Tuesday 13 August 2013

Cars hiss by my window

autor: Aleksandra
Gospođa koja svakog dana dolazi u isto vreme i hrani golubove, koji su na trg sleteli minut pre nje.

I njen pas koji je prema golubovima potpuno ravnodušan.

Nabildovani tip u crnom koji za sobom vuče belu pudlicu.

Crnkinja koja nesigurnim korakom izlazi iz obližnje uličice, zastaje na trgu i gleda oko sebe, zatim u ulicu iza ugla, te konačno izvlači mobilni iz torbe i razgovara dok se okreće oko sebe.

Crveni "pezejac", u savršenom stanju, uglancan do visokog sjaja.
Odmah iza njega novi crni mini sa belim krovom, uglancan do visokog sjaja.

Dvoje u svađi.
Tri momka noseći gitare ka zgradi u kojoj je studio za snimanje.
Četvoro turista, ranaca uprtih na leđa ka hostelu pored naše zgrade.

Sunce, ka Kalemegdanu.

Ovo predveče i 
ova pesma.

Bolovi.

Ovaj dan.

Sve prolazi.



.

Thursday 8 August 2013

Leonard Cohen: "Omiljena igra" (preporuka!)

Koen je 
"Omiljenu igru" objavio pre tačno pedeset godina.

* * * 

"Auto-put je bio prazan. Samo su njih dvojica bili u bekstvu, a ta je spoznaja njihovo drugarstvo učinila još dubljim nego što je bilo pre. Brivman je bio oduševljen.
Rekao je.
„Kranc, sve što će o nama znati biće trag ulja na podu garaže u kojem čak neće biti ni duginih boja."
Kranc je u poslednje vreme bio dosta ćutljiv, ali je Brivman bio siguran da i on misli na isti način. Svi koje su poznavali i koji su ih voleli sada su spavali miljama daleko za njihovim auspuhom. Ako bi sa radija svirao rokenrol, jasna im je bila čežnjivost ove muzike, ako bi svirao Hendl, jasna im je bila njegova veličanstvenost.

U nekom trenutku tokom vožnje Brivman je postavio stvari na sledeći način: Brivmane, ti si sposoban za mnogobrojna iskustva u ovom najboljem od svih mogućih svetova. Ima mnogo divnih pesama koje ćeš napisati i zbog kojih će te veličati, mnogo jalovih dana kada nećeš biti sposoban da napišeš ni retka. Biće mnogo bajnih pičaka da se u njih ugnezdiš, raznobojne puti da je ljubiš, brojnih orgazama da ih doživiš i mnogo noći kada ćeš bazati naokolo sa požudom, ogorčen i sam. Biće mnogo emocija i zanosa, jarkih sutona, ushićujućih spoznaja, stvaralačkog bola i mnogo ubistvenih momenata ravnodušnosti kada nećeš biti gospodar čak ni sopstvenog očajanja. Biće mnogo prilika u kojima ćeš moći da se pokažeš nemilosrdnim ili blagonaklonim, mnogo neizmernog neba da pod njim legneš i sebi čestitaš na skromnosti, mnogo časova kada ćeš se gusiti kao galeot u bukagijama. To je ono što te čeka.
A sad, Brivmane, evo predloga: Hajde da pretpostavimo da bi ostatak života mogao da provedeš u svemu baš kao sto ti je ovoga trena, u istom ovom automobilu koji hita prema zemlji šipražja, tačno na ovoj tački puta pored niza belih tabli znakova, večno prolazeći kraj ovih znakova pri brzini od osamdeset milja na sat, sa radija trešti ista ova pesma o neuzvraćenoj ljubavi, pod istim ovim nebom sa oblacima i zvezdama, tvoj um čini ovaj trenutak ukrštenih sećanja - šta bi izabrao?
Još pedeset godina ove vožnje autom ili još pedeset godina uspeha i poraza?

Brivman se ni na trenutak nije dvoumio oko ovog izbora.

Da traje ovako kao što je sad. Da se brzina nikada ne smanji. Da sneg nikada ne okopni. Da se nikad ne okonča ovo prijateljstvo s mojim ortakom. Da nikada ne nađemo ništa drugo sto bismo radili. Da nikada ne procenjujemo jedan drugog. Da mesec zauvek ostane s ove strane druma. Da devojke budu zlatna izmaglica u mojoj svesti, kao sjaj mesečine, ili neonski odsjaj iznad grada. 
Da električna gitara ne prestane da gruva uz vokal koji kaže:

Kad izgubih moju malu
Ja skoro izgubih razum.

Da valovita brda ostanu u prozračnom mraku praskozorja. Da drveće nikada ne obraste lišćem. Da crni gradovi spavaju u noći dugim snom poput Lezbijinog ljubavnika. Da monasi ostanu u nedovršenim manastirskim zdanjima u četiri sata izjutra čitajući molitve na latinskom. Da Pet Bun bude na prvom mestu top liste i da svim fabričkim radnicima u nocnoj smeni obznani:

Bio sam kod Ciganke
Koja mi sudbinu reče.

