Monday 16 July 2012

5-minutna pauza: Jovan Hristić & "Amazing Day Caught in Slowmotion"

Nije lako boriti se u Beogradu, usred leta, u vreme kada si navikao da si uveliko daleko.
Ohrabrenja da se izdrži 
dolaze iz različitih pravaca.
.
Najpre, profesor Hristić:
.
"Leto.
Vazduh podrhvata nad ulicama, među kućama.
U sobama, iza spuštenih zavesa i zatvorenih kapaka,
Počinje drugi život, počinju velika snevanja.
Daleke zemlje približe se na dohvat ruke,
I šum toplih mora već se čuje u polumraku.
.
Požuri. Za koju nedelju, za koji dan, za koji čas,
Doći će prve jesenje kiše, otvoriće se prozori,
I videćeš isti suri predeo što će ti reći,
Nigde nisi bio, ništa se nije dogodilo."
.
.
*
.
Ovaj video klip je hand-made, to jest - ništa ozbiljno. Zove se "Amazing Day Caught in Slowmotion" i delo je izvesnog Luka Mallinsona. Pesma koja ga prati je sjajna i zove se "Welcome Home".
Četiri minuta. Uživanje.
.

.
Izdržati nekako, još neko vreme. 
.

Thursday 12 July 2012

„Prodaće i kišu“ (Tambien La Lluvia, film)



“The memory of oppressed people is one thing that cannot be taken away, and for such people, with such memories, revolt is always an inch below the surface.”  
(Howard Zinn)

Neko je lepo definisao: "film o filmu u filmu."

Filmska ekipa iz Španije dolazi u Boliviju radi snimanja filma o Kolumbovom iskrcavanju, otimačini zlata i neljudskom odnosu prema lokalnim indijancima.

Pet stotina godina kasnije - lokalni indijanci, koji glume u filmu o Kolumbu, vode svakodnevnu borbu protiv kompanije koja pokušava da im otme vodu i neljudski se odnosi prema njima (protesti su zaista protresli Boliviju 2000. godine >>)

Njihov film i njihovi životu prepliću se – kao na filmu.

Dok se na ekranu odmotava odjavna špica, shvatam da bi ista priča mogla biti snimljena i ovde, bez mnogo promena u scenariju. Na primer – filmska ekipa iz Rusije dolazi na Kosovo, sada, XXI vek, da bi snimali film o, na primer, Velikoj seobi Srba 1690. godine.
Četiri stotine godina kasnije, lokalno stanovništvo živi ono što bi taj film tretirao kao istoriju.



Friday 6 July 2012

Lisabonske priče („Odakle sam bila, više nisam“, Dejan Tiago Stanković)


Bio bih netačan i surov kada bih umešnost pripovedanja i lepotu proze Dejana Tiaga Stankovića pripisao činjenici da je on zaslužan za prevode Andrića na portugalski, odnosno - Saramaga na srpski. A odavno nisam tako uživao u čitanju i namerno se usporavao - posvećujući pažnju detaljima, drugačijoj naraciji i rečima od kojih su neke već na granici iščezavanja iz našeg jezika i koje su, eto paradoksa, ostale utkane u stil pisca koji je rođen u Beogradu a koji živi u Lisabonu. Usporavao sam, uživajući u detaljima koje o svom drugom gradu pisac zna i to od one vrste detalja koje verovatno ne znaju ni mnogi tamo rođeni. No, ne bi valjalo da vas ovaj podatak o rođenju i življenju zavede u pogrešnom pravcu: u ovoj knjizi nema nostalgije i derta koji prečesto izbijaju iz redova onih koji su otišli: Dejan Tiago Stanković (očigledno) ima dva prezimena, govori i misli dva jezika, izvrsno oseća oba mesta, te poseduje retku umešnost u baratanju – i setom i srećom.

„Odakle sam bila, više nisam“ nije samo splet priča direktno ili indirektno povezanih sa Lisabonom. Kroz scenografiju prolaze: imigranti i lokalci, starosedeoci ali i potomci onih koji su grad davno napustili; deca Brazila, Kavkaza i Balkana, čak i gospodin Popov i to u vremenu Drugog svetskog rata - koloplet likova, ali i kvartova koji, zapravo, zaslužuju samostalne romane. 

U Alfamu se ne dolazi kolima. Ulice su preuske i prestrme. Ovde se inače teško i sreće neko ko nije iz kraja, tek poneki turista nesvestan da se zatekao tamo gde žive ljudi i gde mu može biti i nije mesto. 
U Alfami su prozori taman toliki da u svaki može da se urami po radoznala bakica. To što je alfamska mahala na padini okrenutoj ka Težu, to njima nije bitno. Alfamske babe lep pogled na reku slabo zanima. Više vole da znaju šta se radi po komšiluku, da nadziru ko prolazi ulicom i šta se događa dole na kaldrmi ispod veša što se suši po konopcima. Zbog toga prozori sa strateški povoljnijim položajem ovde služe kao osmatračnice: starija osoba se nalakti na okvir, pa nepomična, kao uljani portret izložen na fasadi, ćuti i kibicuje. 
U Alfami, u donjem delu, vekovima su živeli lisabonski Jevreji. Njih već dugo nema. Ostalo je samo ime - Žudarija - a i ono se polako briše.“
(iz priče „Prozori Alfame“)

Ukoliko u prethodnih šest godina, od kako piše na Blogu B92, niste otkrili Dejana Tiaga Stankovića - evo linkova i prilike: tri priče koje će (ukoliko ja već nisam uspeo) pokazati da je ovo jedna od obaveznih knjiga za poneti sa sobom, pre no što krenete na put, bilo to za odmor ili - za-uvek.