da priča o ozbiljnijim stvarima.

Možda smo nakon međusobno različita prethodna četiri studijska albuma očekivali da će peti u nizu takođe predstavljati veliki iskorak u nešto novo?

A možda smo razumeli šta nam poručuju - ali nismo želeli da prihvatimo da se sve bliži svom kraju: jedna umetnički bogata decenija, jedna država, i jedna ideja.

Možda nismo bili spremni da mislimo na to.

Možda preslušavanje ovog albuma opterećuju naknadno dopisivana tragikomična (i tragično netačna) tumačenja nekih pesama.

U intervjuima sa članovima benda se može pronaći šta je bila inspracija za neke od pesama.
Znamo da je „Iznad grada” pesma o jednoj noći provedenoj u gradu sa prijateljima”. Da „Krug" govori o krugu koji čovek obiđe u toku svog života i opet se vrati na početnu tačku, o prolaznosti vremena”. Da je „Samo par godina za nas” o trenutnoj izgubljenosti ljudi koji žive u Jugoslaviji i tome koliko ljudi ne vide nikakvu budućnost. O životu od danas do sutra.” „Amerika” je o tome kako nas je „malo ovde ostalo da se borimo sa surovošću života”.
I znamo da je „Srce” posvećeno Maji.

Toliko znamo, za sada.
Za ostale pesme ćemo već pronaći direktne putokaze - od onog koji je napisao i tekst pesme "Svetilište", ili indirektne - poput Lafkadija Herna sa početka ove priče za kojeg će se proveriti da li je zaista bio inspiracija za tekst pesme "Krug".

Do tada, možemo se prepustiti novom preslušavanju i razumevanju ovog albuma - bez razmišljanja o tiražima, mukama snimanja albuma, tekstovima kritičara,
i decenijama koje stoje između njega, njih i nas.

Muzika je ponovo ovde,
i može nam kazati nešto novo, o nama.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

*

Ostali tekstovi iz serijala:



Friday 10 March 2023

Čista "LJUBAV" (Ekatarina Velika / remasteri, 2023)

Danas je nalik na praznik!

Nakon dužeg odsustva sa streaming platformi - poslednja četiri albuma Ekatarine Velike su ponovo tu, u remasterizovanoj verziji rađenoj sa master traka.

Oni čije su uši godinama patile pri slušanju ovih albuma znaju zašto citiram stih iz pesme „Prvi i poslednji dan“ sa albuma „Ljubav“. O kvalitetu zvuka originalnih izdanja ovih albuma (objavljivanih od 1987. do 1993.) mogao bi da se napiše esej pod nazivom „PGP RTB - ili zvučna represija nad omladinom jugoslovenskog socijalizma, uz poseban osvrt na večitost šuma audio-kaseta i tragičan zvuk završnih pesama na vinilima - kao najave bučnog završetka Jugoslavije“.

Mogućnost ponovnog preslušavanja tih albuma u potpunijoj jasnoći i pravoj dimenziji (potpunu ćemo imati po objavljivanju remasterovanih vinila) - jeste nalik na praznik. Iako pričamo o bendu čija je zaostavština odavno prevazišla pojam zvuka, i pesmama koje uveliko pripadaju dimenzijama nedostupnim tehnologiji - preslušavanje ovih remastera menja doživljaj muzike koju dobro znamo (najviše na albumu "Dum dum" koji smo tri decenije slušali uskraćeni za mnoge stvari, o čemu će na drugom mestu biti više reči).

Ovaj i naredni tekstovi o tim albumima biće lični remaster priče o tom bendu, vremenu u kojem su se ovi albumi pojavili, i kako oni odjekuju danas.

Pišem ih nakon ponovnog čitanja starih intervjua sa članovima benda, osvrta sa koncerata, recenzija albuma, i nedavnim razgovorima sa ljudima koji su bili i tamo, i tu.

Pišem ih s ljubavlju - u ime klinca koji je u oktobru 1987. kupio prvu kopiju „Ljubavi“ u prodavnici PGP RTB u Makedonskoj ulici; u ime mladića koji je čitajući tekst pesme „Zabranjujem“ pre njenog objavljivanja (i bez znanja o tome kako će pesma zvučati) u kasno proleće 1991. shvatio da ostaje bez domovine; u ime onog koji je nešto kasnije krišom slušao „Neko nas posmatra“ u uniformi i sa puškom na ramenu - i kao čovek koji tridesetak godina kasnije možda bolje razume te pesme.