Da sneg zauvek krasi groblja starih automobila na putu do Ejerove litice. Da prodavci jabuka na svojim tezgama nikad ne iznesu izglancane voćke i flašice cidera. Ali da zapamtim sve voćnjake koje pamtim. Da ne izgubim moju zericu fantazije i uspomena, sa svim slojevima koji se čitaju kao na uzorku geologa. Da kadilak ili folksvagen zapiči kao lud, sevne kao munja, bude kao bomba. Da reklamna poruka ne prekida pesmu koja svira do u beskonačnost:

E pa ljudi da vam kažem
Vesti baš i nisu dobre.

Vesti su fenomenalne. Vesti su tužne, ali to je samo u pesmi pa nije tako strašno. Pet piše sve moje pesme umesto mene. Ima pravi stih za mali milion ljudi. To je sve sto sam hteo da kažem. Destilisao je tugu, u gluvoj sobi je glorifikovao. Ne treba mi moja pisaća mašina. To nije prtljag koji sam se odjednom setio da sam zaboravio. Bez olovaka, nalivpera, blokova. Ne želim da pišem čak ni po vodenoj pari koja
se uhvatila na šofersajbni. Mogu da smislim čitave sage u svojoj glavi sve do tamo do ostrva Bafin, ali ne želim da ih zapišem na hartiji. Pet, maznuo si mi posao, ali si skroz dobar tip, pravi lik iz stare priče o američkom uspehu, prostodušni velepobednik, to je u redu. Ljudi iz pi-ara su me ubedili da si skroman momak. Ne mogu da te mrzim. Jedino što ti zameram je sledeće: budi više očajan, probaj da zvučis više paćenicki, inače ćemo morati da nađemo nekog crnca da te zameni:

Rekla je tvoja draga te šutnula,
Ovaj put je otišla zauvek.

Ne daj da gitare uspore kao točkovi lokomotive. Ne daj da mi tip sa lokalnog radija govori šta sam upravo slušao. Slatki zvuci, ne odbacujte me. Da se reči pesme ne prekinu i da se protezu kao predeli iz kojih nikada nećemo izaći.

Otišla zauvek.

Oh, neka ova reč ne utihne. To je treptaj oka za koji sam trampio sve predsedničke fotelje. Stubovi sa telefonskim žicama igraju se kolariću-paniću. Sneg je nadošao poput Crvenog mora koje nam sa obe strane seže preko blatobrana. Niko nas ne očekuje i nikome ne nedostajemo. Sipali smo benzin za sve pare, natankovani smo kao kamile u Sahari. Automobil u jurnjavi, drveće, mesec i njegov sjaj što se preliva po snegom prekrivenim poljima, rezignirano glasni akordi pesme - sve se savršeno udesilo da bude smrznuto, spremno za večnost u astralnom muzeju.

vek

Zbogom, gospodine, gospodo, rabine, doktore. Ćao. Ne zaboravite svoju torbu trgovačkog putnika
i svoje uzorke avantura. Moj drugar i ja, mi ćemo ostati ovde, sa stisnutom papučicom za gas, ne obazirući se na ograničenje brzine.
Je l' tako, Kranc, je l' tako, Kranc, je l' tako, Kranc?

- „Hoćeš da stanemo na hamburger?" upitao je Kranc kao da se bavio promišljanjem neke apstraktne teorije.
„Sad ili narednih dana?"

* * * 




* * * 

Roman "Omiljena igra" je Koenov prvenac. Objavio ga je sa svega dvadeset i devet godina. 
Nedavno je, konačno, preveden i kod nas (odličan prevod Vuka Šećerovića), i objavljen u okviru edicije "Notni spisi" Geopoetike.
A o upotrebi baš ove pesme Peta Buna u ovom poglavlju - ljudi pišu čitave eseje :)
.

Monday 5 August 2013

Pilion [Grčka]

Nakon Lefkade i Kefalonije postaje teško pronaći novo mesto koje "oduzima dah", kako to vole da zabeleže putopisci i autori tekstova u turističkim vodičima. A Pilio je ionako mesto od druge vrste: na ovom poluostrvu može se "disati punim plućima" i slan i sladak vazduh.
Šumovita planina koja se uzdiže iznad mora, plaže na zapadnoj i još lepše na istočnoj obali postoje da se diše duboko, gleda preko pučine ili ka okolnim ostrvima, osluškuju tišina i zrikavci, usporava srce, oporavlja glava i uči jezik zrikavaca i talasa.

Može i da se vozi: miljama, do mile volje, iako Pilio nije preveliki.


