Wednesday 14 May 2014

Kad umreš, ti ne znaš da si umro... i ne znaš čiji je to citat

Prepoznajete li na ovoj fotografiji Zorana Radmilovića, čuvenog glumca, majstora?

Ni ja.

No, sudeći po jednom citatu koji je preplavio društvene mreže prethodnih dana, na ovoj fotografiji je Zoran Radmilović, belgijski strip-crtač, humorista i glumac, autor veoma popularnog stripa "Le Chat" (ili "Mačor", na ekranu) u kojem je, 2004. objavljena i ova rečenica u formi strip-kaiša:

"La mort, c’est un peu comme la connerie. Le mort, lui, il ne saitpas qu’il est mort... ce sont les autres qui sont tristes. Le conc’est pareil... " 

("Smrt je slična gluposti. Taj koji je mrtav ne zna da je mrtav, drugima je teško. Isto je kada si glup...")*

Genijalno je, zaista.


Ovaj kaiš objavljen je  u albumu "Ma Langue Au Chat", a serijal albuma (ima ih četrnaest) "Le Chat" prodat u više stotina hiljada primeraka, uglavnom na francuskom jeziku. Kada je 2003. godine strip slavio 20 godina postojanja, belgijski magazin Le Soir je njegovom autoru tog dana ustupio prostor da oslika čitavo izdanje tog dnevnika.

Autor stripa je belgijanac Filip Gelik (Philippe Geluck - posetite geluck.com/en/), crtač, humorista, ponekad i glumac, 2009. odlikovan od strane belgijskog kralja Filipa II ordenom Krunskog reda, što je za ovu priču najmanje važno. 

Ono što je važno je da autor te sjajne rečenice nije, dakle, Zoran Radmilović. 
Zoran je autor mnogih drugih sjajnih, šaljivih i gorkih pasaža koje možete pronaći u knjizi "Zalažem se za laž" koju je nedavno objavio VBZ, ili u knjizi "Kad je svet imao brkove" koju je napisala njegova ćerka, Ana.

Elem, o tom dopisivanju mudrih rečenica opusu poznatih ljudi sam već pisao >> u vreme kada je onu čuvenu rečenicu o pameti, budalama i fukari valjalo rastaviti od Andrića koji je nikada nije zapisao. U međuvremenu se nije promenilo mnogo toga: nakon objave Markesove smrti na površinu je ponovo isplivalo njegovo oproštajno pismo koje on zapravo nikada nije napisao; Gavrilu Principu i dalje pripisuju stihove koje nije on napisao; onaj nastavak "... iako smo Srbi" sve češće nestaje iz citata pokojnog Pavla. I neće me iznenaditi ukoliko se uskoro negde pojavi da je "eto mene, eto vas - rat Turcima" izjavio Banović Strahinja pred vojskom u Banjskoj, 1389.

No, ne bih ponovo pisao o tome - već koristim priliku da podelim sa vama još nekoliko fazona iz Gelikovog "Mačka" - možda to pomogne da ovaj strip jednom bude preveden i objavljen i kod nas

p.s. Riki Džervejs (Ricky Gervais), jedan od mojih omiljenih komičara/glumaca/scenarista nedavno je ovu istu rečenicu postavio na svoj FB profil, bez znakova navoda i navođenja imena autora. 
Na mnogim stranicama na Mreži na kojima je ova rečenica postavljena kao citat zaista je potpisana sa "nepoznati autor".
Ipak - i bez obzira na stotine "lajkova" i "šerova" - ne mali broj ljudi je opomenuo Džervejsa da bi bio red da navede ime autora rečenice. 

Njima hvala na putokazu ka Filipu Geliku.

* - i Hvala Ani Brakus na pomoći u prevodu sa francuskog :)

.

