Friday 31 March 2023

Može li muzika biti glasnija od eksplozija? (Antiratne pesme, za "Liceulice", mart 2023)




Možemo pretpostaviti da je u hiljadugodišnjoj istoriji sveta bilo još pesama koje su bile glasnije od oružja i donele mir, ali za sada je takvo čudo samo jednom dokumentovano.
Napisana nakon završetka Napoleonovih ratova - ta pesma je na Božić 1914. godine na jedno veče zaustavila Prvi svetski rat. Izveštaji tvrde da se u daljini čuo poneki pucanj, ali i to da je oko 100.000 vojnika različitih vojski na prvoj liniji fronta odložilo oružje i zapevalo „Silent night“.

Ovo će biti priča o pesmama i albumima koji pevaju i pričaju o ratu i miru.
Ako i nisu zaustavile neki rat, sigurno su barem umanjile broj onih koji veruju da je oružje rešenje.

Ekatarina Velika: „Dum Dum“ (PGP RTS, 1991 / 2023)

Ovih dana će se na streaming platforme vratiti remasterizovana verzija albuma na čijem reizdanju su zajedničkim snagama radili PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića. Njegovo ponovno objavljivanje je prilika da konačno razumemo ono što nismo 1991. godine, ali to nije samo pitanje sada boljeg zvuka.
Sa distance od trideset godina, ovaj album bi se mogao nazvati i proročkim. Pripreman i sniman u vreme pre početka otvorenih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije - „Dum Dum“ je bio očajnički krik čoveka svesnog da upravo ostaje bez domovine, i da će taj raspad biti krvav. Između naslovne pesme o vladanju i završne „Dolce Vita“, obojene teškim predosećanjem potpunog raspada - ovaj album je doneo i „Zabranjujem“ - prvi jasni antiratni poklič devedesetih, kao i „Idemo“ – pesmu koja je anticipirala zločine sa kojima se i dalje ne mirimo.

Pink Floyd: „The Final Cut“ (Harvest, 1983)

Gnevan zbog politike premijerke Megi Tačer prema Foklandskim ostrvima - Rodžer Voters je počeo rad na albumu koji odiše osećanjem besmislenosti rata. Iz tog gneva nastale su pesme koje direktno prozivaju Tačerku („The Post War Dream“), emotivne posvete ocu - britanskom vojniku koji je poginuo 1944. boreći se protiv nacista u Italiji („The Fletcher Memorial Home“), i one koje sa gorčinom najavljuju budućnost (u poslednjoj pesmi peva - „... and I suffer premonitions, confirm suspicions/Of the holocaust to come“).
Rodžer Voters je nedavno neke od ovih pesama snimio ponovo u okviru „The Lockdown Sessions“, čime je potvrdio i tužnu činjenicu da su one i dalje aktuelne, četrdeset godina nakon što su napisane.
Ako želite da bolje razumete Votersovo obraćanje Ujedinjenim Nacijama iz februara 2023
- morate preslušati ovaj album.

Novi odmetnici: “Iznad tame (Pjesme za Viktora Haru)” (Kulturni Centar Vojvodine “Miloš Crnjanski”, 2023.)

„Iznad tame“ je konceptualni album posvećen Viktoru Hari – čileanskom kantautoru, pesniku i pozorišnom reditelju kojeg su 1973. godine brutalno ubili pripadnici Pinočeove vojne hunte.
Na stihove sjajnog pesnika Mehmeda Begića – muzičari iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije – uglazbili su trinaest pesama o ljubavi, prkosu i borbi čiji zvuk meandrira od vajba benda Calexico do protestnih akustičarskih pesama koje pozivaju da se izađe na ulice i bori za slobodu. Divan spoj raznolikosti glasova i Begićevih stihova se na prvo slušanje možda najbolje čuje u „Svijetlosti iz pustinje“ (pevaju Sanel Marić Mara i Isidora Milivojević), „Santiagu“ (Nina Romić) i pesmi „Crveno i crno“ (peva Ivan Škrabe). No, svako novo slušanje otkriva nove favorite. Zato -
„Zasad te molim
nauči ko je Viktor Hara
I šta nam znače njegove ruke.“

*

Više o novom broju magazina Liceulice >>


Tuesday 28 March 2023

Ekatarina Velika: „Neko nas posmatra“ (remaster, 2023)


Poslednji albumi velikih i voljenih bendova obično su tema naknadnih osvrta, novih preslušavanja i preispitivanja koja vode ka novim spoznajama ili maštanjima o muzici za koju smo ostali uskraćeni.