Od luke Volos kroz koju se ulazi na poluostrvo do najjužnije naseljene tačke i plaže izuvijano je sedamdesetak kilometara puta. Od zapadne do istočne obale - uglavnom nema više od četrdeset kilometara uspona i krivina. Putevi su od one sorte koja ne dozvoljava vožnju bržu od 40-50 na sat, puni krivina, skrivenih makadama, koje GPS ponekad preterano favorizuje - ali nema razloga slepo slušati Nevenu. (Nas je, jednog nedeljnog prepodneva bez drhtaja u glasu doterala do zadnjeg ulaza dvorišta Crkve, sela koje nismo ni tražili, sve do ulaza za koji verovatno znaju samo lokalni pop i njegov 4x4 Cruiser parkiran u hladovini). Na putevima možete sresti i potpuno opuštene životinje koje drumove prihvataju i kao svoje putanje (zato ćete, kada naiđete na kornjaču usred šume zakočiti, uključiti četiri migavca, iskočiti iz automobila i istu vratiti u rastinje, koliko god se one džilitale).

Vredi zakočiti i kada drum preseče vodopad, poput ovog.

Plaže na istoku su lepše i uglavnom manje posećene od onih na zapadu (izuzev Milopotamosa, on je gužovit), ali zapadne imaju prednost kupanja u zlatnom sumraku i mirnom moru.
More je sa obe strane poluostrva prijatno, možda i pretoplo, talasa ima taman toliko da pesma zrikavaca ne bude jedini zvuk koji ispunjava uši, osim u danima kada se pučine ka istočnoj obali krenu lepi, veliki, glasni talasi u koje je uživanje bacati se.

No, iako Pilio nije preveliki - nema kratkih vožnji, ukoliko ste željni otkrivanja svih kutova poluostrva. Mreža puteva je takva da se odluka o današnjoj plaži donosi pre stiskanja papučice za gas, jer svaka naknadna promena plana znači ne mnogo kilometara - ali mnogo krivina. Putevi jesu povezani - ali uglavnom ne idu uz vodu, a brdo je brdo i greh je provesti dan u kabini automobila.

* * *


Ukoliko je, dakle, cilj "otkriti sve" nijedno mesto, dakle, nije idealna baza. Svaka od lepih tačaka podjednako je udaljena od drugih važnih tačaka. Ukoliko se spava na zapadnoj obali - bliži su luka Volos, retki hipermarketi (svakako prijemčivijih cena nego u "supermarketi") i zalasci sunca na plaži. Ukoliko se spava na istočnoj obali: deo oko Tzangar(a)de je sjajan (i raskošniji), ali ste usmereni na plaže u blizini (Milopotamos, Ag. Ioanis, Papa Nero). Središnji deo pojasa (plaže istočne strane: Potistika, Melani, Palsti, Mouritas, zapadna strana: Afisos, Leftokastro, Kalamos) - sa obe strane poluostrva su nevelika seoca iz kojih se može voziti u svim pravcima, dok na južnom delu nije loše biti u Plataniasu, prijatnom mestu sa dobrom klopom, malom plažom i - polazištem jedinog brodića koji vozi do Skiatosa, svaki dan.


Zbog plaže Potistika će se priča na ovom mestu usporiti. 

Od petnaestak plaža na kojima smo bili, ova je, bez dilema, najlepše mesto poluostrva.
Ukoliko cilj nije otkriti sve, ovde vredi spavati i istraživati okolne uvale i plaže (odmah iza prvog grebena je i izgleda jedina nudistička plaža, a Mijović nam je otkrio da je u blizini i pećina po čijim zidovima su razne hipi-komune ostavljale crtane tragove, do nje ipak nismo stigli). Sa grebena se vidi kako je i na tom delu ostrva, kao i na obližnjoj plaži Melani sasvim prirodno kampovati uz vodu i paliti vatre.


Severni deo (Zagora u brdima, plaže Horefto i Agii Saranto, jezero severno od Volosa) ostavljamo za neku drugu priliku (edit: otišli smo četiri godine kasnije, audio razglednica je ovde >>) . Na fotografijama izgledaju spektakularno - i u letnjem periodu i u vreme snegova, ali je već pređenih 800 kilometara po polostrvu odveć previše, čak i za nas.
Na odmoru smo, ipak.

