Saturday 7 March 2015

Povratak Mjehura ubice!

(Pisano za Al Jazeera blog, objavljeno 28.02. 2015 >>)

Onima koji nisu imali čast da ubrzano sazrevaju u Srbiji devedesetih godina uz program tadašnje "devedesetdvojke" nije lako objasniti koliko je i značajan i lekovit povratak Srđe Anđelića, poznatog i kao "Mjehur ubica" u zvučnike raznih aparata sa kojih se može slušati njegova nova audio-avantura.
Zamislite, recimo, da ste mali, musavi brazilski klinac, još ni tinejdžer, sedite ispred ekrana televizora i gledate onu katastrofu od finala, onu koja se završila rezultatom 1:7 za Nemce. Sad zamislite da je već neki trideseti minut, 0:5 na semaforu, totalni demoral na terenu, odjednom Markos Evangelista da Moraeš, poznatiji kao Cafu, koji se oprostio od fudbala pre nekoliko godina, iznerviran rezultatom preskače zaštitnu ogradu, uzima dres sa klupe od zbunjenog golobradog igrača koja sedi na klupi u nadi da ga niko neće isterati na teren da bude deo te blamaže, Kafu maše beku da se čisti sa terena odmah; istrčava na travu navlačeći dres i počinje da demonstrira kako se poseduje desna strana terena; trči, utrčava, šije po boku i to radi sa urođenom lakoćom, nema tromosti bez obzira na pauzu i više od četiri stotine i pedeset "velikih" utakmica u nogama, kao da nikada nije prestajao, igra i igra se, srećan, kao što je srećan i taj zabezeknuti klinac koji se oseća kao da je kraj same aut-linije, huk stadiona mu napunio uši i srce, hoće da pukne jer vidi čoveka kako se bori, igra za publiku ali i na rezultat, zašto smo inače na stadionu nego da izađemo sa njega podignute glave, uspravni?

Mjehur na mreži

Dok ovih dana slušam novi serijal emisija "Mjehur na Mreži" - ja sam ponovo taj klinac, ali ne zato što me šou koji pravi svim raspoloživim audio-sredstvima podseća na neka "bolja vremena" - nikako. Vremena nisu bila bolja, niti se autor uopšte osvrće ka tom periodu naših života - on juri napred! Ono što je zajedničko tom i ovom vremenu jesu žeđ i glad za zdravom zafrkancijom, dobrom vibracijom, lekcijama o prkosu i pop kulturi, pesme koje do sada nisam čuo a starije su od mene a fenomenalne su - sve to je hrana za glavu kakve u velikim medijima gotovo da nema, ni u mrvicama.
Iako sam svojevremeno proveo stotine sati slušajući ga na staroj FM frekvenciji - i bez obzira na to što znam kakve finte koristi - ponovo sam oduševljen kako sklapa glas, priču i muziku, drugar Milivoje je dobro primetio - "Mjehur ima tu čudnu verbalnu motoriku, koju samo James Brown ima" i stvarno - i dalje ume da uradi toliko stvari na tako malom prostoru (kako su ono komentatori govorili - "majstori na petoparcu"?), a sada je to još zanimljivije jer nema frekvencije, nego emisije ređa na mixcloud stranici sinkopiranim ritmom - iz dana u dan se pojavljuju kraće ili duže forme - nekada sat vremena, nekada samo dvanaest minuta ali, trajanje ni važno. Mjehuru je dovoljno svega šesnaest minuta da uradi više nego šesnaest radio stanica na FM skali za šesnaest nedelja, spakuje u mali prostor Sirizu, grčku krizu, Perikla, "I got money" Brooklyn Funk Essentials, Svetlanu Slapšak i Elvisa, sunce, stene, ribu i masline; sve vreme izgovarajući u mikrofon - suštinu. Onima koji se ne udubljuju i koji ne zastaju, već radio slušaju usput to može zazvučati kao parolašenje, a zapravo su to naše glave odviknute od toga da se u etar pričaju samo zaključci i vrte pesme ne zato što su hitovi; već pesme koje su tu da održavaju tenziju - i da voditelj uzme malo vazduha - ionako ne znaš kada će se uključiti, posle refrena ili možda i pre.
U njegovim emisijama nikada nije bilo, a tek sada nema razloga, prostora ili vremena za uobičajene kurtoaznosti dobar dan poštovani slušaoci, u Beogradu je sedam stepeni i duva severo-istočni vetar brzinom od deset metara u sekundi, vozače upozoravamo da voze pažljivo, a softver koji koristimo za formatiranje programa me opominje da je vreme da vam pustimo najnoviji hit... - to nikoga više ne dotiče i upravo zato je radio kao medij u Srbiji postao uglavnom potpuno nevažan u proteklih nekoliko godina, kako i da budeš važan ako puštaš istih pedeset pesama u krug pedeset nedelja u godini i pričaš ono što već sam čuo ili pročitao tog jutra negde na mreži?
U tome je dodatni paradoks ovog... programa: sadržaj koji se nalazi na mreži (i koji, samim tim, možete preslušavati kada god želite, u prostoru koji ćete sami birati i sa uređaja koju želite) je dinamičniji, aktuelniji i relevatniji od programa koji se emituje u realnom vremenu, putem radio talasa.