Počinjem od albuma "Ljubav".



„LJUBAV“ (PGP RTB/RTS, 1987/ remaster 2023)

Na početku ove priče je važno biti iskren prema sebi, i hrabro priznati:
na prvo slušanje nisi mnogo razumeo.

Imao si četrnaest godina. Nisi razumeo šta je ljubav, ni slutio da će se uskoro sve promeniti i potonuti. Nisi mogao da sagledaš slojevitost tih pesama, razumeti simbole na omotu albuma, i da ti peva čovek koji nije snimio samo „Ljubavnu priču” Šarla Akrobate, već i onaj koji je pre toga pevao i svirao muziku na stihove Stevana Raičkovića i Alekse Šantića.
Imao si četrnaest godina i tek si počeo da otkrivaš šta ti radi muzika. U malecnoj kolekciji vinila i kaseta imao si možda deset zaista važnih albuma, ostalo je bila prolazna konfekcija - ali to tada nisi znao.

Bez obzira na sva neznanja i uskraćenosti - nešto te je snažno privlačilo da slušaš „Ljubav”, sve dok zvuk na kasetama i vinilu od mnogih preslušavanja nije postao još gori.

*

Iako će muzički kritičari u to vreme (kao i u kasnijim godinama) tvrditi drugačije - vreme će pokazati da je „Ljubav” bila taj trenutak.

Ekatarina Velika je konačno postala poznat bend.

Ova tvrdnja sada možda zvuči čudno. Ali, ako se zagledamo u činjenice neće biti teško da je razumemo. Prvi album „Katarine II” štampan je u svega 3000 primeraka. Poređenja radi – i bez posezanja za primerima iz nekih drugih žanrova tadašnje Jugoslavije – VIS Idoli su u to vreme prodali oko 350.000 primeraka albuma „Čokolada”. Spotovi Ekatarine Velike nisu često emitovani van termina emisija poput „Petkom u 22” ili „Hita meseca”, a na radio-programu se, uglavnom, smenjivalo tek nekoliko “hitičnijih” pesama.

Bez obzira na to – a u skladu sa Milanovom rečenicom "Sad il’ nikad” na početku karijere Katarine II - nakon tri i po godine neprekidnog sviranja bend je počeo da puni manje prostore i po nekoliko večeri zaredom.
Stih “i treba mi soba / da primi pet hiljada ljudi” je do tada odzvanjao u manjim prostorima.

U februaru 1987. sam ih gledao tokom jedne od tri večeri u krcatom Domu omladine, i zauvek se i bezrezervno zaljubio u tu muziku.
Nakon objavljivanja „Ljubavi” sam ih gledao u punoj Hali Pionir, i doživljaj te muzike je bio drugačiji.
Ali, bend je konačno ispunio san o koncertima pred većom publikom.

To se promenilo zahvaljujući ovom albumu.




Ekatarina Velika je na inicijativu Pece Popovića upravo promenila izdavačku kuću, i tako se „vratila u Beograd”. To je uticalo i na promenu odnosa medija prema bendu, kao i veći početni tiraž albuma (40.000).
Ali - promenio se i bubnjar, producent, zvuk, tekstovi, dizajn, i Milanov glas.
Na neki način, redefinisali su i ime. Skraćenica EKV - prvi put upotrebljena na omotu albuma Live’86 - postala je sastavni deo identiteta grupe, i ime po kojem su bend najčešće zvali novi slušaoci.

Odjednom, bend je počeo da se pojavljuje na do tada neočekivanim mestima.
Primera radi - intervju sa Milanom pod naslovom „Opori stihovi” pojavio se u „Politici Ekspres” 22. novembra 1987. na 11. strani, deleći je sa čuvenom pseudo-senzualnom (erotskom?) foto-rubrikom „Žena je žena”.
Nešto kasnije Margita je dala i (veoma dobar) intervju i za tadašnji „Erotikon”.

Milan, Margita, Bojan i Srđan konačno su zadobili zasluženi – ali ne i traženi – tretman zvezda.

Ali, Ekatarina Velika je i dalje bila isti bend: skup nesvakidašnje talentovanih ljudi, rešenih da nastave da sviraju ono što žele i kako žele, bez pravljenja ustupaka očekivanjima publike i muzičke kritike.