* * *

Pilio, trenutno, ne postoji zbog turista.
Barem ne - zbog stranaca.
Ovde letuju (i zimuju) uglavnom Grci.
U naseljima nema džidžabidžarnica punih brendiranih majica, tanjira, kapa i vaza, engleski je retko u upotrebi, izgovor je pomalo nemušt i tvrd; nema prodavnica slatkiša, meda i vina koja se mogu kupiti za poklon (možete ih kupiti od bakica koje ih prodaju uz drum), u noćnim satima nema glasne muzike i na plažama gotovo da nema izbegle dece Afrike koja prodaju naočare za sunce ili šarene pantljike. Većina gostiju su Grci, koji su najčešće i vlasnici raskošnih kuća u priobalju i brdima, sve napravljene od specifičnih kamenih ploča i drveta, zanimljiv spoj zimskih brvnara i kuća koje u letnjim danima čuvaju hladovinu. Nema grčkih belih zidova, plavih vrata i krovova. U selu u našoj blizini nije bilo ni fast food objekta, jedina opcija je da se sedne na obalu i uživa u krajoliku, mirisima i jelu.
Ništa na brzinu.

Sve to ne znači da domaćini nisu ljubazni - štaviše: retki stranci koji se nađu u selu dobijaju iskrene, široke osmehe i pozdrave, naročito u zabačenijim ribarskim mestašcima, čiča na pumpi u dalekom brdu nas dočekuje zvonkim: "Dobar dan! Zdravo!" pre no što pređe na šturi engleski, a naši domaćini se trude oko svake sitnice, potpuno nenametljivo, i to prija.

* * *



Sve ono turističko dostupno je na susednom Skiatosu, do kojeg se stiže pomenutim brodićem (25 EUR po osobi). Uz zaustavljanja za kupanje pre i posle obilaska grada, izlet traje gotovo ceo dan. Ulice Skiatosa (grada) su ono u čemu prepoznajemo Grčku: usporena vrelina, sunce na belom kamenu, miris smole koji podseća na Dalmaciju, lenje mačke opružene na pločnicima, desetine prodavnica raznih umetnina, krpica i smicalica i uglavnom lepe, ali prenapučene plaže. 
Voda je i ovde nestvarno blaga, ježevi u lukama su valjda dokaz da je more čisto.


* * * 
Skopelos drema u daljini. Sledeći put.

* * * 


Pilio ima "ničeg previše" (Meden agan)
Toplote julskog sunca koliko je potrebno da koža uživa, brzo se suši i prekrije slojem soli, noći su prijatno sveže, vetra taman toliko da se šum mora ujednači sa pesmom zrikavaca, more je "bistro i hladno poput vina" (Darel), stanovnici su prijatni i nenametljivi domaćini.


* * * 

Nevreme nas podseća zašto su pisci mitologija tvrdili da su se na obroncima nalazili letnjikovci bogova. 
Oblaci sakriju vrhove od pogleda, a zvuk koji stiže do nas, ispresecan čestim munjama, trese prozore kao da se pomeraju čitavi blokovi stena. 

To boginje naređuju novi razmeštaj po terasi letnjikovca, Zevs gunđa, munje mu izbijaju iz očiju i gura levi vrh planine bliže drvetu fikusa. 


Pred zoru se ta akcija završi.


* * * 


Desetine kuća skrivenih šibljem, maslinama i morskom zelenikom na morskim rtovima
redefinišu životne ciljeve. 

* * * 

Usamljene uvale teraju na razmišljanje o posedovanju nekakvog plovila, barem sa kabinom i nekakvim motorom.

* * * 


Fotoaparati miruju u torbi pod glavom. 
Sve do čega se moglo stići i što je delovalo zanimljivo je zabeleženo, gledam u pučinu i slušam talase.
Bez mirisa mora i pesme zrikavaca, neke scene nema smisla beležiti.

"Uostalom, u mirne dane leta, sve što se na sredozemnim morima događa od izlaska do zalaska sunca po banalnosti daleko nadmaša  banalne fotografije - plavetnilo mora, belina kamena, stidljivo zelenilo nisko priobalnog žbunja, uobraženo zelenilo borova, pod svetlim plavim nebom koje ima boju haljina u koje su odevene svetice u seoskim baroknim crkvama." (*)


* * * 
Dve generacije mačaka dremaju na kamenim pločama naše terase, tople od sunca.

Sunce se spušta iza obronaka planine, more je zlatno.

Ribarska brodica ide ka otvorenom moru.
Početak avgusta je, plaže se polako pune, kolone automobila slivaju se svim drumovima ka obalama Grčke.

Skrivene bube iz šume i ovde danima zriču: 
"ne odlazi".

Ali toliko obala čeka da budu otkrivene.
Ukoliko pokazivač kilometraže ne laže, sva naša dosadašnja putovanja Cliom dugačka su tek koliko polovina obima Planete.

Ne znam koliko puteva čovek mora da pređe, 
ali znam da moramo da požurimo.