Album EKV „Neko nas posmatra" (PGP, 1993) to do sada nije doživeo. 
Objavljen tokom jedne od najgroznijih godina u našoj novijoj istoriji, usred združenog brišućeg naleta ratova, inflacije i nadirućih muzičkih mutanata koji su doslovce uništavali grizli sve pred našim očima  ovaj album je uglavnom dočekan ocenom „najslabija ploča u opusu EKV“, te se i danas najčešće samo pominje kao poslednja i najmanje važna tačka jedne izuzetne diskografije.

Trideset poroznih godina kasnije PGP je u saradnji sa Zadužbinom Milana Mladenovića objavio remaster ovog izdanja u digitalnom formatu, i to je dobar povod za još jedno preslušavanje.

*

Upuštam se priču o njemu ne samo zato što remasterizovana verzija otkriva donedavno zamućen energetski naboj, i kompaktniju sliku. 

Iako je neprijatno podsećati se te godine  upuštam se u ovo zato što sam i ja nakon prvih nekoliko slušanja u kasno proleće 1993. bio iznenađen tim zvukom i novom lirikom.
Sada znam zašto sam tako reagovao, i zašto se ovom albumu u prvoj godini objavljivanja nisam često vraćao.

Kada imaš dvadeset godina i živiš u takvom vremenu, mahnito tragaš za muzikom koja će te izmestiti iz realnosti.
„Neko nas posmatra“ je od nas tražio suprotno.
Ali, za suočavanje sa stvarnim svetom je tada bila potrebna hrabrost, koju nisam imao.
Shvatio sam to godinu dana kasnije, slušajući ga nedeljamau drugačijim životnim okolnostima, ne znajući da više neće biti prilike da čujem nijednu od tih pesama na koncertu.

Želja da vidim Milana kako uživo prži oslobađajući rif za „Zajedno“ ostala mi je neispunjena.

*

Sve je bilo u raskoraku, i prepuno paradoksa.

Uprkos trenutku, Milan je u intervjuima, iako gorak i ljut, pričao o novom optimizmu.

„Album „Par godina za nas" govorio je o tome kako će nešto strašno da nam se desi. Zatim, ploča 'Dum dum' govorila je o tome kako nam se to upravo dešava, dok ova najnovija ploča na svoj način sugeriše kako da izađemo iz svega toga. Reč je o tome da iz jednog užasnog bedaka ne možemo izaći kukajući i gledajući unazad, nego treba gledati unapred sa nekim jednostavnim optimizmom. Ništa ne upućuje na taj optimizam, ali ako ga mi nemamo u sebi, ne vidim način kako bi mogli da isplivamo.”

U tom trenutku ništa nije upućivalo, ili davalo razlog za optimizam (izuzev  možda   ideje da smo dotakli ono dno iz pesme „Dolce Vita“, i da je došlo vreme da se odupremo ka površini. Naredni meseci su pokazali da je i ta ideja bila pogrešna.)



Naknadno otkriven kratki Milanov autorski tekst objavljen u „Borbi“ na Novu godinu 1991/1992. („Potrebni su Novi stavovi. Nova etika. Nova estetika...”) najavljivao je promenu i rešenost da se krene sa popravljanjem nekih stvari.
To se oseća i u razgovorima iz 1993:

Milan: „Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom  ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nešto uradiš, nešto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. (...)
U ovo vreme ne biti angažovan ravno je zločinu iz gluposti ili s predumišljajem, svejedno. Moramo se angažovati da bi nešto, do čega nam je stalo, opstalo i potrajalo (...) Život je ovde postao nemoguć (...) Grad se jezivo promenio, uopšte ne mogu da ga prepoznam. Ne samo da je grad, nego su i ljudi bili drukčiji. Moj prijatelj ima babu od devedeset godina koja mi je jednom rekla: 'Dete moje, ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem iz mog vremena, kad sam ja bila mlada. Ovo nije taj isti narod.' Ja isto mislim da to više nije taj isti narod. Nešto se tu desilo.”



Koncerti tokom 1992. godine (poput onog u letnjoj bašti KST-a, a isto se čuje i na nedavno objavljenom Unplugged >> albumu iz Skoplja) pokazali su da je Ekatarina Velika i dalje odlično usvirana. Margiti, Milanu i Marku se u jesen 1991. priključio Dragiša Uskoković Ćima muzički obrazovan, vanredno talentovan (i za džez zagrejani) basista, što je ponovo blago redefinisalo zvuk grupe. (Marko Milivojević kaže „To je bend koji je svaki put ostvarivao sinergiju svojih članova, svako je davao svoj originalni deo.“)

Mnogo godina kasnije Ćima će mi otkriti da su Milan, Marko i on šest meseci uvežbavali novi materijal u Domu omladine Beograda. To se na ovom albumu čuje. EKV u tom periodu zvuči kao rokenrol bend koji je upravo otkrio novu energiju i koji je voljan da proba nešto novo. 

