Sunday 15 January 2012

Vels Tauer: "Sve poharano, sve spaljeno" (sve preporuke! :)


„Skoro je jedan sat, vreme kad tvoja majka dolazi kući na ručak.
Ne želiš da sa očuhom budeš sam u kući. Još uvek te ljuti što te je bolesnog poslao po poštu, na dan tvog dragocenog odmora.
Koračaš desetak koraka, a onda se plan rađa sam od sebe.
Vrlo pažljivo, bacaš poštu uonakolo po šljunkovitom putu tako da izgleda da je iznenada pala. Polako se spuštaš u kolotrag, raširiš ruke i noge kao neko ko je iznenada pao u nesvest.
Kada kola tvoje majke skrenu na prilaz, majka će te primetiti.
Možda će morati da prikoči kako te ne bi pregazila, ali dovoljno si daleko i misliš da ne može slučajno da naleti na tebe. Pritrčaće ti plačući i sva zabrinuta. Pustićeš je da te nagovori da joj ispričaš to kako te je očuh naterao da odeš po poštu.
.
Ne miči se. Ne obraćaj pažnju na kamenčić koji ti se zabija u obraz. Ne kvari scenu. Možda ionako neće poverovati. Već i sada napola veruje u ono što joj tvoj očuh govori o tebi: da si maloletni prevarant koji ne može da zine a da ne slaže.
.
Insekt, verovatno bezopasni mrav, maršira uz tvoju nogu.
Prolazi mnogo minuta.
.
Kako vreme teče, vrtoglavo ushićenje koje si prvobitno osećao spram briljantnosti svog ratnog lukavstva već počinje da tone u stid. Odlučuješ da ćeš čekati dok deset kola ne prođe glavnim putem, i da ćeš, ako tvoja majka do tada ne stigne, ustati i otići kući.“
(iz priče "Leopard")
.
http://hammer.ucla.edu
.
Prva zbirka priča Velsa Tauera – „Sve poharano, sve spaljeno“ svakako je najbolja knjiga novog autora koju sam pročitao mnogo godina unazad.

I priznajem, po prvi put se nakon toliko godina slažem sa pročitanim „preporukama“ na koricama knjige. Poređenja sa Karverom nisu slučajna - Tauer je očigledno stil brusio čitajući i Rejmondove pripovetke – one u kojima su svi svesni sopstvene zatvorenosti i zatrovanosti,
svi razvedeni ili deca razvedenih,
pomalo gorki a željni pažnje,
željni male pauze od svega.
.
Dokaz izvrsnog prevoda Zorana Trklje >> i Ljiljane Bubalo je delić jedne od priča iz zbirke,  dostupan na ovoj adresi >> („Booka >>“)
.
Iako je vreme poklanjanja zvanično iza nas - novogodišnji popusti još uvek traju (knjižara „Beopolis >>“). Za razliku od onih mamlaza iz reklame, ja i dalje verujem da su knjige bolji poklon od brendirane pivske čaše. 
.

Sunday 8 January 2012

„Heroes“ (David Bowie, 39 pesama, #25)

I

Imam dvanaest godina, desetak kaseta, sedam-osam albuma na polici, nemam još uvek moj gramofon, ali je zato tu kasetofon, moj, dva zvučnika + opcija „wide stereo“.
Dva od 7-8 albuma su Bouvijevi, kao i dve od desetak kaseta.
Specijalno izdanje magazina „ITD“, objavljeno pred novu godinu 1985, posvećeno Bouviju, znam (verovatno i danas) - napamet. (Posmatrano sa distance – ta „romansirana biografija“ je itekako uticala na moj dalji razvoj - u tom izdanju sam prvi put čuo/saznao za: Čarlija Parkera, Džeka Kerouaka, Endija Vorhola, Lu Rida, Igija Popa i Brajena Ina. Sasvim dovoljno za višedecenijsku indoktrinaciju.)
Pominjani kasetofon povezan je kablom za TV (mono izlaz), spreman za snimanje „Live Aid“ koncerta. Trinaesti juli 1985. godine: sedeo sam ispred TV ekrana nekih 14 sati, nisam imao snage za više. Ali, bilo je sasvim dovoljno: pored svih čuda koje sam uspeo da vidim tog dana, u 19 Bouvijevih minuta – prvi put sam čuo „Heroes“.

Na prvo slušanje nisam shvatio sve.

Ali refren – plutajuća gitara i epska širina – bili su sasvim dovoljni za drugo slušanje i spoznaju da je verovatno važnije znati napamet tekst te pesme nego na primer „Pesme o majci“, koja je bila obavezna lektira za šesti razred.

