Wednesday 21 September 2011

Vladimir Živković, tenkista

(Uvodna napomena: tekst je od prvog postavljanja na blog 2011. dopunjavan podacima, fotografijama i linkovima koji su u otkrivani naknadno.)

Iako ovaj incident ne pripada daljoj istoriji, te je mesto dešavanja centar Beograda a postoje i dokazi o prisustvu novinara - mali je broj validnih dokaza koji potvrđuju da se sve dogodilo onako kako pamtim.

Prošlo je svega dvadeset (i brojem: 20) godina od dana kada je Vladimir Živković dovezao borna kola do centra grada, ali je rekonstrukcija izuzetno teška. Jedan od retkih dostupnih izvora navodi da postoji jedna (i brojem: 1) fotografija incidenta, ali se ona u ovom trenutku ne može pronaći na Mreži.

Delići informacija kojima raspolažem postavljaju događaj u period između 21. i 24. septembra 1991. godine (postoje navodi da se sve dogodilo čak i 29. septembra, ali su oni nepouzdani, odnosno dolaze sa druge strane). Mesto zbivanja je svakako plato ispred Skupštine (ne)postojeće države. (Da li je država postojeća ili ne - zavisi od ugla gledanja, mesta stanovanja i medija koji ste pratili te jeseni).

Pouzdano znamo ime i prezime: Vladimir Živković.
Starost: između 30 i 40 godina.
Mesto stanovanja: Valjevo.
Zatečen kao: mobilisani tenkista.
Jedan od izvora navodi i „prisilno mobilisani“, ali tu procenu mogao bi zapravo dati samo on.


„Borba“ je (navodno) 24. septembra 1991. godine objavila sledeće:

"Vojnik Živković, mobilisani rezervista JNA, uspeo je neometano da dotera svoja borna kola sa "fronta" iz Šida ravno pred Saveznu skupštinu! Niko ga juče (23. septembra, prim. N.) pre podne na putu od Šida do Beograda nije zaustavljao, verovatno i zato što ovih dana (u svim pravcima) prolazi toliko vojnih vozila da to miliciju ne uzbuđuje. 


Tek kada je protutnjavši kroz Sarajevsku ulicu pregazio dva automobila (mercedesa i "keca") za Živkovićem (kažu da je Rom i star između 30 i 40 godina) se dala u poteru beogradska milicija u čijoj je pratnji dospeo do saveznog zdanja. Ubrzo je intervenisala vojna policija kojoj se Živković predao. Oklopno vozilo, blatnjavih gusenica i sa po nekim listom kukuruza među točkovima, stajalo je zatim na platou još nekih sat vremena da bi ga potom vojna policija (pristigla u dva džipa) odvezla, zaustavljajući saobraćaj, u pravcu Ulice Kneza Miloša.

Pre no što je transporter odvezen oko njega su se okupljali radoznali Beograđani i komentarisali: "Kako je to moguće", "Da ovo nije izložba", "Sigurno je neki Hrvat", itd. U jednom trenutku, tvrde očevici, čak se pojavio i "pauk", pa su se čuli i razni šaljivi komentari. Sam vozač "pauka" samo se, navodno, prekrstio, rekao "Ovo je malo preteško za mene" i "pokupio" nepropisno parkiranog "renoa". Ažurni radio reporteri, kako čujemo, uspeli su da pronađu jednog od vlasnika pregaženih automobila i zabeleže njegovu izjavu: "Pa šta sad? Sve je propalo, država je propala i ja sam propao". 


U okviru iste vesti, objavljeno je i saopštenje „prve vojne oblasti”:

„Vojnik u rezervi Vladimir Živković, vozač oklopnog transportera, u fazi psihičke labilnosti, samovoljno je borbenim vozilom došao pred Skupštinu SFRJ. Sve okolnosti u vezi ovog događaja se ispituju o čemu će biti dato potpunije saopštenje.”

Ukoliko ove navode tretiramo kao tačne (drugačije ne možemo, originalno izdanje “Borbe” nije dostupno), preostaje teži deo, a to je rekonstrukcija čitavog događaja i - ključno pitanje: kakva je muka vojnika Živkovića naterala na ovaj čin i kako je, uopšte, uspeo da stigne do Beograda? Da li se sve već toliko raspalo?

Jedan od izvora navodi da je za učinjeno delo kažnjen sa 11 meseci zatvora.

I to je poslednje što se o njemu može pronaći u zvaničnim 'vestima'.

Vredelo bi pronaći ga i zabeležiti njegovu priču.

U nekom paralelnom univerzumu - Danilo Kiš je živ i od ovog incidenta stvara komad dostojan „Grobnice za Borisa Davidoviča”.

U drugom, paralelnom a srećnijem univerzumu - ovaj incident se ne događa i ovaj rat ne postoji.
 