* * *
Praktični, korisni detalji:
  • Od Beograda do Volosa čeka vas cca. 840 kilometara vožnje + kilometri do mesta u kojem odsedate. Planirajte dolazak za dnevnog svetla ukoliko nemate potpunu, 100% preciznu, proverenu i pouzdano tačnu adresu na kojoj vas čeka krevet (primera radi "23 km road from Volos" nije potpuna adresa a u mraku se čovek lako izgubi na nepoznatom drumu...)
  • Benzin je i dalje jeftiniji u Makedoniji nego u Grčkoj (1.45-1.5 vs. 1.7-1.8)
  • Na naplatnim rampama u Makedoniji više ne primaju metalne eure, kusur vraćaju denarima (ali konačno sve rampe izdaju i fiskalne račune)
  • Parking u Volosu nalazi se odmah kraj tačke ukrcavanja na trajekte za Skiatos i Skopelos. Nije preskup.
  • Lidl i Veropoulos na izlazu iz Volosa su svakako jeftiniji od radnjica po ostalim mestima.
  • Najlepša plaža: Potistika i okoliš (da ponovim :)
  • Karte za brod (turistički) ka Skiatosu valja rezervisati ranije (najavite se barem dan ranije - koristan link >>, telefon na dnu strane), trajekti idu svaki dan iz Volosa.
  • U nekim delovima poluostrva signala mobilne telefonije gotovo i da nema. Ali, šta će vam? :)
(*) - Jovan Hristić, iz knjige "Terasa na dva mora", priča "Tajanstveno ostrvo", strana 28.


UPDATE: Audio razglednica iz Horefta, Pilio, 2017 >>



Saturday 20 July 2013

Doviđenja... i hvala na svim brigama!

Hladiću glavu ležanjem na vrelim stenama, u sumrak.

Smiriću srce uskakanjem u talase.

Utišaću buku u glavi pesmom zrikavaca iz borove šume koja se spušta do obale na kojoj ćemo biti sami.

Otupeću brige sitnim peskom.

Usporiću vreme pedalom za gas.

A možda ponovo počnem i da sanjam.

Pisci mitologija tvrde da su se letnjikovci bogova nalazili u tim brdima. 
U njihov izbor lokacija ne bi trebalo sumnjati.

Doviđenja, dakle.

I hvala 
na svim brigama.


Monday 8 July 2013

Ray Manzarek: "Light My Fire/Moj život s grupom The Doors"

"Znaš što, otpjevaj mi neku pjesmu, Daj da čujem što si napisao."
"Aaaa, Ray, nemam baš neki glas", odgovorio je stidljivo.

(...)
Nastavio sam ga ohrabrivati. "Ovdje smo samo ti i ja i neću prosuđivati tvoje pjevanje. Samo želim čuti tvoje riječi i, znaš, ono što je u tvojoj glavi. Hajde, Jime"


To je, čini se, upalilo. Ohrabren, spustio se na koljena, okrenuo prema meni i zakopao ruke u pijesak. Izvukao je šake pune pjeska i počeo ga čvrsto stiskati. Vidio sam potočiće, slapove pijeska kako cure iz njegovih ruku... a onda je rekao: "Ok. Evo jedne. Zove se 'Moonlight Drive'. Zatvorio je oči i počeo pjevati, pijesak je i dalje curio, a ja sam po prvi put slušao te riječi..."

* * * 

"No svi smo postali prijatelji i poslednjeg dana našeg kratkog, dvotjednog angažmana s irskim luđacima svi smo se zajedno našli na pozornici u čudovišnom jam sessionu. The Doors i Them skupa na pozornici! Jim Morrison i Van Morrison na pozornici u isto vrijeme! Pevaju 'Gloria'! Kakva jebena noć. Morrisoni su bili nevjerojatni. Više je snage dolazilo s te pozornice nego što je se ikad stvorilo na uglu Sunseta i San Vincentea. Nikada neću zaboraviti prizor meni s desna: Van uz mikrofon na stalku, a Jim s mikrofonom u ruci sjedi na velikom pojačalu. Njegova je glava bila iza i malo iznad Vanove, a zlatno ih je svjetlo obojicu obasjavalo. A onda su nestali! Bili su u drugom vremenu, na drugom mestu. Bili su unutra, u glazbi i zavijali su. Svi smo zavijali! Bila je 1966. i bili smo mladi, živi i rokali smo. Budućnost je bila naša."

* * * 

"Ray, što misliš, koliko ćeš dugo živjeti?"
(...)
"Oh, Bože, vjerojatno... hmmmm", mucao sam u pokušaju da projiciram sebe iz tog zlatnog dana u daleku budućnost. "Vjerojatno... nešto kao... osamdeset i sedam".

"Oaaah, ja ne, čovječe. Nikad neću toliko doživjeti." Govorio je to bez imalo straha u glasu. "Vidim sebe kao zvijezdu padalicu. Znaš ono, kad si vani s tom hrpom ljudi, na plaži, a netko uperi prst u nebo i kaže, "Hej, pogledajte, zvijezda padalica!" I svi prestanu pričati i kažu "Aaaa!" To ih zaokupi na tren... i onda nestane."
(...)
"Tako ja sebe vidim, Ray!"