Premotavao sam traku sa snimkom mnogo puta: treće, peto, petnaesto preslušavanje – sve snimljeno mono, s televizora.
Mali zvučnici i mono-tehnologija ne mogu zaustaviti velike pesme.

Zato i jesu velike.
.
II (opšti nivoi, množina)
.
Heroes“ je zapravo  dokaz da su u rok muzici priča o pesmi, sama pesma i kontekst - podjednako važni. Iako tehnički "Heroes" nije bila ni blizu hita po objavi (1977; jedva Top 25 u Britaniji, ni Top 100 u Americi), njena veličina postajala je jasnija iz godine u godinu.
.
Njena epska širina dolazi najpre iz zvuka - i nema boljeg dokaza za tvrdnju od nemačke i francuske verzija iste pesme. Naravno da bi bilo bolje da ih Bouvi nikada nije otpevao, ali - da nije – možda bi bilo potrebno još više vremena da se nađe na panteonu važnih stvari odrastanja.
Ali, njen zvuk je nastao greškom - i to Tonyja Viscontia, koji će se u ovoj priči pojaviti još jednom: nakon što je Robert Fripp i treći put odsvirao gitarsku deonicu, Viskonti je čitavoj ekipi greškom pustio sva tri kanala, jedan preko drugog. 

I to je bilo - to!


"Svima su nam pale vilice. Danas je to trenutno prepoznatljiv zvuk, sačuvan u našoj kolektivnoj psihi" - zapisaće Viskonti u svojoj autobiografiji.
.
A kolektivna psiha je kodirala pesmu na različite načine.
"Heroes" smo najpre čitali kao pesmu o hrabostinastalu tokom berlinskih dana ekipe koja je snimala jedan od najvećih albuma rok muzike u Hansa studiju - u prostoru koji je bio sala za balove SS divizija i čiji su prozori zaista bili na puškomet od vojnika Istočne Nemačke; otvaranje pesme stihom „I will be King/And You, You'll be my queen“; sastanci pod zidom, nepoznati ljubavnici, podeljeni grad, tenzija, prkos; "We can beat them/just for one day. - sve je, nekako, tu.

Takvom berlinskom shvatanju pomogla su i „Deca sa kolodvora Zoo“, ali i Bouvijev koncert održan pored Zida („Da je to bila poslednja velika stvar koju sam uradio u životu, to bi bilo potpuno u redu") - nakon kojeg je tvrdio da je čuo glasove ljudi sa druge strane Zida kako pevaju, hiljade glasova.
.
Postoji frakcija obožavalaca koji tvrde da je pesma dobila najblistaviju formu kada je zasvirao na Live Aid koncertu – jer je dobila drugačiji kontekst. No, uprkos tome što je to bio i moj prvi susret sa pesmom, ta verzija i kontekst nisu mi najomiljeniji. 

Petnaest godina kasnije - Zida više nije bilo, ali više nije bilo ni Kula World Trade Centra. Na koncertu održanom nakon katastrofe u Njujorku - u gradu u kojem je praktično živeo već godinama – otpevao je svega dve pesme: „America“ Simona & Garfunkela i – „Heroes“, ponovo. I sve je dobilo novo značenje.
.
Kada je, konačno - i za sada poslednji put svirao uživo, tokom „Reality“ turneje, pesma je dobila je i tu oduvek željenu dimenziju - himne koja te uverava da je pobeda moguća. 
Snimak iz Berlina iz 2002 - to i dokazuje.
.
I onda dolazi - do obrta.
.
Nakon svih tumačenja i momenata veličanstvenosti koje smo proživljavali uz nju, Bouvi je konačno razotkrio deo mita - i učinio ga, zapravo, još većim: prava inspiracija za pesmu bio je već pominjani grešni Viskontikoji se u to vreme zaista sastajao sa Antoniom Maas, pratećim vokalom u bendu, pod zidom, tako da su ga Dejvid i ostali iz benda mogli i videti iz studija. Toni je u to vreme bio u braku. Dejvid je prećutkivao ovaj podatak sve do 2004, kada se Toni razveo od svoje žene.
.
Ljubavna pesma, ipak. I konačno razotkrivanje istine: sada smo znali zašto je ova pesma imala znake navoda u nazivu, svih ovih godina.
(„Heroes“, ne Heroes.)
.
III (privatni kontekst, jednina)
.
Bez obzira na izvođenja i mnoge verzije - oduvek mi je najdraža bila ona izvorna - treća pesma na albumu, šest minuta i deset sekundi, integralni ep.
.
Zanimljivo, iako je preslušavam više od dvadeset godina, ne mogu da izdvojim nijedan specijalni momenat u kojem sam je slušao i koji ću pamtiti po pesmi. "Heroes" se nalazila u svakoj verziji ručnog prtljaga na mnogim letovanjima, tokom služenja vojnog roka, u vokmenu, diskmenu, plejeru, svuda
Zapravo, samo slušanje ove pesme je taj momenat, u kojem ti nije važno gde si i kakav si i kuda si krenuo.
I to je, valjda, čini velikom pesmom.
.
IV
.
„Heroes“ nikada nisam čuo uživo.
Prvu šansu sam imao u septembru 1990.
No, verovatno sam bio premali da bih herojski, sam pokušao da odem u Zagreb u tom trenutku, te jeseni - zid je već počeo da se podiže, između njih i nas.
Drugi put, kada je ponovo svirao u Zagrebu aprila 1997. nisam imao pasoš, a nije mi se baš jurila potvrda vojnog odseka da sam odslužio rok, nije mi se kucalo na ta vrata, nakon svega.
.
Na oba koncerta je svirao tu pesmu.
.
Sad, sve je manje šansi da ću „Heroes“ ikada čuti uživo.
Bouvi ne nastupa uživo već osmu godinu.
Danas proslavlja 65. rođendan.
.
Nisam, jbga, na vreme bio „heroj, na jedan dan“.
Ali, dokle god postoji šansa da će se vratiti na scenu, preostaje mi da verujem da je taj dan - ipak moguć.
.
Hoću da bude - ovako.
Just for one day.
.