Tekstovi pesama su prepuni direktnih, ličnih poruka („Nije sve izgorelo, nešto sam ugasio“), ispevanih novim, drugačijim glasom. Tu su i otvorena obraćanja publici („Mi smo dozvolili da stvari odu predaleko“) i poziva na promene („Zaboravi prošlost i javi, ima li promene u tvojoj glavi?“)

Nova direktnost je bila česta tema intervjua 1993:

„Oduvek smo imali angažovane tekstove. Sada su ovakvi jer više nema vremena za uvijanje, metafore ili bilo kakve zatvorene forme. Treba rеći sve u lice. Treba razgovarati o problemu. Mi smo se osetili odgovornim da tako nešto uradimo. Pošto se obraćamo lјudima treba pokušati dopreti do svakog neoštеćenog mozga i pokušati popraviti stvari. Zajedno. Mi to možemo.”

Album je doneo ne samo novi zvuk, već i novi način upotrebe zvukova

„Neko nas posmatra“ je jedini album benda na kojem se čuju spoljni zvuci, i delovi drugih pesama.
Milan je kao producent u zvučnu sliku albuma uvodio huk ulice, zvuk tramvaja, glas dispečerke na železničkoj stanici („...za Paraćin“), svirku garažnog benda, deliće „Rock’n’roll music“ u verzijama Čaka Berija i Bitlsa, segment sa albuma „In the Mooncage“ Mitra Subotića Sube, kao i citat Martina Lutera Kinga „Naša generacija će se kajati ne samo zbog reči i dela dece tame, već i zbog straha dece svetlosti.”

Tu je prva obrada tuđe pesme koju je bend ikada objavio („Istina mašina“ Dada Topića, tj. grupe Time)  što bi pre trebalo slušati kao žestoko odsvirani omaž jednom od Milanovih muzičkih heroja, a zatim i kao hrabar čin načinjen u vreme kada je muzika „iz Hrvatske“ proterana sa radio talasa i TV ekrana u Srbiji.

Imamo pravo, i slobodu da sve te zvuke i zahvate slušamo kao upade stvarnosti koju je trebalo menjati.

Promenio se i likovni identitet benda. Novi logotip i dizajn omota (rad tada mladog Slavimira Stojanovića) doneo je promemu u odnosu na izgled prethodna tri albuma. („...na omotu se vidi uspostavljanje aktivnog kontakta s onim koji nas posmatra.” - Magi) 

Foto: Aleksandar Kujučev.
Više fotografija dostupno je na stranici
Zadužbine Milana Mladenovićа >>


Novi početak bio je i prilika da se iskoriste do tada sakupljena iskustva.

Zlatomir Gajić u knjizi „Milan Mladenović  rok poeta“ kaže: „Milan je godinama plamteo u nastojanju da promeni svet i izleči čoveka, da mu pomogne na putu ka sreći, trudeći se pritom da reši i brojne sizifovske zamke, da bi se odjednom oglasio mirnim pesničkim saopštenjem o velikoj istine do koje se stiže samo upornim traganjem, i tek na kraju puta.

U izdanju “Ko je ko u Srbiji” (1991) za Milana je zapisano da se izjašnjava kao agnostik, mada je u svakodnevnom životu i razgovorima tvrdio da je ateista. 
Na pitanja novinara u vezi sa nazivom albuma (i naslovnom pesmom) Milan je odgovarao: „Činjenica da ljudi žive, rade, prave decu, bave se svojim zanimanjima i to u toku svih strašnih stvari koje se događaju na našim prostorima, znak je da neko brine o nama i posmatra nas.” U drugom intervjuu će dodati  „taj neko je veoma blagonaklon prema nama”.

Ako se zagledate u hronologiju dešavanja na ovim prostorima tokom tog doba, verovatno ćete doći do odgovora o kojoj vrsti blagonaklonosti je reč, i da li su neki tumači njegovih stihova u pravu kada tvrde da je u vreme oblikovanja ovog albuma Milan zaista „otkrio boga”.

*

Uprkos rastrzanosti, koja se oseća i koja doprinosi da neke od pesama zvuče nezavršeno, „Neko nas posmatra” sadrži neke od najvažnijih momenata čitave karijere benda.