Mrežni otpor "poravnjivačima"

I kada svaki od tih novih audio-kalambura ode u fejd-aut ostaje to pitanje: koliko će ova nova audio-avantura trajati i koliko dugo mašina može da radi samo na entuzijazam i strast kao jedina goriva? No, čak i da ne traje onoliko koliko bi hiljade nas koji odnedavno slušamo "Mjehura na mreži" želeli - ove emisije će ostati kao dokaz da je i 2015. godine postojao otpor prosečnosti i "poravnjivačima" i one će, to je neminovno, inspirisati neke druge ljude da uzmu mikrofon i laptop u ruke ili bilo koji drugi raspoloživi alat i počnu da stvaraju nova iznenađenja za nova pokoljenja, koristeći stav kao polugu a strast kao oružje.
Ukoliko nikada ranije niste slušali Mjehura - ovo će za vas biti i drugačiji i snažniji "doživljaj radija". Ukoliko se znate od ranije i verujete da znate šta možete da očekujete - niste u pravu. Bolje je. Jer ono što ćete čuti nije "legenda nekadašnje devedesetdvojke", već čovek koji želi i ima da podeli sa vama neke važne stvari koje se odnose na ovde i sada.

Emisije vas čekaju na ovom linku >> 
.

Friday 6 March 2015

Vlada Divljan

"Moj grad večeras tako tužan je i tih, moj grad večeras krije neki strah
kao da zna da poklanjaš mu poslednji svoj dah"
(Vlada Divljan, "Moj grad", 2000.)

Strašan i dirljiv je bio taj trenutak u kojem je vest o smrti Vlade Divljana stigla do nas. Jedan potmuli uzdah je preleteo prostorijom, oteo se i onima za koje sve do danas nisam znao koliko im je njegova muzika značila, kao i onima koji su mlađi od "Maljčika". Ubrzo su se iz malih zvučnika sa različitih strana čule razne pesme: trideset i pet godina muzike počelo je da se prepliće, u popodnevu u kojem je dobovala kiša. A stih "čekao sam proleće, da me odnese" dobio je drugačije značenje.
I gotovo niko nije verovao da je imao pedeset i sedam godina. Za sve nas je toliko godina Vlada bio i ostao beogradski - Dečak.

Odbrana i poslednji dani

Čitam ponovo njegovu izjavu od pre nešto više od mesec dana, kada se poslednji put oglasio i demantovao da je "životno ugrožen". Priznao je da je bolestan, ali je najavio novi singl koji je snimio, kao i album uživo koji je snimio sa zagrebačkim Ljetno Kino Big bendom. Iz šale je najavio da će o svom zdravstvenom stanju uskoro pisati više, i da će to biti "feljton, pošto vidim da je interesovanje veliko". Iako sam siguran da je verovao da će ponovo stati na binu, možda nastaviti i tradiciju koncerata koje je nekoliko godina svirao u Beogradu baš na 8. mart - večeras shvatam da tom izjavom nije želeo samo da nas umiri, već i to da je humorom želeo da nam odvrati pažnju od bolesti i učini da se ne opterećujemo tim zlom. Moguće je da grešim, ili preterujem. Možda su me njegovi maniri, vaspitanje i sve ono što je ostavio za sobom naveli na pogrešan trag. Bez obzira na to što me je vest o njegovoj bolesti krajem januara nekako pripremala za to da će čovek uz čiju sam muziku odrastao uskoro možda otići - i dalje ne prihvatam da nije uspeo da složi nekoliko akorda i stihova kojim će, onako iz kreveta, ubediti smrt da ga ne odnese tako brzo.
Ili je smrt zabrinjavajuće gluva.

