Sunday 20 January 2013

Car Konstantin i Edikti [crtice iz istorije]

Istorija ponekad zaista liči na "vrt sa stazama koje se račvaju", no - na sreću - mnoge od tih staza i dalje su prohodne, iako je mali broj prolaznika, i još manje onih koji i ne znaju koliko je putokaza kraj staza koji vode ka priči koja se razlikuje od verzije koja nam se prepričava. 
A kroz prepričavanje se mnoge stvari nahere tako da priča postane zgodnom za idolatriju i dalje prepričavanje i dalje krivljenje, sve dok jedan ubica i falsifikator ne dobije titulu "Svetog Cara", kakvim Konstantina predstavljaju već dugo, a još glasnije proteklih nedelja, a zbog obeležavanja godišnjice Milanskog edikta.

Car Konstantin
Do činjenica je zapravo lako doći, kada se za njima traga. Činjenice su zapravo te koje bacaju dugu senku ili u potpunosti dekonstruišu mnoge sočne detalje priče o Caru koji je, po priči, hrišćanstvo proglasio najpre ravnopravnom, a zatim zapravo i dominantnom religijom.

Zato što nema razloga da sad od dana rođenja ovde beležim celokupnu Konstantinovu biografiju, jer do nje može doći svako koga zanima, ovde ostavljam samo ključne detalje, koji će, nadam se, poslužiti kao putokazi ka daljem traganju:

Priča o Hristu koji se ukazuje Konstantinu u noći 27. oktobra 312. godine pre bitke za Rim i otkriva mu da će pobediti u ratu (ideja da se Isus oglašava takvim povodom je već sumnjiva-po-sebi) ukoliko prati krst nije, zapravo, autentična. Konstantin je na slavoluku isklesanom naredne godine u čast pobede uklesao "pobedio po nadahnuću božanstva", što ne znači mnogo jer je Konstantin u to vreme još uvek bio paganin: na njegovom novcu još uvek su bili paganski bogovi a on sam je slavio kult Sunca.

Senka sumnje postaje dužom jer je prvi pisani trag o ovom događaju zabeležen nekoliko godina kasnije (oko 320.), dok je lični Konstantinov biograf Evsevije Cezarejski dve godine po smrti Konstantina objavio životopis u kojem je naveo ovu epizodu, pozivajući se na to da mu se Konstantin lično ispovedio i ispričao tu priču o Isusovom ukazanju u noći pre bitke. Evsevije je inače jedan od najznačajnih apologeta hrišćanstva tog doba.

Priča o Milanskom ediktu je zanimljivo klupko za razmotati: edikt koji slavimo ove godine kao "zakonski akt cara Konstantina" suštinski nije njegova ideja, već njegovog prethodnika Galerija.

Ideja o postojanju Milanskog edikta potiče od sastanka koji se dogodio 313. godine a na kojem je Konstantin u dejstvo vratio već postojeći Edikt cara Galerija, napisanog 311. godine, a koji je proglašavao ravnopravnost hrišćana sa ostalim građanima carstva, te da im se ima vratiti oteta imovina bez naknade. Ovaj politički akt, napisan sa ciljem da u Rimskom carstvu konačno bude malo kakvog-takvog unutrašnjeg mira je istorijski dokazan dokument. Galerijev naslednik ga je ukinuo, da bi ga Konstantin onda ponovo proglasio važećim, dve godine kasnije.
No, Galerijev edikt se sklanja u skroviti deo vrta: ne oprašta mu se činjenica da je pre edikta bio strašan progonitelj hrišćana, naročito u vreme vladavine cara Dioklecijana. Konačno, jedina dva raspoloživa izvora po kojima znamo za Milanski edikt su već spominjani Evsevije i Laktancije, još jedan apologeta hrišćanstva.


Car Galerije
Ako se putokazi pažljivo prate, dolazi se i do Konstantinovih ubistava političkih protivnika (u redu, uobičajeno za to vreme), rođene dece i šire familije (valjda je i to bilo uobičajeno?); zatim do Sabora u Nikeji, jednog od najvažnijih datuma u istoriji Hrišćanstva na kojem se Konstantin skupu predstavlja kao "biskup večnih stvari", a ratove protiv političkih neistomišljenika predstavlja kao "rat protiv pagana", te konačno priče o grobnici koju je planirao za sebe, a u kojoj je njegov grob u centru, okružen sa dvanaest obeliska, koji simbolizuju dvanaest apostola. 

