Saturday 19 February 2011

“Dođi da slušamo ploče! (biće nas petoro: Bright Eyes, ti i ja!)“

idigs.blogspot.com
Svojevremeno (ne tako davno, početkom devedesetih godina XX veka :) je na talasima radija B92 postojala emisija čiji naziv ovde namerno parafraziram. „Dođi da slušamo ploče – biće nas šestoro: Bitlsi, ti i ja“, emitovala se nedeljom uveče (ako se dobro sećam), a njen naziv je brzo postao deo slenga, odnosno delić mnogih (ne)uspešno započetih konverzacija sa (ne)poznatim devojkama.

Svega ovoga se ne bih setio da Bright Eyes najnoviji (i poslednji) album ne predstavljaju na YouTube kanalu na do sada neviđen, a tako „retro“ način: kompletan album možete preslušati na YT, u okviru klipa koji traje pedesetak minuta i koji je, zapravo, „snimljeno slušanje ploče“.

(Da bi sve bilo u duhu vremena: album mi je prethodno FB porukom preporučio Matt-ori Strale, sa kojim se poznajem iz vremena kada su radijski studiji imali i gramofone i kada su se diskovi razmenjivali, a koji sada hrabro plovi Mrežom kao kapetan BIR - internet radija)

Dakle:
ozvučenje, soba, grickalice, fotelje,
čak je i projektor sa kojeg se mogu pratiti tekstovi tu, ljudi ulaze i izlaze,
muzika teče, gotovo kao nekad.

Poslednje, a nikako najmanje važno: „The People's Key“ je sasvim dobar album.
"Može neko da mi presnimi ovo?"



Monday 14 February 2011

“Božja stolica je prazna”


(Džordž Širing: 13. avgust 1919 –  14. februar 2011.)

“Narod je dobacivao “Vozi!”; Din se preznojavao, okovratnik mu je već bio načisto vlažan.

“Evo ga! To je to! Stari Bog! Stari Bog! Širing! Da! Da! Da!”

A Širing je bio svestan ludaka iza svojih leđa, mogao je da čuje Dinovo dahtanje i brektanje, moga je da oseti iako nije bio u stanju da ga vidi.

“Tako je!”, derao se Din.
“Da!” Širing se smeškao.

Potom se digao od klavira, sav okupan znojem; bili su to njegovi zvezdani časovi godine 1949. – pre nego što je postao hladan i komercijalan.

Kada je otišao, Din je pokazao na praznu klavirsku stolicu.
„Božja stolica je prazna“, rekao je.

Na klaviru se nalazila truba; njen zlatni odsjaj čudno se odražvao na pustinjskom karavanu, naslikanom na zidu iza bubnjara. 
Bog je otišao; carovala je tišina njegovog odsustva.

Napolju je kišilo."

Džek Keruak, „Na putu“ (*)

Zbog ovog furioznog, znojavog pasaža sam prvi put potražio Širingove snimke, i to one najstarije, iz vremena kada su oni slušali, na putu od Istočne do Zapadne obale, i natrag.
 
Sada, konačno, opet može da svira njima.




* - prevod: Vojislav Despotov, izdanje Književne zajednice Novi Sad, 1988.


Tuesday 8 February 2011

"All we ever wanted was everything" [39 pesama, #13]

Dva akorda. 
Jednostavna, osnovna.
I još jedan u refrenu.
Deset redova teksta.
Jedva četiri minuta trajanja.
Stotine preslušavanja.

Sa četrnaest godina, pri prvom slušanju – osećaš da se iza teksta krije pank filozifija, koja se iz tebi tada nepoznatog razloga našla u akustičnom okruženju.

Sa sedamnaest veruješ da je ova pesma zapravo čist romantizam, u primerenom akustičnom aranžmanu.

Sa trideset i nešto znaš da je ova oda sjajna i strašna zato što je – jednostavna:
gitara,
bas,
vokal, 
poneki udarac četkice preko doboša.

Ne sećam se gde sam je prvi put čuo.
Sećam se da sam imao 14 godina kada su ta dva akorda prvi put krenula u krug sa zvučnika Sanyo kasetofona i da, zbog navedenog broja godina - nisam mogao da naslutim da će prolaskom vremena reči pesme sve više dobijati na značenju i sve više značenja: da će se njena prvobitno odbojna jednostavnost (kada si tinejdžer i otkrivaš Bauhaus – u fazi si traganja za komplikovanim stvarima) – tokom godina pokazati veoma važnom –> jednostavnost je ta koja te i danas obara na leđa, pravo u blato; na početku nisi znao da će svako novo preslušavanje zapravo biti sve komplikovanije, sada naslućuješ da će sve češći biti trenuci kada bi bilo najbolje ne slušati ovaj snimak.

Verovatno je već sada neprihvatljivo i nezrelo preslušavati pesmu o rasparčavanju tinejdžerskih snova, imaš već 37 –> šta je svrha ponovog preslušavanja pesme koja ti je zapravo od prvog trenutka govorila da nisi ti taj, jedini koji će uspeti da uradi sve što je sanjario, ali to tada nisi razumeo, a sada to znaš. Kao što znaš i da nikada nećeš prestati da je slušaš. Da bi se podsetio, ka kojem kraju duge si jurio.

(i kakav je to prelaz u svega dva reda:
"The Sound of the Drum is calling,
The Sound of the Drum has called", 
toliko vremena u udahu vazduha, između dva stiha.)

Možda je sada, nakon svih godina, jedina svrha pesme da se prisetiš šta si želeo, šta si uspeo da ostvariš, od čega bi već mogao lagano da odustaneš,
a za šta još uvek,
zapravo,
imaš vremena,
ako nastaviš da želiš i tražiš,
ako potrčiš,
sada.

Možda i stigneš tu pticu, koja ti je bežala preko Hvarskog Trga,
pre trideset godina.
Sada si veći i brži.



(snimljeno na Hvaru 1980. Usporavano na računaru 2011. 
Kroz kadar jurim - ja. Snimio: tata Brana. Na 3"16' kroz kadar prolazi i mama Nada. Napomena: prva verzija video klipa je "zabranjena" 2011, te sam postavio novu 2012.)
.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde]
.