„Zajedno”, na čijem početku Milan nabraja imena stvarnih ljudi, bliskih prijatelja koji su napustili Beograd i Jugoslaviju, postala je ključni poklič dekade, i jedna od retkih pesama koje blistavo i strašno sažimaju osećanje života u Srbiji u tom trenutku. 
„Anestezija” savršeno dopunjuje, ili  ako želite  završava ne samo prvu stranu stranu albuma, već i niz briljantnih ljubavnih pesama koje je Milan za života napisao.

Druga strana ovog albuma krije još izuzetnih trenutaka, poput „Just Let Me Play Some Modern R’N’R Music”, ili pesme „Jadransko more”, čiji je naboj sada možda neshvatljiv, ali koja je 1993. zvučala duboko potresno.

Album  a neplanirano i karijeru benda  zatvara jedna od pesama koje su važne za razumevanje Milana kao čoveka, ali i pesnika.
„Ponos”.

U intervjuima sa Milanom iz tog vremena mogu se pronaći dva slična citata o istoj temi - a to je pitanje ponosa. Evo onog koji se ređe citira na internetu:

„Ako sve propadne i ako sve bude onako kako niko nije očekivao ili kako smo svi očekivali u potaji, ono što nam ostaje jeste da smo nešto radili sa svešću šta činimo i bili iskreni i pošteni u svemu.
Ne samo mi kao grupa ljudi, već mislim da je to najvažnija stvar u životu svakog čoveka. Znači, tvoja svest o tome šta radiš. Ako si sam sa sobom iskren i pošten, onda ne postoji nikakav problem već samo može da ti bude teško ili... Znači, ponos je ono što ti ostaje.”
(intervju za „Huper”, 1993)
 

Počašćeni smo pločom idiotskog naziva 'Neko nas posmatra' koja ne zaslužuje ništa osim jednog preslušavanja.” zabeležiće jedan od kritičara u osvrtu na koncert održan u KST-u sledećеg leta. Bojan Žikić će u magazinu „Ritam“ biti podjednako kritičan: „Ono što se čuje sa 'Neko nas posmatra' zvuči kao sastav koji je tek počeo da se bavi muzikom (izuzev klavijatura) (...) Pesme su, jednostavno, dosadne (...) Verbalne poruke su, slično kao na 'Dum dum', između nebuloznog i naivnog, skoro patetičnog, protesta. Druga je stvar, kako se neko uopšte može baviti protestom ako snima za državnu diskografsku kuću.”

Petar Janjatović će album posmatrati iz drugačijeg ugla: „...Koncizniji u izrazu, oslonjeni na jednostavnije gitarske forme, ispunjene finim, gotovo pop klavijaturističkim tkanjem, ponudili su svetliju, otvoreniju ploču...”

Magazin „Ritam” će po Milanovoj smrti pokušati da definiše njeno mesto u diskografiji EKV rečima „Najslabija ploča EKV. Neizbežan osećaj nedovoljne dorađenosti pesama, bio je donekle ublažen opštim, robusnijim rock’n’roll stavom posebno naglašenim u intervjuima. Pošten do kraja, pod stare dane otkrivajući stav nepomirljivog rockera, Milan je time dao možda i najveći mogući doprinos u poslednjoj fazi svog rada. Za buljuk brzih bendova Srbije on je ipak predstavljao pravovernog zaštitnika nekih vrednosti koje rock'n'roll doneo u ovu sredinu. I imao je šta da im prenese.”

Aleksandar Žikić se u knjizi “Mesto u mećavi” (1999) poziva na tu rečenicu, te otvara prostor za nova, moguća tumačenja:

O poslednjoj rečenici (osvrta magazina Ritam, prim. N) svakako nema spora. Doduše, nema ga mnogo ni u pogledu prve, uz pojašnjenje da 'najslabija ploča EKV' ne znači nužno i 'loša ploča'. Ipak, 'Neko nas posmatra' zaustavio je grupu u trenutku kad nije bila sigurna ne samo u to kojim putem zaista želi da krene nego i da li uopšte ima preostalih puteva kojima bi vredelo krenuti uz punu motivaciju da se stigne do njihovog kraja. Kao i većina ljudi ovde, i Milan i EKV su neminovno počeli da lutaju i gube orijentaciju. U vreme kad su radili na 'Neko nas posmatra' bilo im je jasno da je vreme „metafora i pesničkih struktura” iza njih. Ali bez toga, šta je ostajalo?