Za sebe je mislio da je trinaesti.

Jedan od delova slagalice dostupan je i u fenomenalnoj "Povijesti čitanja" Alberta Mangela (raspolažem hrvatskim prevodom, srpski je rasprodat), u kojem Mangel, pišući o Konstantinu, beleži i ovo:

(Konstantin se obraća Nikejskom saboru)

"Moja je želja", govorio je na tom skupu, "da čak i u stranim izvorima pronađem svjedočanstvo za božansku Kristovu narav. Jer iz toga je svjedočanstva razvidno da čak i oni koji bogohule Njegovo ime moraju priznati da je On Bog, i Sin Božji."(...) 

Da bi to dokazao, Konstantin se pozivao na eritrejsku proročicu.

Konstantin je rekao svojoj publici kako je, prije mnogo vremena, proročica, "glupošću svojih roditelja" služila Apolonu. "Međutim, jednom prilikom", proročicu je zaista nadahnulo nebo, pa je proročanskim stihovima objavila buduće Božje svrhe, očigledno najavljujući došašće Isusa prvim slovima niza stihova koji su oblikovali akrostih ISUS KRIST, SIN BOŽJI, SPASITELJ, KRIŽ". 

Pjesma koju je recitovao doista sadrži božanski akrostih. Kako bi opovrgao moguće skeptike, Konstantin je odmah dao jasno objašnjenje: "da je sastavljač tih stihova netko ko propovijeda našu vjeru, i koji je upoznat s poetskim umijećem. Ciceron je znao za tu pjesmu, koju je preveo na latinski jezik i uključio u vlastita djela". 

(Ciceron je umro 43. godine pre Hrista, prim. N.)

Na žalost, odlomak u kojem Ciceron spominje proročicu - kumejsku, ne eritrejsku, ne sadrži ni uputu na stihove ni akrostih i zapravo odbacuje proročanska predviđanja.

Svejedno, toliko je to divno otkriće bilo prikladno da je mnogo stoljeća kršćanski svijet prihvaćao proročicu među svoje prethodnike. 
Sv. Augustin dao joj je dom među blaženima u svom Božjem gradu. Krajem XII stoljeća arhitekti katedrale u Laonu isklesali su na njenu pročelju eritrejsku proročicu, s njezinim proročanskim pločicama, poput onih Mojsijevih, i urezali blizu njenih nogu drugi stih apokrifne pjesme. 
A četiri stotine godina kasnije, Michelangelo ju je postavio na strop Sikstinske kapele, kao jednu od četiri proročice koje nadopunjuju četiri proroka iz Staroga zavjeta.

To je bila poganska proročica, a Konstantin ju je natjerao da govori u ime Isusa Krista.

Onda (je) Konstantin objavio da je "princ Latinskih pjesnika" takođe bio nadahnut Spasiteljem, kojega nije mogao poznavati."
(kraj citata iz knjige)

(To je zabavni deo ove priče: kako jedan falsifikat putuje kroz vreme, od krivotvorenog citata do Sikstinske kapele)

Ovo je, zapravo, još jedan od putokaza ka široj priči o postupku kojim je moguće institucionalizovati jednu dobru ideju, povezati je sa državom i utvrditi političku poziciju, a sve sa ciljem da se bude postane "večnim biskupom" - čije poluistinite i naknadno falsifikovane i dopisivane delove mi slavimo danas - i tako što otvaramo "Kancelariju za Milanski Edikt" >>, da bi građani mogli da dostave svoje ideje za Centralnu proslavu koja će se održati u septembru, povodom 1700 godina slobodnog ispovedanja hrišćanstva.

(Uzgred, čak i da zažmurim na sve prethodno otkriveno: hrišćanstvo se slobodno ispoveda već 1712 godina - barem na teritoriji sadašnje Jermenije, u kojoj je proglašeno državnom religijom 301. godine)

Bio bih, naravno, srećniji kada bi građani pre no što počnu sa osmišljavanjem ideja najpre saznali više o tome šta, kada i zašto slavimo i postoji li neki bogougodniji način slavlja datuma značajnog za ideju iza koje stoji dobročinstvo, ljubav i nada, a ne da bacamo prašinu na stazu prepucavanjima poput da li su slova na spomeniku ispisana kako treba i da li je isti od valjanog materijala >>

A možda bi bilo korisno da krenemo od godine nulte: po jednom istraživanju iz 2010. godine >>, 45% građana Srbije ne zna da Hristovo rođenje označava početak računanja nove ere. 