Milan (iz intervjua sa Petrom Janjatovićem): „Na ovoj ploči govorimo o nekim stvarima o kojima nismo dosad govorili. Ploča ima vrednost kao ideja. Ideja je iskrena i stvarno treba poslušati šta se tu govori, a ne juriti za nekim manje bitnim stvarima kao što je produkcija ili inovacija u muzici, pošto ovog trenutka ne postoji ni jedan direktniji način na koji možemo da izrazimo ono što hoćemo, osim ovog koji smo uradili. A hteli smo da to bude direktno, jednostavno i do kraja iskreno da ljudi najzad mogu da nas shvate, najzad i da to osete. Jer ove pesme smo stvarno grizli, i one nose neku ideju.

Pojava albuma pod nazivom „Ljubav” kao da je zbunio muzičke kritičare. Dok su jedni tražili paralele sa aktuelnom svetskom scenom (The Cult), drugi su otišli još dalje. Jedan od novinara je u intervjuu sa Margitom i Milanom postavio tezu: "(Naziv bi) odgovarao prije nekoj ploči novokomponovane narodne muzike.“

U intervjuu sa Valentinom Rapajić (Rock, 1987) Milan, kao i u mnogim drugim intervjuima iz tog vremena, pokušava da objasni odakle taj naziv:

Рlоčа se zove "Ljubav" zato što smo se vratili nekim osnovnim emocijama koje su dugo vremena bile zapostavljane, uopšte u kulturi, a ne samo u rokenrolu. Neke reči је gotovo zabranjeno reći, zbog toga što su se otrcale, izlizale, izgubile svoje pravo značenje.
Mi smo shvatali da se nisu izlizale reči, nego su se izIizali Ijudi koji ih upotrebljavaju. Nije važno koja je rеč upotrebljena, važno је ko je kaže i na kakav način. Svaka rеč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem. Neke jako značajne reči kao što su: Ijubav, zemlja, istina, slobodа... su toliko mnogo upotrebljavane da su ljudi počeli da ih izgovaraju sa ironičnim prizvukom... Mi smo rešili da upotrebimo reči onakve kakve jesu, i kakve ih je naš narod upotrebljavao рrе petsto godina, sa pravim osećanjem.


Stariji se sigurno sećaju koliko su nam omoti vinila bili važni, i kako su uticali na samo slušanje muzike. Dizajn „Ljubavi” je bio jedan od takvih.

Pored skraćenice EKV – na „Ljubavi” svaki član benda dobio je i svoj simbol - i ta četiri simbola postaće jedan od ključnih elemenata vizuelnog jezika Ekatarine Velike sve do albuma „Dum dum”.

Margita je nešto kasnije pričala: „Meni je Vuk Veličković, koji je iscrtao te znakove na našoj trećoj ploči, dao znak – voda! To može da znači promenu (...) Milan je kvadrat u kvadratu. To je sam za sebe smislio. Lepo mi je kad vidim te znakove zato što onda i naše fotografije na omotu ne znače samo to, nego i mi postajemo ilustracija za nešto, što u suštini i jesmo.

O ovim pesmama nije jednostavno pisati nakon više od trideset i pet godina suživota.
Pesme sa „Ljubavi” su tokom svih godina bile pored mene u nizu poraza i pobeda. Pratile su me - od dečačkih lomova do proživljavanja te reči „dvojina"; od nerazumevanja pesme „Voda” do prihvatanja da je Aleksandar Žikić u pravu kada kaže: „Voda” je apsolutni magnum opus ne samo grupe nego i čitave scene, potpuno dovršena kompozicija kojoj se ništa ne može ni oduzeti ni dodati.“
Konačno - bile su uz mene od vremena kada sam verovao da je ovo zaista zemlja za nas, do večeri kada je ta ista zemlja to prestala da bude.
Menjale su se zajedno sa nama, i postale zajednička lična mesta, što je odlika velikih dela.

Objava ovog remastera (inače izuzetan rad Nenada Kuzmića) je i prilika da se vratimo na početak, i ponovo pretresemo o čemu one, zapravo, pevaju - i da li je došlo vreme za nova čitanja.