In that year, in our youth, we had an 
intense visitation of energy

Uvijek će mi nedostajati."

* * *

Nakon čitanja ove knjige postajem još sigurniji da su se pre mesec i po dana Džim i Rej ponovo sreli, na nekoj Zlatnoj obali, u sumrak.

"Moj život s The Doors" je sjajno napisana knjiga, krcata hrabrim prelazima i obrtima kakve je Rej umeo da izvodi na klavijaturama i starom Vox-u na kojem je svirao bas deonice. 
Ova knjiga je, istovremeno, puna ljubavi za Džima, kao i razumevanja za Jimbove demone i njihove štete.

Rej je, sticajem okolnosti, često bio jedini svedok scena poput one sa početka priče, a koje su uveliko deo mitologije rock'n'rolla i pop kulture. 
Na sreću, zapisao ih je na vreme, pre no što je muzika utihnula. 
I sada, konačno, znamo sve važne detalje i možemo odbaciti izmišljene i suvišne.

Manzarek je zabeležio sve važne trenutke onoga što je prethodilo nastanku The Doors, dane okupljanja, čitanja bitnika, Kerouaka, Selina, Džojsa i Ničea, otkrivanja vrata percepcije, druženja, maštanja o bendu koji će napraviti, proba i susreta sa Njujorkom, Vorholom, Niko, Grateful Dead, Them, Jefferson Airplane... sa - slavom. 

Uz odličan dokumentarac "When You're Strange" >>, ova knjiga će valjda uspeti da rasprši sve netačne ili nemušte interpretacije iz onog Stounovog nesrećnog filma. 
Svaku od epizoda koju je Stoun koristio u svom igrokazu a koja se zaista dogodila Rej je raspisao sa posebnom pažnjom - istine radi, i uz prateću tvrdnju da je Stoun običan "fašista".

Na Borinu dojavu, knjiga je kupljena u suterenu knjižare u Sremskoj ulici, odeljak "Dalas records".
Ne znam sa koliko primeraka raspolažu.
Požurite.
Vredi.
.

Saturday 6 July 2013

Prvi "veliki" intervju :)

...Nadam se da će članovi šire i uže familije prihvatiti pojavu intervjua u "Bazaru" kao dokaz da sam uspeo u životu, i da završimo više sa tim :)
Jučerašnji broj, strane 74 i 75.

(Desni klik/Open in new tab na sken za lakše čitanje :)





































.

Friday 28 June 2013

Živeo život

"Ja kad želim da odem u neko mesto gde sam srećan, ja odem u Jugoslaviju"
(Borivoje Petković, 2013)

"Grocka kombinat": logotip nisam video dvadesetak godina. Ukus njihovih marmelada bih, siguran sam, prepoznao i danas.

"Fruit Juice", leto 1982/3? Pošteno je cedio moj džeparac: prvi sok u "briku na slamku", revolucionarna promena u odnosu na do tada standardne "dojpake", koji se slamkom nisu mogli probušiti.




"Dve kifle za ovde i jogurt za poneti :)" @Pekara Pera, nekada na početku ulice Carice Milice.

U konkurenciji "mirisa žvaka", "mirisa Pino Silvestre", "Pitralona" i drugih, ovaj je, zapravo, najautentičniji.

"Dobar dan... Poslala me mama da nam sameljete kafu, ako radi mlin."
Pet dinara je bila cena i gore viđenog "Fruit Juice" soka. Odnos cena parkinga i sokova se promenio. 
Izbor pesama stavljen na "Jukebox 70", izložen na poslednjem nivou izložbe. Na žalost, ne radi.

Na jednom ovakvom sam prvi put slušao "Paket aranžman" i "Stop Making Sense"

Grafoskop, desno.



Magazin u kojem sam krajem 80ih pročitao prvi intervju sa Kejvom, ikada.



Izložba "Živeo život" otvorena je do 31. jula, u robnoj kući "kod ruskog cara", ili kako bi to stariji rekli - u "Robnoj kući Nama". 

Radi i "bioskop" u kojem je svake večeri na repertoaru drugi film, dok se preko dana emituju "prilozi iz bolje prošlosti" ili "priprema za budućnost koja se nije dogodila".

Ima i klikera, viršli "iz crvenog kioska" (liče, ali nema belih "državnih" kifli), Politikinih zabavnika iz sedamdesetih i osamdesetih, razglednica iz vojske, dresova fudbalera, singlica, Revox magnetofona i kariranih stolnjaka, čak i dva "stereoskopa", ko ih se seća?


Više o izložbi "Živeo život" dostupno je na: http://www.ziveozivot.com/
Aleksandrine fotografije sa izložbe dostupne su ovde >>
.


Sunday 23 June 2013

Pali na protestu ("Stop uništavanju kulture", 22. jun 2013.)

