Sunday 8 January 2017

Praznik u Rimu

Foto: Aleksandra >>

Ne može sve.
Ne možeš sve pojesti, probati, liznuti, fotografisati, preći, dodirnuti, oslušnuti, poljubiti.

Ne možeš za nekoliko dana progutati više od dve i po hiljade godina, priča i slojeva ("koji se slažu jedni na druge kao u lazanji", kaže lokalac)

I zašto uopšte pokušavati?

Evo nas na deset minuta hoda od sobe, prvih deset minuta po gradu, već smo kod drugog čuda napravljenog ljudskom rukom, čuda za koje je bilo potrebno više pokreta čekićem, dletom ili kičicom nego što ti imaš miliona piksela u senzoru fotoaparata, prirodnije je vratiti aparat u torbu i prepustiti se pogledu i zamišljanju šta li je ostalo skriveno, šta je ispod, dole, ispod podruma, iza zidine, šta je razlog što ruka na statui pokazuje tamo.

Zato ćemo za nekoliko dana napraviti tek nekoliko fotografija, za slučaj da zaboravimo na trenutak, pogled, svetlo, osećaj.


Bez obzira na preporuke koje stižu sa svih strana (drugari, hvala!) - nasumično biramo restoran, piceriju, poslastičarnicu, štagod a gde vidimo više od dvoje ljudi za stolovima - i dobijamo sasvim dobru klopu. Dobro se jede i s nogu.
(Iskreno - nakon 15-17 kilometara pešačenja dnevno - sve što je kašikom je - odlično!)

Većinu natuknica koje dobijamo od lokalnog vodiča kroz galeriju ćemo istraživati kasnije.
Suočeni sa toliko slojeva istorije i priča - shvatamo da je sada zabavnije izabrati jedno delo - na primer Karavađovog Davida sa glavom Golijata, koji nije samo to i baviti se samo njim, uživo.
U preostalom vremenu ćemo zamišljati šta su sve te slike i skulpture videle i čule u vili Borgese ili u radionicama u kojima su nastajale. 

Iako, dakle, ne može sve - može se - 

... sesti na stepenice i uživati u suncu, glasovima i jezicima koji se čuju sa svih strana; 


... nakon dugog hoda ući u bilo koju crkvu i odmoriti oči, uši i noge (i ugrejati se); 

... stići na besplatan koncert u crkvi u večernjim satima i čuti neočekivano dobar sopran (i slabašan, ali tačan baritončić koji se trudi da je prati); 

... slušati galebove kako se dovikuju kroz sumraku; 

... hodati dva dana u istoj majici jer je vazduh potpuno čist a u restoranima pušenje zabranjeno;

... možemo se izgubiti u uličicama nakon što isključimo mape na telefonima i prosto landrati pitajući se kakvo čudo će izroniti iza ćoška; 

... možemo da računamo da je tokom dana u gradu škljocnuto barem milion fotografija i pola miliona selfija i da ćemo na nekim od fotografija sigurno biti i mi, kao prolaznici ili senke; 

... možemo sesti pored dekice koji čita tarot karte u ledenoj vetrovitoj noći. Čudo je što taj jak vetar ne okreće nijednu kartu na improvizovanom pultu ispred njega, ili su toliko masne od njegovih ruku, nećemo ga razumeti ni reč ali to neće biti ni važno, 
u pupku smo sveta, 
neka budućnost ostane nejasna,
ne treba mi ni nagoveštaj.


























Nagrada za one koji su hrabro iskoračali kroz ovaj poetski zanos - nekoliko korisnih tehnikalija:
  • Od aerodroma do stanice Termini ima nekoliko udobnih načina transporta: voz Leonardo Express (14EUR po osobi) polazi na svakih 15 minuta i u gradu je za nešto manje od 30 minuta. Druga opcija je Shuttle bus koji će vas za 1EUR više (dakle, 15EUR po osobi) ostaviti na željenoj adresi (u centru, tj. unutar Aurelijevih zidina). 
  • Izaberite hotel u centru. Jesu skuplji, ali dobar izbor baze, odnosno lokacije vam omogućava da sve obiđete peške (nas dvoje prepešačili nešto više od 55 km za 4 dana), te nećete trošiti novce na razne druge vrste prevoza (koji je, izgleda, izuzetno dobro organizovan)
  • Propusnice za Vatikan (Skip-the-Line) svakako rezervišite unapred (online, naravno), iako vas to neće spasiti gužve koja je u samom Muzeju, odnosno Sikstinskoj kapeli n-e-i-z-b-e-ž-n-a.
  • Isto važi i za propusnice za Galeriju Borgeze, pri čemu je gužva u prvom prepodnevnom terminu (od 11h) prihvatljiva i manja nego od 13h. 
  • Red za ulazak u Baziliku Svetog Petra dugačak je nekoliko stotina metara, "van sezone".
  • Za svaki slučaj - i za prvi dan: pristojna klopa za prihvatljive novce čeka vas u Taverni Del Seminario, na 50 metara od Panteona (u Via Del Seminario, logično)
  • Sad znate kako da birate bazu, kako da stignete do centra i gde da prvi put jedete, ostalo možete dalje - sami :)

Sunday 1 January 2017

Najdraže pesme 2016!


Običaj da se na kraju godine a pre početka Nove diže buka i puca u vazduh je stara paganska smicalica koja služi da se zaplaše zli dusi. Izgleda da to više ne pomaže - i zato predlažem da se pre početka Nove uzme čitava 2016, veže za kamen, baci na dno bunara, ubaci dinamit, zatrpa, detonira, onda otkopa i skače po ostacima sve dok ih vetar ne raznese. 

