Sunday 13 July 2014

Jedna za putovanje (preslušavanje)

Fotografisano 2011, 966 km od Beograda
Slušanje muzike-sa-radija tokom vožnje ka obali slično je putovanju preko agencije, paket aranžmanu: neko drugi (tek si mu čuo ime, kao i radio voditelju) određuje kada ćeš i šta da radiš, odnosno slušaš - a ti se praviš da ti je to sasvim u redu, iako bi možda baš u tom trenutku zakočio kraj druma; divio se predelu; legao u travu; spustio se niz kamenjar ka jezeru i zagazio u hladnu vodu... Ili bi preskočio pesmu koja se upravo čuje iz zvučnika i slušao sledeću, onu koja bolje leži tom delu puta.

Zato mi je pakovanje muzike za kilometre koji su pred nama važno, koliko i izbor knjiga ili broj majica u koferu. (Ne preterujem :)

Ovog leta pred nama će se odmotavati kilometri koje sam nekada znao u krivinu
Sada se sećam ponekog zavoja i odmorišta; sećam se visoravni na kojoj je uvek bilo hladno; proplanaka usred šume; sumraka u kojem se more još uvek ne vidi ali je pesma zrikavaca sve glasnija, mešaju se slani vetar i slatki miris voća koje prodaju kraj puta koji vodi ka trajektu.

Tako se i na putnoj listi ove godine našlo svašta: i hitovi koji su se mogli čuti sa radija pre tridesetak godina; onda gitare; zatim etno-kutak; našlo se mesta i za tipove poput Khaleda, u čast onoj sceni vožnje iz "Intimnog dnevnika", ima tu i par stvari koje ću možda želeti da čujem kada pukne pogled ka pučini. 
I gomila pesama koje nisam slušao odavno, onako kako zaslužuju - sa oba uha i čiste glave.

Ovo na listi je tek "delić atmosfere" - neke pesme na koje želim da vas podsetim, za onaj dan kada budete pakovali muziku za put, 
za one kojima je putovanje važnije od cilja.

Crveno...
Žuto...
Srećan put :)

* * *

UPDATE: 
Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015, što je učinilo da su neke od lista, poput ove, nepovratno izgubljene.
Sačuvane i rekonstruisane liste dostupne su na ovom linku >>

* * * 

Tuesday 8 July 2014

Muscle Shoals: gradić iz kojeg dolazi dobra muzika [preporuka]



"Moja pra-pra-prabaka je bila indijanka, pripadala je plemenu koje se zvalo Eukhi. Njeno pleme je ovu reku zvalo Nun-hse, reka koja peva. Verovali su da je u reci živela devojka koja im je pevala i štitila ih.

1839. godine moja pra-pra-prabaka preseljena sa ovih obala, gde je danas Masl Šouls, Alabama.

Odveli su je u indijanski rezervat, danas je tamo Maskogi, Oklahoma. 
Kada je stigla tamo, pričala je, tamo nije bilo pesama.
Hodala je obalama reka ne bi li čula - pesmu.
Njen narod više nije mogao da peva, nisu više mogli ni da igraju.
Nisu više mogli da održavaju svoje rituale.
I postali su narod tužnih ljudi.

Zato je ona rešila da se vrati kući. 
Krenula je peške.
Trebalo joj je pet godina.
Želela je da se vrati reci koja peva.
Velike brane koje su podigli utišale su devojku u reci koja peva, ali ukoliko se zavučete u one tihe kutke na obali i oslušnete - čućete njenu pesmu."

(Rik Hol, osnivač "FAME" Studija, Muscle Shoals, Alabama

Teško je razgraničiti da li je za uspeh muzičkog studija u gradiću Masl Šouls u Alabami (11.000 stanovnika) zaslužnija reka-koja-peva (sada nazvana - Tenesi) ili - Rik Hol koji je odrastao na njenim obalama i koji je nizom tragedija ostao bez svih članova porodice što ga je okrenulo ka jedinoj ljubavi koja ga nije ostavila - muzici.

To prepuštanje muzici kao jedinoj strasti, izazvalo je niz zemljotresa koji i danas odzvanjaju našim srcima i glavom i mrdaju nam stopala i kukove, samo što do danas nismo znali da sve te fantastične pesme nastale ili bile snimljene u gradiću u kojem su šezdesetih popreko gledali i crnu braću koja je dolazila na snimanje u Fame studio, ali su bili još neprijatniji prema hipicima, te su tako u jednoj pauzi za ručak Duanne Allman i Wilson Pickett ostali u studiju umorni od pogleda lokalnog kafedžije i počeli da džemuju, i tako, zapravo, stvorili tzv. southern rock. 
A ovo je samo jedna od priča iz te male kuće u Alabami.

