Saturday 1 November 2014

"Angel's Breath", oslikan

"... bojim se, u stvari da je, možda, osećao da mu je to kraj", citira Aleksandar Žikić Margitine reči u knjizi "Mesto u mećavi", baveći se albumom koji je Milan Mladenović snimio sa Mitrom Subotićem - Subom nekoliko meseci pre smrti i čije izdavanje nije doživeo.

Žoao Paraiba, fantastični perkusionista koji je svirao na tom albumu napisao mi je u intervjuu >> koji smo uradili pre nekoliko godina "Kada je Milan došao, bilo je dirljivo gledati ponovni susret njih dvojice, kao da su ponovo u Novom Sadu. I sve teče lako i glatko – i priča i muzika, zaista neverovatno. To vreme koje je Milan proveo kod nas u Sao Paulu istovremeno je ličilo na vreme oproštanja dva prijatelja... Sa druge strane, toliko je bilo zapravo lako snimati taj album. Svi smo radili fantastično brzo, disali kao porodica, ne možeš da zamisliš kako je išlo. "

Na omotu albuma postoji i Milanov tekst, u kojem, između ostalog piše: "Ritam, najstarija komponente muzike, najstarije umetnosti, osnova je ovog projekta, dok preko njega plivaju i zvuci balkanskog etnosa, sa mesta koje je trenutno žarište iskonske borbe dobra i zla u ljudima."

Suba je na istom mestu zabeležio: "Ovaj CD uradili smo Milan, Žoao, Fabio i ja (...) Sva ta četiri posebna jezika izgradila su jedan poseban, peti jezik."


Žikić navodi da je radni naziv ovog projekta bio "Pangea", prema imenu sveplanetarnog kopna koje se vremenom razdvojilo u današnje kontinente."


Jedan od preživelih članova poslednje postave EKV tvrdi da je Milanu ovaj album bio najvažniji rad u životu.

Ovaj album ni toliko godina nakon objavljivanja i dalje nije prepoznat - za šta su zaslužni i trenutak u kojem se pojavio, tiraž i njegova distribucija (danas ovo izdanje ima status kolekcionarskog rariteta) i odsustvo podrške - jer izuzev priče o albumu i svega nekoliko recenzija u medijima, album je promovisao svega jedan spot, "Crv", koji je Milan radio sam i ostavio nezavršenim, da bi ga nakon njegove smrti kompletirali "njegovi prijatelji", kako svi dostupni izvori navode. 

Drugi razlog je, svakako, činjenica da je Angel's Breath hermetičan, drugačiji od svega što je publika očekivala, iako su Milan i Suba od prvog trenutka saradnje pod imenom Angel's Breath, još od osamdesetih tragali i oblikovali takav zvuk i takvu muziku.





***

Od one večeri u kojoj je Kuzma doneo u redakciju CD pravo sa promocije albuma održane u Barutani krajem te 1994, Angel's Breath jeste jedan od onih albuma sa kojim sam sve vreme, svih ovih godina u potpunom sazvučju - i to od uvodnog zvuka na "Praia do Ventu Eternu" do poslednjeg tona snimka "Velvet", poslednjeg koji su Milan i Suba napravili, a u kojem Milan više i ne peva, već glas koristi kao jedan od instrumenata. 

Angel's Breath je za mene i danas jedan od deset najboljih albuma koje sam čuo u životu.
Tako se i dogodila ekranizacija.

Počelo je nenamerno, pokušajem rekonstrukcije nekompletnog presnimka spota za "Crv" koji je isplivao pre nekoliko godina na mreži sa ko zna čije video trake snimljene sa 3K, a koji je bio u toliko lošem stanju da sam, koliko sam umeo i znao, rekonstruisao nedostajuće delove i uklopio ga sa stereo zvukom sa originala. Zatim sam shvatio da se scene iz Velsove "Dame iz Šangaja" savršeno uklapaju sa snimkom "Ogledalo". 
I da niko drugi osim Sonje Savić ne može biti na "40 seconds of Love"... i da je Karpo Godina pravi izbor za "Velvet"...
I tako, kap po kap.

Isključivo iz želje da ova muzika stigne što je moguće dalje.

U naredna četrdeset i dva minuta, kao podloge za snimke sa albuma "Angel's Breath" pred vašim očima biće scene iz filmova:

"The Cave of Forgotten Dreams" Vernera Hercoga; 
"Una" Miloša Radivojevića; 
"Izrazito ja" Joce Jovanovića; 
"Hole in the Soul" Dušana Makavejeva (dokumentarni materijal iz filma)
"Sans Soleil" Krisa Markera; 
"The Lady from Shangai" Orsona Velsa; 
"The Return" Andreja Zvaginceva; 
"Nostalgia" Andreja Tarkovskog; 
"Parada" Dušana Makavejeva i,
"Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk" Karpa Aćimovića Godine. 

