Monday 15 August 2011

Generacija bez budućnosti?

Hajde da ova priča počne kratkim testom. 
Izbacite uljeza iz narednog niza - označite vest koja nije izmišljena.

1. „NASA je danas objavila da će rukovodeći projekta novog leta na mesec biti Džon Smit, predsednik društva The Flat Earth Society, grupe građana koja veruje da je Zemlja – ploča“
 
2. „Otac Makarije, isahista koji se zavetovao na ćutanje pre 25 godina biće autor i voditelj nove radijske emisije „Putevima duhovnosti“ koja će biti emitovana na talasima javnog servisa od septembra ove godine“.

3. „Borislav Stefanović, šef pregovaračkog time Vlade Srbije u pregovorima sa Prištinom pevaće na novom albumu pank benda Generacije bez budućnosti prateće vokale.“

4. „Dobrica Nebrigić, nepismeni srpski poljoprivprednik biće specijalni gost na ovogodišnjem BlogOpen skupu, na kojem će govoriti na temu „Kako da vam postovi budu poštovani“.
 
Izabrali ste vašeg favorita?
 
Ukoliko ste izabrali „vesti“ pod brojevima 1, 2 ili 4 preporučujem vam više vitamina, velike količine tečnosti i više sna, te šetnju po vazduhu i laganije igre koje pospešuju rad neurona.
 
(O neželjenim reakcijama na terapiju posavetujte se sa vašim farmaceutom ili lekarom!)


 
Pokojni Darko Glavan je na korice sjajne knjige „P.U.N.K.“ - obavezne literature za razumevanje žanra i vodiča za svakog ko smatra da je imati gitaru i ne znati akorde sasvim dovoljno za postati pankerom - pank pokret definisao kao „Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike“. Od akronima napisanog na koricama knjige koju su objavile „Dečije novine, Gornji Milanovac“ i to 1980. godine ne bi trebalo očekivati više, ali čak i on takav, ublažen, donekle pomaže u sagledavanju kratkog spoja koji je u mojoj glavi izazvala gore navedena stvarna vest, objavljena na internet strani dnevnika „Blic“ – i koja najavljuje da će Borislav pevati na novom albumu benda u kojem je nekada svirao bas-gitaru. 

Za one koji nisu pratili na času, valjalo bi ponoviti lekciju:

Fenomen Panka, posmatran čak i samo kroz muziku podrazumeva nekoliko osnovnih, ali važnih stvari. Pored „Uradi-to-sam“ filozofije (sam nauči da sviraš, sam ukradi instrument, sam distribuiraj snimak koji si napravio) tu je, naravno, važan jasan politički stav, koji bi, ukoliko se pankerom smatrate valjalo da bude „protiv-autoriteta“ i „anti-establishment“ što bi rekli Britanci a ukoliko nije, onda panker - niste.

No, jedan od ključnih problema Srbije oduvek jeste i bila ta žanrovska nedoslednost – živimo u sekularnoj državi čija himna priziva Boga; grb naše Republike je krunisan; tu su i državni disidenti i materijalistički nastrojeni popovi – i ono čuveno Pejino „A što ne bi moglo, sve može!” sa špice za folk emisiju koja se godinama vrtela na RTV Pink je konačno dobilo svoju materijalizaciju prvim državnim pank bendom, što Generacija Bez Budućnosti postaje ukoliko u finalnom miksu albuma zadrže i Borivojeve vokale. 

I sad, zamislite da je CNN objavio tamo negde 1999. godine da je Marti Ahtisari, glavni pregovarač za okončanje bombardovanja Srbije usred priprema sastanaka sa Slobodanom Miloševićem skoknuo na kratko do Finske, gde je snimio novi album laponijskih napeva koji inače popularišu proterivanje irvasa iz mešovitih brakova iz šuma Laponije – i na kojem je radio sa svojim starim pajtosima, sada zaposlenih u „Muzeju Deda Mraza“ u kojem neki rade kao vilenjaci, a neki bogami i kao irvasi? 

Razumna je i dobronamerna pretpostavka da takva vest ne bi široj javnosti ulila poverenje u moć rasuđivanja navedenog pregovarača te takvu vest nijedan iole ozbiljan medij verovatno nikada ne bi ni objavio u jeku nekakve političke krize, što pregovori sa predstavnicima Kosova – jesu. 