"Muscle Shoals" je od one vrste filmova koja dokazuje da su slučajnosti i neočekivani spojevi ono što, zapravo, pokreće svet. 
Primer? 
Da Rik Hol nije u komšiluku čuo tipa koji peva bolesnicima u lokalnoj bolnici, taj tip, Percy Sledge možda nikada ne bi stao pred mikrofon i otpevao "When A Man Loves A Woman". Taj snimak je Rik pustio legendarnom Jerry Wexleru preko telefona, koji ne samo da je pristao da distribuira singl, već je u Rikov studio odmah poslao Wilson Picketta, koji sa Rikom kao producentom i bandom belih muzičara pravi neke od najljućih snimaka u istoriji soula - "Land of 1000 dances" i "Mustang Sally". Zvuk koji je Rik dobijao u svom malom studiju i masna svirka njegovih drugara iz komšiluka čine da se na vratima uskoro pojavljuje Aretha Franklin i snima "I never loved a man"... 
Tragajući za mestom u kojem nastaje taj zvuk, na ulazu u grad konačno se pojavljuju i The Rolling Stones, koji u Masl Šoulsu snimaju "The Sticky Fingers". 
Kit Ričards se i danas pita kako bi "Jumping Jack Flash" zvučao da su ranije znali da taj studio - postoji.


Bez obzira na fantastičan broj trivia podataka ove vrste, "Muscle Shoals" nije film namenjen isključivo onima koje takvi detalji privlače kao što plamen privlači noćne leptire. 
Ovo je, pre svega, film o upornosti i posvećenosti ideji, a onda i preplitanjima sila koje su stvorile neke od najlepših pesama soula i rok-end-rola, ili učinile da zvuče kako niko nije očekivao - iako oni koji su bili u gluvoj sobi ili za miks-pultom u tim trenucima nisu znali da će njihovi glasovi i sviranje odzvanjati u istoriji sveta - u koju su zakoračili sa mesta nimalo glamuroznog i rokerskog, sa obale reke-koja-peva na severu Alabame, u vreme dok pesme berača pamuka još uvek odzvanjaju poljima.

I kada sledeći put budete čuli: "Now Muscle Shoals has got the Swampers/
And they've been known to pick a song or two..." - u jednoj strofi "Sweet Home Alabama", znaćete da su ti stihovi posvećeni muzičarima iz ove priče.

Gledati što glasnije :)


.

Monday 30 June 2014

Šta čitati na Mediteranu ili o izboru knjiga za putovanje

"Požuri. Za koju nedelju, za koji dan, za koji čas,
Doći će prve jesenje kiše, otvoriće se prozori,
i videćeš isti suri predeo šta će ti reći:
Nigde nisi bio, ništa se nije dogodilo".
(Jovan Hristić, iz "Tri pesme o letu")

"Ne treba mešati knjige koje se čitaju na putovanju 
sa onima koje na putovanje navode." 
(Andre Breton, 
citat na početku "Grčkog leta" Žaka Lakarijera)


Kako biramo knjige koje ćemo poneti na putovanje? 
Zašto posezati samo za novim, među čijim koricama zapravo ne znamo šta se krije i možemo samo da nagađamo da li će nam prijati dok bube skrivene u makiji zriču ostani a miris smilja ti govori da si stigao kući (jer "moguće je, bez obzira na mesto rođenja ili prebivanja postati mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, već stiče", kaže Matvejević). 
Pakovanje muzike odavno nije problem - ali sa knjigama, onim pravim uvek bude muka, no ta muka je od one slatke vrste.
Dobro, slane.

I opet taj dan kada valja napraviti izbor između onih za koje znaš da ih vredi čitati samo na toploj steni, jednom godišnje i tih novih, koje bi trebalo da prošire pogled ka pučini.

A valja paziti i na jednu tehnikaliju: važno je da knjiga-za-poneti bude manjeg formata, laka za pakovanje, otpornih korica i dobrog poveza. Tu lekciju naučite dok jurite za vetrom nošenim stranicama Erlanda Lua po obalama Krita.