.
p.s. Nekoliko meseci nakon objavljivanja ovog teksta, Dejvid se vratio na scenu albumom "The Next Day". No, najave koncerata i dalje nema.

p.p.s. Šansa više ne postoji. Januar 2016.

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Svi tekstovi iz serijala dostupni su > ovde.  Svi tekstovi iz serijala su naknadno prilagođeni za štampano izdanje knjige.].

.

Saturday 7 January 2012

“Habemus Papam!” [Nani Moreti, novi film]

Hrabro otvaranje: nakon smrti Svetog Oca, kardinali biraju novog Papu.
I još vetar nije beli dim razvejao nad dimnjakom, a novoizabrani Papa shvata i oglašava da nije spreman za tu dužnost.

Ne manjka mu vere u boga, već u sebe i sopstvene sposobnosti.
Zato je pozvan psihijatar - da pomogne.
.
Psihijatar – Savetniku: „Mislim da ne smem da pitam...?“
Savetnik: „Apsolutno ne.“
Psihijatar: „Naravno ništa o seksu... Da spomenem majku?“
Savetnik: „U ovom trenu to može da pokrene daleka sećanja.“
Psihijatar: „A suočavanje sa neispunjenim maštarijama i željama?“
Savetnik: „Ne.“
Psihijatar: „Nešto iz detinjstva?“
Savetnik: „Vrlo diskretno.“
Psihijatar: „A nešto o snovima?“
Savetnik: „Zavisi od snova.“
Psihijatar: „Pa onda... bolje ne.“
Savetnik: „Bolje ne.“
Psihijatar (vraća se Papi): „Da počnemo!...“
Papa: „Bog u meni vidi sposobnosti koje nemam.“
Psihijatar: „Gde su te sposobnosti?“
Papa: „Tražim ih, a ništa ne nalazim.“
Psihijatar: „Vi ste izabrani, da tako kažemo, od strane Boga zbog svojih kvaliteta i dobrote...“
Savetnik II: „Je li neko pitao doktora da li je vernik?“
Savetnik: „Jeste li?“
Psihijatar: „Nisam.“
Papa (uz osmeh): „To nije dobro.“

Sutradan, novoizabrani Papa beži iz Vatikana.
.

.
„Imamo Papu!“ Nanija Moretija sleteo je direktno na ničiju zemlju. Sa jedne strane - zvanični portparol Vatikana pozvao je na bojkot filma, dok je Radio Vatikan utvrdio (tačno) da film ne sadrži niti ironične niti karikaturalne elemente Svetog Oca, već isključivo – ljudske. Sa druge strane – deo kritičara je film unapred osuđivao zbog inicijalne ideje ulaska iza zidina Vatikana – dok je drugi deo, pak, očekivao oštriji film sa više čvrstine i verovatnosti, koja u nekim trenucima filmu zaista manjka. Ali - među svim tim očekivanjima, Moreti je uspeo nerešivo: da provokaciju ispriča bez vređanja i zadiranja u pitanja vere, već se posveti suštinskom pitanju – vere u sopstvene mogućnosti te preispitivanju sopstvenih želja, što je i težak i hrabar potez, ako se priča o željama Svetog Oca.
.
A jednom će ovakav film biti snimljen i ovde, u pravoslavnoj verziji.
I ma koliko to možda delovalo blasfemično - katarza koju će doneti učiniće dobro - i za Crkvu i za vernike.
Sa obe strane ove priče su, ipak, ljudi.
.