Izvor: Južne vesti

.
(Podsetnik: pogledati "Life of Brian", ponovo)


p.s. U vezi sa temom: Mirko Đorđević, "Danas", 18.01 >>
.

Saturday 19 January 2013

"Jiro Dreams of Sushi" [film]

 


"Nakon što odlučite šta će vam biti preokupacija, morate u njega uroniti celog sebe. Morate se zaljubiti u svoj posao. Nemojte se žaliti. Posvetite se usavršavanju veštine (...)
Ja neprekidno radim isto. Ponovo i ponovo, svaki put usavršavajući za po jedan delić to što radim. Uvek postoji težnja ka višim postignućima. Nastaviću da se penjem, trudiću se da dosegnem vrh. 
Iako niko ne zna gde se taj vrh, zapravo nalazi."
(Jiro Ono)



Jiro ima osamdeset i pet godina. 
Vlasnik je i chef omalenog, naizgled skrivenog - ali veoma cenjenog i više puta nagrađivanog suši restorana u Tokiju, koji svoju slavu duguje isključivo njemu i njegovoj neverovatnoj posvećenosti. 
Već sedamdeset i pet godina (75) Jiro pravi suši, doslovno sanja Suši, od dva sina stvara suši - majstore, čija je sudbina uveliko određena: ukoliko budu pravili suši poput njihovog oca - iako će on taj suši biti i dalje savršen, oni će se smatrati neuspešnim. Ukoliko, pak, naprave nešto bolje od oca - tek to će biti uspeh. 
Mlađi sin, svestan da nikada neće postati novi chef jer to pravo pripada starijem, otvorio je sopstveni restoran, koji je dizajniran tako da predstavlja očev restoran posmatran u ogledalu. Kaže da je to zato što je Jiro levoruk a on desnoruk. Kada se fotografije ta dva restorana postave jedna kraj druge, dobija se savršena celina.

Jiro je, po rečima poznavalaca već dotakao savršenstvo u pravljenju sušija.
"Ali, niko ne zna gde se taj vrh, zapravo nalazi."

Čudesna upornost, 
drugačiji život.
Pogledati, 
učiti.


.

Saturday 12 January 2013

Suba i Milan, "In the Moon Cage" [otkriće!]

U jednom od pasusa posvećenim nestanku Aleksandrijske biblioteke Karl Sagan u "Kosmosu" zapisuje i ovo: 

"Gubitak je nemerljiv. U nekim slučajevima - mi raspolažemo samo naslovima dela koja su uništena. U većini slučajeva - nepoznati su nam i naslovi i autori. Znamo, na primer, da je od sto dvadeset i tri dela koja je Sofokle napisao do nas stiglo - sedam. Jedan od tih sedam je "Edip". Slično je sa delima Eshila i Euripida. To je tako malo! Slično bi bilo da su nam od svih dela koje je napisao Vilijem Šekspir - dostupni samo "Koriolan" i "Zimska bajka", ali da znamo da je pisao i neke druge komade, koji su nam nepoznati ali su, izgleda, bili cenjeni u svoje vreme. Ti komadi zvali su se "Hamlet", "Magbet", "Julije Cezar", "Kralj Lir", "Romeo i Julija".

Pišući prvi od tekstova u vreme kada smo pokretali prvu verziju "Tantos Desejos" >> sajt posvećen radovima Mitra Subotića Sube, zapisao sam da je za mene požar koji je zahvatio njegov studio 2. novembra 1999 sličan onima koji su sravnili Aleksandrijsku biblioteku. S obzirom na Subinu dokazanu hiperaktivnost i neverovatan broj snimaka koji je izašao iz tog studija u Sao Paulu, zauvek će ostati tajna koliko je veličanstvenih audio zapisa stradalo te noći: neki za koje znamo da su postojali, a niko ne zna koliko onih koji su bili u fazi nastanka, ili već pripremljeni za objavljivanje.

Onom delu materijala i muzike koje je Suba radio u tadašnjoj Jugoslaviji nije, izgleda, potreban požar da bi postao zaboravljen i da bi otišao u fade-out: gotovo petnaest godina nakon njegove smrti i tačno trideset od kako je počeo da se oglašava snimcima koje je objavljivao pod pseudonimom Rex Ilusivii - broj dostupnih snimaka je žalosno mali: na zvaničnim izdanjima i u prodavnicama ne može se, zapravo, pronaći nijedan.