U ovom našem, takvom kakav je, ova priča ne sme biti prepuštena zaboravu.

Ono što je Vladimir Živković uradio bio je čin lude hrabrosti i prkosa ludilu.


*

Dodatak 1 Igor Nađalin je pronašao priču o Vladimiru Živkoviću u filmu - "Srpska verzija raspada JNA - dokumentarni film" >>. Živkovićev slučaj se pominje oko 35. minuta filma, u jednoj rečenici, uz kratki snimak (screenshot je iz filma).




Dodatak 2 (2015): 
U međuvremenu se na mreži pojavila fotografija autora Zorana Raša. .


Dodatak 3:  Zlatko Paković piše o ovom slučaju u "Danasu", 16. septembar 2016. >>

Komentar ispod teksta kaže:
"Gospodin Vladimir Živković je Valjevac. Ima dva starija brata, obojica su završili Vojno-tehničku akademiju u Zagrebu. I obojica su skinuli uniformu i rade u civilnom sektoru. Sva trojica su sinovi vojnog lica starog kova. Vladimir ima dvoje divne dece, devojčicu Nevenu (srednjoškolku) i dečaka (izvinjavam se na senilnosti, uvek ga prozivam po prezimenu) koji je učenik osmog razreda osnovne škole. Skroman, neprimetan čovek. Čak i u Valjevu se ne pamti više njegova hrabrost. Čime se bavi, stvarno ne znam, ali svaka mu čast na tom potezu od pre x godina."


Dodatak 4: Fotografija sa FB stranice "CK 13 Omladinski centar" >>, autor nepoznat:




Saturday 17 September 2011

Krakow: „Menjaj me“/“Vatre svitanja“ [39 pesama, #21/22]

I

Na ovoj fotografiji imam osamnaest godina. 
Gledaj levo.
Upravo smo odsvirali jedan od poslednjih koncerata, Ada, proleće 1991. Snimala je i televizija.
Zaslužili smo.

Prethodne četiri godine obeležile su stotine sati proba, pisanja, proba, smišljanje imena za bend, pevanja, proba, nošenja kablova, proba, ok zvaćemo se Krakow, Srđa, Jelena, Vlada D, Vlada M, ja; proba, nabavka instrumenata, proba, traženja prostora za vežbanje, proba u podrumu koji jedno vreme delimo sa njima >>, probe sa Igorom koji pokušava da od mene napravi pevača, nabavka novca za snimanje, proba u Srđinoj sobi, puštaj vazduh iz stomaka, snimanje, probe, snimanje sa Igorom, probe i na kraju svega dogovori kako da nastavimo dalje, u manjem broju.

Probamo i to, a onda
ne nastavljamo.

Postoje raskidi koje sam lakše pregrmeo nego razlaz benda tog leta.

Iza nas je bilo 5 „demo-snimaka“, 1 „živi“ snimak sa Radio Beograda (i oni su dolazili na koncerte, snimali, nismo bili loši; Dadov, SKC, KST, Akademija), desetak svirki, nešto fotografija, 2 teksta u tadašnjem “PopRock-u”, 4. mesto na demo listi B92 i 2. mesto u emisiji „501” Radija 202;  par gostovanja na radiju, dva snimanja u Studiju 6 Radio Beograda, sve to je iza nas i sve to deluje neverovatno veliko kad imaš svega osamnaest godina.
.
 
Mnogo važnije: iza nas je spoznaja da je mali broj stvari koje se mogu porediti sa trenutkom u kojem nekoliko nas zajedno stvara muziku, kao jedno. Svoju muziku.

Sve to ostaje u sećanju i osećaju, manje na trakama. 
Snimke čuvaš, naravno.
Neko vreme.

II

Poslednja kopija tih, naših snimaka završava kod Srđe jednog ranog letnjeg jutra, nakon celonoćnog lumpovanja. 
Crna TDK hromka, najbolja koju sam imao, čuvala je svih 6 snimaka.
Poslednja dobra kopija za koju znam.

U tom trenutku u kojem mu predajem traku, svi ti snimci sele se u moje sećanje.
Na neko vreme. 
Vreme je pokazalo - na predugo.