Tuesday 13 May 2014

B92: 25 godina (fragmenti)

(pisano u vreme dok je Radio B92 još uvek postojao)

Kakvo je to proleće bilo!
Najpre je u februaru počeo da izlazi "Ritam" >> - prvo u malom formatu a zatim i pravom, magazinskom i u njemu sam prvi put čuo za (važan momenat "čuo za" ne i "čuo kako zvuči") Wedding Present i Pixies te pročitao prvi tekst o Sonic Youth koje sam već čuo ali nisam imao pojma odakle ta šizofrenija dolazi, zatim je Treći kanal (3K) uveo emitovanje MTV-a od negde tri ujutro pa sve do podneva - što nam je otkrilo The Stone Roses, Galaxy 500 i Inspiral Carpets - i konačno je u maju počeo da se emituje i program B92.



Koliko (i kakve!) hrane za uši, oči i glavu jednog šesnaestogodišnjaka, odraslog na jednom donekle pristojnom magazinu, jednom-i-po TV kanalu i tri radijske emisije (Studija B)!
Čitav svet, konačno dostupan.

Ritam je izlazio i nestao, MTV je nestao sa 3K a zatim u potpunosti promenio fizionomiju, radio je bio tu, sve vreme.

Sa distance od dvadeset pet godina mnogi od trenutaka provedenih na stolici ili na podu kraj radio aparata sada izgledaju naivno, smešno - ili potpuno nadrealno.
Teško je prepričati ushićenje programom koje je bilo od one vrste da se ponekad noćima nije spavalo a trebalo je jer je bio radni dan; da se bežalo iz škole da bi se slušala neka emisija te da se izlazak u grad i povratak iz grada planirao prema programskoj šemi jedne radio stanice. 
A stvarno je tako bilo.
Gotovo svaka emisija bila je događaj i svaka se otimala kontroli ili očekivanom taman toliko da postane nemoguće za prepričavanje.

Tek, preslušavanje specijalnog programa koji se povodom 25 godina rada emituje na Radiju B92 od juče (serijal je dostupan ovde >>, ovo je link ka prvoj emisiji, ostale su dostupne na istoj stranici) i ponovni susret sa mnogim glasovima, špicama i džinglovima koje nisam toliko dugo čuo vratio je iz zaborava neke trenutke i saznanje da su te replike, ti glasovi, šumovi, uzdasi i zvuci duboko urezani moje odrastanje i da predstavljaju deo ključa po kojem se i danas prepoznajem sa nekim ljudima. 

I zato što mi nije ideja da u podsećanju na dane kada sam umeo satima da sedim pored radio aparata i gledam u isti da sad nešto analiziram koliko je i da li je to bilo bolje, jezgrovitije i luđe od svega što se pre (i posle) toga dešavalo na FM nebu iznad Beograda, beležim te momente koji nisu otišli u etar zauvek. 

Proveo sam hiljade sati slušajući B92, naročito u prvih nekoliko godina emitovanja. 

I ponešto od toga ostalo je sačuvano u prostoru između levog i desnog uha.

Šta pamtim po imenu, ushićenosti ili činjenici da sam u nekoj od tih emisija otkrio nešto što mi je blisko?

(nije hronološki)

"Makroi, dileri i muzički saradnici." (i ta rečenica sa špice: "Glasnije Tomo, malo glasnije moraš!")


Kviz "Velika rock'n'roll prevara", ekipe "Vijci" i "Kompjuteraši".

"Pomen crvenom patuljku"

"Tursko kupatilo" Vlade Mijića i Boška Milina i...

"Mali komarac"

Fleka, "Radio šišmiš".

"Ritam srca"

"Srbokap"

"Prijem, prijem" - najneverovatniji sportski program na radiju ikada

"Dođi na vanilice a može i kafa"

"Dođi da slušamo ploče, biće nas šestoro - Bitlsi, ti i ja" (nedelja noć?)

Naravno, "Ukradena lica - face-off" Miška Bilbije i Mjehura - i ta "dva ovna na brvnu" iz špice...

"Dole, na uglu" (... "heroji, skitnice, odmetnici i desperadosi...") koji se još uvek emituje (sada na Radio Beogradu 2)

"Originalni soul rečnik".

Milanče Petrović-Tica,

Džoni Racković.


*** 


Prvi susret sa The Pixies, My Bloody Valentine, The Chills, Ride, Inspiral Carpets, Grant Hartom, Wedding Present, Walkabouts... čak i Public Enemy koje niko drugi nije emitovao na FM skali.