Još važnije, bilo bi dobro da knjige budu od one sorte kojima pauze ne smetaju. Pročitaš pasus, onda se zaletiš u vodu, skačeš, dremaš, voziš na drugu plažu, pronađeš novu zgodnu stenu i - nastaviš.

Najtanja i najstarija u koferu ponovo će biti "Sabrane pesme" Jovana Hristića, jedina knjiga koju posedujem u dva primerka. Stranice i korice tog putnog primerka već su pune neravnina od morskih kapi i zapalih zrnaca soli sa Lefkade, Kefalonije, Pilija i Sicilije i taj primerak je zaslužio da krene sa nama i na obalu na kojoj nisam bio predugo i na kojoj sam pre trideset godina čitao isključivo "Alana Forda".
Iako deluje krhko i kao da će je prvi jači nalet maestrala razleteti po celoj plaži - ovu knjigu, kao i Hristićevu "Terasu na dva mora" valja poneti sa sobom i čitati isključivo na toploj steni, slanih usana, dok se sunce spušta ka pučini.

U koferu će se ovoga puta naći i gore citirani Matvejevićev "Mediteranski brevijar", koju nisam čitao godinama. Izuzev Darela, nisam do sada otkrio nekoga ko o Mediteranu i moru piše sa toliko razumevanja i ljubavi.  

("Grci su imali više naziva za more: hals je sol, more kao tvar; pelagos je pučina, more kao prizor; pontos je more kao prostranstvo i put; thalassa je opći pojam (nepoznata porijekla, možda kretskog), more kao iskustvo ili događaj, kolpos znači njedro ili okrilje te na prisan način označava dio mora koje je obgrilo obalo: dragu ili zaljev; laitma je morska dubina, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima raznih pripovjedača ti se nazivi dodaju jedan drugom tako da, sastavljeni, umnažaju vlastita značenja: tvar-prisutnost, dubina-prostranstvo, put-pučina, prizor-događaj i tako u nedogled, kao što se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze jedan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su stari Heleni stekli živeći uz Mediteran, ploveći njime, slaveći ga i bojeći ga se.
(* * *) 
Razlikuju se oni koji more vide prvi put i koji ga prepoznaju, oni koji su ga ponovo ugledali i koji mu se vraćaju. Ponetko ga svaki put vidi kao prvi put: to ovisi o moru i o nama samima.")

Možda je trenutak i za ponovno čitanje Baretićevog "Osmog povjerenika", prava je prilika?

Na sreću, na policama još uvek imam dovoljno nepročitanih knjiga Tabukija i Kolakovskog, koje uvek valja poneti sa sobom. Ukoliko im pridružim nedavno kupljenu "Desolation Angels" Keruaka, jednog Bornstina ili Barikove eseje - biće to dovoljno hrane za glavu, koja se jede u off-line modu u kojem tišinu ne remeti ništa izuzev zrikavaca i talasa. A možda će se i u lokalnim knjižarama naći neko džepno izdanje lokalne istorije - neka knjiga koja ti svakoga dana otkriva istoriju tih komada uglačanog mermera ili zgrade na uglu, otkriva ti zašto je tu i kakve tajne zidovi kriju.

Zašto je, uopšte, važno dobro izabrati šta poneti?

Poneti pogrešnu knjigu na obalu je malo manje strašno nego otići na odmor sa pogrešnim društvom. I veće su šanse da tokom letovanja upoznaš neke ljude koje će ti prijati - nego što ima šanse da ćeš u lokalnoj novinarnici na stranom tlu pronaći nešto što možeš ili želiš da čitaš. 
(O pravu čitaoca da prekine sa čitanjem kada to poželi ćemo drugom prilikom. )
I zato pri biranju valja imati na umu da ima sjajnih pisaca i fenomenalnih knjiga koje čekaju na čitanje, ali koje nikako neće funkcionisati u tom okruženju - stena, talasi, sunce, so, zrikavci - i da bi valjalo birati pažljivo, makar to bilo rađeno onom metodom čitanja 99. stranice u knjizi, pre no što je ubaciš u kofer.

Jer, kada ćeš u narednih dvanaest meseci imati priliku da čitaš u off-line modu, neuznemiravan pozivima, e-mailovima i gomilom uglavnog besmislenog sadržaja sa mreže, kada ćete te knjige i ti biti ponovo nasamo?

Iskoristi trenutak, dragocen je.
.