Tuesday 13 December 2022

Ryuichi Sakamoto: "Merry Christmas Mr. Lawrence" / Playing the Piano 2022. - ili: 'Kanpeki'




Nakon gledanja prve montaže filma „Merry Christmas Mr. Lawrence“ u kojem je prvi put glumio na filmu - Riuči Sakamoto je bio izuzetno razočaran sopstvenom glumom („Mrzeo sam sopstvenu glumu. Bila je ružna, i loša.“)
 
Sa željom da se, koliko je moguće, iskupi reditelju – Sakamoto je pomislio „
hajde da ove loše glumljene scene prekrijemo predivnom muzikom.“

U tom trenutku Sakamoto je već muzička zvezda Japana i iza sebe ima nekoliko odličnih albuma - ali nema nikakvog iskustva u pisanju muzike za film.
Nezadovoljan metodama koje su mu iskusniji muzičari preporučili – shvatio je da mora da stvori sopstveni metod.

Rezultat je bila muzika koju je svet zavoleo više od filma (i Bouvijeve glume).



Sakamoto ovu muzičku temu (poznatu i pod imenom "Forbidden Colors") svira već četrdeset godina - u različitim aranžmanima, sa različitom pratnjom, sa i bez Dejvida Silvijena.
Ukoliko odvojite neko vreme i preslušate zabeležene snimke u nizu - otkrićete kako se ona tokom godina neprimetno menja: u tempu, aranžmanu i akcentima.

U poslednje vreme je najčešće svirao sam za klavirom, nastavljajući da je oblikuje.
Juče je sa svetom podelio poslednju verziju, u okviru novog „Playing the Piano” koncerta, kakve je već svirao u nekoliko navrata.

Uvod u ovogodišnje izdanje koncerta je potresan.

U kratkom obraćanju gledaocima, Sakamoto ne krije da zbog bolesti sa kojom se bori nema snage da svira ceo koncert odjednom, te da ćemo ove godine gledati ‘onlajn koncert’ koji je sniman pesmu po pesmu tokom više dana.
A onda, na kraju tog obraćanja prosto kaže: "Well then, enjoy!" 

>> 

Merry Christmas Mr. Lawrence” je pretposlednja tema koju je odsvirao.

Čini se da je pronašao njen konačni oblik.

Englezi koriste reč ‘stripped’.
‘Ogoljena’ mi ne zvuči odgovarajuće.
Ali, Japanci imaju reč „kanpeki“ koju možemo prevesti sa tri reči:
savršeno,
besprekorno, 
potpuno.

Ovo nije snimak uobičajenog izvođenja, ovo je drama.
Usamljeni čovek za klavirom nakon četrdeset godina sviranja jedne melodije uspeva da dosegne njenu potpunost, od prvog tona svestan da nam svira možda poslednji put.

Poslednja tema koju je odsvirao u u okviru koncerta bila je
„Opus – Ending“.



Thursday 8 December 2022

Grejl Markus o pesmi "The Crystal Ship" The Doors (fragment)

(...) „Ulice su polja koja nikad ne umiru“, stih iz pesme „The Crystal Ship“ sa albuma „The Doors“, nosio je u sebi sliku koja pleni, kao i „Govori tajnom abecedom“, iz pesme „Soul Kitchen“, koju su izveli neposredno pre „The Crystal Ship“.

Te slike su ostajale da lebde u vazduhu, a ideje su odzvanjale. Ispisane na papiru, kad biste ih odmotali u svesti, možda su delovale jasno, ali kad ih je pevao Džim Morison, nisu bile takve.
Kad je reč o smrti, Džordž Šo je imao pravo. Ko je mogao da zna kuda se zaputio Morisonov, ili bilo čiji kristalni brod? Kad danas slušamo nedokučivi snimak te pesme sa albuma The Doors, ili onu intenzivniju, proširenu interpretaciju iz "Matriks" (kluba, Markus piše o ovoj verziji pesme), pesma deluje kao da je smeštena negde između sna i buđenja, govora i ćutanja, maštanja i delanja, smrti i novog jutra. Koje neće svanuti. Ravnoteža koju Morison uspostavlja nad bestežinskim, treperavim segmentima te pesme – u čija prva dva stiha se čuje odjek tišine u praznoj kući; brišuća, upečatljiva bas-linija, visoki, vazdušasti tonovi Manzarekovih orgulja, a više od svega, ono stoičko, temeljno uspinjanje u Densmorovom ponavljaju fraza na snaru ili cimbalu, kojima se obeležavaju prelazi iz jednog stava u drugi, iz jedne perspektive u neku sledeću – sve to zajedno podseća na mesečara koji hoda po razapetom konopcu. Fizički, ta interpretacija deluje kao uzdah koji traje dva i po minuta, i koji bi mogao biti poslednji.

Čudnovatost početnih reči – „Pre no što klizneš u svesno“ -
Be
   Fore
       You
            slip
into
unconsciouness

opčinjava slušaoca, pokorava ga od samog početka. To može biti san, ili prekomerna doza, koju je uzeo pevač, ili osoba kojoj se on obraća; a možda je reč o ubistvu, samoubistvu, ili zajedničkom samoubistvu. Od početka do kraja – muzika sve vreme kao da lebdi – Morison dočarava situaciju savršeno pribrano. Glas podiže i pojačava samo jednom, potkraj pesme, u časa kada peva njen naslov kao da ga je tog trenutka otkrio; te tri reči koje čine savršenu metaforu, avetinjski brod duše.