Idol

Uglavnom svedene na nešto faktografije i formulacije poput "preminuo je velikan jugoslovenske muzike", današnje vesti o Vladinoj smrti retko beleže činjenicu da je njegova muzička zaostavština izuzetna i potpuno čudesna, što postaje jasno kada se prebroje sve muzičke avanture u koje se tokom karijere upustio.

Od "Retko te viđam sa devojkama", "Maljčika", "Zašto su danas devojke ljute" i "Malene", da pomenem samo neke od pesama iz tog perioda iako svaka zaslužuje više prostora - Idoli su za nešto više od dve godine dobacili do neponovljivog albuma "Odbrana i poslednji dani" koji se i danas najčešće rangira kao najbolji u istoriji jugoslovenske muzike, iako je u vreme objavljivanja bio komercijalno mnogo neuspešniji od njihovog prvenca. O "Čokoladi" koja je usledila Divljan u intervjuima nije pričao sa mnogo naklonosti, iako se na tom albumu nalaze neke od najlepših koje je ikada napisao ili uglazbio. Muzikom za "Šest dana juna" dokazao je raskoš svog talenta: od predivne dvadeset-petosekundne "Mala teme filma", preko zarazne "Ona to zna" do šaljivog narodnjaka  "Ja je zovem meni da se vrati", Divljan je pokazao da sa lakoćom vlada svakim žanrom. Na "Tajnom životu A.P.Šandorova" je eksperimentisao i sa tada novom tehnologijom, dokazavši da je moguće napisati hit i "u jednom akordu", ali i da mu sasvim pristaje i džezirani pop u kojem u nedogled ponavlja "Neću ništa da znam". Prva priča omnibus-filma "Kako je propao rokenrol" nikada ne bi bila ista da se u njoj ne pojavljuje njegov "Disko-Nindža". Krajem osamdesetih Vlada je bio - svuda. Objavio je i "Rokenrol za decu" sa Giletom, snimio "Lutku koja kaže ne" sa Pikom, Giletom i Švabom, te često nastupao i sa Le Cinema, da bi se nakon toga, početkom devedesetih preselio u Australiju, u kojoj je, pored ostalog radio i na zanimljivom projektu "Apartchicks" sa Kirilom Džajkovskim, nekadašnjim članom Leb i Sol.

I danas je teško opisati atmosferu beogradskog Doma omladine kada je u zimu 1996. ponovo stao pred beogradsku publiku, praćen "Old Stars bendom" i fantastičnim koncertom nas provezao kroz detinjstvo i mladost i ubedio da se vredi boriti za budućnost. Od tada je objavio i "Sve laži sveta", fantastičan instrumentalni album "Die Tonzentrale", radio muziku za filmove, snimao sa mladim bendovima i Ljetnim Kino bendom, svirao koncerte sa "NeVladinom organizacijom", učestvovao u političkim kampanjama i odavao utisak da je sve vreme "tu", emitujući dobre vibracije i održavajući beogradski duh i naša srca živim, a uši neprekidno načuljenim, iako je od 1999. živeo u Beču u kojem je i umro.

"Više nisam tu"

Citiranje i prepričavanje današnjih komentara sa društvenih mreža, u kojima nema ni skrivanja suza, sasvim sigurno nije način da se ova priča završi a ovaj dan nekako pregrmi. Zato ponovo iščitavam i ovde citiram jedan stari intervju sa Zdenkom Kolarom, Vladinim prijateljem, basistom i saborcem koji je sa njim najduže svirao, objavljen povodom neke od godišnjica razlaza Idola.

