Wednesday 24 March 2010

Stotine pevaju zajedno, sami: The Virtual Choir

Nakon YouTube orkestra, robota koji dirigiju simfonijskim orkestrima, preuzimanja i razrađivanja tuđih semplova on-line, kao i fenomenalnog inbflat projekta, bilo je pitanje vremena kada ćemo zapevati na mreži zajedno, a svako za sebe.
Sasvim je već potpuno izvesno: približava se dan u kojem će neki junoša, zagledan u skenirane fotografije tamo nekog školskog hora, u kojem prepoznaje i lica svojih roditelja, podići pogled sa ekrana i naglas pitati: "kako to misliš, dolazili ste svi do jedne sale da biste u njoj zajedno pevali? Zašto ste to tako radili?"

Erik Vitejker, dirigent i kompozitor svetu je predstavio The Virtual Choirprojekat koji je podrazumevao uklapanje preko 240 snimaka učesnika iz 12 zemalja koji se nikada nisu međusobno sreli, ali su zajedno otpevali njegovu kompoziciju "Lux Aurumque" (Svetlost i zlato). Više o ideji i njenoj realizaciji možete pronaći ovde.


Oni sa boljim sluhom lako će razlučiti da su svi ti snimci i glasovi prošli višeslojna uklapanja i dorade, radi dobijanja prave slike, odnosno efekta koji se dobija stvarnim zajedničkim nastupom. No, ovaj projekat i nije pokazna vežba kako se neznanci mogu okupiti u virtualnom svetu i uživati u trenutku zajedničkog muziciranja – ona je još uvek neizvodiva u ovakvom mediju. Ono što je pak trenutno moguće je okupljanje oko ideje, kojoj svako iz svoje fotelje može doprineti – i sopstvenim glasom, pevanjem, u trenutku u kojem ti odgovara.

Ipak, bez obzira na svu tehnologiju - verujem da će radost zajedničkog muzicaranja, odnosno stvaranja muzike bez narušavanja jedinstva prostora i vremena ostati - izvin'te – neprejebiva senzacija. 

Ili, kako bi svojevremeno rekao Lu Rid: "You can't beat 2 guitars, bass, drum"


Monday 15 March 2010

"To sam ja" ("39 pesama", #1) *


Dobro se sećam prvog „velikog“ koncerta Ekatarine Velike u Hali „Pionir“, 24. decembra 1987. godine. Prvi razlog za sećanje nije nimalo poetičan, ali je životno važan: na pola koncerta moj prijatelj Andrej bio je odveden sa tribina i naprimao se šljaga od strane organa reda – a zbog nekih idiota koji su se, nedaleko od nas, fenomenalno zabavljali bacajući petarde po Hali (da, idiota je oduvek bilo i biće i da – organi reda su pravili greške i praviće ih – dve važne lekcije za 14-godišnjaka na kraju osamdesetih, koje je valjda imao naučiti na koncertu najdražeg benda, na koji je otišao verujući da će barem tamo biti zaštićen od sve brojnijih tipova sumnjive subkulturne provenijencije).

Drugi razlog sećanja bio je ipak iz domena muzike – bio je to prvi susret EKV sa mnogobrojnijom publikom - pojava albuma „Ljubav“ promovisala ih je u zvezde, rešene da svetlo bacaju mnogo dalje nego prethodnim delima. Bio je to pomalo zbunjujući susret za sve strane – stariju publiku naviknutu na manje prostore, novu publiku nenaviknutu na stare pesme, njih na bini, okružene akustikom "Pionira" koja je učinila svoje... je... je... je.


Treći razlog je ova pesma.


Incident sa organima reda doveo nas je do partera.

Rif koji nas dočekuje je uvod u „To sam ja“.
Prvi put ga čujem uživo.
Fenomenalni, silazni, usamljeni niz akorda koji ne prepoznaje veći deo publike.

Za momenat u kojem ti znaš nešto više od ostatka publike današnji tinejdžeri kažu – "neprocenjivo". Prosto osetiš da si na neotkrivenoj teritoriji - na kojoj ste sami, ti i muzika.


„To sam ja“ nalazi se na prvom albumu Ekatarine Velike, onom za čiji je omot najzaslužniji Gera i čiji se reski, hermetični ton zario još tada u srce, gde i danas svrdla. Milan je otkrivao nove zenite, rasterećen nasleđa Šarla, željan promene u odnosu na Katarinu II, sve dalje od ranih XTC i sličnih uzora, svestan snage svakog akorda koji svira, ali i snage sopstvenog glasa.


Smeštena odmah iza jednog od njihovih prvih hitova – "Modro i zeleno", a po redosledu na B strani - pre čemerne "Olovne godine" i frenetične "I've always loved you" ova pesma predstavljala je međaš između tetovirane i neosvetljene strane albuma. I danas, i svaki put kad krenem ka srcu ove pesme, zastanem slušajući kako u ta četiri minuta Milan, Magi, Bojan i Firči demonstriraju stepen neverovatne međusobne privrženosti, harmoniju u kojoj je sve dozvoljeno i u kojoj ima mesta za svaku majstoriju.


Ta međusobna privrženost je, na neki način i dokumentovana: tekst za "To sam ja" jedini je ikada, u celokupnoj njihovoj diskografiji potpisan imenom benda, ne Milana ili Margite.


Milanov solo na gitari uzdiže se poput vatrometa iznad scene i onda
zaranja natrag, ka nama, zavijajući, praćen njegovim glasom; Bojanov nenametljivi ali snažni bas koji čini tu samospoznaju još dramatičnijom; Margitin skakutavi lajt-motiv u refrenu, te konačno – Firči.

Firčijev fenomenalni uvodni bubnjarski pasaž pred kraj pesme, kojim počinje 37-sekundni crescendo bio je dugo dovoljan da opraštam sve bljutavosti koje je dvadeset godina kasnije radio sa EKV Revisited. U tom pasažu sublimirano je, ujedno sve najbolje što je ikada uradio, od "Nestvarnih stvari" preko "Maski za dvoje" i - čini se - da je to ujedno bio jedan od njegovih poslednjih blistavih momenata. Taj momenat bio je dovoljan, sve do jučerašnjeg farmerisanja.

No taj potez, valjda poslednji pre povlačenja u konačni zaborav jedinog preživelog člana ove četvorke ne umanjuje sve što mi "To sam ja" i danas znači - zapravo - čini je još dragocenijom i to samo u toj staroj, studijskoj verziji. Jedina dostupna live verzija pesme ("Live '88") donosi drugačije impresije, iako je na tom snimku ponovo na okupu identična postava: Milan, Magi, Bojan i Firči. Drugačije je.

Freeze frame.

* - Ideja "39 pesama":
do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – kojih 39 pesama je obeležilo prvih 39 godina.