Nigde drugde Morisonov glas nije tako umeren, a tako pun.
On nikad nije bio soul pevač – u tome ga je sprečila suzdržanost čoveka koji uvek o svemu razmišlja, koji sve mora da promisli – ali se ovde prepušta koracima pesme, koracima sačinjenim od slika, tonova, ponajviše od melodije; čini to sasvim uveren u to da ga ti koraci vode nekud kuda vredi otići, bez obzira na to što nema ni nagoveštaja šta bi to moglo biti. „Ponekad smislim reči zato da bih mogao da zapamtim melodiju koju čujem“, rekao je Morison jednom prilikom. Ovde se može čuti da se događa upravo to.
Unutar ove nežne, utešne, izuzetno elegantne pesme, postojalo je ono što Rejmond Čendler naziva velikim snom, a Ros Makdonald jezom (...)"

(prekucano iz knjige „Dorsi – pet opakih godina muzike za ceo život“, Grejl Markus.
Preveo Zoran Paunović, objavio Clio, 2022. >> )



Wednesday 30 November 2022

Prešlicavanje za Liceulice :: o privatnosti i nadzoru

Why Do They Call a Private a Private / When there's nothing more public on earth?...” kaže deo pesme Frenka Lesera koju je napisao 1944. godine!

Tokom prethodnih dekada pitanjima privatnosti i nadzora bavili su se i Henk Vilijams, The Kinks, Dejvid Bouvi, Kejt Buš, Massive Attack, Nil Jang, Depeche Mode, Lenard Koen...

Danas vam za preslušavanje preporučujem albume koji su nas na vreme upozoravali, ili nas pripremaju za probleme koji tek dolaze.


Radiohead: „OK Computer“ (Parlophone, 1997)

Ovenčan slavom i etabliran kao pevač benda koji tamom i bukom pročišćava duše - Tom Jork je izjavio: “zapisujem sve pozitivne stvari koje čujem i vidim oko sebe” i obećao da će novi album Radiohead biti drugačiji. OK, za to drugo je bio u pravu.
Zagledani u svet oko sebe, Radiohead su kreirali muziku veka koji još uvek nije počeo.
Tom je, inspirisan Filipom K. Dikom, Hobsbom, Čomskim (ali i Bazom Larmanom i Daglasom Adamsom) nizao stihove o savremenom životu, smrti, globalizaciji i anti-kapitalizmu, dok je bend stvarao višeslojan, kompjuterizovan (sic) i sinematičan zvuk.
Sa distance od dvadeset pet godina “OK Computer” - nije izgubio ništa od svoje zastrašujuće veličanstvenosti. Štaviše, dvadeset i prvi vek ga uporno čini sve moćnijim (“Filter Happier”).

Kraftwerk – Computer World (Warner, 1981)

Paradoksalno: mašinski precizni i naizgled lišeni ljudskog - Kraftwerk su decenijama činili da u budućnost ljudske vrste gledamo optimistično i sa nadom. Još luđe: danas generacijama koje su odrastale uz njih – taj zvuk izaziva nostalgiju za budućnošću koja je trebalo da se dogodi.
Computer World“ je objavljen u vreme pojave prve generacije kućnih računara i vizionarski najavljivao kako ćemo živeti, raditi, zaljubljivati se i stvarati bolji svet. „Computer Love“ je i dalje jedna od najčudnijih ljubavnih pesama u istoriji elektro-popa, a „Pocket Calculator“ valjda i dalje jedina pesma ikada ispevana džepnom digitronu.

Brian Eno – ForeverAndEverNomore (Verve/UMC, 2022)

Nekadašnji član Roxy Music, producent nekih od najvažnijih albuma u istoriji rokenrola (David Bowie, Talking Heads, U2, Coldplay...) i verovatno najpoznatiji tvorac ambijentalne muzike se nakon višegodišnje pauze nedavno oglasio albumom koji pretresa pitanja vremena u kojem živimo. Globalna kriza, ratovi, tehnologija, ekološki problemi – sve to je inspirisalo Brajena Ina da se zagleda u sebe, pokuša da pronađe odgovore i ostrvca nade.

Preslušavanje pesama poput „Who Gives a Thought“, „We Let It In“ i „There Were Bells“ postaje još zanimljivije ukoliko pročitate i objavu kojom je Ino najavio ovaj album. U njoj, pored ostalog, kaže: „Kao i svi drugi – osim većine vlada sveta – razmišljao sam o našoj neizvesnoj budućnosti, i ova muzika je potekla iz tih misli. Da budem precizniji osećao sam tu budućnost.(...) Moramo se ponovo zaljubiti. U prirodu, u našu vrstu, i u naše nade za budućnost.“

Ovaj album na sebi svojstven, setan i melanholičan način, osvešćuje upravo to: moć osećanja.

*

Više o novembarskom broju magazina Liceulice >>