Na pitanje Pece Popovića (intervju, 1989) kakvu sliku je imala kada je ispisala prve stihove pesme "Zemlja" Margita kaže:

Najbanalnija slika: ležiš ispod drveta, sunce, zemlja ti jako miriše. Zemlja u Šumadiji jako miriše. Način na koji je mekana, način na koji te prožima, način na koji je crna ili crvena, baš te pleni. Vuče.
Svi imamo puno sreće što smo ovde rođeni, a svi kukamo što nismo rođeni tamo gde je bolje. Nije nigde bolje. Tvoja cela istina se nalazi ovde, ispričana je jako jasno, a ako ne možeš da je prepoznaš onda si lud. Zemlja nas nije započela, pa ostavila, ona nas je izdržala užasno dugo. Sve priče o seobama, o malim čudnim ljudima koji su uspeli da naprave velike stvari, sve su to priče koje je ta zemlja istrpela uz mnogo živih svedoka, koji su isto deo nje. A nikako da se ispriča priča o toj zemlji.



Iako spektakularno producirane (što remaster albuma potvrđuje) u saradnji sa Teodorom Janijem – pesme snimljene u studiju nisu u potpunosti otkrivale njihov naboj. 
Za to je trebalo sačekati koncerte.

Margita i Milan su u intervjuima govorili da su zadovoljni saradnjom sa Janijem („njegov zadatak i ono što је on uradio bilo је da nam pomogne da dođemo do toga što mi, u stvari, želimo. Zvuk je upravo onakav kakav bi trebalo da bude i na koncertima.“) – ali pesme su na koncertima zvučale još bolje.

Dražen Valentić piše u magazinu „Polet” u oktobru 1987. utiske sa promocije albuma: „Uspoređujući koncertne izvedbe novih stvari s pločom, zamjetna je razlika u čvrstoći zvuka. Dok je ploča ispolirana, uživo zvuče energičnije i rokerskije.

Dostupni (tehnički loši, ali dragoceni) audio i video snimci sa te turneje ne umanjuju furioznost kojom je bend u to vreme svirao, i vraćaju sećanje sa tih koncerata.
Snimak nastupa iz kluba CDA >> (sada SARTR) u Sarajevu i danas zvuči moćno - uprkos kvalitetu snimka koji se može gledati na mreži.

To je neverovatan osećaj: nekoliko stotina kilometara, trideset i pet godina, četiri rata... čitav život udaljen od večeri kada sam prvi put čuo pesme sa „Ljubavi” uživo – taj, tehnički inferiorni, VHS snimak opet tera žmarce uz kičmu.

(Oni koji budu pogledali taj snimak do kraja otkriće i redak trenutak u kojem Milan skida majicu i odlaže gitaru da bi pevao gradu koji nikada neće izaći iz njega.)

Foto: Zoran Trbović

Nekoliko godina kasnije (1991, u magazinu „Rock Starz“ sa Marijom Tešić) Milan je pričao o toj fazi benda: „Tada smo imali koheziju koja se posle nije ponovila. Postali smo pravi bend. Počeli smo da sviramo po velikim halama i da prolazimo svuda veoma dobro, što ranije nije bio slučaj. Ranije smo znali — naši su veliki gradovi. U manjim mestima nismo bili tako dobro primani. To je lep osećaj kada grupa ljudi putuje kroz našu zemlju i svuda nailazi na raširene ruke. Tako smo i svirali (...) Ta kohezija bila je nekako najbliža stereotipnom rokendrol bendu i mi smo se približili tom stereotipu u postavi Bojan, Margita, Žika i ja. Imali smo osećaj kao da se nalazimo u jednoj pravoj američkoj grupi.

Iako „Ljubav” važi za poslednji album benda koji su muzički kritičari hvalili - uvid u sačuvane osvrte i recenzije albuma otkriva mixed reviews.
Svega tu ima.
Od „do sad najozbiljnijeg kandidata za ploču godine” i „njihov najbolji album”, preko „sve što Ekatarina danas čini proizlazi mnogo više iz proračunatog djelovanja negoli iz nesputanosti čula” do „Ljubav po mnogo čemu znači stagnaciju”.

Sedam godina kasnije, redakcija „Ritma” će u osvrtu na Milanovu diskografiju napisati: „Poslednja zaista provokativna ploča EKV. Bez obzira na očigledno potonuće u manirizam, oni su ovde ipak uspeli da se preispitaju i vrate se nekim svojim osnovnim polazištima. Tamo su našli ovu rock ploču za nova vremena, pošten pokušaj da se kod nas najzad napravi Velika Umetnička Rock Ploča, skupa sa omotom, spotovima i koncertima na nivou.”

