Thursday 17 December 2009

Desetleća



Vreme je, izgleda, za
svođenje računa - ne samo godišnjih, već i decenijskih: dobar je povod, okrugao broj, ljudska opsednutost jubilejima i etapama. Opsednutost slična onoj s kraja prošlog veka - kada sam dve zime zaredom (1999. i 2000. ) snimao tekstove poput "dočekajte novi vek...". Ređaju se najvažniji albumi, pesme, filmovi, cice, macani, modni trendovi, važni brendovi. Kao da ćemo opsesivnim merenjem i brojanjem uspeti da razlučimo u kom ritmu se pojavljuju remek-dela, sreće, nesreće i mirakuli.

Ipak, atmosfera ponese - i pomislim kako bi trebalo da pregledam sopstvene fotografije iz prethodnih dekada i onda pokušam da objasnim samom sebi
iz prošlosti neke korake i poteze. (Ova rečenica je dostojna Kalvina. Ne filozofa, već Hobsovog prijatelja). Pomislim i da je trenutak da ponovo preslušam „Here are the Young Men, a weight on their shoulders/Here are the Young Men, well where have they been?“, ne bih li sabrao misli.
Rezultat: shvatiš kako te godine učine pomalo otpornim na Weltschmerz, u bilo kojoj formi, iako ga i dalje simpatišeš. Možda je to znak starenja. Kao i činjenica da me suštinski ne zanima da pravim liste najboljih albuma, pesama, filmova, spotova, rečenica, događaja i promašaja.

Elem, to buljenje u vreme prošlo isuviše liči na pogled kroz one dugačke cevi položene u blato gradilišta, na čijem se drugom, a dalekom kraju nazire nešto svetla iz blistave prošlosti, dok je skoro sve ostalo u tami, tek poneki zrak svetla se probija kroz retke rupe nastale od rđe. I glas odjekuje uzaludno (... zaludno... lud... dno....) Blesavo je piljiti u toliku tamu, ništa dobro ne nastaje od gledanja u mrak.
Zato se valja okrenuti na drugu stranu, sakupiti malo kuraži (nije naodmet) pred početak te nove dekade i sabrati sve što dolazi.
Toliko toga još uvek nisam uradio,
proživeo,
osvojio,
odbacio,
promenio,
zasadio,
pa presadio,
a ponešto i posekao,
okrečio,
zid pomerio,
krov probio.
Pored tolikog spiska, nema vremena za reminscencije.
Juriš u izvedbu futura II!
Ukoliko pre te izvedbe pokušam deskriptivno da izlistam želje po važnosti, od srca ću nasmejati onog levo sa gornje fotografije – jer, najzabavnije u dosadašnjem vremenu je upravo to da se ništa nije događalo planski, a planovi su se na kraju nekako - ipak ispunili!
Uglavnom.

Sunday 13 December 2009

A svetac mi se ukaza kao...



... jelkica za automobil!

Neravnopravnost većeg broja ukazanja svetaca u zapadnim delovima sveta nego u nas - kod kojih se tek retko poneki ukaže (i to najčešće u kori drveta ili cepanici) biva ispravljena ovim proizvodom. Srpska novo(pre)komponovana filozofija „sve može“ dobija otelotvorenje i ovim „3-in-1“ rešenjem za automobil: ukazuje drugim vozačima da ste vernik; "miriše", te „radi“ kao zaštita na drumu! Valja očekivati i novi model – koji će pored navedenih funkcija moći i da „zbuni“ radar.

Pitam se da li proizvođač ovog čuda ima dozvolu za korišćenje ikone?
Ili odvaja procenat od zarade?
Da podsetim: „Niko bez znanja, odobrenja i blagoslova nadležnog eparhijskog arhijereja ne može koristiti, upotrebljavati ili isticati u bilo koje svrhe imena i ikone svetih, Srpske pravoslavne crkve, kao ni druga crkvena znamenja i sakralne predmete koji su neotuđivo i neprikosnoveno vlasništvo Crkve" (Patrijarh Pavle, 2004.).

Fotografisano u hipermarketu, u Srbiji, decembra 2009. godine.


Thursday 26 November 2009

...dok stojim u redu u novoj pekari u kraju...

... i smišljam šta je najefikasniji test za nove komšije pekare... najpre shvatam da ni ova nova nije pekara u pravom smislu te reči – jer se hleb ne peče na licu mesta i sve se dovozi kamionetima iz ko zna čije i kakve pećnice, što je čini manje šarmantnom i spušta stepen uživanja u mirisu i toploti koja te zapahne kada uđeš u pravu pekaru – odnosno ono što bi pekarom smelo da se zove. U trenu, prisećam se kakav je događaj bilo otvaranje jedne od prvih privatnih pekara u blizini naše škole. "Pera pekar" više ne postoji nigde osim u sećanjima na plavu bluzu i kiflu pred čas. Kifle iz te pekare bile su skuplje od onih državnih, vazdušastih i slaboukusnih iz državne "Višnjice" koja je bila odmah pored - no i ta kombinacija državnih kifli i trouglastog jogurta je imala svojih lepota – mogao si da kupiš 3 državne po ceni 2 iz "Perine pekare", što nije bila mala razlika. I dok stojim tako u redu, sve bliži pultu - prisećam se i jednostavne, čiste i mirisne pekara na Varoš kapiji, odmah ispod Ivan Begove, na ulazu u Zadarsku, u kojoj se svakog jutra kupovao odličan hleb dobre, tvrde ali ukusne korice (“jedi koricu, to je dobro za zube!”), a sećam se i male, prave pekare u Vojvode Stepe nekoliko stotina metara iznad bioskopa – i kako se prisećam svih tih lica i hlebova shvatam da je ideologija čitave familije oduvek bila da se čuveni, nikakvi hleb Sava 500 izbegava na svaki mogući način, da je njegova pojava na stolu simbol poraza svih ukućana, simbol poraza dobrog ukusa. Red se pomera. Lišen bilo kakve inspiracije, jer mirisa pekare prosto nema - uzimam perecu. Nije loša, ali je neću pamtiti. Neće me inspirisati da sledeći put uđem u pekaru.


I lepi su svi ti hlebovi i kifle, ima tu dobrih slastica koje mame novce iz novčanika a da te ne jede osećaj krivice jer ti je sladak svaki zalogaj - ali, ukoliko se ikada obogatim – prvi (a možda i jedini) bogatunski kapric koji ću sprovesti u delo biće sledeći: gde god bio i živeo – želim vruće, sveže kifle iz Čarlija (stara, dobra pekara pored bioskopa Balkan) svakog jutra na stolu. Ništa više, ništa manje.


Dobro, imaću još jednu želju: da vidim kako se salčići vraćaju u pekare.
Pravi. 
"Handmade".

Platiću.