Zoran Janjetov - "Ko je Rex Ilusivii"?, 1983.
Zato je moje iznenađenje otkrivanjem video snimka "In the Moon Cage", očigledno emitovanom na RTV NS a postavljen YouTube još veće. 
Snimak se pojavio niotkuda, sa neke trake postavljen je na Mrežu pre svega nekoliko dana.

O projektu "In The Moon Cage" se ponešto i zna, ali je do sada bilo malo prilika da se ti snimci i čuju. 
Petar Janjatović spominje "In the Mooncage" u Enciklopediji Yu Rocka" kao delo koje je Suba radio koristeći balkanske uspavanke kao polazište, te da je za taj rad dobio UNESCO nagradu, što je mu je omogućilo prvi odlazak u inostranstvo, što je, zapravo, trajno trasiralo njegovu karijeru, najpre radom u Parizu a zatim i trajnim odlaskom u Brazil.

Do petnaestak minuta audio zapisa istog projekta došao sam gotovo slučajno pre nekoliko meseci: neko je pronašao presnimak sa kasete na kojoj je bio snimak sa radija, iz devedesetih i postavio ga, takođe na YT. 
To mi je bilo sasvim dovoljno da se ponovo ponadam da će se, jednom, pojaviti i ostatak.

A zatim je došao i ovaj video snimak koji otkriva Subu i Milana kako spajaju naš folklor sa elektronikom, stvarajući muziku na istim principima na kojima je nastao "My Life in The Bush of Ghosts" Briana Ena i Davida Byrnea, neverovatan spoj:

"Zeleni se 
detelina trava..."



Ovaj video zapis, ipak, otkriva još nešto.

Sada je konačno jasan trag koji je Milan Mladenović, sigurno sasvim namerno ostavio na kraju snimka "Ne" Ekatarine Velike (album "Neko nas posmatra", 1993). 
Na kraju te gorke pesme odmotava se desetak sekundi upravo ovog snimka - "In the Mooncage" - unatrag puštena dečija uspavanka sa Balkana - i sve to pred početak pesme "Zajedno", u kojoj Milan na listi onih koji mu nedostaju doziva i Subu ("Ivan i Bojan/Mitar, Saša, Orhan...")

Čudesan zvučni most između dve dekade, dva kontinenta i dva prijatelja, koji će se ubrzo nakon objavljivanja "Neko nas posmatra" ponovo sastati u Brazilu i početi da rade na poslednjim snimcima njihovog zajedničkog projekta, "Angel's Breath" >>.


Dodatno - to što se sempl sa "In the Moon Cage" našao na kraju snimka "Ne" podgreva maštariju da je negde, na nekoj master traci kompletan album inspirisan uspavankama sa Balkana i dalje sačuvan - i da će se jednom, ipak, naći i kraj mojih ušiju.

(Ovaj snimak ujedno predstavlja sponu ka projektu Memoria Mundi, na kojem su Suba i Joao Parahyba radili u Brazilu, o kojem mi je Žoao pisao u ovom intervjuu >>)

Svega dvadesetak godina nakon nastanka ovih snimaka, preturam po ostacima i ponekad nejasnim audio snimcima, rekonstruišući dve muzičke karijere čiji su delovi na granici iščezavanja, kao po zgarištu biblioteke.
Uskoro će biti petnaest godina od Subine i dvadeset godina od Milanove smrti. Možda neko-odnekud-nekako kompletira sve te izgubljene trake i objavi ih formatu dostojnom njihove vrednosti.
Možda nije sve nestalo u vatri i zaboravu.

Danijel Dž. Borstin u "Svetu otkrića" otkriva da je istorijski gledano poslednji osumnjičeni za paljevinu Aleksandrijske biblioteke - osvajač Amr Ibn al As (ušao u Aleksandriju 642 n.e.) zapravo - nevin, to jest da nije poslušao naredbu Kalifa Omara da ima za zadatak da biblioteku dokrajči.

Audio trake možda ipak ne gore.

UPDATE: 

Dve i po godine nakon pisanja ovog teksta, "In The Moon Cage" je objavljen na vinilu!

Snippets sa albuma koji će 23. juna, na Subin rođendan biti predstavljen u Novom Sadu dostupni su na ovom linku >>