Milan je u više intervjua u vreme „Ljubavi” sugerisao:
„Da bi primetio one stvari koje se stvarno dešavaju unutra... moraš da slušaš ploču malo više. A to se primećuje tek posle, ne znam... petnaestog slušanja.”

Izgleda da je bilo potrebno malo više vremena.

Deset godina nakon objavljivanja albuma / Petar Luković piše u XZabavi:

„... Album „Ljubav” sav je u Opomenama; to je neka vrsta rok-proviđenja, vrlo često opsesivno tragičnog, katastrofičnog, mračnog, utopljenog u frustracije opšteg i posebnog; to jeste ploča generacije koja ništa nije razumela – generacije koja je lakonski prihvatila Opštenarodno Ludilo i učestvovala u njemu, ali, istovremeno i album koji je – daleko pre svih – imao Viziju onoga što nam se danas dešava. I sam naslov ploče “Ljubav” bio je (možda) poslednji Milanov pokušaj da zaustavi Zlo: nažalost, ne samo da u tome nije uspeo nego je u čitavom procesu masovnog rastakanja svih moralnih vrednosti i sam izgubio život.

Posle toliko godina, album „Ljubav” više je od ploče ili dokumenta; ovo je Iskaz čoveka koji je znao šta će nam se desiti, ovo je muzika koja ubija raspoloženjem, ovo je mrak na putu ka tami, ovo je kraj Ljubavi kao takve, ovo je, konačno, jedan od najboljih albuma ikad snimljenih na Balkanu.


Naizgled i na prvo čitanje - ove Lukovićeve reči o „zaustavljanju Zla” deluju preteško.
Ali, ovaj album se može razumeti i tako.

Pošto znamo da je tokom oblikovanja pesama za „Ljubav” bendu ostao jedan neiskorišćeni stih - i da će se taj stih dve godine kasnije pojaviti kao lajt-motiv jedne druge važne pesme - i takvo čitanje "Ljubavi" ima smisla.

Magi (iz intervjua, 1987) kaže: „Jedan fragment koji nije ušao u pesmu „Tonemo", glasi:
Voli me onako kako nikad nisi voleo". To je taj smisao da su sve pesme u suštini ljubavne, i zavisi od emotivnosti čoveka u kojoj meri ćе do njega dopreti svest o njegovoj ljubavi, o tuđој ljubavi, o postojanju ljubavi.”

*

I evo nas, trideset i pet godina kasnije ponovo pred ovim albumom, nikada zvučno raskošnijeg nego danas, čistog.

Ljudi iz gradova su se u međuvremenu promenili.
Neki su potonuli.

Svi ljudi sa kojima sam išao na koncerte Ekatarine Velike u vreme objavljivanja “Ljubavi” su vremenom odustali od ove zemlje, i otišli.
 
Od večeras možemo ponovo da ga slušamo zajedno, svako iz svog grada.

Poslednja nota, odsvirana na klaviru
odjekuje do večnosti.


Remasterovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će biti objavljen u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.





Thursday 23 February 2023

"Kako, ovde?" (ili o albumu „s ivice sanjanja“ benda proto tip)




To je prirodan i normalan proces.
Decenijama slušaš muziku, tragaš za muzikama i vibracijama koje mućkaju idealne hormonske koktele u glavi, pratiš vidljive i nevidljive niti kroz lavirinte (a koje te često izvode iz sigurnosne zone i otkrivaju koliko su naizgled raznorodne muzike suštinski - srodne), i sve to čini da se vremenom pojavljuje sve manji broj novih pesama i zvukova koji se brzo gnezde u ušima, glavi i plejlisti koju nosim u džepu.

S godinama, takođe prirodno, taj kamen u glavi postaje sve teži. „Slabosti množe se“, a uši postaju sve češće željne jednostavne, umirujuće tišine.
Postoje i naučna istraživanja koja tvrde da se taj kamen u proseku izglača do neke 33. godine, i da je to – to.

Mene, ipak, ideja da živim u svetu koji će me s godinama sve ređe nagrađivati novim spojevima akorda i teksta koji pomeraju kičmu čini izuzetno neveselim. Neprihvatljivo mi je da se davni osećaj ushićenja prvog slušanja pesme „Ima li nešto?“ (Grad / Rijeka, 1987.), „Zabranjujem“ (EKV, 1991.), „Treblebass“ (Svadbas, 2004.) ili „Zablude“ Jarbola (2013.) – da izaberem te četiri sa ovih prostora - više neće ponavljati.