Zdenko priču o Idolima počinje ovako:
"Ja sam se doselio (u zgradu u kojoj su obojica živeli - n.a) negde '63. godine, iz Zemuna gde sam se i rodio i prvi dečko kog sam sreo dok su nam stvari još bile na kamionu bio je Vlada. To je bilo kao u priči, dva dečaka se sreću ispred zgrade: Zdravo. Zdravo, kako se zoveš? Vlada, a ti? Ja sam Zdenko. Moj ćale nam je dao pare i poslao nas da kupimo žvake da im ne smetamo. I mi odemo i kupimo one kockaste žvake, velike kao karamele, one što ti potpuno napune usta, prave pravcate socijalističke žvake iz onog perioda. Tako je sve počelo."

Priča koje je imala takav početak ne može imati tužan kraj. Vlada Divljan nikada nije pisao "tužne" pesme. Bilo je veselih, neozbiljnih, zafrkantskih, ironičnih, nežnih, iskrenih, bilo je - naravno - i setnih, ali je i u najtamnijim među njima uvek bilo mesta na kojima se možeš ogrejati, protrljati oči i blago osmehnuti pre no što ponovo zakoračiš na beogradski asfalt.

Ovaj grad večeras jeste "tako tužan i tih", kako kaže jedna njegova pesma, ali ono što je ostalo iza njega grejaće srca i držati osmeh na licu još "dugo, dugo."

Ako su te odveli da im odsviraš "Nebesku temu", ja ih razumem.
Iako teško prihvatam.


.

Saturday 28 February 2015

"Imperfekcionisti"? Perfektno! (o knjizi Toma Rahmana)

(objavljeno na AlJazeera blogu >> 10. februara 2015.)

"Doslovce. Ovu reč treba brisati. Prečesto se ono za šta se vezuje prilog "doslovce" zapravo nikada nije ni desilo. Kao, na primer, u izrazu "doslovce je iskočio iz svoje kože". Ne, nije. Mada, da se to zaista desilo, trebalo bi to progurati, predložiti za naslovnicu."

Konačno knjiga zbog koje sate spavanja trampim za sate čitanja! - i to činim jer znam da dobro skrojena i perfektno napisana knjiga deluje na buku u glavi ponekad i bolje od nekoliko sati spavanja, dok sama priča u nekim trenucima deluje poput sna.

"Imperfekcionisti" je priča o (fiktivnoj, nikad imenovanoj) dnevnoj novini koju je pedesetih godina u Rimu pokrenuo američki bogataš Sajrus Ot - iz razloga koje na ovom mestu ne bi valjalo prepričavati i koji čekaju da ih čitalac otkrije među tri stotine stranica knjige.

Iako tokom pedeset godina postojanja dnevnik nikada nije dobacio do tiraža većeg od dvadeset pet hiljada, distribuiran je na svim delovima planete i dobio vernu publiku, kojima su "te novine jedina veza sa belim svetom, sa velikim gradovima koje njihove oči nikada nisu videle, gradovima podignutim samo u njihovoj glavi."

Ipak, lične drame zaposlenih novinara i onih koji su na bilo koji način vezani za list, odustajanje od borbe i nepristajanje na promene (uredništvo lista, između ostalog, odlučuje da list ne otvori ni internet stranicu) vode ka konačnoj odluci naslednika osnivača da list ugase 2007. godine.

"Hajde da počinimo neki novinarluk!"


Pedeset godina postojanja lista Rahman plete kroz jedanaest (efektno, "novinarski" naslovljenih) živopisnih, sjajno prepletenih ličnih priča: Lojda Berkoa, ostarelog dopisnika -slobodnog strelca iz Pariza koji odavno ne uspeva da proda nijednu priču i služi se trikovima ne bi li zaradio za stanarinu i potrebe dosta mlađe žene; pisca čitulja Artura Gopala koji se sastaje sa onima koji će biti tema njegovih tekstova; Hermana Koena, šefa lektorskog odeljenja koji je ujedno autor interne "biblije" pravila pisanja i grešaka kolega koje uredno sortira; glavne urednice Ketlin koja pokušava da održi list bez obzira na sve; honorarnog dopisnika iz Kaira koji pokušava da to zaista postane ali na njegovu (ne)sreću kratka saradnja sa "prekaljenim profesionalcem" koji "čini novinarluke" ga od te ideje odvraća - i druge, sve usmerene ka kraju: "Novine - taj dnevni izveštaj o bezumnosti i genijalnosti jedne vrste - nikada ništa nisu propustile. Sada ih nigde nije bilo."