Fotografija: Dulex



"Zato nam i ide ovako, usrano" 
(Osvaldo Sorijano)

Glumci mogu da izađu na scenu - i ćute. 
Ili da otvaraju usta, bez glasa.
Ili kažu šta ih muči, jasno i glasno.
Ili da igraju pod otvorenim nebom i tako možda podsete i širu javnost na to čemu "kultura služi".

Muzičari mogu namerno svirati raštimovano.
Ili da sviraju kako nikada nisu svirali.
Ili da odbiju da sviraju.

Slikari mogu po galerijama da izlože bela platna, tek preparirana.

Ili da oslikavaju zidove grada, noću, gerilskim akcijama.
Subverzija, sećate se?

Vajari neka postave smese neobrađenog materijala u izloge.


Pisci mogu stati kraj novinarnica i čitaju svoja dela naglas.

Glumci im se mogu pridružiti.

Svi zajedno mogu stati u kolonu i u tišini hodati gradom, i ta tišina bi odzvanjala glasnije i strašnije od svih bubnjara, pištaljki ili pesme.


Postoji toliko načina za iskazivanje protesta.

I toliko načina da se podsetimo šta je kultura i čemu koristi?

U Novom Sadu su barem čitali knjige naglas.

Ukoliko, pak, organizatori jučerašnjeg okupljanja ne umeju/mogu da osmisle ništa subverzivnije od stajanja na suncu i  slušanja snimka na kojem se nižu imena pokojnih umetnika, onda ništa. 

zašto su na spisku velikana isključivo pokojnici? 
Da li time glasno priznajemo da živi umetnici nisu vredni pomena? 
Ukoliko je tako, onda ništa i ovom slučaju. 
Ukoliko nije jasno da je "kultura" uveliko uništena, i da "Stop uništavanju kulture" kasni dvadesetak godina, te da je vreme za akcije pod nazivima poput "Ura za novu kulturu!", i onda - ništa.
I ukoliko je koncept bio doneti "target" crtež i desetak poluzaumnih parola i njima mahati pred kamerama, Ministar ima sve razloge da otrči do poslastičarnice i sve prisutne časti kabezom, jer Ministru nije čak upućen nijedan konkretizovan zahtev, ništa, ništa, ništa. 

Bez šale - nakon jučerašnjeg skupa, Ministar kulture može da odahne i da se zahvali svim "pregaocima kulture" što su dokazali da su potpuno bezopasni i svakog može da časti krempitom iz svoje poslastičarnice, specijalno ukrašenom iscrtanim likom Konstantina za čiju će izradu potrošiti i poslednji dinar od planiranih 0.62% budžeta namenjenog kulturi.

Ovaj protest završen je rečenicom "istekao je prvi sat protesta. Protest je tek počeo. Protest će se nastaviti". 

Nadam se da će drugi sat doneti manje skakutanja po ringu i odmeravanja protivnika. U međuvremenu, ostaje mi da se prisećam protesta poput čina Antonija Pušića i njegovog "Neću da zabavljam glasačko tijelo" pre 20 godina pred uključenim kamerama RTS-a; vožnje džinovskog penisa Knez Mihajlovom grupe "Magnet" i glumaca tadašnjeg Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta koji su iz protesta posedali na kolovoz tadašnje ulice "Maršala Tita", jednom, 
očigledno predavno.

Bilo je toga još.
Sve što nedostaje je malo kuraži, 
za početak.
Ili prepišite tekst pokojnog Miomira Grujića Fleke, napisan je pre trinaest godina >>

I setite se strašnog oružja pod imenom "humor".
Smeh je ono što svaku vlast najviše nervira.



p.s. Sve je pisano je u dobroj nameri, i zato što mi je stalo.

Ukoliko je ovo zaista najviše što umetnici Srbije mogu da urade, Ministar može nakon rafalnog trošenja para na Konstantina i gušenja džeza da pređe i na druge forme izražavanja koje smatra nepatriotskim ili mu prosto nisu po ukusu. 
Juče je objavljeno i da je biblioteka za slepe "nije predviđena u budžetu" >>, što se nije dogodilo ni za vreme Drugog svetskog rata. 

U nastavku će Ministar možda objaviti da ne voli ni glumce koji imaju brkove.
Možda bi želeo da sve glumice budu crnke.
Možda ga ježi e-mol.
I knjige bez slika.

A možda želi i da njegovo ime odzvanja u večnosti.
"Mislite o tome."
.