Sve to otvara i treći paradoks: zašto je ova vest uopšte objavljena?

Uzmimo za normalno da GBB nikada nisu bili bend od preterane važnosti za srpske dnevnike, te da je mala verovatnoća da je reporter džedžao pred studijom u kojem se album snima, vrebajući poznate ličnosti koje svraćaju da otpraše „Oi!-Oi!-Oi!“ u mikrofon. Ergo – ova vest je dostavljena „Blicu“ a da bi bila objavljena, i to na vidnom mestu (naslovna strana sajta). 

Možda je nečija procena da bi za Pregovaračev imidž bilo zgodno da se zna da ima pank korene: beskompromisan odnos prema „establišmentu“, još uvek izglancane „Martinke“ u donjoj fioci radnog stola i spremnost da svira bas dok mu jagodice neprokrvare. Možda je plan da se pokaže kako je i on čovek od krvi i mesa, koji u slobodno vreme sa ortacima ruši sistem, što bi pank trebalo da bude. A možda su sve te pretpostavke pogrešne, te sam ja jedini žanrovski čistunac kome zvuči nadrealno da šef Vladinog tima za pregovore peva na izdanju nečega što se zove „Generacija bez budućnosti“. Opet, ova vest je namenski objavljena – a ne sećam se da je iko podizao preveliku prašinu kada je, na primer, Nenad Čanak svirao na albumu „Zašto da ne?“ Električnog orgazma (1995) ili kada su Dragoš Kalajić i Jovan Ćirilov – i to zajedno – pevali prateće vokale na pesmi „Bolje biti pijan nego star“ Plavog Orkestra. Nijedno od ta dva prosto nije bila vest. Nemam ja dakle ništa protiv ukoliko naš Pregovarač u slobodno vreme voli da igra FIFU, ali, zašto bi to bila vest? 

(U redu, znam da je sve počelo Dinkićevim i Kikijevim pop-pesmama, ali loša pop-muzika i ekonomija nekako idu zajedno, bolje nego Papa i repovanje; pank je ovde problematična stvar.)

No, kada su mi već mediji skrenuli pažnju na prvi državni pank bend „ever“ – tako sam i ja, želeći da se što bolje upoznam sa materijom, uredno otvorio YouTube i skucao ime benda.

I eto četvrtog karambola: ironijom sudbine, prvi od ponuđenih snimaka na listi ne samo što je ilustrovan zastavom Konfederacije, već se i zove - oh sudbo kleta – „Da je jug pobedio“. 

I samo bi neikusan korisnik interneta u tome video slučajnost a ne podmuklu nameru i zaveru udruženih belosvetskih YouTube servera koji su, eto baš tu pesmu istakli kao prvu u nizu, želeći tako da dodatno oslabe naše pregovaračke pozicije pred svetom a za očuvanje naše južne pokrajine.
No, izborna kampanja je tek počela, sad za vikend. Most je otvoren za šetnju, otvarač reče da EU uopšte nije prioritet i da nema pojma koja je to stranka koristila parolu „Evropa nema alternativu“, kalamburi su tek počeli, daleko smo od vrhunca, do aprila nam samo preostaje da preslušavamo jednu drugu pesmu benda GBB, koja se zove: „Ne predaj se“ - a da li će vesti poput ovih biti sve više zavisi i od istraživanja popularnosti – i ukoliko vas neki anketari prepadnu u skorije vreme sa pitanjima, budite ljubazni i odgovorite im, iskreno, jasno i glasno, ne biste verovali kako ponekad jedno mišljenje koje je „isplivalo“ u rezultatima istraživanja ume da promeni pravac kampanje, taj vaš glas iz istraživanja ponekad može da učini više nego taj vaš isti glas - na samim izborima.

„Ne predaj se.“ 

Sve ovo pišem kao potencijalni glasač, koji po prvi put od 1992. godine, dakle nakon 20 godina aktivnog učestvovanja u izbornom procesu - iskreno ne zna šta će sa glasom učiniti, prvi put se ja osećam kao generacija bez budućnosti, zapravo. Znam da ću na izbore izaći, jer je taj moj jedan jedini, mali glas je ujedno i jedina sila koju posedujem, jedino to je moje, dok se, naravno, ne odluči drugačije.