No, bez obzira na decentan, ironični humor i izuzetan osećaj za vođenje priče - dva poglavlja posvećena životima onih koji zapravo nisu umešani u stvaranje novina dokazuju svu raskoš Rahmanovog talenta: poglavlje "Hladni rat okončan, počinje topli rat" posvećen gospođi Orneli, vernom čitaocu koja zbog spefičnog načina čitanja kasni za svetom sada već okruglo dvadeset godina i koju iznenadni uvid u "novije" naslove u potpunosti izbacuje iz ravnoteže; te poslednje poglavlje, u kojem osnivačev unuk, Oliver Ot, melanholični usamljenik dobija za zadatak da pred članovima redakcije oglasi da list prestaje da postoji, "odlukom odbora".

Način na koji Rahman vodi ovu priču, likovi koje majstorski uvodi (i izvodi) iz glavnog toka i jezik kojim suvereno vlada čine da svaki, te i ovaj moj pokušaj prepričavanja "Imperfekcionista" bude "vest iz druge ruke": ovo nije knjiga za prepričavanje već prepuštanje - i nije slučajno koja što je od objavljivanja dobila izuzetno pohvalne kritike. Desetine izuzetno pohvalnih recenzija moguće je spakovati u tri (teško prevodive) reči objavljene u jednom od američkih magazina: "A compelling page-turner", što je pomoglo da se ova knjiga u sezoni objavljivanja nađe na nekoliko relevatnih lista najboljih knjiga godine.

Prvenac Toma Rahmana


Svaki pasus "Imperfekcionista" čitaocima ukazuje na nekoliko stvari koje su važne za dobru knjigu. Najpre - da je Tom Rahman ne samo izuzetno talentovan tip već i da je očigledno dobro "ispekao" novinarski zanat.

Pre no što se posvetio pisanju (u 30. godini) - Rahman je radio kao dopisnik iz Rima za Associated Press, zatim kao reporter u Indiji i Šri Lanki, da bi novinarsku karijeru završio radeći za International Herald Tribune.

Treća proizilazi iz prethodne dve: ovakvu knjigu može napisati samo neko ko zaista razume suštinu onoga o čemu piše i koji kao takav može hladnokrvno da zabeleži: "A novinari su ti gomila budaletina koje se prave da su alfa mužjaci", što u datom kontekstu perfektno funkcioniše.

Velika lepota


Ova knjiga je čitaocima regije za sada, koliko se može preko mreže proveriti, dostupna u dva prevoda. Na hrvatskom jeziku je knjigu objavio "Lumen" 2011. godine, dok je beogradska "Booka" objavila odličan prevod Vladimira D. Jankovića još prošlog proleća. No, za knjigu poput ove sasvim sigurno nikada nije kasno. Štaviše - ukoliko je sada prvi put čitate a u međuvremenu ste pogledali i izuzetan film "La Grande Bellezza", odnosno "Veliku lepotu" Paola Sorentina, neka vas tokom čitanja ne iznenadi ukoliko vas uhvati atmosfera poput one iz filma a kroz pasus prošeta neko lice poput Gambardele.

Sentiment tog filma i ove knjige je sasvim kompatibilan, ne samo po tome što su fokusirani na slične ljude - imperfekcioniste - već, i po lamentiranju nad svetom koji je sa naslovnica prešao u nekrologe, poput onih koje Artur Gopal ispisuje u jednom od poglavlja ove knjige.

Zato vam preporučujem "Imperfekcioniste" Toma Rahmana.

A ukoliko knjige smatrate suvišnim izdatkom koji sebi ne možete priuštiti - pogledajte oko sebe i saberite koliko novca svakog meseca dajete na "listove" koji sadržajem odavno ne stišavaju, već namerno raspiruju buku u našim glavama i koji najčešće odvlače našu pažnju od suštine kojoj je ova knjiga posvećena.
.
P.S. Tridesetak uvodnih stranica knjige >>