Beskompromisni rokerski stav? Robustnost? O tome je Milan, doduše, imao štošta da kaže, ali da li bi se to moglo označiti kao ključni deo njegovog generalnog stava? Da li je to bilo ono što bi on zaista želeo i voleo da radi, bez obzira na situaciju, nevolje i osećanje da ne može ostati po strani? Da li je, drugim rečima, 'Neko nas posmatra' upravo onakva ploča kakvu bi Milan i EKV zaista želeli da snime, ili je njen finalni izgled bio diktiran kolektivnim stresom u kojem su iznenada isplivale stvari o kojima se do juče nije ni razmišljalo? Je li ona rezultat pune umetničke slobode ili neminovni produkt vremena i prilika?

Nema pravih odgovora na sva ova pitanja, ali ostaje činjenica da je 'Neko nas posmatra'
samo jedan od mogućih odgovora kako je mogao izgledati album EKV 1993.”

*

Dan pre jednog od najvažnijih koncerata karijere (održanog na neobičnom mestu, u Sava centru) Peca Popović piše u „Politici":

„...Braneći sebe oni su pesmom, kao svojim oružjem i ponosom, otišli dalje, dublje i nepovratnije nego ijedan drugi bend ikada osnovan u Beogradu. Udaljeni od entuzijazma prve pobede, ostavši vremenom bez nekih kapitalnih muzičara i saradnika, siromašniji za mnoge tinejdžerske snove, danas su oličenje najvrednijeg od popularne muzike glavnog grada koji nije ustuknuo pred sramotnim stampedom novoizniklih vrednosti. EKV su, sada i ovde, dah i duh Beograda koji neće istaći belu zastavu pred jurišnicima sviklim na pobede u ime potreba trenutka.”

Tu istu sliku ljudi koji ne ističu belu zastavu, i ne predaju se bez obzira na sve i uprkos svemu  Milan je oslikao drugačijim rečima u intervjuu za Rock Starz 1993.

Novinar: EKV je odavno postala perjanica svoga grada. Kakva je klima u gradu i da li ti je Beograd danas ružan grad?

Milan:
Beograd nikako nije ružan grad ali je definitivno pukao. Pukao je jer u njemu živi previše usranaca koji su mogli da pomognu ali nisu. Usrali su se na samom početku i sada kao poslednje pičke žive u agoniji.

Novinar: A ti? Da li si ti među njima?

Milan: Nikako, ja sam hrabar čovek. Dela govore.

*

Ovaj album je dobro delo hrabrih ljudi.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Dum Dum >>
Samo par godina za nas >> 
Ljubav >>

SUBAsoba u Beogradu - ili o rečima, slikama, zvucima i vibracijama



Sličan osećaj me obuzeo u novembru prošle godine, kada sam prvi put ušao u SUBAsobu u Novom Sadu.
Tada sam shvatio. Izloženi artefakti - fotografije, plakati, Subine sprave, pisma i instrumenti su dragoceni i dirljivi, i pružaju drugačije uvide u delo i život Mitra Subotića Sube.
Ali, ono što je stvaralo magičnu vibraciju u tom prostoru bili su ljudi, i Subina muzika koja lebdi između nas.

Slično je bilo i prošle nedelje u SUBAsobi u Beogradu, tokom Kontakt konferencije.

Muzika, reči, priče, osmesi i ljubav - mama Ruže, Janje, Branke, Bose, Leke, Rajka, Vere, Ivana, Firčija, Vladimira, Milana, DJ Brke, Petra, Marine, Mome, Igora, Saše, Tijane, Žoaa... Svi oni su učinili da SUBAsoba tokom tih nekoliko dana bude mesto sreće koje slavi muziku, maštovitost, hrabrost i duhovitost – a to sve zajedno raspaljuje želju za novim otkrićima.

Hvala vam, svima!
(I hvala na prilici da propitujem goste!)

Ukoliko niste bili u SUBAsobi, ili želite da ponovo čujete neke priče - svi razgovori iz programa su snimljeni i postavljeni na YouTube kanal SUBA fondacije >>

Меđu klipovima ćete pronaći i neke nove ekranizacije Subine muzike >>, kao i razgovor koji sam vodio sa Marinom Perazić, Igorom Popovićem, Firčijem, Momom Rajinom, Aleksandrom Žikićem i Petrom Janjatovićem o o Subi >>

Ipak, ono što prvo preporučujem za gledanje je priča muzikologa Milana Milojkovića, o temi "Thank You, Mr. Rorschach". U sat vremena Milan nas je vodio - od Satija, preko postmodernizma do Kejdža - i Hrundija Bakšija (!!!), tokom kojeg me uhvatio onaj divni osećaj da ne znam ništa, ali i oduševljenje, zato što mi je dao putokaze ka jednom svetu i načinu razmišljanja koje ću tek otkrivati. 
I taj osećaj je predivan.