***


Jutarnji program Maje Marinković u kojem je uspevala da priča i po sat vremena bez pauze, bez džingla, rafalnih sat vremena nabijenih energijom i sumanutim humorom.


***

Mjehurove najave pesama i svega napumpane adrenalinom i besom protiv svega što nas tišti.

*** 

Višesatni apeli voditelja da donesu šta imaju od instrumenata nekoliko sati pre svirke Grant Harta na Akademiji, jer kombi sa njihovom opremom nije mogao da pređe granicu. 
Čini mi se da je bila jesen 1990.

***

Prvo emitovanje našeg benda na "Demo Top 8" listi!

***

Noć u kojoj se emitovao snimak snimanja reklama za "Američku noć". Neko je postavio mikrofon u režiju i beležio sve što se dešavalo u studiju dok su se snimali glasovi i radila montaža reklame. Te noći sam poželeo da pravim reklame a sutradan sam zakasnio u školu na prva dva časa, jer sam bio totalno neispavan.

*** 

Voja Nedeljković koji je u vreme emitovanja žanrovskih muzičkih lista vodio jedan od termina u početku i počinjao sa:  "Večeras radimo u specijalnim uslovima... imamo poplavu u studiju te ja sada vodim program iz kupatila... A mesto broj 11. večerašnje liste nećemo čuti jer je Gordan Paunović odneo kući ploču. Molimo kolegu Paunovića da vrati ploču u fonoteku, hvala! Idemo na mesto broj 10."

***

Prvi prekid programa, 9. marta 1991.
Pored parkiranog tenka na Zelenom vencu, to veče pamtim po tišini u etru.
Gluv i nem i nemoćan.

***

"Voda u koaksijalnom kablu."

*** 

Čestitajte Predsedniku rođendan Aleksandra Timofejeva, u leto 1997, kada nije bilo prostora za šalu na račun Miloševića a u kojoj je pustio slušaoce da Predsedniku požele sve što mu žele.

***

Ovaj džingl.


*** 


I taj trenutak od 24. marta 1999 uveče, negde oko 21h: "Dok avioni iz Avijana poleću ka Srbiji, na programu Radio Televizije Srbije emituje se koncert Bajonea."


*** 

I ovaj džingl.



***

Davno, Brakus koji emituje čitav j***i sat Modern Talking (!!!) uz apel slušaocima da će prestati čim se bude javilo šezdeset ljudi koji su protiv toga... 
I taman se nakupilo 40-45 njih protiv, kad je počela da se javlja struja koja je, naravno iz zezanja - bila "ZA". 

***

Menjaža.



***

I onaj dan kada sam vezivao žicu antene za radijator, ne bih li uhvatio program nakon što je emitovanje ponovo zabranjeno, signal je bio odvratno slab.

***

I sve što je bilo posle - gde ima manje materijala za prepričavanje, a malo više za analizu i razmatranje šta je radio danas, a šta smo mi.
(Iskreno, nedostaje mi ona špica za vesti sa "Budimo ljudi, iako smo srbi" i onaj Morikoneov instrumental za vesti u 17h.)

***

Serijal radijskih specijala povodom 25. rođendana emitovaće se sve do petka (i sačuvani su ovde (update) >> (poslednji u nizu biće "Ritam srca"!). 
Ukoliko tokom preslušavanja tih priča, glasova i džinglova osetite kako vam je sretna glava, razumemo se.






Update:
Lista pesama po kojima ću pamtiti Radio B92. Ima i džinglova :)



.

Friday 9 May 2014

... a dva dana kasnije nad Berlinom se zavijorio crveni stolnjak...

"Niko nije želeo da pogine te noći, jer rat je zapravo bio završen." izjavio je mnogo godina kasnije u jednom intervjuu Mihail Minjin, vojnik koji je prvi podigao crvenu zastavu na Rajhstagu u Berlinu, u noći 30. aprila 1945. godine.

Ali na fotografiji sa tog događaja je, to znamo - dan, ne noć. 

Na njoj ne vidimo vojnika Minjina, kao što ni zastava koja se vijori nad osvojenim Berlinom nije, zapravo, regularna zastava.