Ono što vredi - pakujemo u muzičku kutiju i idemo dalje.


Ovo nije samo zbir prethodnih "frtaljnih" lista iz 2016, biće i iznenađenja :)
St. Paul & The Broken Bones, The Rolling Stones, Sturgill Simpson, Gaspard Royant ... Junius Meyvant, Suzanne Vega, Esmé Patterson, Kralj Čačka, Kevin Morby, Aesop Rock... Artan Lili, ROGI, Suede, Jim James, Hiss Golden Messenger, Case/Lang/Veirs, A Tribe Called Quest, Yello, Beck, King Creosote, Straight Mickey and the Boyz, Cohen, Cave, The Burning Hell, Underworld, Kiwanuka... Sivert Hoyem, David Bowie...




Dodatak I: Ko je baš nestrpljiv da pročita listu pesama unapred, dostupna je ovde >>

Dodatak II:
Lista najdražih albuma 2016, a koje preporučujem tvom srcu, ušima i stopalima
(po abecednom redu)

Agnel Obel – Citizen of Glass
Anderson. Paak - Malibu
Amira Medunjanin - Damar
Arc Iris – Moon Saloon
C Duncan - The Midnight Sun
Carter Tanton - Jettison The Valley
Case-Lang-Veirs - Case-Lang-Veirs
David Bowie - Blackstar
Esperanza Spalding - Emily's D+Evolution
Gregory Porter - Take Me To The Alley
Hiss Golden Messenger - Heart Like a Levee
James Blake - The Colour in Anything
Jim Bryson - Somewhere We Will Find Our Place
Jim James - Eternally Even
Junius Meyvant - Floating Harmonies
Karl Blau - Introducing Karl Blau
Kraak & Smaak - Juicy Fruit
Laura Mvula - The Dreaming Room
Leonard Cohen - You Want it Darker
Liima – II
Max Jury - Max Jury
Melanie De Biasio - Blackened Cities
Michel Benita, Ethics - River Silver
Michael Kiwanuka - Love & Hate
Mop Mop - Lunar Love
Nick Cave & The Bad Seeds - Skeleton Tree
Nick Waterhouse - Never Twice
Nonkeen - The Gamble
Norah Jones - Day Breaks
Paolo Fresu and Omar Sosa – Eros
Paul Simon - Stranger to Stranger
Pavel Dovgal - The Aura
Polica - United Crushers
Radiohead - A Moon Shaped Pool
Rokia Traoré - Né So
Ray LaMontagne – Ouroboros
RY X – Dawn
Ryley Walker - Golden Sings That Have Been Sung
Sivert Høyem – Lioness
Solange - A Seat at the Table
St. Paul & The Broken Bones - Sea of Noise
Steve Mason - Meet The Humans
Sturgill Simpson - A Sailor's Guide to Earth
Suede – Night Thoughts
Suzanne Vega - Lover, Beloved - Songs from an Evening with Carson McCullers
Tigran Hamasyan, Arve Henriksen, Eivind Aarset, Jan Bang - Atmosphères
The Amazing – Ambulance
The Frightnrs - Nothing More to Say
Triko - Atina Bojadzi
The Rolling Stones - Blue And Lonesome
Thomas Cohen - Bloom Forever
Villagers - Where Have You Been All My Life
Yello – Toy


Sunday 18 December 2016

Alehandro Hodorovski: "Gde ptica peva najlepše"


"Ptica peva najlepše na svom porodičnom stablu." 
(Žan Kokto)

Ovim citatom počinje, zatim objašnjava.

"Svi likovi, mesta i događaji (iako je negde izmenjen vremenski sled) stvarni su, ali je ta stvarnost preoblikovana i preuveličana da bi postala mit. S jedne strane, porodično stablo je zamka koja nam ograničava misli, osećanja, želje i materijalni život, dok s druge strane, predstavlja riznocu u kojoj se čuva najveći deo naših vrednsoti. Osim što je roman, ova knjiga je ujedno i odraz napora koji se, ako se ostvare, teže tome da svakom čitaocu posluže kao primer kako da, kroz oproštaj, svoju porodičnu priču pretvori u epsku legendu."

*

Hodorovski u jednom intervjuu kaže: "Tajna mitologije jeste da mitologija postaje folklor. I sva magija - Markesova magija - folklorna je degeneracija mita. A ja (...) opisujem realnu magiju a ne magični realizam. Realna magija je svuda oko nas ali ne znamo kako da to vidimo. Treba da učimo da bismo prepoznali magiju na svetu. Svakog trenutka desi se nešto magično."

"Gde ptica peva najlepše" je magična knjiga, a poređenje sa "Sto godina samoće", na kojem kritičari često insistiraju je samo prihvatljivo, ali nikako u potpunosti tačno i pravedno.

Kod Hodorovskog je sve magija, a realnost je tu kamen za pod glavu koji te žulja i tako ne dozvoljava da, zagledan u krošnju tog drveta i omađijan pričama koje ti ptica peva - ne poludiš lako i nepovratno.

I ja bih se ovde zaustavio sa metaforama i poređenjima, zato što postoje stvari koje je besmisleno prepričavati a nisu zaslužile ni puko teoretisanje.

Zato - obavezno čitanje.

Ukoliko nakon čitanja ne uspeš da umakneš iz knjige, posegni za njegovim poslednjim filmom, blizancem ove knjige.



*
Intervju, sa sajta izdavačke kuće "Arete" >>