Sunday 14 August 2011

"Go Outside": jedna pesma > tri slike [Blago je svuda, #27]

Pesma „Go Outside” grupe Cults postala je proteklih meseci hitčina prvenstveno zahvaljujući Mreži. Bend je leta 2010. godine pesmu objavio najpre na svojoj bandcamp >> stranici, zatim su je oberučke prihvatili muzički online magazini proglašavajući je „pesmom nedelje” i „hitom meseca”, što je postalo nevažno od trenutka u kojem je publika pesmu širila dalje, prvenstveno YouTube kanalom, na kojem se sada može pronaći već nekoliko sasvim solidnih unofficial video klipova, očigledno kreiranih s ljubavlju i pažnjom.
Ovo je jedan od njih.
.

Ovog proleća se pojavila i MTV verzija klipa, u kojoj se pojavljuju glumci Ema Roberts i Dave Franco, koja je čitanju pesme pružila novu dimenziju i retro ton, od kojeg su se, uzgred rečeno, Cults ogradili još na dan premijere, obećavajući da će se na Mreži uskoro pojaviti njihova, odnosno zvanična verzija spota za pesmu koja je u međuvremenu postala česta i na radio talasima.
.  

Konačno, pre nekoliko dana pojavila se i ta, prava verzija spota, nimalo romantična, koja tekstu sada daje novu, potresnu dimenziju. Spot je kreiran od kadrova beleženih novembra 1978. godine u Džounstaunu u Americi i poslednje dane „Hrama naroda” Džima Džounsa, paranoičnog manijaka koji je propovedao dolazak nuklearnog holokausta i osnivača sekte čiji će članovi, naravno, „jedini preživeti”. Nakon oružanih sukoba sa vlastima, tokom kojih su neki članovi pokušali bekstvo, Džouns je naredio svim članovima sekte da popiju otrov. Život je izgubilo 913 ljudi, među kojima je bilo oko 300 mlađih od osamnaest godina. „Go Outside” sada dobija potpuno drugačije, strašno značenje, prestaje da bude "letnji hit".


"I really want to go out/I really want to go outside and stop to see your day/
You really want to hole up/You really want to stay inside and sleep the light away/
I really want to go out I really want to go outside and make it light all day/
You really want to hole up You really want to stay inside and not care where you lay/
Well I know what's good Exactly cause I have been there before Yeah/
I know what's good Exactly those things night cannot behold/
I really want to go out I really want to go outside and stop to see your day/
You really want to hole up You really want to stay inside and sleep the light away/
I think it's good to go out cause if you don't you'll never make a memory that will stay/
I think that you should wake up I think I want to live my life and you're just in my way." 

Konteksti su čuda.

Friday 12 August 2011

„L'Arrivo“ [Mediterraneo] (39 pesama, #20)

I

Trenutak nije mogao biti bolji.
Ionako je sve postajalo sve gore.

Zima 1991, radni dan, prepodnevna projekcija u bioskopu „Jadran.“
U sali je možda 10 ljudi.

Na platnu se pojavljuje:
 „Posvećeno svima koji beže“.

I zatim slika:
more, pučina, tišina; zatim brod koji ulazi u kadar i polako otkriva tu četu italijana na čudnoj misiji postavljanja izvidnice negde usred Mediterana, grčka obala, početak drugog svetskog rata.
Beskonačna plava pučina, i u njemu ostrvo. U sred drugog velikog beskonačnog rata, potpuni mir.

A izvan sale su, sneg, led, vetar i nedavna poseta vojnom odseku u kojem sam zamoljen da potpišem papir da pristajem i na produženje vojnog roka, ukoliko to bude bilo potrebno.
Film gledam sam, jer je većina drugara već tamo gde je potrebno, u uniformama, ili već uveliko van zemlje.

I zato me već ta prva rečenica u filmu razoružava.
„Posvećeno svima koji beže“.

I onda - muzika.
II

Ta glavna tema filma je ono što je ostalo u glavi nakon što sam izašao iz sale i šljapkao ka kući, neosetljiv na hladnoću – sunce mediterana i jedna od najlepših nevinih i naivnih priča novije kinematografije su me sasvim dobro ogrejali.

