Monday 26 April 2010

Uzdizanje: B92!

Najpre uhvatiš samog sebe u žurbi - da što brže završiš sa pranjem zuba i ostalom gimnastikom, jer je radio aparat u drugoj prostoriji, ne čuje se.

A glas je od onih uz koje si odrastao i po kojem pamtiš zlatne dane radija.

Onda shvatiš da su pesme birane da bi zaista razbuđivale moždane vijuge i inspirisale te za dan koji dolazi, i da nisu samo puke pauze između dva govorna segmenta.

Onda shvatiš da uopšte nije zdravo istovremeno i slušati "Uzdizanje" i voziti, jer je program nepredvidiv i zabavan, mogao bi neki saobraćajni znak ostati neprimećenim - naročito tokom sekvence tokom koje voditelj i njegovi gosti crtaju slušaoce na osnovu instrukcija koje slušaoci daju ("Ja imam obrve takve da lepo štite od kiše"... "Grudi? Grudi su mi tako, kao dva mrtva pacova..."), da je program lišen brendiranih rečenica i konačno je lakše razlikovati reklame i voditelje, da je sve krcato inspiracijom za uzdizanje iznad svih muka koje nazireš kao ponedeljak jutro. I da je najzabavnij deo jutra slušati one koji se raspituju "Gde su Gorica i Dragan?" i one oduševljene upade malo starije garde ("Konačno su te vratili!", "Dobro došao, Srđane!")

Srđa Anđelić (vidi sliku), nekad poznat i kao Mjehur Ubica, od jutros radi na "Uzdizanju", novom jutarnjem radio-programu B92. Ne znam kakvi su korporativni planovi radija i koliko će i kako ovaj radijski kalambur funkcionisati, ko će voditi program sutra ujutro - ali je doneo osveženje koje je inspirisalo i ovo pisanje u 08.42h ujutro. I to je, valjda, još jedan dokaz koliko je ovaj jutarnji program različit a i dalje svrsishodan, jer, razbuđuje sva čula.

I uopšte se nisam pitao koliko je sati i kolika je temperatura.


Saturday 24 April 2010

Trip-tih

I

"Građane Srbije želim da obavestim da imamo potpuno jasan plan za izlazak iz krize. To je plan do 2020. godine koji će biti završen u narednim mesecima."
(Presednik Srbije, 23.04.2010)

II


III

"To the happy home/With trees and flowers/and chirping birds and basket weavers/who sit and smile and twiddle their thumbs and toes..."
("They're coming to take my away-ha-haaaa!")



Wednesday 21 April 2010

Surface to Air (39 pesama #4)

Od desetina njih koje bih mogao da „raskadriram“ do najtišeg šuma i zvukova koji se pojavljuju u drugom ili trećem planu i uz koje se toliko puta sanjarilo, putovalo, plovilo, tonulo ili prosto „gubilo vreme“, samo ovaj instrumental nalazi se na listi „39 pesama“..
Nastavljač fenomenalne tradicije da na svakom albumu imaju po jedan instrumental nakon kojeg svest i svet prosto više nisu isti, „Surface to Air“ od The Chemical Brothers zatvara „Push The Button“ iz 2005. godine..

.
Surface to Air“, dakle - nije pesma - već tehno-kotao prepun referenci na prethodne dekade, umreženih tako da sa lakoćom anticipiraju i buduće vreme; tunel dugačak 7 minuta i 23 sekunde, čiji atmosfera odgovara i kretanju onog voza iz jednog drugog njihovog spota..
Od prvih, udaljenih zvučnih zvrkova i klavijatura prepuštenih plutajućoj modulaciji koje neupitno podsećaju na Kraftwerk, preko lajt-motiva kojeg se New Order ne bi postideli ni u zlatnim danima, do narastujuće napetosti koja te obuhvata epskom širinom - i kada taman pomisliš da si došao do tog pešačkog ostrva usred zahuktale urbanije ka kojem si krenuo na početku pesme i sa kojeg se vidi daleko - iz pozadine se toj harmoniji priključi ritam mašina koja vodi ka provali zvučnog zida, sačinjenog od svega najboljeg iz „Theme for Great Cities“ ranih Simple Minds, reske gitare koja niže skale kao blizanac „Heroes“ Bouvija i jedan udaljeni glas koji te neprekidno doziva da nastaviš dalje, sve dok ispred tebe postoji bilo kakav put.
.

.
Ali, od svih tih muzičkih referenci, postoji jedna važnija..
Iako njen naziv implicira maštarije i slike drugačije vrste, kada sam je prvi put čuo pre nekoliko godina, pomislio sam da je tih 7 i po minuta idealni soundtrack za turiranje motora automobila i polazak na dugačak put po drumovima Evrope - bezgranične i otvorene za istraživanje, puteva ukrštenih i razgranitih kao linije života i svega ostalog što piše na dlanu leve ruke, Evrope koju sam sanjao tih godina ne kao geo-politički pojam, već ideju slobodnog kretanja tokom kojeg svaka raskrsnica vodi tamo gde si oduvek želeo da stigneš, što je - dakle - svuda..

.
I čekao sam pet godina, da bih turirao motor i krenuo i vozio i lansirao nas - 145 na sat (brže ne može), pravo ka suncu, po tuđoj zemlji, dok je uvodna modulacija počela da se uvija sa zvučnika, poput druma ispred nas.
.