Jedna od najupečatljivih fotografija Drugog svetskog rata, dokument o slomu Trećeg rajha,  nastala je dva dana kasnije.

* * * 

Kraj je aprila 1945. godine. 

General Žukov osvaja deo po deo grada, napredujući ka zgradi Rajhstaga, srcu zveri.
Staljin je naredio da se najkasnije do 1. maja na krovu te zgrade zavijori zastava Sovjetskog saveza.

Jevgenij Haldej, fotograf. 

Teško je utvrditi dan i sat kada je na sto Jevgenija Ananjeviča Haldeja, dvadesetosmogodišnjeg službenog fotografa ITAR-TASS-a, poznatog po spretnim manipulacijama fotografijama stigla direktiva sa vrha. Za priču o fotografiji razvijanja crvene zastave na krovu zgrade Rajhstaga u Berlinu su sat i dan nevažni, jer je već bilo prekasno.

Direktiva je precizna. 
Staljin želi fotografiju koja će postati simbolom pobede Crvene armije nad nemačkom armijom, moćnu poput one koja je u februaru mesecu obišla svet a koja je prikazivala američke vojnike kako podižu zastavu na Ivo Džimi.

(Mogućnost da su Staljin i Haldej znali da je američka fotografija, jedna od ikoničnih scena Drugog rata inscenirana gotovo da ne postoji. Pitanje njene dokumentarnosti i verodostojnosti otvoreno je tek nakon rata, ali ni to nije previše važno za ovu priču.
 
Vođa je jednostavno želeo jednu takvu istu, dokument koji će obeležiti pobedu.)

Sad vidimo užurbanog Haldeja kako u kofer uz Laika aparat stavlja i jednu crvenu zastavu, te istrčava iz redakcije ne znajući da je već zakasnio.
Tridesetog aprila uveče, oko 22 sata i 40 minuta, vojnik Crvene Armije Mihail Minjin je postavio zastavu na zgradu Rajhstaga, ali nikoga nije bilo da taj momenat zabeleži.

Nemci su sutradan ponovo osvojili tu zgradu i uklonili sovjetsku zastavu.

Haldej ulazi u Berlin u kojem borbe još uvek traju (Crvena armija je 12 dana granatirala grad) 1. maja 1945, po danu. Tragajući za ikoničnim momentom koji će pobedu Crvene Armije sačuvati za večnost shvata da pred sobom ima još jedan, neverovatan problem: zastava koju je poneo u koferu bila je premala.

Simbol Sovjetskog saveza koji je poneo sa sobom nije delovao nimalo impozantno u kadru.
Nije teško zamisliti kako se Haldej u tom trenutku osećao.

(Dostupni izvori informacija tvrde da se Jevgenij zbog ovog problema vraća u Moskvu.
To deluje neverovatno, ali ćemo pratiti priču kao da je tako, dok se ne pojavi demanti.)

Jevgenij se, dakle, vraća u Moskvu.
 
Vidimo ga kako panično po gradu traži zastavu adekvatne veličine, ali, pritisnut vremenom i Staljinovim naređenjem, odlučuje da zastavu iskroji od stolnjaka koji stoje u redakciji Itar-tasa i na tako skrojenu površinu došiva grb. 

Zadovoljan urađenim, ponovo se upućuje u Berlin.

Ponovo je u Berlinu 2. maja. 
Najpre pravi fotografije zastave na već osvojenom aerodromu, te nakon toga i na vrhu Brandenburške kapije, ali nije zadovoljan uhvaćenim.

Tada odlučuje da napravi fotografiju na vrhu zgrade Rajhstaga, ali kako je Mihail Minjin, devetnaestogodišnji vojnik koji je istakao zastavu na zgradi u noći bitke nastavio učešće u borbama po gradu, Haldej zaustavlja prve vojnike koji su u tom trenutku prolazili ulicom:  Jegorova i Melitona Kantariju (po nekim izvorima i - Alekseja Beresta). Moli ih da se popnu na zgradu i počinje da fotografiše. Od 36 snimaka koje je napravio, jedan se pokazao pravim, epskim: tri zašivena stolnjaka sa grbom koje na barjaku drži vojnik Meliton Kantaria postaće simbol pobede Crvene armije.