Zato i dalje, svakodnevno, osluškujem novu muziku, vrebajući onaj trenutak sreće kada mi neki zvuk na prvo slušanje pomrsi niti, sruši zid gorepomenutog lavirinta, i pokaže da postoje mnogi putevi do katarze.

U proteklih nekoliko godina to mi se - ako pričamo o našoj muzici - dogodilo nekoliko puta: na prvo slušanje singla „Da li“ benda Sitzpinker; nekoliko pesama grupe Bohemija (najviše – „Sidro“), i albuma-prvenca benda KOIKOI.

*

I evo ga ponovo! - na prvo (i drugo, i treće...) slušanje albuma „S ivice sanjanja“ benda proto tip, dok sam hodao gradom svesno izbegavajući ulice sa kojima imam nekakvu emotivnu istoriju, jer to je jedini način proći kroz Beograd nepovređen.

Kada se pre godinu i po dana pojavila pesma „Kako ovde“ – kao najava ovog albuma, priznajem da nisam bio u stanju da provedem mnogo vremena u toj rupi od smole, koliko god njena tama bila privlačna. I to je prirodno - neke pesme su toliko strme da zahtevaju vreme za nabavku opreme uz pomoć koje ćeš se spustiti niz nju, a bez da slomiš vrat.

Zatim se pojavila opora himna - „Krećem se“, kojoj sam se često vraćao.
„Duša u šaci“ je bila puna bodlji, ali sam počeo da shvatam.

Navedene tri pesme bile bi već dovoljne za pošten album, i razlog da mu se radujem.

Ali, na albumu „S ivice sanjanja“ kriju se još veća čuda - ili najmanje dve pesme koje intra-ušno sipam u glavu već nekoliko dana, i nikako da mi bude dosta.

(Na ovom mestu ću prestati da pokušavam da razumnim rečima raznjašnjavam muziku, ima trenutaka kada to jednostavno ne funkcioniše.)

Nakon mnogih slušanja, još uvek ne znam u koji me tačno nerv - i kako - udara „Svet se menja“. Nemam pojma šta izaziva tu slatku slabost: vajb, fon, reskost, poziv da se nagnem preko ivice? Najverovatniji tačan odgovor je - sve to zajedno (i još neke stvari koje su previše lične, i usporile bi ovu priču)
O drugoj pesmi, čudesno pulsirajućem srcu ovog albuma je sve tačno i lepo već napisao Ivan Loncarevic, ali to me apsolutno neće zaustaviti u želji da i ja pokušam da je, koliko je moguće, stavim u neki ram od reči.

„Sve što boli proći će“ u početku prozviždi kroz srce praveći ozbiljnu prostrelnu ranu, ali ne i smrtonosnu. Ali - posle tri minuta toj ozbiljnoj elegiji - u kojoj Proto tip ponovo gasi svetlo - se, van svakog očekivanja, priključuju duvači (!!!) – koji razduvavaju svaku ideju mirenja sa krajem – i čine da sve što boli zaista i prođe.
To je jedini obrt koji ne očekuješ nakon stihova o lošem glasu koji se žuri, izgubljenosti i nepripadanja.
I to te, bukvalno, oduva – ako umeš da slušaš.

Kada se nakon osme pesme (i ukupno trideset četiri minuta muzike) konačno popnete na sigurno i nađete u tišini, sami sa sobom, verovatno nećete biti ista osoba sa početka ovog albuma.
Bićete bolji.
To se zove „katarza“.

Ne znam da li smo je i čime zaslužili,
ali je važno da nam se dogodila: sada, i ovde.

*

Album „S ivice sanjanja“ je dostupan za preslušavanje i preuzimanje na kanalu Pop Depression // Pop Depresija >> 

(Spektularna pesma je pod brojem šest)




Tuesday 21 February 2023

"Love is a ring on the telephone" (o pesmi "Because the night" i njenom putu od Springstina do Suede)



Pesma "Because the Night" prevalila je dug put od prekrivača na krevetu Peti Smit 1977. godine do sinoćne večeri, kada je nastao ovaj snimak na kraju teksta.

Pesma je, bukvalno, mogla da zapadne iza kreveta Peti Smit, i ostane možda zauvek zaboravljena.
Mada je jedan ludi, niski, prgavi muzički producent sigurno ne bi zaboravio tako lako.