Među klipovima je, naravno, i rekontruisana verzija spota "Crv", čija se originalna verzija u međuvremenu pojavila na mreži.

Ponovo su ispred nas ta dva datuma: 2. novembra je godišnjica smrti Mitra Subotića Sube >>, tri dana kasnije obeležićemo dan Milanove smrti. 

Kakvu li muziku sad prave, 
tamo negde, 
gde se zvuk i vreme prostiru - drugačije.

I neka ovo bude inspiracija za nekog veštijeg da uradi nešto više i bolje od mene. 
Jer muzika koju su Suba i Milan stvarali, kao i životi koje su živeli još uvek čekaju pravu ekranizaciju.



Sunday 26 October 2014

Melanie De Biasio: "No deal" [preslušavanje]





"Si je n'entendais pas ta voix, je serais perdu dans un pays de silence." - 
"Da ne čujem tvoj glas, bio bih izgubljen u zemlji tišine" - 
kaže Moris Rone Žani Moro u filmu Luja Mala "Ascenseur pour l'échafaud") i ta rečenica svetli poput reklama u crno-belim filmovima dok preslušavam i otkrivam čudesnu Melanie De Biasio, album koji može biti fantastična podloga da se od svakodnevnice napravi opaka filmska scena ili uživa u vožnji u noćnim satima kroz grad ili zamisli zadimljeniji džez klub u srcu nekog drugog grada ili - 
odmah spuste roletne i zaboravi šta je sa druge strane stakla, mali je broj stvari koje mogu biti tako privlačne i prijatne poput albuma "No deal" ovog oblačnog, hladnog dana.

Ukoliko u njenom glasu čujete i Billie i Ninu ali i Peggy Lee, niste jedini.
Ali, to je najmanje važno.
"No Deal" je drugi album Melanie De Biasiosnimljen za svega tri dana, na starinski način, sve je nastajalo odmah, kablovi im možda i nisu bili potrebni, 
samo pogledi preko instrumenata.

Roletne dole.
Play.
Vidimo se,
u nekom crno-belom filmu.


. .

Tuesday 21 October 2014

Ben Howard: "I Forget Where We Were" [novi album, preslušavanje!]

Teče četvrti... peti... šesti dan od kako preslušavam novi album Bena Howarda i pokušavam da prepričam sazvučje u kojem smo "I forget where we were" i ja od prvog do poslednjeg takta još od prvog preslušanjavanja - ali ne umem: ovo je jedan od onih albuma o kojem ne pričaš mnogo, već prijateljima napraviš kopiju i preporučiš da preslušaju, nadajući se da će se Ben i oni prepoznati, ukoliko već nisu na prethodnom albumu.

Prošle su tri godine od kako je Ben napustio obale Devona na kojima je glancao i usavršavao svoj prvenac, album "Every kingdom" >>, kojim je sa lakoćom osvojio i publiku i kritičare (najbolja recenzija: "Every Kingdom made me want to quit my job, grab a surf board, up sticks and move to the West Country" >>), dve Brit nagrade, te nominaciju za Mercury Award 2012. u kategoriji najboljih.
Pesme su grejale srca poput logorske vatre u noćima na hladnom pesku i ponovo je bilo lepo gledati ka zvezdama iz vreća za spavanje: "Every Kingdom" nije bio samo letnji album, on je bio leto.

Usledila je promena struje: prošle godine objavio je EP "Burgh Island" u kojem se more uzburkalo, nebo prekrili oblaci a Ben se bez straha uputio u dublje vode, oslanjajući se sve više i na električnu gitaru.

Konačno, evo toliko očekivanog 
"I forget where we were": album-jesen, prostran poput pogleda iz kolibe na visoravni na kojoj je odjek jedini glas sa kojim možeš da razgovaraš u oblačnom popodnevu, sunce se retko probije i otkriva vrhove već prekrivene snegom: a kada žice zapršte to je zaista kovitlac, kao u sedmominutnoj "End of Affair" - najboljoj pesmi koju je Ben do sada napisao i otpevao i čija vibracija me podseća da bi sada bilo sasvim prigodno da prestanem da kuckam u tastaturu i da se prepustim muzici, jer ono što srcu, glavi i stopalima rade pesme poput ove spomenute, ili "Small Things", "Time is Dancing" i "Conrad" nije za priču, već preslušavanje.

Vidimo se tamo, 
na visoravni.



.
(Alternativni streaming link, FasterLouder >>)
p.s. Fenomenalno srоčena recenzija sa S.Y.F.F.A.L-a >>)
.