Tuesday 29 June 2010

When You're Strange: A Film about The Doors

1. Ent. Kabina automobila, dan/Eksterijer autoput:

Vidimo profil zabrađenog mladića u razdrljenoj košulji, kovrdžave kose i smirenog pogleda; gazi papučicu gasa, usisava drum ispred sebe jureći ka sumraku, dok spiker sa radija objavljuje da je Džim Morison pronađen mrtav u Parizu.
Kamera otkriva lice vozača.
Vidimo Džima Morisona, koji najpre pogleda ka kameri, a onda ponovo ka drumu, ubrzavajući. Zvuk motora se moduliše u odjekujuću buku.

Fade-out/zatamnjenje.


Ovaj zahvat reditelja (Tom DiCillo) je samo naizgled neprikladan uvod u „anti-Oliver-Stone“ dokumentarac koji bi trebalo da ispravi mnoge netačnosti Stounove verzije iz 1991. godine – a zapravo je briljantan uvod u proces raščlanjivanja nekih od mitova vezanih za The Doors: stavljajući gledaoca na prvo od nekoliko iskušenja (Da li je ovo pravi Morison? Ovo je dokumentarac ili Biopic? Nije li Val Kilmer bio bolji od ovog dublera!?) zapravo nas vraća izvornoj verziji, tj. pravoj slici stvari, baratajući isključivo autentičnim snimcima i verzijom priče preživela tri člana benda, istovremeno se blago poigravajući i sa ključnom temom celokupne mitologije: da li je Morison zaista mrtav?

Izbegavši formu intervjua (koja bi ga učinila prosečnim i još-jednim-od-filmova), DiCilo gledaoca „When You're Strange“ prepušta do sada ne-prikazivanim dokumentarnim materijalima i naratoru (Džoni Dep), čiji tekst nije preopterećen vrednosnim sudovima ili očekivanim citatima ključnih stihova – već dobro ispričana hronologija 54 meseca karijere Morisona i benda, od stihova „Moonlight Drive“ recitovanih u mitskoj sceni na plaži 1965. - do poslednjeg odjeka gromova i šuma kiše u „Riders on the Storm“.

„When you're strange“ odlično komunicira sa obožavaocima (ili barem poznavaocima) opusa - kojima sagledavanje dokumenata od perioda Morisonovog detinjstva do njegovih poslednjih dana pomaže u daljem otkrivanju značenja poetike The Doors. Od pisama njegovog oca iz 1966. u kojima ga opominje „da ne razmišlja o bilo kakvoj muzičkoj karijeri jer apsolutno nema ni trunke talenta za muziku“, preko snimka sa prvog nastupa u „Whiskey A Go Go“ klubu, sve do podsećanja na javne skupove koji su osuđivali pogubni uticaj „pokreta mladih“ po javni moral Amerike raščerečene segregacijom i ratom u Vijetnamu, a u vreme suđenja Morisonu za „lascivnost na sceni“ i „obsceno pokazivanje penisa publici“ – pred gledaocem je zapravo čitava hronologija uspona i nestanka verovatno najautentičnije pojave pop-kulture, predstavljena tako da gledalac može konačno sam donositi neke vrednosne sudove, što je najteže kada su mitovi u pitanju.

I tu se otkriva prava vrednost ovog dokumentarca i ključno iskušenje: nakon višegeneracijskog, dvadesetogodišnjeg tumačenja fenomena The Doors kroz Stounov film, sada je konačno moguće proučavati zaostavštinu benda kroz izvorne priče, bez nakalemljenih atrakcija i suvišne pirotehnike.

Brodski je tvrdio da se o pesnicima i njihovom delu može istinski suditi tek nakon pesnikove smrti, jer promišljanje počinje tek nakon čitanja poslednjeg reda, poslednjeg stiha, kada više nema promena i dopisivanja, When The Music's Over.

Ovih dana obeležava se trideset devet godina Morisonove smrti.
Zvanične.




Saturday 26 June 2010

/massive attack u beogradu/



/martina topley-bird uvodnim nastupom demonstrira snagu i lepotu svog glasa, fascinira kostimom i osvaja publiku oružjem koje u areni do sada niko nije potegao: jednostavnošću./

/početak. bas gitara ugiba, uvrće i cedi dnk lanac; bas bubanj pomera ključnu kost./

/nedaleko od nas, na prvi udarac doboša i gitarskog pasaža u „angel“ jedna plastična čaša dopola puna piva biva bačena na gore, i onda počinje da
p
a
d
a
u slowmotion-u, u kontrasvetlu, rasipajući kapljice po publici.
a pio sam samo coca colu./

/inertia creeps/safe from harm/unfinished sympathy/atlas air/karmacoma/veličanstveno/


/i bez obzira na svu magiju i zvuke koji nas vraćaju na dugačke i duboke noći kroz koje nas je vodio masivni opus: ovo nije bio koncert koji se smeo/mogao slušati zatvorenih očiju i u kojem smo mogli da se prepustimo sanjarenju: stotine poruka ispisanih na srpskom jeziku šibale su sa ekrana iza benda, podsećajući nas neprekidno gde se zapravo nalazimo, kakva nam je nadrealnost van zidina hale i šta mi još uvek nismo, zapravo, uradili povodom toga/


fotografije pozajmljene iz ove galerije>

p.s. i još jedna, sjajna galerija >

p.p.s: i veoma dobar tekst, mnogo rečitiji od mog zapisa.
.