*

Brus Springstin je napisao dobar deo "Because the Night" 1976/7, uključujući i refren, ali nije video mesto za nju na albumu koji je upravo pripremao sa Džimijem Iovinom kao producentom ("Darkness on the edge of town").

Shvatao je šta je stvorio.
To je bila pesma koja bi postala srce celog novog albuma, a on to nije želeo.
U to vreme Džimi počinje, gotovo tajno, da radi i sa Peti Smit.
On zna da je Peti potrebna takva pesma.
(Džimi, inače, uglavnom sve zna.)

Džimi zato priča sa Brusom.
- Znaš onu pesmu koju si napisao, "Because the Night"? Jel' ti treba?
- Mislim da... ne.
- Mogu li je da je dam Peti Smit?

*
Rez.
Peti Smit priča u filmu "The Defiant Ones" >>

- U to vreme sam želela da pevam moje pesme.
Uzela sam kasetu, vratila se u moj mali stan, bacila je na pokrivač
i zaboravila da postoji.
Još uvek mi je smešno.

Svakoga dana ja dođem u studio, a on mi ne kaže 'Zdravo' -
nego 'Da li si preslušala pesmu? Onu pesmu?'
Rekla bih - 'Ne, nisam još.'
Danima bi me tako ispitivao.

U to vreme sam počinjala romansu sa mojim budućim mužem
Fredom 'Sonic' Smitom, a, pošto je on živeo u Detroitu, mogla sam sa njim da pričam samo jednom nedeljno, telefonom.

Kod kuće sam i čekam da me Fred nazove.
Pola osam je, on ne zove.
Osam je, i to me nervira.
Vidim kasetu na pokrivaču.
I mislim, ok, daj da poslušam tu prokletu pesmu.
Produkcija bez greške, odličan refren.
Upijam je. Kao himna je.
Fred me napokon nazove u ponoć.
Ali ja sam do ponoći već napisala stihove.
"Have I doubt, baby, when I’m alone
Love is a ring on the telephone."
Samo sam čekala Freda.

Sutradan, opet Džimi:
- Jesi li preslušala pesmu?
Kažem da jesam.
I kažem: 'Napisala sam stihove.'

*
Džimi i bend Peti Smit su je snimili za dva dana.
Po objavljivanju - pesma se odmah našla u Top 10.
Brus Springstin do tog trenutka još uvek nije snimio pesmu koja je stigla tako visoko.

*
Rez, mnogo godina kasnije.
Bret Anderson i Suede su je sinoć odsvirali
kao da je napisana za njih i orkestar.


Sunday 19 February 2023

Noćurak :: Hiding Out In The Open (mixtape)




“Evo ga nekakvo sunce,
bude se nekakve nade”

(iz pesme “Februar” grupe Činč)

Ovaj mikstepj je nešto poput muzičkog dnevnika iz februara '23:

Tears For Fears, Peter Gabriel, Pearla, Feist, The Tallest Man On Earth, Činč, Svadbas, Novi Odmetnici (Sanel Maric Mara i Isidora Milivojevic a na stihove Mehmeda Begića u čast Viktora Hare) Nathaniel Rateliff & Kevin Morby & Sam Cohen, Andrew Bird, Sunny War, Hurray For The Riff Raff, Sandrayati ft. Ólafur Arnalds, Coco, Júníus Meyvant, SYML feat. Guy Garvey, Sivert Hoyem, Depeche Mode, Inje, Everything But The Girl, John Cale, U škripcu.



Friday 3 February 2023

Noćurak pun blaga :: Night Crawling


Japanski surf-rok bend svira obrade Kraftwerka,
Milan Mladenović peva stihove Danila Harmsa,
Bossa nova & tropicalia iz Belorusije,
& druga nova i zaboravljena blaga koja želim da podelim sa tobom:
Everything But The Girl, Fever Ray, Peter Gabriel, John Cale, Ryuichi Sakamoto, Complete Mountain Almanac, Anna Moor, Jonah Yano (spektakl!), СОЮЗ / SOYUZ & Sessa, Jose James, Lucas Santtana, LCD Soundsystem, Don DeLilo, Yazoo, Depeche Mode, Robbie Robertson i The Touré-Raichel Collective.


Harmsova pesma "Dugo sam posmatrao zeleno drveće" čiji deo Milan peva je ovde >