III

Sedam godina nakon početka ove priče Bane Stevanović - drugar i kolega sa Indexa, kolekcionar čudesnih snimaka iz istorije jugoslovenske muzike - dolazi na radio noseći za mene najneverovatnije otkriće ikada.
Naš snimak!
U danima kada sam već odustao od ideje da ću se ikada čuti, Bane donosi jedan od snimaka, sačuvan na traci u arhivi Studija B, iskopiran tokom jednog od naših gostovanja. Nikada neću saznati ime te divne osobe koja je prebacila snimak sa naše trake na studijski magnetofon, tim činom je 1/6 sećanja ponovo materijalozovana. Putovala je, dakle, sa trake na studijski trakaš, sa trakaša na mini disk, sa mini diska na drugu traku, sa nje na zvučnu kartu.
Sa nje, natrag u moje uši. 
Snimljena 3. marta 1991 u Studiju Vlade Rackovića na Senjaku.
Boris tvrdi da je čuo par dana kasnije na programu B92, u danu kada je program devesetdvojke prvi put zaista prekinut zbog demonstracija u centru grada.
Kako god, snimak je bio ponovo tu.
Suvišno je reći, i nakon sedam godina pauze, mogao sam da ga "raskadriram".



IV
Sada smo već na deset godina od početka ove priče.
Vlada Marinković, naše čudo od bubnjara - javlja iz Pariza da možda negde poseduje kopiju ostalih snimaka. Nije siguran. Do te kopije ne dolazim. U me
đuvremenu, ona spasena šestina našeg rada umnožena je u ne znam koliko kopija i podeljena i gde treba i gde ne treba, za svaki slučaj.
 .
V

To je prokletstvo: petnaestak godina nakon početka ove priče, listam foldere i shvatam da sam zapravo sakupio sve što sam ikada želeo da posedujem, ako pričamo o muzici. Čak i neke Igorove snimke koje ni on nije imao.
Sve sam pronašao i sačuvao, izuzev naših snimaka.

Vlada D. tvrdi da ima to na traci sačuvano, ali ta traka nikako da ugleda svetlost dana.
(V, hoćeš li zavući ruku u kutiju sa trakama ili čekaš da se baš sve razmagnetiše? ;)

VI

Konačno, dvadeset godina kasnije, Andrej javlja da je pronašao kasetu koju sam mu poslao pre devetnaest godina u San Francisko.
Na njoj su dva od šest snimaka.
Ironijom sudbine, jedan od ta dva već posedujem.

Ali, drugi je dragocenost, od one vrste da ne pokušavamo ništa preko Mreže, bolje traku u kasetofon ne ubacivati, ništa dok on lično ne dođe u Beograd i donese je.

Nakon toliko čekanja, nije problem.

VII

Andrej sleće u Beograd prošlog četvrtka. Nismo ni torbe ubacili u gepek, kaseta je u mojim rukama.
Imamo plan: prebaciti snimak sa trake na hard, narezati kopiju Srđi, ženi se u subotu.

Proveravam Kizu ima li još uvek neki kasetofon u operativnom stanju.
„Misliš, dek?”.
Dobro, „dek”. 
Ne sećam se kada sam poslednji put tu reč izgovorio.

I sedimo u Kizinoj sobi.
Prvi put posle dvadeset godina čujem uvodne taktove snimka „Vatre svitanja”.
Nisam zaboravio tekst. Nakon toliko proba, promena, proba i priprema snimanja, ne možeš da zaboraviš.

Ok, imali smo po osamnaest godina.
Ali, uopšte nismo bili loši.
I to šuštanje trake sa snimka daje čitavoj priči i nešto šarma.



VIII

Po planu, Srđa dobija kopiju u subotu uveče.
Iste večeri, Igor se penje na binu i mnogi od nas prvi put u životu čuju uživo „Pozovi me” Jakarte.

Ali, to je već previše pesama za jednu priču.

I previše sećanja izlazi na videlo, u noći punog meseca, kraj reke, stotinak metara od mesta na kojem smo počeli da probamo, prvi put, pre toliko godina.
I dalje, ništa se ne može porediti sa tom vibracijom, momentom u kojem nekoliko nas zajedno stvara muziku, svi kao jedno.
Kakva god ta muzika bila.

I bilo bi blesavo negirati da su ovi snimci podjednako važni za priču o "39 pesama", čak možda i mnogo važniji od svih ostalih.


. . .   

odjavna špica:

Svirali i pevali: Jelena Božić, Vlada Marinković, Vlada Debeljković, Srđa Popović, Bojša.
Učitelj disanja i pevanja: Igor Popović
Gostovali i pomagali s vremena na vreme: Aćin i Stevan Dimitrijević - Dimi.
Fotografisao: Marko Metlaš (jesu li negativi kod tebe ili kod mene?)
Vitezovi od spasenog snimka: Bane Stevanović i Andrej Milivojević.
Tehnička podrška i vlasnik funkcionalnog deka: Zoran Dimitrijević Kiza.
Fotke skenirao: Djura

Nastavak priče dostupan je ovde >>


[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su ovde]

Wednesday 14 September 2011

Sonja, 50. [1961-2008]

„Beket je napisao Godoa u 47. godini, u potpunoj besparici, 
što znači - za mene još ima nade.“
.


Sonja bi sutra proslavila 50. rođendan.

intervju >>