No, ta muzika je svakako zaslužna za nabavljanje filma i na VHS traci, i ta kopija je kružila blokom, u nedogled. Ali, do muzike niko nije mogao da dođe. Legalni tokovi muzike upravo su bili presečeni – i čitava generacija se lagano prebacivala na pirateriju, štancanu u odnosu na potražnju a ne samo na kvalitet.
Giancarlo Bigazzi, autor muzike nije bio dostupan na rafovima, iako je film 1992. dobio i Oskara kao najbolji "strani film" sezone.

I mesecima, a zapravo godinama – ko god je odlazio ka zapadu dobijao je jedan isti, identičan zadatak: da pronađe CD, kasetu, vinil, traku, štagod – bilo koji format koji na sebi nosi jednu od najlepših muzika za film koju sam ikada čuo.

Neko iz kraja je čak pisao distributeru u Italiju, na italijanskom.
Dobio je odgovor da oni, na žalost, nemaju kopije soundtracka.

Preostalo nam je da vrtimo tu VHS kopiju, koja je vremenom bila u sve lošijem stanju, ali su upravo ta ponavljanja stvorila neodvojivu vezu slike i zvuka. Verujem da bih i danas film mogao da raskadriram sam, iz glave.


III

Jesen 1996. godine:
Namereni da tu lepotu podelimo i sa širom javnošću - Aca ulaže priličnu količinu napora da sa original VHS trake napravi kakav-takav audio snimak, koji koristimo u top listi koju radimo zajedno na radiju.
I čak i takav šuštav, nesavršen i nezavršen, brzo dolazi do samog vrha liste.

IV

I onda Dina, jedna od onih koji su otišli, donosi sivu Maxell kasetu bez nalepnice, 90 minuta, sa jedne strane je muzika za film sličnog senzibiliteta – „Il Postino“, dok je na A-strani – kompletan soundtrack za film! Nema spiska tema, ali to nije ni preterano važno. Važno je da je CD sa muzikom iz filma pronašla – u Torontu: na lokalnoj radio stanici koja je emitovala i program na srpskom jeziku, sad – da li se radio zvao „Sveti Sava“ ili tako nekako – ali je CD bio jedan od onih koji su korišćeni za instrumentale u emisijama.

Dakle – dugo tražena muzika iz italijanskog filma koji se odvija u Grčkoj pronađena je u Kanadi, u studiju iz kojeg je emitovan program na srpskom jeziku.
Doba je još uvek analogno, internet još uvek nije stigao u Beograd.

V

Internet konačno ulazi i u naš dom.
Aca iz trećeg poglavlja ove priče je taj koji unosi u stan naš prvi računar, delom kupljen od prodator klavira o kojem sam pisao na drugom mestu >>, povezuje kablove i sve to i tako nas dovodi na Mrežu.
Nekoliko dana kasnije, on i Joca mi donose za rođendan CD kopiju muzike iz filma.
Konačno su tu i nazivi tema!

VI

Godinu dana nakon dobijanja te kopije letovanja su postala češća - i mahom su bili vezana za Mediteran.
Na prva smo išli još uvek noseći walkmane, zatim CD i mp3 plejere, te na kraju silne gigabajte u pločicama ne većim od paklice cigareta.

Postoji nekoliko pesama koje su mi stalni saputnici – bez obzira na to da li smo odlazili na Krf, Krit, Rodos, u Egipat, na Siciliju, Lefkadu ili Kefaloniju.
Trećeg ili četvrtog dana odmora, kada su kosa i koža već natopljeni solju a ritam prilagođen udarima talasa o peščanu obalu, u kasno popodne, dok ležim na pesku stavljam slušalice na uši i preko tih zrikavaca, talasa i sunca prelijem „L'Arrivo“.

Ne samo zato što sam još jednom pobegao,
već zato što ću jednom pobeći ka Mediteranu,
za stalno.

Aca je nedavno pronašao opciju za odlazak na Kastelarizo, ostrvo na kojem je "Mediterraneo" snimljen, valjda najistočnije grčko ostrvo, dva kilometra od obale Turske,
gotovo sam kraj Mediterana.


[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su ovde