Izvorna fotografija
Po povratku u Moskvu Haldej je prinuđen da dodatno interveniše na fotografiji: uvećanje fotografije otkrilo je da vojnik koji se penje iza Melitona Kantarije ima dva ručna časovnika, po jedan na svakoj ruci, što je moglo biti protumačeno kao pljačkaški plen, a Staljin je pljačku vojnicima armije izričito zabranio. Nakon intervencije na tom detalju, shvatio je da će slika delovati dramatičnije ukoliko dodatno pocrni dim koji se vije u pozadini, te je doradio zastavu/stolnjake tako da izgleda kao da se vijore na vetru, čime je kompozicija, konačno, postala savršena.

Tako retuširana fotografija objavljena je 13. maja 1945. godine u jednom Moskovskom listu i ubrzo postala jedna od ikoničnih dokumenata Drugog rata.

Retuširana fotografija


* * * 

(Šta je bilo posle)

Za razliku od Džoa Rozentala, autora fotografije sa Ivo Džime koji nije krio da njegova fotografija zapravo predstavlja podizanje druge zastave na vrh Suribači (ali je negirao da je "nameštao vojnike"), Haldej nikada nije javno priznao da je njegova fotografija sa zgrade Rajhstaga nastala u danu u kojem je nemački general Vajdling već predao grad Sovjetima, dva dana nakon Hitlerovog samoubistva.

Štaviše, Haldej je javno branio postupak foto-montaže, tvrdeći da je ona neophodna da bi se određeni trenutak istakao. 

Nakon rata Haldej radi kao reporter sa Nirnberškog procesa, a 1948. godine zbog zastarelog stila biva otpušten iz Itar-tasa. Pod tim obrazloženjem krila se, zapravo, još jedna Staljinova čistka usmerena protiv jevreja u SSSR-u. Haldej je rehabilitovan nakon Staljinove smrti, te je, po nekim izvorima, fotografisao i Gorbačova i Jeljcina.
Umro je 1997. godine.

Mihail Minjin, vojnik koji je zapravo prvi razvio zastavu na zgradi Rajhstaga čekao je pedeset godina da mu se taj čin i zvanično pripiše. Jeljcin ga je za učinjeno herojsko delo odlikovao 1995. godine.
Umro je u januaru 2008. 

"Pravda" je njegovu smrt zabeležila tekstom pod naslovom: "Umro je čovek koji je razvijao zastavu nad Berlinom", u kojem beleži i činjenicu da on nije na fotografiji koja je ostala simbol pobede.

Meliton Kantaria, vojnik koji je glumio Minjina živeo je u rodnoj Gruziji sve do raspada SSSR-a.
Nakon otcepljenja Gruzije preselio se u Moskvu, u kojoj je i umro 1993.

Ali priča o "Podizanju zastave na zgradi Rajhstaga" nije time završena. 

I danas istoričari tvrde da je čovek sa dva sata zapravo Aljoša Kovaljov, a ne Jegorov kako su zvanična dokumenta tvrdila - ukrajinac čije je ime NKVD izbrisala iz priče, navodno zbog Staljinove netrpeljivosti prema ukrajincima.


Tu je bio i treći čovek - Abdulhakim Ismailov, kojeg je istorija otkrila tek 1997. godine, kao trećeg vojnika koji stoji ispod Aljoše Kovaljova (koji se dugo zvao Jegorov).
Ismailov je umro 2010.

Zanimljivo, na fotografiji na kojoj vidimo i Ismailova dim u pozadini je gotovo neprimetan, što stavlja sumnju i na to da li je izvorna fotografija to i zaista. Na njoj pak nema figure osobe koja pretrčava ulicu u donjem delu fotografije, tako da je moguće da je ova, na kojoj vidimo i Ismailova neka od 35 neiskorišćenih fotografija iz Haldejevog Laika aparata.

Kakav triler.

Klint Istvud je snimio film o momcima sa Ivo Džime pre nekoliko godina.


Priča o podizanju zastave na Rajhstagu čeka svog reditelja, i konačno verziju.


.