Saturday 15 June 2013

Konačno, kod kuće (This must be the place)

Još uvek živimo u lavirintu kutija i neraspakovanih kofera i pozajmljenih torbi. 
Cipele - hodnik, desno; odeća - ostava, dole, u koferima i kutijama levo, važniji papiri su valjda u kutiji u uglu sobe, bendžamin (fikus) donet, bio sam poput Žana Renoa u onom filmu, nosim ulicom drvo od metar i po; ponoć je prošla i siguran sam da komšinici nije bilo svejedno kada je ugledala kako se iz mraka hodnika ukazuje najpre drvo a zatim i neki nasmejani ludak što šeta drvo po kraju u noćnim satima, eh kakvi se to ljudi doseljavaju u našu zgradu... "dobro veče komšija, hoćete liftom?"

U novom jastuku nemam više od dva-tri odsanjana sna. 
Nisam zapamtio ni prvi san u novom stanu, običaj nalaže da je to važno. 
Spavam kao kamen, izmoren bukom, prašinom i dokumentacijom koja se sakupljala u glavi mesecima.

Ipak, kada otvorim oči u ranom jutru koje miriše na lipu, 
znam da smo kod kuće.

Na zidovima još uvek nema Aleksandrinih slika, nema planiranih polica, još uvek nijedan ekser za kačenje stvari, tek poneka ogrebotina od unošenja kutija, kesa, kofera, torbi, kutija, kesa, kofera, kesa, kutija,
ali to su sada naši zidovi - i možemo po njima da radimo šta hoćemo.

Nema, zapravo, mnogo toga, ali ima mnogo ideja kako bi moglo da bude.

Još uvek učimo šta je koji zvuk u zgradi i još uvek ne znam da po sunčevom zraku zaustavljenom na biblioteci procenim koliko je sati i koliko ima do mraka, ali su sve knjige konačno na jednom mestu i prvi put posle deset godina mogu da ih sve obuhvatim jednim pogledom. Saramago se oslanja na Vonegata, obojica na Kortasara; Mangel uparen sa Taborijem i Kolakovskim, evo i Barikove knjige su jedna kraj druge nakon toliko vremena rasejanja po uglovima, policama, drugim i trećim redovima ispod klupa; mnoge zovu na ponovno čitanje, 
sada, 
odmah!
konačno imaš vremena, 
kod kuće si.

("I got plenty of time")

Tek nekoliko sumraka smo odgledali, u daljini se nazire reka i odsjaj neba na njoj, crvena boja je spektakularna kad dan stigne na battery low.


Iz obližne Bašte se čuju cvrči, 
miriše na lipu.


* * * 

Subota je, jutro.

Kroz roletne probija osunčan dan, pesma lastavica me podseća na letnje raspuste,
nedaleko je pekara na čijim sam kiflama svojevremeno takođe odrastao i
čiji me ukus podseća 
na dom.

Tu sam, 
konačno.

("Home, is where I want to be/
But I guess I'm already there/
I come home, she lifted up her wings/
I guess that this must be the place...")


Monday 3 June 2013

"39 pesama", promocija! :)

Kada se Ivan >> pre nešto više od godinu dana javio sa idejom da serijal priča o 39 meni važnih pesama objavi kao knjigu, pričali smo o mogućnosti da promocija knjige bude na moj 40. rođendan.  Nema boljeg dana za zvaničnu promociju knjige priča o pesmama koje su učinile da se rodim, rastem, menjam i otkrivam svet a koje sam pisao do 39. rođendana na blogu >>.
Sticajem okolnosti - tako će i biti :) 

U proteklih godinu dana sve priče objavljene na blogu doživele su promene: drugačije su raspoređene, obogaćene nepravedno zaboravljenim detaljima, promenjenih pasusa tada pisanih za ekran a ne listanje stranica. Neke od njih su dobile i drugačiji ton - naročito "Enjoy the Silence" čiji je poslednji pasus dopisan u noći nakon konačno održanog koncerta Depeche Mode u Beogradu. 
Priče su zatim "polagale lektorski" kod stroge ali pravične i požrtvovane Staše od koje sam za nekoliko dana naučio mnogo, da bi ih na kraju grafički uobličavao Benussi, koji je bio svedokom barem tri od trideset i devet priča početkom devedesetih.

Autor nasmejane fotografije je Aleksandra.

Promocija knjige "39 pesama" zakazana je za ponedeljak, 10. jun.
Vidimo se u knjižari "Beopolis" (tržni centar u prolazu između Makedonske ulice (broj 30) i Dečanske 5), od 18h.
"Promocija" će trajati do 21h. Navodnike stavljam zato što ovo neće biti jedno od onih večeri u kojima autor čita omiljene odlomke, dok mu sa leve i desne strane sede kritičari ili prijatelji "koji o knjizi lepo misle". Slušaćemo muziku, uživati u piću i druženju - ko želi može dobiti i potpis... i to je to!
Izdavač je za promociju upriličio i specijalnu cenu.
Više o knjizi možete pronaći i na ovom linku >>

Dobro došli! :)


P.S: KAKO JE BILO NA PROMOCIJI - FOTKE :)